- 1 -              Rev 2919/2019-5

 

 

 

 

Broj: Rev 2919/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i K. d.o.o. u Z. i II-tužitelja S. iza M.-P. L. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik N. A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu A. i suradnici j.t.d. u Z., protiv tuženika D. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika R. M. iz Z., koju zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica u Z., odlučujući o reviziji tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-930/2018-5 od 21. ožujka 2019. kojima je potvrđena presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-976/17-212 od 26. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-930/2018-5 od 21. ožujka 2019. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-976/17-212 od 26. srpnja 2018. u dijelu pod I., II. i III. izreke odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika i umješača na strani tuženika kao osnovana, ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-930/2018-5 od 21. ožujka 2019. u dijelu kojim je potvrđeno rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-976/17-212 od 26. srpnja 2018. pod točkom IV., VII., VIII. i IX. izreke i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-976/17-212 od 26. srpnja 2018. pod točkom IV., VII., VIII. i IX. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.

 

              II. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-930/2018-5 od 21. ožujka 2019. u dijelu kojim je potvrđeno rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-976/17-212 od 26. srpnja 2018. u dijelu pod točkom V. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

 

              III. Odbijaju se zahtjevi I-tužitelja i II-tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovani.

 

              IV. Odbacuje se podnesak od 26. srpnja 2019. B. M., R. M., B. M., J. V., A. Lj., F. D., Ž. M., I. V., V. Š., Ž. J., T. Ž., S. M., T. M., I. S., M. P., B. M., S. E., R. R., M. T., I. K., D. S., D. V., I. H. i J. J., kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti II-tužitelju iznos od 50.413,37 Eura u protuvrijednosti kuna na dan isplate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 9. veljače 1993. do 31. prosinca 2001. po stopi koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju na DEM, od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju na EUR, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se utvrđuje u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

Točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti II-tužitelju iznos od 25.359.56 Eura u protuvrijednosti kuna na dan isplate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 6. veljače 1993. do 31. prosinca 2001. po stopi koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju na DEM, od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005. po stopi koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju na EUR, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se utvrđuje u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.

 

Točkom III. izreke presude odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika u odnosu na I-tužitelja kojim se nalaže I-tužitelju solidarno s II-tužiteljem isplatiti tuženiku po osnovu neisplaćenih plaća za razdoblje od 1. lipnja 1992. do 1. lipnja 2003. iznos od 386.000,81 $ sa kamatama koje poslovna banka plaća na devizne štedne uloge oročene preko godinu dana na iznose u visini pobliže navedene u izreci presude sve u kunskoj protuvrijednosti, protutužbeni zahtjev kojim se nalaže I-tužitelju solidarno s II-tužiteljem isplatiti umješaču po osnovu neisplaćenih plaća u razdoblju od 1. kolovoza 1992. do 1. ožujka 1994. iznos od 36.851,06 $ sa kamatama koje poslovna banka plaća na devizne štedne uloge oročene preko godinu dana tekuće na iznose u visini pobliže navedenima u izreci presude, sve u kunskoj protuvrijednosti te protutužbeni zahtjev kojim se nalaže I-tužitelju solidarno s II-tužiteljem isplatiti tuženiku po osnovu neisplaćene otpremnine iznos od 96.250,00 kuna sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 1. lipnja 2003. do isplate te kojim se nalaže I-tužitelju solidarno s II-tužiteljem naknaditi tuženiku i umješaču na strani tuženika trošak postupka.

 

Prvostupanjskim rješenjem pod točkom IV. izreke odbačena je protutužba u dijelu kojim se traži utvrđenje da je osnovano potraživanje tuženika prema pravnom predniku II-tužitelja u iznosu od 385.000,81 USD i u dijelu kojim se traži utvrđenje da je osnovao potraživanje umješača na strani tuženika prema pravnom predniku II-tužitelja u iznosu od 36.851,06 USD.

