Broj: Kž 483/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. E. E. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. travnja 2018. broj K-81/15, u sjednici održanoj 26. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženom M. E. E. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pod točkom 1. izreke, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, dok se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude te kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz članka 248. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 3. izreke pobijane presude pa se optuženi M. E. E., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog M. E. E. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je optuženog M. E. E. krivim: pod točkom 1. izreke presude zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., pod točkom 2. izreke presude zbog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. te pod točkom 3. izreke presude zbog kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. za koja djela su mu utvrđene kazne zatvora i to: za kazneno djelo pod točkom 1. izreke presude, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., u trajanju od 8 (osam) mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 2. izreke presude, na temelju članka 256. stavka 1. KZ/11., u trajanju od 10 (deset) mjeseci te za kazneno djelo pod točkom 3. izreke presude, na temelju članka 248. KZ/11., u trajanju od 3 (tri) mjeseca pa je optuženi M. E. E., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenoj Republici Hrvatskoj je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je naloženo optuženom M. E. E. da Republici Hrvatskoj plati 835.240,81 kunu sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po kamatnoj stopi iz članka 29. stavaka 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počevši od 1. rujna 2009. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zateznih kamata, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. ZKP/08. u vezi s člankom 77. KZ/11. utvrđeno je da iznos od 532.385,94 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. E. E. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisanim pod točkom 1. izreke presude. Utvrđeno da je taj iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom M. E. E. da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženom M. E. E. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točaka 1., 6. i 7. ZKP/08. pri čemu je određeno da će o visini troškova postupka biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te prvostupanjske presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom M. E. E. utvrde pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju te da ga se u konačnici osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Žalbu je protiv navedene presude podnio i optuženi M. E. E., po braniteljici, odvjetnici D. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama, odluke o oduzimanju imovinske koristi, odluke o imovinskopravnom zahtjevu i odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ,,usvoji ovu žalbu i pobijanu presudu prvenstveno preinači na način da obustavi kazneni postupak protiv njega, a podredno da je ukine i predmet vrati na ponovni postupak.“

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi M. E. E., po braniteljici, odvjetnici D. S., smatrajući žalbu državnog odvjetnika neosnovanom.

 

Odgovor na žalbu optuženog M. E. E. nije podnesen.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

Upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženi M. E. E. u žalbi tvrdi da izreka pobijane presude ne sadrži sve zakonom propisane osobne podatke okrivljenika i to OIB okrivljenika, zanimanje, zvanje, zaposlenost, koje je narodnosti i koje je škole završio, obiteljske prilike te je li do sada osuđivan, čime u biti upire na bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja se sastoji u tome što je izreka presude nerazumljiva.

 

Međutim, optuženik kod takvog stava u cijelosti propušta imati na umu da je predmetni kazneni postupak na temelju pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 29. svibnja 2017. broj Kv-I-81/17 (K-81/15) proveden u njegovoj odsutnosti i to iz razloga jer je od samog početka postupka, dakle, još tijekom istrage, bio nedostupan, te, unatoč raspisanoj međunarodnoj tjeralici, i ostao nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Štoviše, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je posljednja informacija prema kojoj se optuženik nalazio na adresi u Švicarskoj, Z., .., demantirana obaviješću Ravnateljstva policije, Službe za međunarodnu policijsku suradnju, iz koje proizlazi da je optuženik tu adresu napustio 14. svibnja 2015., dok je teritorij Švicarske napustio 31. svibnja 2015. te se nalazi u Burkini Faso te da ga se nije uspjelo pronaći niti putem Interpola u Burkini Faso (list 4518).

 

Upravo iz naprijed navedenih razloga nije niti mogla biti provedena dokazna radnja ispitivanja okrivljenika tijekom koje se, u skladu s odredbom članka 272. ZKP/08., uzimaju njegovi osobni podaci pa propust prvostupanjskog suda da utvrdi, a potom i navede žalbom pobrojane osobne podatke optuženika, kraj navođenja sudu poznatih podataka (imena i prezimena optuženika, imena oca i majke optuženika, optuženikovog datuma i mjesta rođenja te mjesta prebivališta) čime je nesporno utvrđen identitet optuženika, ne čini izreku presude nerazumljivom. Stoga pobijanom presudom nije ostvarena istaknuta bitna postupovna povreda.

