- 1 -              Rev 3155/2019-7

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3155/2019-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz S., kojeg zastupa punomoćnik R. P. I., odvjetnica u S., protiv tuženika 1. S. S. M. d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnik I. T., odvjetnik u S., te tuženika 2. W. O. E. I. S., S. T. B. C., T. B. R., L., United Kingdom i tuženika 3. C. S. (UK), B.; G. A. W. S., United Kingdom, kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & B. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji 3. tuženika, protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1049/2018-2 od 22. ožujka 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-734/2016 od 12. prosinca 2017., te protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1049/2018-2 od 22. ožujka 2019., kojom je djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-734/2016 od 12. prosinca 2017., u sjednici održanoj 15. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se revizija tuženika 3. C. S. (UK), protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1049/2018-2 od 22. ožujka 2019., kao neosnovana.

 

 

r i je š i o  j e:

 

 

Odbacuje se revizija tuženika 3. C. S. (UK), protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1049/2018-2 od 22. ožujka 2019., kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-734/2016 od 12. prosinca 2017., suđeno je:

 

"I. Dužan je tuženik pod 3. u roku od 15 dana iz osnova naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 155.923,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta uvećano za 3 postotna poena, sve do isplate, dok se sa preostalim zahtjevom iz ovog osnova za iznos od 344.077,00 kn zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II. Dužan je tuženik pod 3 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iz osnova izgubljene zarade za vrijeme od 1.5.2003. do 1.12.2004.g. iznos od 7,055,00 USD s kamatom koju S. d.d. S. kao banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u valuti glavnice (USD) na sredstva po viđenju počevši od 1.12.2004.g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a od 1.7.2011.g. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena sve do isplate, dok se sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iz ovog osnova za iznos od 14.595,00 USD i kamatama koje teku za razdoblje od 20.4.2005. do 20.10.2005.g., pa sve do isplate odbija kao neosnovan.

 

III. Dužan je tuženik pod 3 u roku od 15 dana isplatiti iz osnova naknade tuđe pomoći i njege, te troškova liječenja tužitelju iznos od 45.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena.

 

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 3 koji glasi:

 

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 80.000,00 USD, s kamatom koju H. S. d.d. S. kao banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u valuti glavnice (USD) na sredstva po viđenju počevši od 20.1.2014.g. do 31.12.2005.g., od 1.1.2006.g. do 30.6.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.201 l.g. pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena pa sve do isplate.

 

2. Dužan je tuženik pod 3 u roku od 15 dana iz osnove naknade izgubljene dobiti u kapitaliziranom iznosu isplatiti tužitelju iznos od 350.000,00 USD sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje od dana donošenja ove presude pa sve do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena pa sve do isplate."

 

V. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku pod 2. parnični trošak u iznosu od 351.874,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini stope od 7,88% godišnje koja teče od dana donošenja ove presude pa sve do isplate, a u slučaju promjene zatezne kamate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

VI. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku pod 3 parnični trošak u iznosu od 58.454,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 7,88% godišnje koja teče od dana donošenja ove presude pa sve do isplate, a u slučaju promjene zatezne kamate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, time da se tužitelj odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za iznos od 1.750.223,00 kn."

 

2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1049/2018-2 od 22. ožujka 2019., povodom žalbe tužitelja te žalbe trećetuženika, odlučeno je:

 

"I. Odbijaju se žalbe stranaka i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-734/2016 od 12. prosinca 2017. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo trećetuženiku da tužitelju plati iznos od 155.923,00 kn i dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 190.000,00 kn, u točki III. izreke kojim je naloženo trećetuženiku da tužitelju plati iznos od 45.000,00 kn, u točki IV. 1. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 24.000,00 USD s pripadajućim zateznim kamatama i u točki V. kojim je naloženo tužitelju da drugotuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 316.124,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-734/2016 od 12. prosinca 2017. u dijelu, točaka I., III. i V. izreke i sudi:

 

1. Nalaže se trećetuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete plati iznos od 154.077,00 kn (stopeđesetčetiritisućesedamdesetsedam kuna), zatezne kamate na iznos od 310.000,00 kn i na iznos od 45.000,00 kn od 12. prosinca 2017. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i iznos od 56.000,00 USD na ime naknade materijalne štete sa zateznim kamatama po stopi koju H. S. d.d. S. kao banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u USD po viđenju od 20. siječnja 2004. do 31. prosinca 2005., a od 1. siječnja 2006. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose, sve u roku osam dana.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugotuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 35.750,00 kn (tridesetpettisućasedamstopedeset kuna)."