 

Točkom V. izreke rješenja određena je privremena mjera kojom se nalaže tuženiku-protivniku osiguranja položiti iznos od 75.772,93 Eura u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan polaganja, na račun Općinskog radnog suda u Zagrebu, a koji iznos je pohranjen na privatnim računima D. M. i to na računu br. ... otvoren kod S. B. (S.) Z. deponiran iznos od 25.359,56 Eura (što odgovara protuvrijednosti 49.599,00 DEM) i na računu br. ... otvoren kod B. B. A., F. M., deponiran iznos od 50.413,37 Eura (što odgovara protuvrijednosti 98.600 DEM), sve u roku 8 dana od dana dostave rješenja tuženiku-protivniku osiguranja. Ukoliko tuženik-protivnik osiguranja D. M. ne postupi po gornjem nalogu suda, izreći će mu se novčana u iznosu 10.000,00 kuna te će se nastaviti sa izricanjem novčanih kazne sve dok se tuženik-protivnik osiguranja ne pokori nalogu suda, određeno je da će privremena mjera će trajati do proteka 15 (petnaest) dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu novčane tražbine za koju je mjera određena te je određeno da žalba protiv rješenja ne odgađa provedbu privremene mjere.

 

Točkom VI. izreke rješenja odbijen je prijedlog tuženika-protutuženika za izdavanjem privremene mjere.

 

Točkom VII. izreke rješenja naloženo je tuženiku D. M. da naknadi I-tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 414.821,87 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2018. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

 

Točkom VIII. izreke rješenja naloženo je tuženiku da naknadi II-tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 176.587,60 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 26. srpnja 2018. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

 

Točkom IX. izreke rješenja odbijeni zahtjevi tuženika i umješača na strani tuženika za naknadu troškova postupka prema I-tužitelju i II-tužitelju.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Drugostupanjskim rješenjem pod stavkom I izreke odbijena je žalba tuženika i umješača na strani tuženika i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda od 15. rujna 2018., stavkom II izreke odbijena je žalba B. M., R. M., B. M., J. V., A. Lj., F. D., I. V., V. Š., Ž. J., T. Ž., S. M., T. M., I. S., M. P., B. M., S. E., R. R., M. T., I. K., D. S., D. V., I. H. i J. J. te je potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda od 15. rujna 2018., dok je stavkom III izreke odbačeno pismeno nazvano „dopuna žalbe“ kao i žalba od 29. kolovoza 2018.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tuženik i umješač na strani tuženika zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj su predložili da ovaj sud uvaži reviziju tuženika i umješača na strani tuženika.

 

4. Drugotužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju tuženika i umješača na strani tuženika odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, dok I-tužitelj u odgovoru na reviziju smatra da su revizijski navodi tuženika i umješača na strani tuženika neosnovani zbog čega predlaže reviziju tuženika i umješača na strani tuženika odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Stečajni vjerovnici pravnog prednika II-tužitelja podneskom od 26. srpnja 2019. naveli su da im je u postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj St-1093/02 od 18. lipnja 2003. priznat status stečajnih vjerovnika zbog čega da im u skladu s tom činjenicom pripada tražbina II-tužitelja te predlažu u skladu s navedenim da ovaj sud odbije reviziju tuženika.

 

6. Revizija tuženika je djelomično osnovana, djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena, dok je revizija umješača na strani tuženika osnovana.

 

7. U odnosu na reviziju tuženika protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke te u odnosu na reviziju tuženika i umješača na strani tuženika protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja pod točkom IV. izreke

 

7.1. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku radi isplate iznosa od 50.413,37 Eura u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od 9. veljače 1993. do isplate i iznosa od 25.359,56 Eura u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 6. veljače 1993. do isplate za koje iznose tužitelji tvrde da ih je tuženik neosnovano zadržao zbog čega ih je prema pravilima stjecanja bez osnove dužan vratiti tužiteljima, protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja prema I-tužitelju kojim je I-tužitelj dužan solidarno sa II-tužiteljem isplatiti tuženiku po osnovi neisplaćenih plaća iznos od 386.000,81 $ sa pripadajućim kamatama tekućima na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća do isplate u razdoblju od 1. lipnja 1992. do 1. lipnja 2003., kojim je I-tužitelj dužan solidarno sa II-tužiteljem isplatiti umješaču po osnovu neisplaćenih plaća iznos od 36.851,06 $ u razdoblju od 1. kolovoza 1992. do 1. ožujka 1994. sa pripadajućim kamatama tekućima na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća do isplate te kojim je I-tužitelj dužan solidarno sa II-tužiteljem isplatiti tuženiku po osnovu neisplaćene otpremnine iznos od 96.250,00 kuna te protutužbeni zahtjev tuženika i umješača na strani tuženika radi utvrđenja da je osnovano potraživanje tuženika prema pravnom predniku II-tužitelja u iznosu od 385.000,81 USD i da je osnovano potraživanje umješača na strani tuženika prema pravnom predniku II-tužitelja u iznosu od 36.851,06 USD.

