Poslovni broj 78 Gž-2338/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-2338/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu toga suda Jadranki Matić, sucu pojedincu u pravnoj stvari 1. tužiteljice V. P. iz Z., …, OIB: … i 2. tužiteljice V. P1. iz Z., …, OIB: OIB: …, koje zastupa punomoćnik E. V., odvjetnik u Z., …, protiv tuženika M. S. iz Z1., …, OIB: …, kojega zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj P-737/2020-54 od 24. ožujka 2021., dana 15. srpnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika M. S. iz Z1., … kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj P-737/2020-54 od 24. ožujka 2021. pod točkama 1. i 4. izreke.

 

              II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj P-737/2020-54 od 24. ožujka 2021. pod točkom 2. izreke i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku M. S. iz Z1., … da 1. tužiteljici V. P. i 2. tužiteljici V. P1., obije iz Z., … umjesto iznosa od 933,32 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate plati 6.824,38 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 23. lipnja 2012. do isplate, po stopi koja se od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku 15 dana.

 

              III. Odbija se zahtjev tuženika M. S. iz Z1., … za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljicama 5.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 23. lipnja 2012. do isplate (točka 1. izreke), platiti tužiteljicama 933,32 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 23. lipnja 2012. do isplate (točka 2. izreke), odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 500,00 kn i 66,68 EUR-a sve sa zateznim kamatama tekućim od 23. lipnja 2012. do isplate (točka 3. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljicama troškove parničnog postupka u iznosu od 3.587,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2021. do isplate (točka 4. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama 1., 2. i 4. izreke žalbu je podnio tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu tako da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da tuženiku dosudi troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Sud prvoga stupnja sudio je kao u izreci pobijanog dijela prvostupanjske presude u bitnome obrazlažući:

 

              -da su tužiteljice dokazale da su tuženik i njihova prednica opunomoćili odvjetnika M. Ž. da ih zastupa u parničnim predmetima koji su vođeni pred Općinskim sudom u Šibeniku pod poslovnim broj P-1372/06 i P-1373/06, koji predmeti su kasnije spojeni te su vođeni pod brojem P-1372/06,

              -da je na taj predmet kasnije spojen i predmet poslovni broj P-1012/09, te da su nakon toga svi postupci vode pod poslovnim brojem P-159/15 i da je u svima prednicu tužiteljica i tuženika zastupao odvjetnik M. Ž.,

              -da je između prednice tužiteljica i tuženika postignut dogovor da će polovicu troškova koji nastanu vođenjem tih postupka platiti tuženik,

              -da tuženik nije postupio prema tom dogovoru već je naknadu troškova odvjetniku u cijelosti platila prednica tužiteljica,

              -da iz priloženih predmeta Općinskog suda u Šibeniku, koji su prethodno spomenuti, proizlazi da je odvjetnik M. Ž. u ime i za račun prednice tužiteljica i tuženika poduzeo sve radnje za koje mu je prednica tužiteljica isplatila iznose navedene u potvrdama koje sud nabraja i opisuje njihov sadržaj na listovima 5 do 7 spisa,

              -da je tuženik navedenom punomoćniku potpisao dvije punomoći za zastupanje u predmetima radi utvrđenja prava vlasništva prema vrijednosti predmeta spora svakog od 101.000,00 kn,

              -da je u odnosu na dosuđene iznose prigovor zastare djelomično osnovan i

              -da iznosi plaćeni punomoćniku po prednici tužiteljica odgovaraju u cijelosti onome što bi odvjetniku za poduzete radnje pripadalo ili su čak i manji od iznosa na koje bi punomoćnik za svaku poduzetu radnju imao pravo, što detaljno obrazlaže na listovima 5 do 9 presude.

 

5. Na temelju tih činjenica, a u smislu čl. 9., čl. 183. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) sud prvoga stupnja djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev u žalbom pobijanom iznosu, pri čemu je zateznu kamatu na dosuđene iznose dosudio od podnošenja tužbe (čl. 29. st. 1. ZOO-a) i to stoga što između tuženika i prednice tužitelja glede roka vraćanja tuženikove polovice troškova nikada nije postojao strogi dogovor. Sud u bitnome zaključuje da je s obzirom na činjenicu da je tuženik također potpisao punomoći za zastupanje odvjetniku Ž., da je sve što je plaćeno odvjetniku platila prednica tužiteljice, pri čemu da se radi o sporovima za utvrđenje prava vlasništva donošenje odluke u kojima je bilo i u interesu tuženika, uvjerljivo da je postojao dogovor da se troškovi snose u jednakim dijelovima pa da kako tuženik svoj dio nije platio, već je to umjesto njega učinila prednica tužiteljica postoji obveza tuženika tužiteljicama kao pravnim slijednicama ranije tužiteljice platiti polovinu tako nastalih troškova u dosuđenom iznosu.

