1              Poslovni broj: Gž-518/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-518/2021-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. B. C., OIB: ..., iz Italije, S. C., OIB: ..., iz Italije, C. C., OIB: ..., iz Italije, zastupanih po punomoćniku L. Š., odvjetniku u P.-P., protiv tuženice OPĆINE B.-V., OIB: ..., iz B.-V., zastupane po punomoćniku A. P., odvjetniku u P.-P., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o žalbi tužitelja B. C., S. C. i C. C., protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj 28 P-683/2020-28 od 16. veljače 2021., u sjednici održanoj 15. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se uvažava žalba tužitelja B. C., S. C. i C. C. kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj 28 P-683/2020-28 od 16. veljače 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I.1.izreke, kojim je odbijen dio glavnog tuženog zahtjeva, tako da se prihvaća njihov glavni tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su tužitelji B. C. iz I., OIB: ..., S. C. iz Italije, OIB: ... i C. C. iz Italije, OIB: ... vlasnici nekretnine označene kao k.č. 179/Z u naravi kuća, upisana u z.k.ul. 258 k. o. B., svaka u 1/3 dijela.“

II. Djelomično se odbija žalba tužitelja B. C., S. C. i C. C. kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj 28 P-683/2020-28 od 16. veljače 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I.2. izreke, kojim je odbijen dio glavnog tuženog zahtjeva, koji glasi: „Nalaže se tuženiku da tužiteljima izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na nekretnini iz t. 1. ove presude, u protivnom će istu zamijeniti ova presuda nakon pravomoćnosti."

III. Djelomično se odbija žalba tužitelja B. C., S. C. i C. C. kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj 28 P-683/2020-28 od 16. veljače 2021. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odbijen njihov eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

IV. Preinačuju se odluke o troškovima postupka sadržane pod točkama III. i IV. izreke, presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj 28 P-683/2020-28 od 16. veljače 2021. tako da iste sada glase;

„Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužitelji B. C. iz Italije, OIB: ..., S. C. iz Italije, OIB: ... i C. C. iz Italije, OIB: ... vlasnici nekretnine označene kao k.č. 179/Z u naravi kuća, upisana u z.k.ul. 258 k.o. B., svaka u 1/3 dijela (točka I.1. izreke). Istom presudom odbijen je zahtjev da se naloži tuženiku da tužiteljima izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na nekretnini iz t. 1. ove presude, u protivnom će istu zamijeniti ova presuda nakon pravomoćnosti (točka I.2. izreke). Također je tom presudom odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku Općini B.-V., B., OIB: ... da tužiteljima imenom B. C. iz Italije, OIB: ..., S. C. iz Italije, OIB: ... i C. C. iz Italije, OIB: ... isplati iznos od 292.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. Odlukama o troškovima postupka odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova (točka III. izreke), dok je naloženo tužiteljima naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 3.750,00 kn, u roku od 15 dana, dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog (točka IV. izreke).

3. Protiv te presude žale se tužitelji B. C., S. C. i C. C. (u daljnjem tekstu: tužitelji), zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine», broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19.), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet ovoga spora je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva nekretnine označene kao k.č. 179/Z u naravi kuća, upisana u z.k.ul. 2508 k.o. B., i zahtjev za izdavanjem tabularne ispravu za upis tog prava vlasništva. Isto tako, predmet spora je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženici da mu isplati iznos od 292.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama, ako se utvrdi da navedeni glavni zahtjev nije osnovan.

7. Tužitelji svoj zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave temelje na dva pravna osnova, i to na ugovoru o darovanju i dosjelosti.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće činjenično stanje:

- da iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je tuženica upisana kao vlasnik k.č.br 179/Z iz z.k.ul. 2508 k.o. B.,

- da se tuženica uknjižila kao vlasnik predmetne nekretnine 22. travnja 2014., na temelju pravomoćnog rješenja Ureda državne uprave IŽ, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Rovinj, Klasa: UP/I-942-03-08-01/3, Ur. broj: 2163-12/6-11-17 F-814 od 16. kolovoza 2011.,