 

3. Istovremeno je rješenjem istog poslovnog broja riješeno:

 

"Uvažavaju se žalbe stranaka, ukida presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-734/2016 od 12. prosinca 2017. u točkama II., IV.2. i VI. izreke i predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak."

 

4. Protiv drugostupanjske presude i rješenja (osim u dijelu toč. I. kojim je potvrđena presuda prvostupanjska presuda u toč. V. kojom je naloženo tužitelju da drugotuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 316.124,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te dijelu toč. I. kojim je potvrđeno odbijanje dijela tužbenog zahtjeva u iznosima od 190.000,00 kn i 24.000,00 USD s pripadajućim zateznim kamatama), dakle, u dijelu kojim nije uspio u sporu, reviziju je podnio trećetuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku učinjenih u drugostupanjskom postupku, te bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske usvojiti žalbu trećetuženika i preinačiti drugostupanjsku presudu i rješenje i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev, kao neosnovan u cijelosti, te obveze tužitelja da trećetuženiku nadoknadi parnične troškove. Podredno, trećetuženik predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu i vrati predmet na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda te podredno svemu iznesenom, trećetuženik predlaže da ovaj sud ukine i drugostupanjsku presudu i rješenje i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5.1. Na reviziju trećetuženika očitovao se drugotuženik.

 

5.2. Ovdje treba navesti kako je odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) propisano da će "(…) primjerak pravodobne, potpune i dopuštene revizije sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda dostavit protivnoj stranci, koja može u roku od petnaest dana od dostave revizije podnijeti tom sudu odgovor na reviziju". Dakle, revizija se na odgovor dostavlja protivnoj strani. U konkretnom slučaju se jedan od običnih suparničara očitovao na reviziju drugog, pa ovaj sud nije našao potrebe uzimati ga u obzir prilikom odlučivanja o reviziji trećetuženika.

 

6. Tužitelj nije odgovorio na reviziju trećetuženika.

 

7. Revizija trećetuženika protiv drugostupanjske presude nije osnovana, dok revizija protiv rješenja drugostupanjskog suda nije dopuštena.

 

8. O reviziji protiv rješenja:

 

8.1. U povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku o reviziji protiv presude, propisano je odredbom čl. 400. st. 3. ZPP.

 

8.2. Odredbom čl. 382. st. 1. ZPP u propisano je da se revizija može izjaviti samo protiv pravomoćnih drugostupanjskih presuda.

 

8.3. Prema odredbi čl. 333. st. 1. i 3. ZPP, presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe odnosno o potraživanju koje je tuženik istakao prigovorom radi prebijanja.

 

8.4. Revizijom pobijanim drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda u toč. II., IV.2. i VI. izreke i predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, pa nije riječ o rješenju drugostupanjskog suda kojim se postupak pravomoćno završava.

 

8.5. S obzirom na to da revizijom pobijano drugostupanjsko rješenje (kojim se ukida prvostupanjska presuda i predmet vraća na ponovno suđenje) nema potrebno svojstvo pravomoćnosti, to protiv takvog rješenja nije dopušteno podnijeti reviziju, u smislu citiranih odredbi.

 

8.6. Slijedom izloženog i na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

9. U odnosu na reviziju protiv presude:

 

10. Prema odredbi čl. 392.a ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

11.1. Neosnovano trećetuženik u reviziji ističe prigovore bitnih povreda postupka.

 

11.2. U uvodu revizije tuženik se pozvao na revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene u drugostupanjskom postupku te bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ali ove revizijske razloge donekle određeno obrazlaže samo u dijelu kojem tvrdi da je drugostupanjski sud nepravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja kod utvrđivanja bitne činjenice je li tužitelj/pomorac prije ukrcaja na brod bolovao od određene bolesti koja predstavlja trajnu zapreku za obavljanje poslova na brodu.

