- 1 -              Rev 645/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 645/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. D. iz R., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Ž. M., odvjetnik iz R., protiv tuženika R. P. R. d.o.o., R., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. J. iz R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3773/14-2 od 21. rujna 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3489/11 od 6. rujna 2013., u sjednici održanoj 15. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3773/14-2 od 21. rujna 2016. pod točkom I. izreke, odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom i presudom na temelju odricanja suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

I Tuženik R. P. d.o.o. (OIB: ...) dužan je tužiteljici Lj. D. (OIB: ...) isplatiti s naslova naknade štete iznos od 75.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 07. rujna 2011.g. do isplate, sve u roku od 15 dana, od presuđenja.

 

II Tuženik R. P. d.o.o. (OIB:...) dužan je tužiteljici Lj. D. (OIB: ...) nadoknaditi prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana od presuđenja."

 

II              Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 79.000,00 kn.“

 

1.1. Dopunskom presudom od 31. ožujka 2014. suda prvog stupnja je suđeno:

 

              „Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 26.260,00 kn (slovima: dvadesetšesttisućadvjestošezdesetkuna), sve u roku od 15 dana.“

 

2. Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3489/11 od 6.rujna 2013. godine u točki I. izreke  se p o t v r đ u j e.

 

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i dopunska presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3489/11 od 31. ožujka 2014. godine se p o t v r đ u j e.“

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja (pobijajući presudu suda drugog stupnja sadržajno pod točkom I. izreke), tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti presude suda nižeg stupnja, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužiteljica ukazuje revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima tužiteljice ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

7.1. Tužiteljica u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka suda drugog stupnja iznesenih u obrazloženju pobijane odluke, međutim, prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 75.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama, na ime naknade štete.

 

9. Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je 4. listopada 2010. zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina između D. D.1 kao prodavateljice i tuženika kao kupca, u kojem ugovoru je tužiteljica sudjelovala kao suugovarateljica-vjerovnica,

 

- da su ugovorne strane (D. D.1 i tuženik) dogovorile prodajnu cijenu u iznosu od 270.500,00 eura u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate, za nekretnine koje su predmet prodaje (članak 4.),

 

- da su tužiteljica i D. D.1, kao nasljednice pok. D. D.2 u okviru ugovora o kupoprodaji nekretnina, uredile međusobne odnose u vezi nasljeđivanja, na način da se D. D.1 obvezala isplatiti tužiteljici iznos od 75.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama, dospijeće kojeg je jednako dospijeću isplate prodajne cijene od strane kupca (članak 2. ugovora),

 

- da se tužiteljica odrekla nasljedstva iza pok. D. D.2 (oca tužiteljice), i kod potpisa ugovora predala D. D.1 izjavu o odricanju od nasljedstva ovjerenu kod javnog bilježnika, te da je tužiteljica izjavila da nema daljnjih potraživanja spram D. D.1 (prodavateljice) po bilo kojem pravnom osnovu, osim onih iz ugovora,

 

- da je tužiteljica u ostavinskom postupku dala nasljedničku izjavu kojom je priznala oporuku ostavitelja, te nije tražila nužni dio sve sukladno sporazumu s D. D.1 iz ugovora,

 

- da se kupac obvezao nakon što mu prodavateljica preda vlasnički list kao dokaz da je vlasnica predmetnih nekretnina, isplatiti iznos od 75.000,00 eura na račun tužiteljice, a iznos od 195.500,00 eura na račun prodavateljice (članak 4.),

 

- da se elementi ugovora, u dijelu u kojem se odnose na isplatu dijela cijene od 75.000,00 eura u korist tužiteljice, bitni uvjeti ugovora i da se ne mogu izmijeniti (članak 8.),

 

- da radi osiguranja isplate iznosa od 75.000,00 eura, kupac izdaje tužiteljici 5 zadužnica na iznos do 100.000,00 kuna i jednu na iznos do 50.000,00 kuna kod potpisa (članak 8.),

 

- da je ugovor o kupoprodaji nekretnina, nesporno raskinut od strane D. D.1, budući da kupac (tuženik) nije isplatio kupoprodajnu cijenu.

 

10. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi nižeg stupnja, cijeneći da je ugovor raskinut, da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete u smislu članka 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), zaključili da tužiteljica ne može osnovano potraživati naknadu štete od tuženika, budući da u slučaju raskida ugovora, pravo na naknadu eventualne štete imaju ugovorne strane, a tužiteljica nije bila ugovorna strana ugovora o kupoprodaji nekretnine.

 

10.1. Isto tako, zaključuju sudovi nižeg stupnja da bi postojala odgovornost tuženika za naknadu štete, potrebno je da između štete i štetne radnje postoji uzročno posljedična veza između štete i štetne radnje, što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari.

 

10.2. Stoga odbijaju zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 75.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama.