- da iz rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-196/89-6 od 24. travnja 1992., proizlazi kako je raspravljena ostavina iza pok. P. V. od M., i da ostavinu istoga čini, uz ostalo, i predmetna nekretnina, a nasljednikom ostavitelja proglašena je sada pok. M. V. udana C.,

- da iz ovjerene preslike z.k. uloška k.o. B., proizlazi kako je prije tuženice kao vlasnik predmetne nekretnine bila uknjižena M. V. ud. C., koja se uknjižila 17. veljače 1993., temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju br. O-196/89-6 od 24. travnja 1992.,

- da je prije pok. M. V. kao vlasnik predmetne nekretnine bio uknjižen pok. P. V. od M., koji se uknjižio 9. ožujka 1931., temeljem akta o darovanju i diobe od 26. prosinca 1930.,

- da su prije P. V. od M. kao suvlasnici predmetne nekretnine bili uknjiženi on, koji se uknjižio temeljem pravnog posla sa 8. lipnja 1914. i treće osobe koje su se uknjižile 8. lipnja 1914.,

- da je prednik tužitelja pok. C. C. sin pok. M. V. udane C., rođene ... u B., a umrle ... u Torinu,

- da je pok. M. V. kći pok. P. V., rođenog 1883. u B., a umrlog ..., kao i da je potonji sin pok. M. V.,

- da iz ugovora o darovanju nekretnina od 24. travnja 2007., proizlazi kako je tim ugovorom M. V., kao darodavatelj, prvotnom tužitelju C. C., kao daroprimatelju, (predniku sadašnjih tužitelja) darovala predmetnu nekretninu, te ga ovlastila da se može uknjižiti kao vlasnik te nekretnine,

- da iz rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Rovinj, Klasa: UP/I-942-03/08-01/3, Ur. broj: 2163-12/6-11-17 F-814 od 16. kolovoza 2011., proizlazi kako je tim rješenjem utvrđeno da je s danom 18. prosinca 1954. nacionalizirana i prenesena u društveno vlasništvo, odnosno, danas u vlasništvo Općine B. predmetna nekretnina upisana u z.k.ul. 2508, i to zgr. č. 179 k.o. B., vlasništvo M. V. ud. C. p. P., iz Italije, Torino;

- da je ta nekretnina vlasništvo Općine B. i da je naloženo z.k. odjelu Općinskog suda u Rovinju provedba ovog rješenja nakon njegove pravomoćnosti na način da se na navedenoj nekretnini izvrši brisanje prava vlasništva M. V. ud. C. p. P., iz Italije, Torino, uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva Općine B.,

- da iz rješenja Ministarstva pravosuđa Klasa: UP/II-942-02/11-01/18, Ur. broj: 514-04-02-01-01-12-2 od 4. travnja 2012., proizlazi kako je tim rješenjem odbijena žalba tužitelja podnesena protiv citiranog rješenja Ureda državne uprave u IŽ od 16. kolovoza 2011.,

- da iz presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj Usl-912/12-23 od 6. prosinca 2013., proizlazi kako je tom presudom, u upravnom sporu prednika tužitelja, kao tužitelja, protiv citiranog rješenja Ministarstva pravosuđa, kao tuženika, odbijen tužbeni zahtjev radi poništenja navedenog rješenja Ministarstva pravosuđa od 4. travnja 2012. i citiranog rješenja Ureda državne uprave u IŽ od 16. kolovoza 2011., - da iz povijest promjena na katastarskim česticama od 16. travnja 2018., proizlazi da je od osnutka katastarskog operata cca 1952. pa do 12. srpnja 2007., kada je kao posjednik upisan D. F., kao posjednik predmetne nekretnine bila upisana majka prvotnog tužitelja, a od 18. rujna 2013. ponovno je kao posjednik predmetne nekretnine upisana majka prvotnog tužitelja.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da se prednik tužitelja sada pok. C. C. na temelju navedenog ugovora o darovanju koji je sklopio sa svojom majkom M. V. od 24. travnja 2007., a koja mu je tim ugovorom, kao daroprimatelju, darovala predmetnu nekretninu, nije nikada uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine, zbog čega je taj sud zaključio da samim sklapanjem tog ugovora nije stekao pravo vlasništva i da isti nije osnova za utvrđenje da je on kao prvotni tužitelj na temelju tog ugovora o darovanju stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine u odnosu na tuženicu, pa tako ni tužitelji kao njegovi nasljednici. Pri čemu je taj sud naveo i da tuženica nije bila stranka tog ugovora o darovanju i da je isti ne obvezuje, a posljedično tome da nije dužna temeljem tog ugovora izdati tužitelju ni tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva predmetne nekretnine.