 

6. Ispitujući zakonitost ovakve presude valja reći da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice na kojima temelji zaključak o istinitosti tvrdnje prednice tužiteljica da je između nje i tuženika postignut dogovor da troškove punomoćnika Ž. snose na jednake dijelove, a da unatoč tome tuženik svoju obvezu nije ispoštovao već je u cijelosti troškove odvjetnika platila prednica tužiteljica. Presuda u tom dijelu navodima žalbe nije dovedena u sumnju, a o ovome je već ovaj sud i izrazio svoje shvaćanje u ukidnom rješenju poslovni broj Gž-806/17 od 15. srpnja 2021. i na isti se poziva.

 

7. Pravilan je stoga stav suda prvoga stupnja da s obzirom na to postoji obveza tuženika tužiteljicama, kao nasljednicima N. P., platiti polovinu tako nastalog troška, o čemu je stav, također zauzet u ukidnom rješenju poslovni broj Gž-806/17 od 15. srpnja 2021. Naime, davanjem punomoći odvjetniku Milivoju Žugiću prednica tužiteljica i tuženik sklopili su s njim ugovor o zastupanju (čl. 308. i čl. 313. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 763. toga Zakona) te je u skladu s čl. 773. st. 1. i čl. 775. ZOO-a nastala njihova obveza punomoćniku platiti naknadu za obavljeni rad. Pri tome su prednica tužiteljica i tuženik, kako sud pravilno utvrđuje, postigli usmeni dogovor (usmeni ugovor) o načinu na koji će biti plaćena ta naknada i to da će ju platit na jednake dijelove. Kako, međutim, tuženik tu svoju obvezu nije ispoštovao (čl. 9. ZOO-a), već je naknadu u cijelosti platila prednica tužiteljica, čime je kao treća osoba ispunila i obvezu tuženika (čl. 161. ZOO-a) i čime je napravila izdatak za drugog (čl. 1119. ZOO-a) jer se radilo o zakonskoj obvezi tuženika da plati punomoćniku naknadu za izvršeni nalog (čl. 773. st. 1. i čl. 775. ZOO-a) to postoji i pravo tužiteljica, kao pravnih slijednica svoje prednice koja je napravila izdatak za drugog, zahtijevati da im se plati onaj dio tog izdatka koji je tuženik prema dogovoru s prednicom tužiteljica bio inače dužan osobno platiti punomoćniku, a to nije učinio.

 

8. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvoga stupnja utvrdio za koje su radnje odvjetniku Ž. i kada isplaćeni koji iznosi naknade, kao i da su radnje za koje su plaćani iznosi navedeni u potvrdama u spisu, zaista i učinjene u prethodno navedenim parničnim postupcima, a što sud detaljno i pravilno obrazlaže. Stoga navodima žalbe ni u ovom dijelu zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju. Pri tome ovaj sud ne smatra potrebnim u ovom dijelu odgovarati na navode žalbe izvan rečenog jer ni sam tužitelj u žalbi ne obrazlaže za koju točno radnju je trošak pogrešno ocijenjen već samo paušalno ističe da je za neka zastupanja na nekim neodređenim ročištima trebalo naknadu odrediti prema Tbr. 9/2. Tarife, a ovaj sud na činjenično stanje pazi samo ako stranka obrazloži u kojem je dijelu koja činjenica pogrešno utvrđena, a ne ako se činjenično stanje osporava paušalno i neodređeno.

 

9. Međutim, ono što se pravilno ističe navodima žalbe je da sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev za isplatu u devizama u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, kao i da je pogrešan stav suda o tečaju koji se ima primijeniti.

 

10. Prema odredbi čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju (dalje: ZDP- "Narodne novine", broj: 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13) plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata, te između rezidenata i nerezidenata u Republici H. dopušteni su u slučajevima propisanim zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke, a rezidentima se u skladu s čl. 2. stav. 1. toč. 4. ZDP smatraju fizičke osobe s prebivalištem u Republici H..

 

11. Iz izloženog jasno proizlazi da između fizičkih osoba u Republici H. nije moguće ugovaranje plaćanja u stranoj novčanoj valuti. Stoga u situaciji kada je unatoč tome prednica tužiteljica odvjetničku naknadu platila dijelom u stranoj valuti time za tuženika nije nastala obveza vratiti joj to što je odvjetniku platila u valuti plaćanja već je nastala obveza tuženika platiti tužiteljici sporni iznos u kunama prema prodajnom tečaju koji je vrijedio u trenutku plaćanja po svakoj navedenoj potvrdi (čl. 22. st. 2. ZOO-a), a čime se, u skladu sa stavom sudske prakse tužbeni zahtjev ne prekoračuje.

 

12. No, prije određivanja visine toga zahtjeva u valuti HRK valja reći da pogrešno sud prvoga stupnja obrazlaže da je obveze nastale u valuti EUR valjalo odrediti prema "općepoznatom prosječnom deviznom tečaju od 1EUR = 7,5 kn". Ovo jer ne postoji takav tečaj, već tečaj koji je u tečajnoj listi uvijek točno određen i objavljene za pojedine datume od strane Hrvatske narodne banke u skladu s čl. 22. st. 2. ZOO-a.

