- 1 -              Rev-x 721/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 721/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J., V. & H. j.t.d. u Z., protiv tuženika D. T. iz Č., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & K. u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8121/15-2 od 14. studenoga 2017. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-8121/15-5 od 15. travnja 2019. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3514/04-49 od 22. svibnja 2015., u sjednici održanoj 15. srpnja 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e :

 

              I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8121/15-2 od 14. studenoga 2017. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Gž-8121/15-5 od 15. travnja 2019. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima nastalim u povodu revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku D. T. isplatiti tužitelju B. P. iznos od 29.293,60 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 28.636,26 EUR-a od 19. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i iznos od 657,34 EUR-a, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke kao i naknaditi prouzročen parnični trošak u iznosu od 51.580,00 kuna, sve u roku od 15 dana. Točkom II. izreke presude odbijen je tužiteljev zahtjev preko iznosa dosuđenog u toč. I. izreke presude.

 

2. Drugostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem istog suda preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku D. T. isplatiti tužitelju B. P. iznos od 29.293,60 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 28.636,26 EUR-a od 19. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i iznos od 657,34 EUR-a, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke kao i naknaditi prouzročen parnični trošak u iznosu od 51.580,00 kuna, sve u roku od 15 dana. Točkom 2. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.278,12 kuna u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok je toč. 3. izreke presude naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kuna, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj je predložio da se revizija prihvati, preinači pobijana presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška sastava revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6.1. Prema shvaćanju revizijskog suda pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom zbog čega nije osnovana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajem revizije ukazuje tužitelj.

 

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku radi isplate novčanog iznosa u visini od 29.293,60 Eura sa pripadajućom zateznom kamatom s naslova ugovora o zajmu sklopljenog između stranaka.

 

8. Prvostupanjski sud polazeći od činjeničnih utvrđenja:

 

- da je tužitelj pozajmio tuženiku 18. lipnja 1998. iznos od 80.000,00 DEM koji ugovor o zajmu je nazvan „P.“,

- da su tužitelj i tuženik 31. siječnja 2003. sačinili Ugovor o zajmu na iznos od 75.000,00 Eura,

- da su stranke sačinile pisano očitovanje 26. veljače 2004. kojim je dogovoreno da dug iznosi 45.000,00 Eura ili 342.000,00 kuna po ugovoru od 31. siječnja 2003.,

- da iz iskaza tuženika saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 19. veljače 2013. proizlazi da je tužitelju vratio 145.000,00 kuna, što putem uplatnica pri čemu je tuženik naveo da neke uplatnice ima, a neke novce da je tužiteljevu sinu B. na ruke te da nije primio drugi iznos novca od tužitelja,

- da iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu od 21. svibnja 2013. proizlazi da su Ugovor o zajmu na iznos od 75.000,00 Eura od 31. siječnja 2003., on i tuženik napisali 2003. te da je taj ugovor bio jedan od niza pokušaja da tuženik njemu bilo što vrati od pozajmljenog novčanog iznosa te da su zajedničkim dogovorom došli do iznosa od 75.000,00 Eura, koji je preostao za platiti,

- da iz nalaza vještaka proizlazi da je prema priloženoj potvrdi od 18. lipnja 1998. tužitelj dao pozajmicu tuženiku u iznosu od 80.000,00 DEM sa kamatom od 18. lipnja 1999. te da je tuženik platio tužitelju ukupno 145.000,00 kuna odnosno u protuvrijednosti 19.671,53 Eura te je tako plaćenim iznosima tuženik podmirivao kamatu te dio glavnice tako da ostatak duga na 19. srpnja 2007. iznosi 29.293,60 Eura, a sastoji se od nepodmirenog dijela glavnice u iznosu od 28.636,26 Eura na koju dalje teče kamata od 19. srpnja 2007. i dospjela, a nepodmirena kamata u iznosu od 657,34 Eura,

 

- da je tuženik istaknuo prigovor zastare tužiteljeva potraživanja,

 

prihvatio je tužbeni zahtjev ocjenjujući da je tužitelj na temelju P. od 18. lipnja 1998. pozajmio tuženiku iznos od 80.000,00 DEM, a ne iznos od 50.000,00 DEM, kako je to tvrdio tijekom postupka tuženik pri čemu je Ugovorom o zajmu od 31. siječnja 2003. tuženik priznao dug u visini od 75.000,00 Eura te je od toga dana počeo teći zastarni rok. Kako je, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, sklapanjem Ugovora o zajmu od 31. siječnja 2003. tuženik priznao dug u visini od 75.000,00 Eura, to je zastara prekinuta u smislu odredbe čl. 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) priznanjem tuženika te počinje teći iznova od dana priznanja (čl. 392. st 2. ZOO-a) slijedom čega je predmetna tužba podnesena (21. travnja 2004.) u općem zastarnom roku od pet godina.

 

9. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev. Drugostupanjski sud je shvaćanja da je u konkretnom slučaju u odnosu na Ugovor o zajmu od 31. siječnja 2003. riječ o prividnom pravnom poslu jer da iz provedenih dokaza, pogotovo iskaza saslušanih parničnih stranaka, proizlazi da je između stranaka bila samo jedna transakcija novca i to 1998., a da 31. siječnja 2003. kada je sačinjen Ugovor o zajmu na iznos od 75.000,00 Eura nije bilo prave predaje novca, zbog čega da tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o zajmu od 31. siječnja 2003. nije dao tuženiku zajam jer da novčani iznos koji je naznačen u tom ugovoru nije doznačen ni predan tuženiku. Stoga drugostupanjski sud ocjenjuje da je Ugovor o zajmu od 31. siječnja 2003. prividan ugovor te kao takav u smislu odredbe čl. 66. st. 1. ZOO-a nema učinka među ugovornim stranama, te ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor (u ovom slučaju Ugovor o zajmu nazvan „P.“ od 18. lipnja 1998.), taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost. Kako „P.“ od 18. lipnja 1998. po svom obliku i sadržaju predstavlja ugovor o zajmu te je kao takav u vrijeme sklapanja bio protivan tada važećem Zakonu o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata („Narodne novine“ broj 91A/93, 36/98) obzirom da je tada bilo zabranjeno pozajmljivanje deviza, strane valute između domaćih pravnih osoba, to je predmetni ugovor na temelju odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a ništav. Obzirom na to da je tužba u predmetnom postupku podnesena 21. travnja 2004., dakle, protekom općeg zastarnog roka, to drugostupanjski sud uslijed tuženikovog prigovora zastare preinačava prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev.

 

10. Osnovano tužitelj navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare smatrajući da zastara tužiteljeve tražbine počinje teći od 18. lipnja 1998. (kada su stranke sačinile „P.“ kao ugovor o zajmu), a ne od sklapanja Ugovora o zajmu od 31. siječnja 2003., zbog čega da je do podnošenja tužbe (21. travnja 2004.) već nastupila.

 

11. Prema pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

12. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud, a imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje nije cijenio sve okolnosti vezane za zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

13. Odluka o troškovima postupka nastalim povodom revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 15. srpnja 2021.