 

11. Pravno shvaćanje suda drugog stupnja je pravilno.

 

12. U konkretnom slučaju, kada se ima u vidu cjeloviti sadržaj ugovora o kupoprodaji nekretnina od 4. listopada 2010., razvidno je da je isti sklopljen između D. D.1 kao prodavateljice i tuženika kao kupca, u odnosu na prodaju nekretnina u k.o. K., koje su bile predmet nasljeđivanja u ostavini iza pok. D. D.2, te tužiteljice kao suugovarateljice-vjerovnice. Iz sadržaja ugovora proizlazi da su u okviru istoga, D. D.1 i tužiteljica, uredile i međusobne odnose u vezi nasljeđivanja iza pok. D. D.2, da se tim ugovorom D. D.1 obvezala isplatiti tužiteljici iznos od 75.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama dospijeće kojeg je jednako dospijeću isplate prodajne cijene od strane kupca, da se tužiteljica odrekla nasljedstva i kod potpisa ugovora predala D. D.1 izjavu o odricanju od nasljedstva iza pok. oca te izjavila da nema daljnjih potraživanja spram D. D.1 po bilo kojem pravnom osnovu osim onih iz tog ugovora.

 

13. Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 4. listopada 2010. je D. D.1 raskinula, budući da kupac (tuženik) nije isplatio kupoprodajnu cijenu, niti u naknadnom primjerenom roku.

 

14. Prema odredbi članka 360. ZOO, u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima određenim zakonom, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

 

15. Dakle, ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane (članak 336. ZOO). Osim sporazumom ugovornih strana, ugovor se može raskinuti jednostranom izjavom vjerovnika uz ostavljanje dužniku primjerenog naknadnog roka za ispunjenje (članak 362. stavak 2. i 3. ZOO).

 

16. Prema odredbi članka 368. stavak 1. ZOO raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete.

 

17. Prema stajalištu ovoga suda u konkretnom slučaju radi se o dva ugovora (ugovoru o kupoprodaji nekretnina, sklopljen između D. D.1 kao prodavateljice i tuženika kao kupca, i ugovoru o uređenju međusobnih odnosa, sklopljen između D. D.1 i tužiteljice) u jednom aktu.

 

18. Raskidom ugovora o kupoprodaji zbog neisplate kupoprodajne cijene od strane kupca, nije raskinut i ugovor o uređenju međusobnih odnosa sklopljen između D. D.1 i tužiteljice.

 

19. Ugovorom o uređenju međusobnih odnosa, D. D.1 se obvezala isplatiti tužiteljici utuženi novčani iznos, 75.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama, čije dospijeće je jednako dospijeću isplate prodajne cijene od strane kupca iz ugovora o kupoprodaji nekretnina. Tužiteljica ugovor o uređenju međusobnih odnosa zbog neisplate joj iznosa od 75.000,00 eura od strane D. D.1 nije raskinula, a niti je to učinila D. D.1.

 

20. Stoga su pravilno sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice, jer tužiteljica nije ugovorna strana ugovora o kupoprodaji nekretnina, koji je raskinut i temeljem kojeg bi tužiteljica imala pravo potraživati (ugovornu) naknadu štete.

 

21. Nadalje, prema odredbi članka 130. ZOO upućivanjem (asignacijom) jedna osoba uputitelj (asignant) ovlašćuje drugu osobu, upućenika (asignata) da za njezin račun ispuni nešto određenoj trećoj osobi, primatelju upute (asignataru), a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime.

 

22. Suprotno revizijskim navodima tužiteljice, u konkretnom slučaju se ne radi o preuzimanju duga u smislu odredbe članka 96. ZOO, kojom odredbom je propisano „da se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik“. Preuzimanje duga je promjena u obveznom odnosu tako da na mjesto dužnika stupa treća osoba, uz pristanak vjerovnika.

 

23. Naime, u konkretnom slučaju - članak 2. ugovora, se radi o asignaciji (članak 130. ZOO), odnosno uputi D. D.1, tuženiku (kupcu) da prilikom isplate kupoprodajne cijene, iznos od 75.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama isplati na račun tužiteljice.

 

24. Nadalje, odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

25. Odredba članka 1045. ZOO uređuje izvanugovorni obvezni odnos kod kojega odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik), ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, dok se krivnja za štetu pretpostavlja, a na šetniku je teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

26. Slijedom navedenog da bi tužiteljica uspjela sa svojim zahtjevom prema tuženiku trebala je dokazati u skladu s člankom 7. i 219. ZPP da je na strani tuženika postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna odnosno nezakonita i nepravilna i u adekvatnoj uzročnoj vezi sa utuženom štetom. Izostankom tog propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za štetu propisanu navedenom odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO.

 

27. Konačno, navodi tužiteljice da je tuženik postupao „prijevarno“ u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima tužiteljica sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi istinitim, a kako se presuda suda drugog stupnja ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba članka 385. ZPP), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

28. Zbog navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 15. srpnja 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.