 

8.1. Tuženik i umješač na strani tuženika se u reviziji pozivaju na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a nastavno podnositelji osporavaju i izloženi materijalnopravni zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji.

 

8.2. Prema shvaćanju revizijskog suda drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom zbog čega nije osnovana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju revidenti. Navode tuženika kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka preocjenjuje vlastiti iskaz dan na ročištu na kojem je saslušan kao parnična stranka ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje obzirom na to da se reviziju ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

9. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice, a navedena činjenična utvrđenja kao pravilna prihvatio je sud drugog stupnja:

 

- da je tuženik imenovan direktorom prednika II-tužitelja nakon što je ta pravna osoba osnovana i upisana u sudski registar 30. siječnja 1992. te da je tuženik smijenjen s mjesta direktora pravnog prednika II-tužitelja 8. travnja 1994.,

 

- da je tuženik kao direktor prednika II-tužitelja zatražio od tužitelja iznos od 148.000,00 DEM na ime provizije poslovnom čovjeku iz Libije kako bi bila osigurana naplata dospjelih potraživanja tužitelja u Libiji,

 

- da iz potvrde B. B. A. proizlazi da je novčani iznos od 98.600,00 DEM položen 8. veljače 1993. na račun tuženika, a iz potvrde U. B. proizlazi da je novčani iznos od 49.599.00 DEM položen 5. veljače 1993. na račun tuženika,

 

- da je predmetni novčani iznos koji je uplaćen na tuženikov račun, tuženik predao poslovnom čovjeku iz Libije koji je taj novčani iznos vratio tuženiku, a koji novac je tuženik položio na svoje ime kod poslovnih banaka u Švicarskoj i Njemačkoj,

 

- da valuta DEM više ne postoji obzirom da je s danom 1. siječnja 2002. zamijenjena s valutom Euro te da odnos valuta određen fiksnim tečajem iznosi za 1 Euro=1,95583 DEM,

 

- da sukladno navedenom iznos od 98.600,00 DEM predmetnom konverzijom predstavlja iznos od 50.413,37 Eura, dok iznos od 49.599,00 DEM predstavlja iznos od 25.359,56 Eura,

 

- da su I-tužitelj i II-tužitelj sklopili Izvansudsku nagodbu koja je 2. siječnja 2017. ovjerena kod Javnog bilježnika V. M. i to II-tužitelj kao vjerovnik, a I-tužitelj kao dužnik te je predmetnom nagodbom I-tužitelj dao suglasnost vjerovniku kao solidarni vjerovnik i tužitelj suparničar u parničnom postupku koji se vodi pred Općinskim građanskom sudom u Zagrebu poslovni broj Pr-9087/13 protiv dužnika i tuženika D. M. radi isplate iznosa od 50.413,37 Eura sa kamatama od 9. veljače 1993. do isplate i iznosa od 25.359,56 Eura s kamatama od 6. veljače 1993. do isplate da u cijelosti naplati navedeni iznos od dužnika D. M.,

 

- da iz potvrde HZMO od 6. prosinca 2013. proizlazi da su kod prednika II-tužitelja bili u radnom odnosu D. M. (tuženik) od 1. veljače 1992. do 30. lipnja 2003. i R. M. (umješač na strani tuženika) od 1. veljače 1992. do 30. lipnja 1996.,

 

- da je tuženik radni odnos kod prednika II-tužitelja zasnovao Odlukom o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme od strane M. d.d., P. L. od 1. veljače 1992.,

 

- da je radni odnos tuženika D. M. zasnovan Odlukom od 1. veljače 1992. trajao čitavo vrijeme te da je temeljem istog najprije bio u radnom odnosu na radnom mjestu Rukovoditelj projekta na radilištu, nakon čega je zasebnom Odlukom imenovan direktorom prednika II-tužitelja te je u konačnici nakon što je s smijenjen s mjesta direktora raspoređen na radno mjesto Glavni koordinator projekta u Z.,

 

- da je R. M. (umješaču na strani tuženika) radni odnos kod prednika tužitelja prestao s danom 4. rujna 1993.,

 

- da je u Protokolu sa sastanka održanog u prostorijama M. d.d. Z. 19. lipnja 1995. navedeno da će se svaki priliv sredstava dijeliti proporcionalno visini potraživanja i od priliva koji stiže na račun M. d.d., P. L. prioritetno će se isplatiti plaće, a zatim dugovanja s ostalih naslova,