 

11.3. U bitnom, trećetuženik je dokazima provedenim u ovoj parnici suprotstavljao mišljenje sudskog vještaka dr. U. iz vještačenja provedenog u drugoj parnici koju je tužitelj vodio pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-466/99 te smatra kako iz ovog nalaza te dokumentacije na temelju koje je izrađen proizlazi nepobitan zaključak o tome da je tužitelja prije ukrcaja na m/b C. V. bolovao od bolesti koja predstavlja trajnu zapreku za obavljanje poslova na brodu, pa je stav drugostupanjskog suda da u predmetnoj parnici nije dokazano postojanje te zapreke suprotno dokazima u spisu te da je shvaćanje suda o tome da bi na njemu bio teret dokazivanja činjenice je li tužitelj/pomorac prije ukrcaja na brod bolovao od određene bolesti koja predstavlja trajnu zapreku za obavljanje poslova na brodu.

 

11.4. U odnosu na utvrđivanje sporne činjenice postojanja bolesti koja predstavlja trajnu zapreku za obavljanje poslova na brodu drugostupanjski sud, nakon što je prethodno konstatirao kako je prvostupanjski sud "(…) ponovo svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka dr. B. U., koji je izveden u drugom sudskom postupku, unatoč upozorenju iz ukidnog rješenja da je vještačenje neposredan dokaz i da se u parničnom postupku o tužbenom zahtjevu odlučuje, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave", u pobijanoj presudi (temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP) sam utvrđuje ovu odlučnu činjenicu na temelju provedenih vještačenja te drugih dokaza provedenih u ovom postupku i zaključuje kako je "(…) za pravilnu odluku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva bilo je potrebno utvrditi da je tužitelj prije ukrcaja na brod (2003.) bolovao od neke bolesti koja predstavlja trajnu zapreku za obavijanje poslova na brodu u smislu članka 17. Pravilnika o utvrđivanju uvjeta zdravstvene sposobnosti članova posade pomorskih brodova i brodova unutarnje plovidbe („Narodne novine" broj 111/02). Iz dokaza koji su provedeni u ovom postupku ne može se sa sigurnošću zaključiti o postojanju te činjenice, dok trećetuženik koji se poziva na nju, nije predložio izvođenje nekih drugih dokaza, osobito saslušanjem dr. U., u svojstvu svjedoka s obzirom na to da je liječio tužitelja i da se trećetuženik poziva na njegovo mišljenje koje je dao u drugom sudskom postupku. Stoga je pozivom na odredbu članka 221.a ZPP-a valjalo zaključiti da ta činjenica ne postoji, a slijedom toga da je tužitelj prije ukrcaja na brod bio zdravstveno sposoban onako kako to proizlazi iz liječničkih svjedodžbi koje su izdane od strane za to ovlaštenih liječnika."

 

11.5. I prema shvaćanju ovoga suda (tako, primjerice, u odluci Rev 2408/13-2 od 24. travnja 2018.), uzimanje u dokazne svrhe nalaza i mišljenja vještaka izrađenih u drugom sporu (čak i onda kad se vodi među istim strankama), predstavlja nezakonito postupanje suda prvog stupnja. Nadalje, činjenica da je u prijašnjoj pravomoćnoj presudi, donesenoj u povodu zahtjeva tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete (čak i kad bi bila riječ o istom štetnom događaju, što ovdje nije slučaj) riješeno o odštetnoj odgovornosti kao prethodnom pitanju nije zapreka da u drugoj presudi, sud ponovno odluči o odštetnoj odgovornosti, odnosno da ponovno utvrđuje pretpostavke takve odštetne odgovornosti (arg. odluke ovoga suda broj: Rev-1032/84, Rev-54/93 i Revx-765/13).

 

11.6. U utvrđenju navedene bitne činjenice ovaj sud ne nalazi protivnosti dokazima u spisu, pa se ocjenjuje pravilnom i primjena pravila o teretu dokazivanja. Zbog svega navedenog, u konkretnom slučaju ovaj sud nije našao ostvarenom bitnu povredu postupka na koju ukazuje trećetuženik.