 

Također, a budući da je, kako je naprijed navedeno, predmetni kazneni postupak vođen u odsutnosti optuženika, neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori kojima optuženik upirući na izostanak razloga o odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi, dakle, upirući na drugi oblik ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ističe da u predmetnom kaznenom postupku nije utvrđeno pa stoga nisu ni dani razlozi o tome kojim od četiri službena jezika koja su u upotrebi u Švicarskoj optuženik govori te govori li optuženik i poznaje li uopće hrvatski jezik kao i to jesu li ispunjeni uvjeti da se postupak protiv optuženika vodi u državi počinjenja kaznenog djela, umjesto u zemlji državljanstva počinitelja.

 

Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, žalitelj nalazi u tome što je sud donio presudu kojom je optuženik proglašen krivim i osuđen unatoč tome što optužnica, po mišljenju žalitelja, nije stupila na pravnu snagu s obzirom na to da optuženik nije ispitan u svojstvu osumnjičenika niti mu je uručena pouka o pravima. Takvim je postupanjem prvostupanjski sud, po mišljenju optuženika, povrijedio odredbe kaznenog postupka po pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja, čime u biti upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 5. ZKP/08. Međutim, optužnica je u konkretnom kaznenom predmetu potvrđena rješenjem optužnog vijeća od 20. listopada 2015. pa prvostupanjskom odlukom nije ostvarena niti potonja bitna postupovna povreda.

 

Slijedom navedenog, pobijanom presudom nisu ostvarene žalbom optuženika istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a također, ni njezinim ispitivanjem, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od povreda kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u žalbi tvrdi da nema dokaza da je on osobno poduzeo radnje opisane pod točkom 1. izreke pobijane presude te da nema dokaza ni podataka da je uopće boravio u Republici Hrvatskoj od 6. do 30 srpnja 2009. jer nitko od ispitanih svjedoka nije iskazao da ga je, nakon prodaje poslovnih udjela, vidio. Također, optuženik ističe da prvostupanjski sud takvo utvrđenje temelji na nalazu i mišljenju vještaka financijske i knjigovodstvene struke, međutim da istim nije utvrđeno koja je osoba poduzela opisane radnje već je jedino i isključivo utvrđeno koji je iznos podignut s računa društva.

 

Kod takvog stava, optuženik, međutim, u cijelosti zanemaruje da je uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu (list 41-43) prvostupanjski sud, prije svega, nespornom utvrdio činjenicu da je upravo optuženi M. E. E. u inkriminiranom razdoblju bio direktor trgovačkog društva M. C. d.o.o., a što uostalom proizlazi i iz iskaza svjedoka R. D. koji je optuženiku prodao poslovne udjele u tom društvu te spisu priležećeg Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 29. travnja 2009. solemniziranog kod javnog bilježnika (list 4110-4115).

 

Također, prvostupanjski je sud uvidom u presliku kartona deponiranih potpisa u P. b. Z. d.d. (list 4026), gdje je trgovačko društvo imalo poslovni račun, nesporno utvrdio da je upravo optuženi M. E. E. u inkriminiranom razdoblju bio jedini ovlašteni potpisnik dokumentacije platnog prometa u trgovačkom društvu M. C. d.o.o., a time i jedini imatelj prava na raspolaganje novčanim sredstvima poslovnog računa.

 

Nadalje, iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvene vještakinje proizlazi da je korištenjem PBZ – VISA elektron debitne kartice koja je izdana optuženom M. E. E. kao korisniku kartice i njezinom upotrebom u razdoblju od 6. do 24. srpnja 2009. putem bankomata sa žiro-računa trgovačkog društva M. C. d.o.o. ukupno podignuto 51.000,00 kuna, a da je u razdoblju od 10. srpnja 2009. do 30. srpnja 2009. istom karticom putem POS uređaja vršeno plaćanja u ukupnom iznosu od 11.385,94 kuna, dok su u vremenskom razdoblju od 20. srpnja 2009. do 24. srpnja 2009. sa žiro-računa trgovačkog društva M. C. d.o.o. izvršene isplate sa svrhom „pozajmica“ u ukupnom iznosu od 470.000,00 kuna. Pri čemu, prema podacima P. b. d.d. u „Prijavi potpisa“ s pravom raspolaganja po sredstvima redovnog žiro-računa, s danom 28. svibnja 2009. optuženi M. E. E. naveden je kao jedini potpisnik te je na nalozima za plaćanje uz naznaku „isplata“ naveden i kao primatelj.

