Poslovni broj: I Kžzd-10/2021-5

Poslovni broj: I Kžzd-10/2021-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. H. zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 158. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženog R. H. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj Kzd-5/2020-22 od 4. svibnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Prihvaća se žalba optuženog R. H., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se za kazneno djelo iz članka 158. stavak 1. KZ/11. zbog kojeg je proglašen krivim, temeljem istog zakonskog propisa i članka 106. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19., dalje: ZSM/11.) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 166. stavak 1. KZ/11. temeljem članka 166. stavak 1. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a temeljem članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi R. H. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom R. H. se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelom od 25. studenog 2019. do 26. studenog 2019.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim optuženog R. H. zbog dva kaznena djela protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavak 1. KZ/11. i teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. KZ/11. u vezi s člankom 158. stavak 1. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo iz članka 158. stavak 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a za kazneno djelo iz članka 166. stavak 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, a temeljem članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina i 5 (pet) mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom R. H. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelom od 25. studenog 2019. do 26. studenog 2019. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), optuženi R. H. je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja kao i troškova zastupanja oštećenice po opunomoćenici zbog lošeg imovnog stanja budući da bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika i osoba koje je on dužan uzdržavati.

 

2. Protiv te presude žalbe je podnio optuženik osobno i putem branitelja D. G., odvjetnika u K. i B. B., odvjetnika u R..

 

2.1. Optuženi R. H. osobno i po braniteljima se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se izrekne minimalna kazna zatvora pa će se sve podnesene žalbe razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba je osnovana.

 

6. Prije svega, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je u povodu podnesene žalbe pobijanu presudu u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. te nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno da bi bio povrijeđen zakon na štetu optuženika, na što također pazi po službenoj dužnosti.

 

7. U svojoj žalbi optuženi R. H. navodi da u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije navršio niti 19 godina, da pripada romskoj zajednici koju karakterizira rano stupanje u bračne i izvanbračne veze što je u toj zajednici općeprihvaćeno i uobičajeno te da je priznao počinjenje kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret, da je neosuđivan te da skrbi o djetetu koje se rodilo kao posljedica kaznenog djela te da nije bilo razloga za kazneno djelo iz članka 166. stavak 1. KZ/11. izreći kaznu zatvora iznad propisanog minimuma. Ujedno se u žalbi navodi da je prvostupanjski sud neopravdano otegotnim cijenio prekršajnu evidentiranost mlađeg punoljetnika iako se ta prekršajna evidentiranost ne konkretizira. Također se ističe ličnost mlađeg punoljetnika koji je tek sa završenih 7 razreda osnovne škole, lošeg ekonomskog i socijalnog statusa, a otac je četvero djece i ima izvanbračnu suprugu.

 

7.1. Uz žalbu su priloženi izvodi iz matice rođenih za djecu optuženika, N. i M., starih dvije i jednu godinu.

 

8. Po ocjeni drugostupanjskog suda, optuženiku je izrečena kazna prestrogo odmjerena.

 

9. Prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja kazne ispravno zaključio da se na mlađeg punoljetnika treba primijeniti opće kazneno pravo, a ne maloljetničke sankcije. Nadalje, pravilno je naveo da je žrtva bliska osoba, sestra njegove izvanbračne supruge, kao i da je do sada živio neusklađeno s društvenim normama i višestruko je prekršajno kažnjavan, dok mu je kao olakotno cijenjeno da je kazneno neosuđivan i da brine o djetetu koje se rodilo.

 

9.1. Drugostupanjski sud nalazi da je pri odmjeravanju kazne prvostupanjski sud trebao više cijeniti činjenice da je optuženik kaznena djela počinio sa tek navršenih 18 godina, da je razlika u godinama između počinitelja i žrtve bila svega četiri godine, da nakon počinjenja kaznenog djela iz članka 166. stavak 1. KZ/11. brine o djetetu koje se rodilo, da je priznao izvršenje oba kaznena djela i izrazio kajanje te da do sada prema istom nisu primijenjene kazne u kaznenom postupku. Iznesene okolnosti u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak da treba primijeniti članak 106. ZSM/11. jer se radi o osobi koja je kao mlađi punoljetnik počinila kazneno djelo, a na njega se primjenjuju odredbe Kaznenog zakona pa se u granicama ublažavanja može i treba izreći kazna blaža od propisane pa je ovaj drugostupanjski sud za kazneno djelo iz članka 158. stavak 1. KZ/11. iz točke 1. izreke utvrdio kaznu zatvora optuženom R. H. u trajanju od 1 (jedne) godine i 5 (pet) mjeseci držeći da sve iznesene okolnosti opravdavaju odmjeravanje kazne ispod posebnog zakonskog minimuma. Također je, u odnosu na kazneno djelo iz članka 166. stavak 1. KZ/11. iz točke 2. po ovom drugostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine što predstavlja posebni zakonski minimum i u potpunosti odgovara navedenim olakotnim okolnostima za mlađeg punoljetnika.

 

9.2. Za naglasiti je, nadalje, da je u pravu žalitelj kada navodi da je neopravdano kao otegotno cijenjenja prekršajna evidentiranost R. H., iako prema podacima Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (list spisa 42. i 43. prvostupanjskog predmeta) proizlazi da je od studenog 2018. pa do studenog 2019. u nizu navrata prekršajno evidentiran i to temeljem Zakona o prebivalištu i Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a izrečene sankcije su sudski ukori i novčane kazne. Prvostupanjski sud stoga podatke o ranijoj prekršajnoj kažnjavanosti nije smio uzeti u obzir kao razlog za izricanje teže kazne od propisane minimalne kazne za kaznena djela za koja je optuženik mlađi punoljetnik proglašen krivim, jer se radi o kaznenim djelima protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta dok su prekršaji počinjeni zbog propusta u reguliranju prebivališta i kršenja normi u prometu.

 

9.3. Međutim, nije prihvatljiva argumentacija optuženika iznesena u žalbi da se radi o uobičajenom ponašanju romske zajednice te da je općeprihvaćeno i uobičajeno sklapanje braka i prije navršene petnaeste godine života jer je zakonom u Republici Hrvatskoj zabranjeno stupanje u spolne odnose s djecom ispod petnaeste godine života. Optuženik je osoba sa završenih sedam razreda osnovne škole, pa se ne može reći da se radi o neukoj osobi koja nije bila svjesna ili znala nedopuštenost svog ponašanja.

 

9.4. Stoga običaji manjina ne mogu nadjačati zakonske odredbe i obveze koje imaju svi državljani u državi u kojoj žive, jer bi se time diskriminirali drugi članovi populacije koji bi se trebali i morali ponašati po pravnim propisima, za razliku od osoba koje imaju svoje običaje.

 

9.5. Prema tome, ispravnim vrednovanjem svih utvrđenih okolnosti o kojima, u skladu s odredbom članka 47. KZ/11. članka 106. ZSM/11., ovisi individualizacija kazne, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine primjerena kako okolnostima kaznenih djela, tako i osobi samog počinitelja te da će se upravo takvom kaznom postići svrha kažnjavanja propisana zakonom. Naime, navedena kazna sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio oštećenici kao i njezinoj obitelji.

 

10. Stoga je prihvaćanjem žalbe optuženog R. H. prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni, kako je odlučeno u izreci ove presude.

 

11. Slijedom svega izneseno i na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 15. srpnja 2021.