 

- da je nad prednikom II-tužitelja otvoren stečaj i to rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 18. listopada 2002.,

 

- da je uvidom u prijavu tražbine utvrđeno da je tuženik prijavio iznos tražbine od 386.000,00 USD koji se odnosi na neisplaćene plaće za razdoblje od 1. lipnja 1992. do 1. lipnja 2003.,

 

- da je umješač na strani tuženika podnijela prijavu potraživanja u iznosu od 36.851,00 USD koji se odnosi na neisplaćene plaće za razdoblje od 1. kolovoza 1992. do 1. ožujka 1994.,

 

- da prema izvatku iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1083/02 od 18. lipnja 2003. proizlazi da je osporen iznos od 2.081.722,98 kuna po stečajnom upravitelju radi zastare, a 1.226.365,81 kuna po M. d.d. Z. jer nema ovršne isprave, vjerovnici su upućeni na pokretanje parnica radi utvrđenja osnovanosti osporenih tražbina te je predmetno rješenje tuženik zaprimio po punomoćniku 2. srpnja 2003.,

 

9.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev ocjenjujući da je I-tužitelj uplatio predmetni iznos (od 98.600,00 DEM i 49.599,00 DEM, što nakon konverzije predstavlja iznose od 50.413,37 Eura i 25.359,56 Eura) tuženiku na njegovo traženje i da je tuženik navedeni iznos (nakon što mu je isti vraćen) uplatio na svoje bankovne račune i time stekao bez osnove iznos koji pripada tužitelju.

 

Kako je sukladno odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01- dalje; ZOO) propisano da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti tu imovinu pri čemu se kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pri čemu prvostupanjski sud smatra da je tuženik nesavjestan jer i sam navodi da mu navedeni iznos ne pripada, to nalaže tuženiku vratiti tužitelju predmetne novčane iznose sa zateznim kamatama tekućim od dana kada ih je položio na svoje račune u stranim bankama.

 

Tuženikov prigovor retencije (da ima pravo zadržati navedene novčane iznose na ime neisplaćenih plaća koje potražuje od tužitelja), prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim u smislu odredbe čl. 287. ZOO-a.

 

Obzirom da je tuženik stekao utuženi novčani iznos bez pravne osnove, to je dužan II-tužitelju (imajući u vidu sadržaj Izvansudske nagodbe sklopljene između I-tužitelja i II-tužitelja od 2. siječnja 2017.) vratiti predmetni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

9.2. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja prema I-tužitelju (točka III. izreke presude) u dijelu koji se odnosi zahtjev tuženika i umješača na strani tuženika da im I-tužitelj zajedno sa II-tužiteljem solidarno isplati plaće (u razdoblju i u visini pobliže navedenima u izreci prvostupanjske presude) te tuženiku neisplaćenu otpremninu, prvostupanjski sud ocjenjuje osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na I-tužitelja obzirom na to da ni tuženik, ni umješač na strani tuženika nikada nisu bili u radnom odnosu kod I-tužitelja, već iz izvedenih dokaza proizlazi da su kako tuženik, tako i umješač na strani tuženika, bili u radnom odnosu sa prednikom II-tužitelja.

 

Prvostupanjski sud, nadalje, ocjenjuje da I-tužitelj nije u obvezi isplatiti utužene iznose plaća i otpremnina (tuženika i umješača na strani tuženika) niti na temelju Protokola sa sastanka održanog u prostorijama M. d.d. od 19. lipnja 1995., obzirom da navedeni Protokol ne predstavlja pristup dugu I-tužitelja u smislu odredbe čl. 451. ZOO-a jer je to sporazum između dvije pravne osobe, a II-tužitelj je dužnik koji je dugovao plaće svojim radnicima zbog čega je pristup dugu ugovor između vjerovnika i trećeg. Kako takav ugovor nije sklopljen, niti potpisan od strane vjerovnika (u ovom postupku tuženika koji tvrdi da mu nisu isplaćene plaće), to da nedostaje bitan element za pristup dugu.

 

Navedeni Protokol, prema ocjeni prvostupanjskog suda ne predstavlja ni preuzimanje duga u smislu odredbe čl. 446. ZOO-a jer se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimaoca na koji je pristao vjerovnik, pri čemu se prijašnji dužnik oslobađa obveze, a iz Protokola se ne vidi njegov pristanak (I-tužitelja) na preuzimanje duga, kao ni njegov pristanak na oslobođenje obveze II-tužitelja od isplate plaća.