 

11.7. Nakon toga svi njegovi prigovori načinu na koji je sud utvrdio bitnu činjenicu je li tužitelj/pomorac prije ukrcaja na brod bolovao od određene bolesti koja predstavlja trajnu zapreku za obavljanje poslova na brodu, kao i tvrdnje o tome zašto je trebalo tu činjenicu utvrditi drugačije predstavljaju činjenične prigovore koji u revizijskoj fazi postupka nisu dopušteni, niti ih u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske može ispitivati (čl. 385. ZPP).

 

12. U pobijanoj presudi nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

 

13.1. Premet spora u ovoj parničnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadom materijalne i nematerijalne štete za koju tvrdi da ju je pretrpio kao posljedicu propusta S. G. zapovjednika broda da nakon pada i ozljeđivanja na palubi m/b C. V. (na koji je bio ukrcan kao drugi časnik palube) poduzme potrebne mjere za osiguravanje adekvatne i pravovremene intervencije u zbrinjavanju ozlijeđenog pomorca/tužitelja.

 

13.2. Zahtjev tužitelja djelomično je prihvaćen temeljem odredbe čl. 161. st. 1. Pomorskog zakonika ("Narodne novine" broj 17/94, 74/94, 43/96 - dalje: PZ) koji se primjenjivao u trenutku nastanka štetnog događaja i kojim je propisano da za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade broda odgovara brodar ako ne dokaže daje šteta nastala bez njegove krivnje. Pri tome je za odgovornost trećetuženika utvrđeno postojanje osnovnih pretpostavki za naknadu štete uz primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 112/99 i 88/01).

 

13.3. U nižestupanjskim postupcima je utvrđeno da su, zbog nepravovremenog i neadekvatnih poduzimanja medicinskih mjera nakon stradavanja tužitelja na m/b C. V. kod tužitelja nastupile trajne posljedice koje uzrokuju 45% invaliditeta te da je radna sposobnost za sve poslove na brodu trajno izgubljena prema čl. 17. toč. m. Pravilnika o utvrđivanju uvjeta zdravstvene sposobnosti članova posade pomorskih brodova i brodova unutarnje plovidbe ("Narodne novine" broj 111/2002). Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova još proizlazi kako je kod tužitelja je konačno došlo do trajne invalidnosti u visini od 70%, koja je utvrđena rješenjem HZMO, P. S. od 24. lipnja 2005. 

 

13.4. Na ime nematerijalne štete tužitelju je pobijanom presudom (nakon djelomičnog potvrđivanja i djelomičnog preinačavanja) dosuđena naknadu, s obzirom na utvrđeni invaliditet u iznosu od 47,5% i gubitak radne sposobnosti u dobi od ... godine, u ukupnom iznosu od 310.000,00 kn, i to: po osnovi pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti pripada primjerena naknada u iznosu od 200.000,00 kn; zbog naruženosti u iznosu od 30.000,00 kn, za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 40.000,00 kn i za pretrpljeni strah u iznosu od 40.000,00 kn.

 

14. Trećetuženik u odnosu na ovaj dio presude u reviziji iznosi dva prigovora – osporava svoju odgovornost za štetu zbog nedostatka uzročno-posljedične veze između nastale štete i postupanja brodar te osporava visinu dosuđene naknade (u odnosu na pojedine vidove štete).

 

15. Iz nižestupanjskih presuda proizlazi da uzroci ozljeđivanja tužitelja - pada na palubi broda (loše vrijeme, mokar pod i premorenost) ne mogu kvalificirati kao pretpostavke za odgovornost brodara, prema odredbi čl. 161. st. 1. PZ, ali da postoji odgovornost trećetuženika zbog toga što nije, nakon povređivanja tužitelja, poduzeo sve propisane radnje koje je trebalo poduzeti da bi omogućio tužitelju odgovarajuću stručnu liječničku pomoć odnosno da se propust brodara ogleda u pogrešnoj procjeni zdravstvenog stanja tužitelja i u vezi s tim nepoduzimanjem radnji da se tužitelj što prije hospitalizira.