10. Nadalje je prvostupanjski sud naveo, kada se prema odredbi članka 119. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. – u daljnjem tekstu: ZVDSP), pravo vlasništva stječe na temelju pravnog posla, a pravo vlasništva nekretnine se stječe zakonom propisanim upisom u zemljišnoj knjizi i da su potrebne dvije pretpostavke: 1. pravni temelj (titulus) stjecanja – pravni posao i 2. način (modus) stjecanja – upis u zemljišnu knjigu.

11. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da se prednik tužitelja na temelju navedenog ugovora o darovanju koji je sklopio sa svojom majkom 24. travnja 2007., a koja mu je tim ugovorom, kao daroprimatelju, darovala predmetnu nekretninu, nikada nije uknjižio kao vlasnik predmetne nekretnine, to je pravilno taj sud zaključio da samim sklapanjem tog ugovora nije stekao pravo vlasništva i da isti nije osnova za utvrđenje da je prednik tužitelja na temelju istoga stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine prema tuženici, a samim tim vlasništvo nisu stekli ni tužitelji kao njegovi nasljednici. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da tuženica nije bila stranka tog ugovora o darovanju i da je isti ne obvezuje, a posljedično svemu navedenom ni da tužiteljima nije dužna izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva predmetne nekretnine.

12. U odnosu na tvrdnje tužitelja da su vlasništvo predmetne nekretnine stekli na temelju dosjelosti putem svojih prednika prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da je predmetna nekretnina od 18. prosinca 1954., s vlasništva pok. M. V. udane C., majke prednika tužitelja C. C., prenesena u društveno vlasništvo, a time i da je 8. listopada 1991. bila u društvenom vlasništvu.

13. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna nekretnina do 18. prosinca 1954. bila u vlasništvu prednika tužitelja, i da iz iskaza svjedoka proizlazi kako je spornu nekretninu samo obitelj tužitelja i nakon tog datuma (kada je prenesena u društveno vlasništvo), posjedovala, koristila i u istu ulagala, a čemu u prilog ide i povijest promjena u katastru od 16. travnja 2018. (prema kojima je od osnutka katastarskog operata cca 1952. pa do 12. srpnja 2007., pa opet od 2013., kao posjednik predmetne nekretnine bila upisana majka prvotnog tužitelja M. V. udana C.), to je taj sud zaključio da je od 18. prosinca 1954., pa do sklapanja ugovora o darovanju od 24. travnja 2007., u posjedu predmetne nekretnine bila majka prvotnog tužitelja pok. M. V. udane C., a od tada pa do svoje smrti 28. prosinca 2018. u posjedu da je bio prvotni tužitelj C. C., prednik tužitelja. Pri tome je prvostupanjski sud zaključio da su na strani pok. majke prvotnog tužitelja M. V. udane C. već 19. prosinca 1974. bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, da nekretnina nije bila u društvenom vlasništvu, ali kako je bila u društvenom vlasništvu da se nije moglo steći pravo vlasništva, pa da ista nije ni stekla dosjelošću vlasništvo predmetne nekretnine.

14. Nadalje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci naveo da od 8. listopada 1991. nije proteklo prema odredbi članka 159. stavka 3. i 4. ZVDSP-a propisanih, 40 godina, pa da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine temeljem izvanredne dosjelosti, navodeći kako se ni prvotnom tužitelju nije mogao računati posjed njegove majke na predmetnoj nekretnini prije 8. listopada 1991., jer se, sukladno odredbi članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na navedeni dan bile u društvenom vlasništvu, ne računa i vrijeme posjedovanja prije tog datuma, zbog čega da ni tužitelji kao nasljednici prvotnog tužitelja C. C. nisu stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine.