 

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da je optuženi M. E. E. u inkriminiranom razdoblju bio direktor trgovačkog društva M. c. d.o.o. te jedini ovlašten raspolagati sredstvima na žiro-računu tog društva, iz čega, protivno žalbenim prigovorima, s pravom zaključuje da je upravo on osobno poduzeo radnje opisane kao radnje počinjenja terećenog kaznenog djela.

 

Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženik u nastavku žalbe neosnovano upire i na neispravnost zaključka prvostupanjskog suda da ukupan iznos od 532.385,94 kuna nije iskorišten u poslovne svrhe koji zaključak je, po mišljenju žalitelja, pogrešno utemeljen na nalazu i mišljenju vještaka iz kojeg proizlazi da nije bilo moguće utvrditi u koju je svrhu podignuta utrošena gotovina.

 

Naime, optuženik u cijelosti ispušta iz vida dio nalaza i mišljenja u kojem se navodi da su ovlaštene osobe koje koriste kreditne i debitne poslovne kartice banke gdje se vodi poslovni račun trgovačkog društva obvezne, kad podignu gotovinu na ovaj način, u blagajni svog trgovačkog društva evidentirati podizanje gotovine. Nabave i plaćanja koja su obavljena podignutim novcem moraju biti pokriveni i dokumentirani vjerodostojnim ispravama te je ovlaštena osoba, ukoliko koristi kreditnu i debitnu karticu za neposredno plaćanje računa putem POS uređaja, dužna takav učinjen promet dokumentirati računom, za nabavu dobra ili usluge u poduzetničke svrhe, a to nije učinio.

 

Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud, nasuprot žalbenim navodima, nalazi ispravnim zaključak prvostupanjskog suda da se ovdje radilo o izuzimanju novca za privatne svrhe, odnosno da ukupan iznos od 532.385,94 kuna optuženi M. E. E. nije iskoristio za potrebe društva već za osobne potrebe i druge svrhe koje nisu u vezi s obavljanjem djelatnosti.

 

Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je optuženik u inkriminiranom razdoblju kao direktor i odgovorna osoba u trgovačkom društvu M. C. d.o.o. te kao takav jedini ovlašten za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganje novčanim sredstvima društva, podizanjem novca sa žiro računa društva, putem bankomata i plaćanjima u gotovom novcu ostvario bitna obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela jer je u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na odnosu povjerenja i na taj način sebi pribavio znatnu protupravnu imovinsku korist te time prouzročio štetu onome o čijim se interesima bio dužan brinuti.

 

Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da već i sam objektivni učin kaznenog djela, kako je on utvrđen u provedenom postupku, ukazuje na namjeru optuženika, a pravilnost takvog zaključka nije dovedena u sumnju žalbenim navodima da je optuženik strani državljanin, da ne govori i ne razumije hrvatski jezik pa je pitanje je li on bio upoznat s zakonskim normama koje reguliraju poslovanje u Republici Hrvatskoj.

 

Nadalje, u odnosu na žalbene navode kojima optuženik, vezano uz kazneno djelo utaje poreza ili carine opisano pod točkom 2. izreke, da je činjenični opis tog djela ,,nejasan i kontradiktoran sam sebi“ jer je prvostupanjski sud optuženika ,,osudio za počinjenje kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano na način koji nije sadržan u prvobitnoj optužnici podignutoj protiv njega pred naslovnim sudom pod brojem K-DO-79/12 dana 7. srpnja 2015., već je sadržan u optužnici izmijenjenoj na raspravi od dana 27. ožujka 2018., a da nigdje nije navedeno ni obrazloženo iz kojih razloga je sud prihvatio izmijenjeni činjenični opis djela“, žalitelju treba ukazati da tužitelj, u skladu s odredbom članka 441. ZKP/08., ukoliko u tijeku rasprave utvrdi da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje izloženo u potvrđenoj optužnici, može do završetka dokaznog postupka izmijeniti optužnicu.