 

16.1. Suprotno žalbenim navodima trećetuženika, pravilno su sudovi cijenili sve relevantne činjenice potrebne za odluku o postojanju njegove odštetne odgovornosti, što nije dovedeno u pitanje revizijskim tvrdnjama o prekidu uzročnosti posljedične veze između propusta brodara i štetnih posljedica koje tužitelj trpi do kojeg je došlo nepravovremenim poduzimanjem odgovarajućih mjera u bolnici u C. (operacija izvedena nakon osam dana od prijema u bolnicu).

 

16.2. Naime, u slučaju postojanja više uzroka koji su mogli dovesti do štete hrvatsko pravo (i sudska praksa) temelje se na adekvacijskoj teoriji, prema kojoj se između različitih događaja koji se mogu smatrati uzrokom nastale posljedice (jer prolaze test stvarne ili prirodne uzročnosti) kao uzrok uzima samo onaj kojem je nastala posljedica adekvatna, tj. onaj koji redovito dovodi do takve štetne posljedice. Isključuju se svi drugi događaji, slučajno ušli u konkretnoj situaciji u kompleks uzroka, a koji nisu tipični za takav štetni rezultat.

 

16.3. U konkretnom slučaju, zaključak o postojanju izravne uzročno-posljedična veza između propusta tuženika i nepravovremene hospitalizacije tužitelja i svih nastalih posljedica koje tužitelj zbog toga trpi, sudovi temelju na medicinskih vještačenja iz kojih proizlazi činjenica da je kasna hospitalizacija tužitelja u vezi s kasnijim posljedicama koje su kod njega nastupile i dovele do potrebe ugradnje proteze kuka. Pritom se utvrđuje:

 

- da je pozicija broda u trenutku povređivanja tužitelja bila takva da je u svakom trenutku omogućavala dolet helikoptera, a brod se nalazio unutar područja djelovanja spasilačke službe, pa je odgovarajuću kiruršku intervenciju bilo moguće izvesti unutar 12 sata od povređivanja, u kojem vremenu je smanjena ili sasvim isključena mogućnost nastanaka daljnjih štetnih posljedica od zadobivenih povreda;

 

- da se prijelom vrata bedrene kosti mora hitno operirati jer je vrijeme od nastanka prijeloma do zbrinjavanja posebno značajno za daljnji ishod liječenja (mišljenje sudskog vještaka ortopeda dr. Z. P.).

 

16.4. Kao "pomoćni kriterij" kod utvrđivanja adekvatnog uzroka može poslužiti pitanje bi li šteta nastala i bez tog uzroka. U tom smislu je vještak (dr. Z. P. - list 249. spisa) na pitanje "što bi bilo da je tužitelj isti dan zaprimljen u bolnicu i operiran", izrazio mišljenje prema kojem "(…) polazeći od sigurne pretpostavke da kod relativnog mladog čovjeka (43 godine), uz dobru repoziciju ulomaka i rigidnu ostiosintezu te odmah učinjeni zahvat, velike su šanse do dođe zaraštavanja prijeloma (…)", dakle da do naknadnih štetnih posljedica ne bi ni došlo.

 

16.5. Po ocjeni ovoga suda, iz navedenog proizlazi jasan zaključak o postojanju uzročno-posljedične veze koja dovodi do odgovornosti trećetuženika, koja revizijskim navodima nije dovedena u pitanje. Konačno, s obzirom na pravilo iz odredbe čl. 161. st. 1. PZ, prema kojem  za štetu nastalu zbog tjelesne ozljede ili smrti člana posade broda odgovara brodar ako ne dokaže daje šteta nastala bez njegove krivnje, na trećetuženiku je bio teret dokazivanja da je šteta nastala od nekog drugog uzroka (izvan njegove odgovornosti).