15. Pri tome, prvostupanjski sud ističe kako tužitelje ne može dovesti u povoljniju poziciju ni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 291/14 od 17. travnja 2018. koji glasi: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a, nego na temelju drugih odredbi tog zakona.", iz razloga što bi se time vrijeđala vlasnička prava tuženice, zbog čega je odbio glavni tužbeni zahtjev tužiteljice, kao što je odbio i eventualno kumulirani zahtjev navodeći u bitnom da tužitelji nisu dokazali koji su troškovi bili nužni i korisni, a koje su imali ulažući u predmetnu nekretninu.

16. Osnovano tužitelji prednji zaključak prvostupanjskog suda o tome da tužitelji nisu stekli vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću žalbenim razlozima osporavaju.

17. Osnovano tužitelji u žalbi ističu da je u ovom slučaju u odnosu na osnovu stjecanja njihovog prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću preko njihovih prednik od odlučnog značaja, da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da se od 8. prosinca 1954. (kada je predmetna nekretnina prednici tužitelja nacionalizirana i kada je postala društveno vlasništvo) do 24. travnja 2007. bila u posjedu M. V. udane C., majke prvotnog tužitelja C. C., a od 24. travnja 2007. do 28. prosinca 2018. u posjedu prednika tužitelja ranijeg tužitelja C. C., te nakon njegove smrti (preminuo je 28. prosinca 2018.) sve do danas u posjedu je tužitelja, što sve proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i spisu priloženih isprava (povijesne katastarske isprave), s time što su i prednici tužitelja bili uknjiženi vlasnici predmetne nekretnine od 1914. do 2014. Dakle, tužitelji predmetnu nekretninu preko svojih prednika od 1914. pa sve do danas posjeduju, znači, neprekidno je koriste i posjeduju preko 100 godina, istu održavaju, u nju ulažu i popravljaju je, neometano od bilo koga pa tako i od tuženice.

18. Stoga je pogrešno tumačenje prvostupanjskog suda da se u ovom slučaju ne može primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci poslovni broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018., koji glasi: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, nego na temelju drugih odredbi toga Zakona.“, iz razloga što bi se time vrijeđala vlasnička prava tuženice, koja nisu stečena temeljem te odredbe.

19. Naime, pogrešno je tumačenje da bi se u ovom slučaju računanjem u vrijeme dosjelosti i vrijeme prije 8. listopada 1991. vrijeđala vlasničke prava tuženice jer tuženica kao jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave nema privatni interes, već javni, a izneseno shvaćanje revizijskog suda odnosi se na suprotstavljeni privatni interes trećih osoba, o čemu u ovom slučaju nije riječ, što sve osnovano u žalbi tvrde i tužitelji.

20. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelji samostalni i pošteni posjednici predmetne nekretnine preko svojih prednika od 1914. pa sve do danas, dakle, i prije 8. kolovoza 1991., i da su sa istom za to vrijeme raspolagali bez ograničenja, a u čemu nikada nisu bili ometani od bilo koga pa tako ni od tuženice, to je nije pravilno postupio taj sud kada je zaključio da tužitelji nisu stekli vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću.

21. Pri tome je za istaći kako je izvorni tekst odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a, koja je bila na snazi od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. propisivala, da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

22. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je 17. studenog 1999. stavio izvan snage tu odredbu stavka 4. članka 388. ZV-a, kao neustavnu, pa je ta odredba izmijenjena Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ("Narodne novine", broj 114/01.) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., tako da novi tekst tog stavka 4. članka 388. propisuje, da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

23. Kako članak 1. Protokola boj. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP) potvrđenih Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97.), propisuje da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, to se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava, te kako sklopljeni međunarodni ugovori čine dio unutarnjeg pravnog poretka, a po pravnoj snazi su iznad zakona jer je EKLJP prihvaćena u Hrvatskom Saboru, to njezine odredbe postaju izravno primjenjive za sudove i druga državna tijela i sva tijela koja imaju javne ovlasti.