 

Predmetni Protokol, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, predstavlja preuzimanje ispunjenja u smislu odredbe čl. 453. ZOO-a prema kojoj se preuzimanje ispunjenja vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obvezuje prema dužniku da ispuni njegovu obvezu prema vjerovniku, zbog čega on odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika, međutim, treća osoba ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu.

 

Kako u slučaju preuzimanja ispunjenja vjerovnik nema nikakvo pravo prema trećem, to tuženik ni na koji način nema pravo temeljem Protokola potraživati od I-tužitelja da tuženiku isplati plaće tuženika i umješača na strani tuženika koje im duguje prednik II-tužitelja, a niti otpremninu tuženiku, niti postoji ikakva pravna osnova za takvu isplatu. Obzirom na to da se I-tužitelj nije obvezao ni na kakvu isplatu izravno, niti tuženiku, niti umješaču jer navedena obveza ne proizlazi ni iz jedne odredbe Protokola, to I-tužitelj ni na koji način ne može biti odgovoran isplatiti neisplaćene plaće tuženiku i umješaču na strani tuženika te neisplaćenu otpremninu tuženiku. Stoga je prvostupanjski sud odbio protutužbeni zahtjev tuženika radi isplate plaće tuženiku i umješaču na strani tuženika u odnosu na I-tužitelja, kao i  zahtjev radi isplate otpremnine tuženiku.

 

9.3. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika i umješača na strani tuženika koji se odnosi na utvrđenje osnovanosti potraživanja tuženika i umješača na strani tuženika prema pravnom predniku II-tužitelja s naslova neisplaćenih plaća, prvostupanjski sud ocjenjuje da imajući na umu sadržaj odredbi čl. 178., 180. i 90. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 133/12; dalje: SZ) nakon otvaranja stečajnog postupka tuženik ne može naspram II-tužitelja isticati nikakve nove zahtjeve, već samo onaj u dijelu u kojem mu je potraživanje osporeno i u rokovima određenim Stečajnim zakonom. Kako je tuženik nakon zaprimanja rješenja o osporavanju tražbine samo u roku od osam dana naveo da nastavlja postupak, a da pri tome nije odredio tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 180. SZ-a na način da je postavio deklaratorni zahtjev u smislu postojanja utvrđivanja tražbine u određenom isplatnom redu, već je to učinio tek podneskom od 11. travnja 2018., nekoliko godina nakon donošenja rješenja kojim su mu osporene tražbine i kojim se upućuje na parnicu radi utvrđivanja tih tražbina, to je prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 179., 179. i 180. SZ-a takvu protutužbu odbacio.

 

10. Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tuženika i umješača na strani tuženika odbio je žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu ocjenjujući u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom utužene tražbine pravilnim shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženik koji je kao direktor podružnice prednika II-tužitelja, nakon što je preuzeo iznos od 140.000,00 DEM na ime provizije poslovnom čovjeku iz Libije kako bi bila osigurana naplata dospjelih potraživanja tužitelja u Libiji, dužan predmetni novčani iznos vratiti tužitelju, nakon što mu je predmetni iznos vraćen, te da tuženik prema tužitelju nema potraživanja (s naslova neisplaćenih plaća i otpremnine), pa da zbog toga ne postoji ni mogućnost prijeboja.

 

10.1. Naime, drugostupanjski sud je shvaćanja da je prvostupanjski sud pravilno kvalificirao Protokol od 19. lipnja 1995. (na kojem tuženik temelji protutužbeni zahtjev prema I-tužitelju za isplatom neisplaćenih plaća i otpremnine) kao preuzimanje ispunjenja u smislu odredbe čl. 453. ZOO-a u kojoj situaciji vjerovnik (u ovom slučaju tuženik) nema nikakva prava prema trećem te tuženik ni na koji način temeljem Protokola nema pravo potraživati od I-tužitelja da tuženiku i umješaču isplati plaću koju im duguje prednik drugotužitelja. Stoga je prema ocjeni drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio protutužbeni zahtjev usmjeren prema I-tužitelju za isplatom plaće i otpremnine tuženiku i umješaču na strani tuženika.