 

17.1. U žalbi se trećetuženik nije posebno upuštao osporavanje visine štete (što sud i konstatira u pobijanoj odluci). Sada u reviziji, kroz prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, prigovara visini dosuđene štete u odnosu na pojedine vidove nematerijalne štete, tvrdnjom da utvrđeni iznosi nisu u skladu s Orijentacijskim kriterijima VSRH. Stoga se, u odnosu na te prigovore. smatra korisnim navesti kako Orijentacijski kriteriji nisu izvor prava, već su doneseni radi ujednačavanja sudske prakse prilikom dosuđivanja pravičnih novčanih naknada tužiteljima. Međutim, treba uvijek imati u vidu činjenicu da ti kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, nego kod dosuđivanja pravične novčane naknade pojedinom tužitelju treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. Posljedica toga je da ponekad prilikom dosuđivanja pravičnih novčanih naknada zbog povrede prava osobnosti dolazi, a ponekad ne, dolazi  do određenih odstupanja od iznosa pravičnih novčanih naknada navedenih u Orijentacijskim kriterijima, što je sve u skladu s čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01).

 

17.2. Bez osnove trećetuženik prigovara nedostatku obrazloženja u odnosu na visinu dosuđene naknade za pretrpljene bolove jer je u prvostupanjskoj presudi navedeno kako "(…) iz mišljenja o kvalifikaciji i povredi dr. Z. P. (list 249) proizlazi da se radi o teškoj tjelesnoj ozljedi koju tužitelj trpi. Kod procjene jačine i duljine trajanja bolova vještak je uzeo u obzir stanje do prijema u bolnicu, bolove prilikom transporta u S. nakon prve operacije, bolove nakon oba operacijska zahvata na način da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta ukupno 8 dana srednjeg intenziteta jedan mjesec dana, bolove blagog intenziteta jednu godinu, a nakon toga trpjet će bolove blagog do srednjeg intenziteta kod dužeg hodanja ili stajanja, nošenja težih tereta, kod promjene atmosferskih prilika i to po prilici 4-5 sati tjedno".

 

18.1. Nadalje, tužitelju je na ime materijalne štete (zbog gubitka zanimanja) pravilnom primjenom materijalnog prava dosuđen iznos ugovorne štete od 56.000 USD, uz obrazloženje da je riječ o naknadi materijalne štete koju je poslodavac dužan isplatiti pomorcu koji doživi nezgodu od čijih posljedica postane trajni invalid u određenom stupnju na temelju odredbe čl. 23. st. 3. Nacionalnog kolektivnog ugovora za hrvatske pomorce u međunarodnoj plovidbi od l. srpnja 2001. (dalje: Nacionalni kolektivni ugovor) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj povrijeđen. Isplaćeni iznos se prema st. 5. čl. 23. Nacionalnog kolektivnog ugovora, uračunava u naknadu koju je poslodavac dužan isplatiti pomorcu zbog gubitka zanimanja ili struke iz st. 4. tog čl., pa je sud utvrđeni iznos pripadajuće naknade od 80.000 USD umanjio za ranije isplaćeni iznos od 24.000 USD.

 

18.2. Slijedom toga su nejasni i neosnovani prigovori trećetuženika tome da je isplaćenu štetu trebalo u ovom konkretnom slučaju uračunati u dosuđeni iznos nematerijalne štete.

 

19.1. Prigovori trećetuženika pogrešnoj primjene materijalnog prava - odredbi Pravilnika o utvrđivanju uvjeta zdravstvene sposobnosti članova posade pomorskih brodova i brodova unutarnje plovidbe ("Narodne novine" broj 111/2002), svode se na tvrdnje da je tužitelj zanimanje izgubio prije ukrcavanja na brod.

 

19.2. Kako rezultati ovog postupka ne pokazuju osnovanost tih tvrdnji, već suprotno tome da iz liječničkih svjedodžbi koje su izdali za to ovlaštenih liječnika proizlazi da je tužitelj prije ukrcaja na brod bio zdravstveno sposoban, prigovori tuženika predstavljaju (kako je to i uvodno navedeno) prigovore pravilnosti utvrđenom činjeničnom stanju.

 

19.3. Neosnovano se trećetuženik poziva na odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-122/08 i Revt-17/12 jer (kako je to pravilno otklonio i drugostupanjski sud) riječ je o odlukama koje su donesene u drugačijoj činjeničnoj situaciji.

 

20. Slijedom svega izloženog, po ocjeni ovoga suda, revizijski prigovori nisu osnovani, pa je valjalo odbiti reviziju trećetuženika kao neosnovanu i presuditi kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 15. srpnja 2021.