 

Neosnovani su i žalbeni prigovori optuženika kojima u nastavu žalbe ističe da je činjenični opis kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga opisanog pod točkom 3. izreke pobijane presude u suprotnosti s činjeničnim opisom kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čanka 256. stavka 1. KZ/11. opisanog pod točkom 2. izreke presude jer je u potonjem djelu navedeno da je optuženik podnosio mjesečne prijave poreza na dohodak pa je nemoguće istovremeno tvrditi i da u većem dijelu tog istog razdoblja nije uopće vodio poslovne knjige koje je po zakonu bio dužan voditi.

 

Ovo stoga što iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvene vještakinje proizlazi da nema dokumentacije na osnovu koje bi bilo moguće utvrditi da je trgovačko društvo M. C. d.o.o. u inkriminiranom razdoblju vodilo poslovne knjige, niti je u tijeku poreznog nadzora predočena poslovna dokumentacija i poslovne knjige.

 

Protivno daljnjim žalbenim prigovorima, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je optuženi M. E. E., nesumnjivo, kao direktor trgovačkog društva M. C. d.o.o. te time i osoba ovlaštena za potpisivanje dokumentacije platnog prometa te odgovorna osoba poreznog obveznika, bio svjestan da će davanjem netočnih i nepotpunih podataka o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne obveze u mjesečnim poreznim prijavama poreza na dodanu vrijednost djelomično izbjeći plaćanje poreznih obveza, kao i bio svjestan svoje obveze vođenja poslovnih knjiga u ime društva kojem je bio direktor. Prema tome, optuženik je bio svjestan svih obilježja tih djela i želio njihovo počinjenje, pa je i kod kaznenog djela povrede vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga i kod kaznenog djela utaje poreza ili carine postupao s izravnom namjerom i time ostvario sva bitna obilježja tih djela, kako to ispravno zaključuje prvostupanjski sud.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da optuženi M. E. E. žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilna utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjskog suda, a time niti zaključak iz pobijane presude da je optuženik kaznenopravno odgovoran za radnje opisane u izreci te presude, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Osporavajući pravilnost prvostupanjske odluke o kazni, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti. Naime, mišljenje je državnog odvjetnika da je upravo pravilno utvrđena činjenica da se optuženik od samog preuzimanja trgovačkog društva nije pridržavao pravila poslovanja te nije vodio poslovne knjige te da je u jednom kratkom razdoblju u kojem je boravio na teritoriju Republike Hrvatske za sebe pribavio značajan iznos imovinske koristi (532.385,94 kuna) na štetu trgovačkog društva M. C. d.o.o. te ujedno oštetio proračun Republike Hrvatske za značajan iznos (835.240,81 kunu) nalagala sudu da optuženiku za svako od počinjenih kaznenih djela utvrdi kaznu zatvora u znatno duljem trajanju te ga u konačnici osudi na znatno strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

S druge strane, optuženik, žaleći se zbog odluke o kazni tvrdi da mu je prvostupanjski sud pogrešno otegotnom utvrdio činjenicu da se od samog preuzimanja tvrtke nije pridržavao pravila poslovanja te da je preuzeo tvrtku s ciljem da se kratkim boravkom na teritoriju Republike Hrvatske nepripadno materijalno okoristi, iz razloga jer se takva okolnost, bez provjere službenim putem od nadležnih tijela kada je optuženik tijekom 2009. ušao u Republiku Hrvatsku i kada je iz nje izašao, ne može uzeti kao nesporna.

 

Razmatrajući oprečne iznesene žalbene navode te odluku o kazni, ovaj sud kao drugostupanjski nalazi da državni odvjetnik osnovano u žalbi tvrdi da u izrečenoj kazni nisu u dovoljnoj mjeri došli do izražaja svi podaci relevantni za odmjeravanje kazne te da se istom neće moći adekvatno ostvariti svrha kažnjavanja, kako u posebnom tako i u generalnom smislu.