 

13. Tako je u vrijeme plaćanja: (1.) po potvrdi od 13. studenoga 2008. prodajni tečaj iznosio 1 EUR = 7.164670, (2.) po potvrdi od 20. svibnja 2009. iznosio 1 EUR = 1 EUR = 7.401463, (3.) po potvrdi od 1. srpnja 2010. iznosio 1 EUR = 7.210184, (4.) po potvrdi 11. studenoga 2010. iznosio 1 EUR= 7.372539 te (5.) po potvrdi od 30. studenoga 2010. iznosio 1 EUR = 7.442586. Dakle, tečaj koji navodi sud prvoga stupnja nije ni prodajni ni srednji tečaj koji je vrijedio na dan plaćanja i stoga odluka suda prvoga stupnja u tom dijelu, kako se pravilno ukazuje i navodima žalbe, nije pravilna.

 

14. Stoga je pravilnom primjenom prava tužiteljici u odnosu na zahtjev pod točkom 2. izreke valjalo dosuditi zatraženi iznos, ali u kunama i to prema prodajnom tečaju iz prethodne točke koji je vrijedio u trenutku plaćanja po svakoj navedenoj potvrdi:

 

              -po potvrdi od 13. studenoga 2008. u protuvrijednost 200,00 EUR-a ili 1.432,93 kn

              -po potvrdi od 20. svibnja 2009. protuvrijednost 200,00 EUR-a ili 1.480,29 kn,

              -po potvrdi od 01. srpnja 2010. protuvrijednost 200,00 EUR-a ili 1.442,07 kn,

              -po potvrdi od 11. studenoga 2010. protuvrijednost 166,66 EUR-a (dio do 200,00 EUR-a je u zastari) ili 1.228,71 kn

              -po potvrdi od 30. studenoga 2010. protuvrijednost 166,66 EUR-a (dio do 200,00 EUR-a je u zastari) ili 1.240,38 kn

što ukupno iznosi 6.824,38 kn u skladu s odredbama iz točke 7. ove drugostupanjske odluke.

 

15. U preostalom dosuđenom dijelu, kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu u kunama, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio kada je koji iznos plaćen i koliki dio je plaćen za tuženika te je stoga u tom dijelu odluka ocijenjena pravilnom i zakonitom u smislu istih materijalnopravnih normi bez potrebe odgovaranja na navode žalbe u ovom dijelu izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

 

16. Valja još ponoviti, iako je i o tome stav izražen u ranijoj ukidnoj odluci ovoga suda, da činjenica da punomoćnik nije izdao račune za izvršene radnje nije od utjecaja na obvezu tuženika prema tužiteljicama, već se u tom dijelu može govoriti o prekršajnoj ili poreznoj odgovornosti odvjetnika, a što nije predmet ovog postupka. U tom smislu neodlučni su i navodi da punomoćnik Ž. tuženika osobno nije pozvao da sačine konačni obračun i nije mu izdao račun. Isto tako činjenica da je tužbeni zahtjev u predmetu Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1372/06 u pretežnom dijelu odbijen i da je nastala obveza, kako se navadi u žalbi, ovdje tuženika naknaditi protivnoj strani troškove postupka također nije od utjecaja na odluku u ovom sporu. Ovo jer su stranke svome punomoćniku dužne naknaditi sve troškove koje je ovaj imao u ispunjavanja naloga i na koje ima pravo neovisno jesu li stranke koje je zastupao uspjele u sporu ili ne, osim ako je između stranaka i punomoćnika postignut drugačiji dogovor, a što tuženik nije dokazao (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a).

 

17. Također valja odgovorit da time što u ovom predmetu nije saslušan odvjetnik Ž. nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP-a budući da je i bez toga dokaza, a na temelju dokaza koji su provedeni, sud mogao i utvrdio je sve odlučne činjenice. Tu valja odgovorit i da subjektivnom i parcijalnom ocjenom iskaza pokojne tužiteljice (prednice sadašnjih tužiteljica) i same tužiteljice, a s obzirom na činjenice koje proizlaze iz ocjene dokaza u skladu s čl. 8. ZPP-a, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju.

 

18. Konačno, kako su u trenutku podnošenja tužbe po svim potvrdama već bila izvršena plaćanja odvjetniku Ž. to je u svakom slučaju obveza bila dospjela u trenutku podnošenja tužbe pa je shodno tome sud prvoga stupnja pravilno odredio i tijek zatezne kamate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.).

 

19. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako glede osnove tako i visine i kao takva je potvrđena bez posebnog obrazlaganja budući da se navodima žalbe niti ne obrazlaže u kojem bi dijelu bila, eventualno pogrešna (čl. 155. st. 1., čl. 154. st. 2. i čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 380. točka 2. toga Zakona).

 

20. Na temelju rečenog, a u skladu s čl. 368. st. 1. i čl. 373. točka 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

21. Odluka o troškovima žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a. Ovo jer je u konačnici zahtjev tužiteljica prihvaćen u cijelosti samo je u jednom dijelu izmijenjena valuta obveze.

 

U Zagrebu 15. srpnja 2021.

 

                                                                                                                                            Sudac:

                                                                                                                                   Jadranka Matić