24. Stoga nije pravilan zaključak prvostupanjskog suda da u ovom slučaju nije došlo do stjecanja prava vlasništva na temelju zakona dosjelošću jer vlasnik zemljišta uživa zaštitu imovine na temeljem članka 1. Protokola br. 1, uz EKLJP, a takav pravni stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojim odukama: Trgo protiv Hrvatske – Zahtjev br. 35298/04; Radomilja i drugi protiv Hrvatske – Zahtjev br. 37685/10; Jakeljić protiv Hrvatske – Zahtjev br. 22768/12.

25. S obzirom na to, što se ponovno ističe, da iz stanja spisa i pobijane odluke nedvojbeno proizlazi da su tužitelji preko svojih prednika u isključivom i neprekidnom (samostalnom i poštenom) posjedu predmetne nekretnine preko 100 godina (još od 1914. kada je izvršen prvi upis u zemljišnu knjigu), kao što su je u posjedu i danas, to nije pravilno prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se u ovom slučaju nisu ispunili zakonski uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću, ex lege na temelju citiranih odredbi ZVDSP-a, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelji traže utvrđenje da su vlasnici nekretnine označene kao k.č. 179/Z u naravi kuća,upisana u z.k.ul. 258 k.o. B., svaki u 1/3 dijela.

26. Dakle, prema ocjeni ovog suda, a imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske, Jakeljić protiv Republike Hrvatske, Radomilja i dr. protiv Republike Hrvatske i Gashi protiv Republike Hrvatske, u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću treba računati i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., s time da se u taj rok ima računati vrijeme sve do 17. studenog 1999. kada je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo izvornu odredbu članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, pa kako su tužitelji dokazali da su u poštenom posjedu predmetne nekretnine od 1954. pa i ranije, to je očigledno da je do 17. studenog 1999. proteklo potrebnih 40 godina propisanih odredbom članka 159. stavka 4. ZVDSP-a.

27. Potvrda ovoga stajališta proizlazi i iz stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama Rev-291/14 od 17. travnja 2018. i Rev-1480/2016. od 5. studenog 2019. koje glasi (što je već navedeno u ovoj odluci): "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona."

28. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba (povrat nacionaliziranih nekretnina i sl.).

29. U odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim od tuženice traže da im izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a u protivnom će istu zamijeniti ova presuda nakon pravomoćnosti, ističe se da je odredbom članka

130. stavka 1. ZVDSP-a, propisano da tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj
knjizi.

30. Iz navedene odredbe ne proizlazi obveza zemljišnoknjižnog vlasnika za izdavanjem tabularne isprave.

31. Kako su tužitelji stekli pravo vlasništva sporne nekretnine na temelju dosjelosti, znači, na temelju zakona kao pravne osnove, to ne postoji obveza tuženice na izdavanje obveznopravnog zahtjeva za izdavanje tabularne isprave tužiteljima (takvo shvaćanje izrazio je revizijski sud u odluci poslovni broj Rev 445/2015-5 od 4. prosinca 2019., kao i u nizu drugih odluka), zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je ovaj dio zahtjeva tužitelja odbio. Imajući na umu sve prethodno izneseno, ovaj sud smatra da se nije potrebno dalje očitovati na ostale
žalbene navode tužitelja.

32. S obzirom na navedeno, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je cijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjenje pretpostavke za prihvaćanje dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje sjecanja prava vlasništva dosjelosti, pa je valjalo na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, djelomično prihvatiti žalbu tužitelja i prvostupanjsku presudu preinačiti u tom dijelu, dok je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo djelomično odbiti žalbu tuženika i prvostupanjsku presudu potvrditi u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja u dijelu na izdavanje tabularne isprave i kojim je odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev jer je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je odlučeno kao pod točkama I., II. i III. izreke, ove presude.

33. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP-a, preinačiti i odluke o troškovima postupka te odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjujući odredbu članka 154. stavka 4. ZPP-a, a imajući u vidu njihov uspjeh u postupku, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke, ove presude.

 

U Splitu 15. srpnja 2021.