 

Naime, u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. optuženik je proglašen krivim što je u razdoblju od svega dvadesetak dana, nedugo nakon što je u trgovačkom društvu M. C. d.o.o. postao direktor, poduzimajući radnje opisane u točki 1. izreke presude za sebe pribavio imovinsku korist u iznosu koji višestruko nadmašuje iznos kvalifikatornog oblika tog kaznenog djela, pri čemu vremenski period kriminalne aktivnosti zajedno s činjenicom da je vrlo brzo nakon inkriminiranog razdoblja postao nedostupan tijelima poreznog nadzora, a potom i tijelima kaznenog progona, ukazuje da je to društvo preuzeo s isključivim ciljem da se kratkim boravkom u Republici Hrvatskoj znatno materijalno nepripadno okoristi, a što svakako treba imati odraza u kazni za predmetno kazneno djelo.

 

Prema tome, trebalo je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika optuženiku izreći strožu kaznu za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. na način da mu je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, dok je prihvaćena kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci za kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude te kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo iz članka 248. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 3. izreke pobijane presude pa je optuženi M. E. E., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

 

Ovako izrečenu kaznu ovaj sud smatra primjerenom kako kaznenim djelima, tako i ličnosti počinitelja, te pogodnom da ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Iz naprijed navedenih razloga prihvaćena je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, dok je žalba optuženika iz istog žalbenog osnova neosnovana.

 

Nije u pravu optuženik, niti kada osporavajući pravilnost pobijane presude u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu tvrdi da ista nema temelj u provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju jer je iznos od 835.240,81 kune dobiven na temelju procjene. Naime, kod takvog stajališta žalitelj u cijelosti zanemaruje da je u tom dijelu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja razlika poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 8. svibnja 2009. do 31. srpnja 2009. utvrđena ne samo primjenom metode procjene, već i na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i to podataka od Porezne uprave u smislu da je porezni obveznik trgovačko društvo M. C. d.o.o. predao prijavu poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od siječnja do rujna 2009. dok godišnju prijavu poreza na dodanu vrijednost za 2009. nije predao, kao i od kupaca pribavljenih, izdanih računa, koje optuženik u tim prijavama nije iskazao, kako to uostalom proizlazi iz iskaza vještakinje.

 

Uostalom, metoda procjene je u konkretnoj situaciji, korištena isključivo zbog nedostatka cjelovite poslovne dokumentacije, pri čemu svakako treba napomenuti da se ta metoda koristi u skladu sa zakonom (članak 18. stavak 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (,,Narodne novine“ broj 47/91., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00., 73/00., 48/04., 82/04., 90/05. i 76/07.) i članak 82. Općeg poreznog zakona (,,Narodne novine“ 147/08.)), a sve u cilju da se utvrdi realna procjena ukupne primljene vrijednosti oporezivih isporuka dobara i usluga poreznog obveznika, na način da se koriste svi raspoloživi podaci poreznog obveznika koji su sastavni dio spisa predmeta.

 

Nadalje, premda optuženik u uvodu žalbe ističe da se žali zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, tu tvrdnju ničim ne obrazlaže pa je ovaj sud ispitujući pobijanu presudu i u tom dijelu u smislu članka 478. ZKP/08. utvrdio da je prvostupanjski sud na temelju ispravno utvrđenih činjenica pravilno i na zakonu osnovano utvrdio da iznos od 532.385,94 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. E. E. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da je taj iznos imovina Republike Hrvatske, a potom s pravom naložio optuženiku da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Isto tako, optuženik u uvodu žalbe ističe da se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, međutim, niti tu žalbenu osnovu ničim ne obrazlaže. Stoga, pritom imajući na umu da je prvostupanjski sud pobijanom presudom optuženika proglasio krivim, pravilno ga je na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1., 6. i 7. ZKP/08. čiju će visinu odrediti naknadno posebnim rješenjem, i ovaj drugostupanjski sud takvu odluku prvostupanjskog suda nalazi ispravnom i zakonitom.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, to je, na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. rujna 2018.