 

10.2. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika i umješča na strani tuženika koji se odnosi na prijavu tražbine u stečajnom postupku, obzirom da je nad prednikom II-tužitelja otvoren stečajni postupak, drugostupanjski sud ocjenjuje pravilnom odluku prvostupanjskog suda kojom je odbačena protutužba u dijelu kojim se utvrđuje osnovano potraživanje tuženika i umješača na strani tuženika podneskom od 11. travnja 2018. kao nepravovremenim u smislu odredbi čl. 178., 179. i čl. 180. SZ-a. Stoga je drugostupanjski sud i u navedenom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

11. Tuženik u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje u odnosu na zahtjev tuženika za povratom utužene tražbine s naslova stjecanja bez osnove da mu tužitelj nije isplatio plaće koje mu je dugovao zbog čega smatra da ima pravo retencije, da je temelj protutužbe tuženika i umješača na strani tuženika upravo tražbina koja je prijavljena i priznata u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj St-1083/02, pri čemu tuženik i umješač na strani tuženika ukazuju na pravomoćne presude u kojima su radnici zaposleni kao tuženik i umješač na strani tuženika ostvarili svoja prava na isplatu plaće od tužitelja.

 

12. Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima, da je tuženik preuzeo iznos od 148.000,00 DEM od tužitelja kako bi bila osigurana isplata potraživanja tužitelja u Libiji, koja međutim, nije realizirana zbog čega je predmetni novčani iznos vraćen tuženiku, a koji tuženik nije na dogovoreni način vratio tužitelju pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su naložili tuženiku vratiti utuženi iznos II-tužitelju nalazeći pri tome neosnovanim prigovor retencije istaknut po tuženiku. Naime, prema odredbi čl. 286. st. 1. ZOO-a vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Međutim, vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegovog posjeda protiv njegove volje, ili kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je predana vjerovniku na čuvanje ili na poslugu (čl. 287. st. 1. ZOO-a). Kako je tuženiku kao vjerovniku predan iznos radi osiguranja naplate tužiteljeva potraživanja prema trećoj osobi, nakon čega je predmetni iznos vraćen tuženiku, to tuženik nema pravo zadržati navedeni iznos ističući pravo zadržanja prema tužitelju (jer da ima potraživanja prema tužitelju s naslova neisplaćenih plaća). Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su naložili tuženiku vratiti II-tužitelju nepripadno zadržani iznos.

 

12.1. Nadalje, materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u dijelu odluke o protutužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plaća tuženiku, umješaču na strani tuženika i neisplaćene otpremnine tuženiku kada je takav zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da I-tužitelj ne odgovara solidarno s II-tužiteljem za isplatu utuženih iznosa jer niti tuženik, a niti umješač na strani tuženika nisu bili u radnom odnosu sa I-tužiteljem već s pravnim prednikom II-tužitelja. Jednako tako, prema ocjeni ovog suda, pravilno nižestupanjski sudovi ocjenjuju neosnovanim zahtjev tuženika i umješača na strani tuženika usmjeren prema I-tužitelju, a koje isti temelje na Protokolu sa sastanka održanog u prostorijama M. d.d. Z. 19. lipnja 1995. jer prema sadržaju navedeni Protokol ne predstavlja ni pristup dugu I-tužitelja (čl. 451. ZOO-a), a niti preuzimanje duga I-tužitelja (isplate plaće umjesto II-tužitelja), već preuzimanje ispunjenja. Odredbom članka 453. ZOO-a propisano da se preuzimanje ispunjenja vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obvezuje prema dužniku da ispuni njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku (stavak 1.). Ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu (stavak 3.). Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju ispunjenja, a ne kako je tvrdio tuženik o preuzimanju duga, budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je I-tužitelj kao vjerovnik pristao na takvo preuzimanje (čl. 446. st. 1. ZOO-a).

 

13. Zbog svega navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika (u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i protutužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu plaća tuženiku i umješaču na strani tuženika i isplatu otpremnine tuženiku) kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

14. Međutim, osnovano tuženik i umješač na strani tuženika ističu da je u dijelu odluke o protutužbenom zahtjevu u odnosu na utvrđenje osnovanosti osporenih tražbina pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

14.1. Nižestupanjski sudovi odluku o odbacivanju protutužbe tuženika i umješača na strani tuženika u dijelu kojim traže utvrđenje osnovanosti tražbine s naslova neisplaćenih plaća temelje na odredbama čl. 178., 179. i čl. 180. SZ-a, obzirom na to da je tužbeni zahtjev bio postavljen na isplatu, a ne na utvrđenje postojanja tražbine s time da je tek nakon proteka nekoliko godina od donošenja rješenja kojim su osporene tražbine tuženika i kojim je upućen na parnicu radi utvrđivanja tih tražbina podnio protutužbeni zahtjev na utvrđenje, zbog čega isti nije pravovremen.

 

14.2. Prema ocjeni ovog suda navedeni pravni pristup nižestupanjskih sudova je pogrešan.

 

14.3. Naime, stečajni postupak nad prednikom II-tužitelja otvoren je 18. listopada 2002. kada je na snazi bila odredba čl. 179. st. 1. tada važećeg Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03) kojom je bilo propisano ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka tekla parnica o tražbini, postupak radi utvrđivanja nastavit će se preuzimanjem te parnice. Prijedlog za nastavak parnice može staviti vjerovnik čija je tražbina osporena ili osporavatelj. Osporavatelj parnicu nastavlja u ime i za račun dužnika.

 

Dakle, prema toj zakonskoj odredbi sud nije ovlašten rješenjem o osporenoj tražbini i upućivanju na nastavak postupka određivati i prekluzivni rok osim ako takav rok nije propisan zakonom. Prekluzivni rok za nastavljanje parnice propisan je tek odredbom čl. 80. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 82/06). On je identičan roku za pokretanje postupka radi utvrđivanja tražbina. Do tada je samo za vjerovnike koji su pokretali postupak bio propisan prekluzivni rok, dok za vjerovnike koji su trebali tražiti nastavak parnice takvog roka nije bilo. Kako je stečajni postupak pokrenut 2002., nema prekluzivnog roka za nastavljanje parnice. Stoga je pogrešno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je protutužba tuženika od 11. travnja 2018. kojom traži utvrđenje postojanja tražbine u smislu odredaba Stečajnog zakona nepravovremena te da je tuženik dužan postaviti deklaratorni (u smislu utvrđenja postojanja određene tražbine u određenom isplatnom redu), a ne kondemnatorni zahtjev obzirom da takav kondemnatorni zahtjev za isplatu u sebi sadrži i deklaratorni zahtjev za utvrđenje (u tom smislu i ovaj sud u Rev-x 431/13-2 od 9. prosinca 2015., Revt 442/2015-3 od 8. prosinca 2020.)

 

14.4. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu ocijenjene sve činjenice mjerodavne za pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tuženika i umješača na strani tuženika, ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u tom dijelu. S tim u vezi valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP ukinuti i odluku o troškovima postupka. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

 

U odnosu na reviziju tuženika (protivnika osiguranja) protiv odluke drugostupanjskog suda u dijelu kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje pod točkom V. izreke

 

15. Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 - dalje: OZ) propisano da je u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena samo revizija iz članka 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

 

15.1. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

15.2. U reviziji iz stavka 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se ona njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

15.3. Dakle, u smislu navedene odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP za dopuštenost tzv. izvanredne revizije potrebno je da su se kumulativno ostvarile propisane pretpostavke: 1) da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg ju podnosi, 2) da se radi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i 3) da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

15.4. Iz navoda revizije razvidno je da tuženik nije određeno postavio procesnopravno ili materijalnopravno pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time nije niti izložio razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

16. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392b st. 3. ZPP odbaciti reviziju tuženika protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska odluka u dijelu pod točkom V. izreke (u odluci o određivanju privremene mjere).

 

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP jer troškovi sastava odgovora na reviziju nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka (točka III. izreke rješenja).

 

18. U odnosu na podnesak B. M., R. M., B. M., J. V., A. Lj., F. D., Ž. M., I. V., V. Š., Ž. J., T. Ž., S. M., T. M., I. S., M. P., B. M., S. E., R. R., M. T., I. K., D. S., D. V., I. H. i J. J., od 26. srpnja 2019. kojim se daje odgovor na reviziju, valja navesti, da je odlukom prvostupanjskog suda od 15. rujna 2018. odbijen njihov prijedlog za stupanje u parnicu kao umješača na strani tužitelja koja je potvrđena odlukom drugostupanjskog suda od 21. ožujka 2019. zbog čega je njihov podnesak odbačen kao nedopušten (čl. 392. st. 2. ZPP). Iz navedenih razloga, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke rješenja.

 

Zagreb, 15. srpnja 2021.