1

Poslovni broj: 31 Gž-1840/2021-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-1840/2021-3

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Sente, kao predsjednika, Marijana Vugića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Đaković Vranković, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. P. iz V., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB:…7, Podružnica V., a radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-88/20-9 od 30. ožujka 2021., održanoj u sjednici vijeća dana 14. srpnja 2021.,

 

 

              p r e s u d i o   j e

 

I               Preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-88/20-9 od 30. ožujka 2021. i sudi:

 

              Odbija se tužitelj R. P. s tužbenim zahtjevom koji glasi:

             

„I./ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj 69600011456/2005 od 20. travnja 2005. godine u dijelu u kojem se navodi da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva te da "korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovog Ugovora", a koji ugovor je zaključen između tužitelja R. P. iz V., OIB…, kao korisnika kredita kunske protuvrijednosti novčanog iznosa od 155.000,00 CHF i tužene A. B. d.d. Z., OIB… te stoga ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke. II./ Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., da tužitelju R. P. iz V., s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 43.057,27 kuna sa pripadajućim zz kamatama i to

- na iznos od 186,28 kune počev od 01.11.2007 godine do isplate

- na iznos od 188,02 kune počev od 01.12.2007. godine do isplate

- na iznos od 188,21 kune počev od 01.01.2008 godine do isplate

- na iznos od 191,37 kune počev od 01.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 194,30 kune počev od 01.03.2008 godine do isplate

- na iznos od 196,94 kune počev od 01.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 191,20 kune počev od 01.05.2008 godine do isplate

- na iznos od 189,29 kune počev od 01.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 191,88 kune počev od 01.07.2008 godine do isplate

- na iznos od 187,75 kune počev od 01.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 188,36 kune počev od 01.09.2008 godine do isplate

- na iznos od 191,15 kune počev od 01.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 207,60 kune počev od 01.11.2008 godine do isplate

- na iznos od 195,52 kune počev od 01.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 454,44 kune počev od 01.01.2009 godine do isplate

- na iznos od 458,39 kune počev od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 460,39 kune počev od 01.03.2009 godine do isplate

- na iznos od 455,65 kune počev od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 454,97 kune počev od 01.05.2009 godine do isplate

- na iznos od 753,18 kune počev od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 742,18 kune počev od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 746,02 kune počev od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 754,18 kune počev od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 749,52 kune počev od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 745,00 kune počev od 01.11.2009 godine do isplate

- na iznos od 755,40 kune počev od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 765,26 kune počev od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 775,63 kune počev od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 772,91 kune počev od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 790,38 kune počev od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 785,88 kune počev od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 794,67 kune počev od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 844,15 kune počev od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 832,89 kune počev od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 875,14 kune počev od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 852,85 kune počev od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 836,09 kune počev od 01.11.2010 godine do isplate

- na iznos od 887,07 kune počev od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 800,96 kune počev od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 781,04 kune počev od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 783,96 kune počev od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 769,65 kune počev od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 774,07 kune počev od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 822,72 kune počev od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 829,55 kune počev od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 883,40 kune počev od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 863,85 kune počev od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 833,39 kune počev od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 737,52 kune počev od 01.11.2011 godine do isplate

- na iznos od 734,57 kune počev od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 734,57 kune počev od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 755,15 kune počev od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 755,48 kune počev od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 748,70 kune počev od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 751,45 kune počev od 01.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 755,49 kune počev od 01.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 751,14 kune počev od 01.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 751,51 kune počev od 01.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 747,49 kune počev od 01.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 740,05 kune počev od 01.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 749,12 kune počev od 01.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 697,19 kune počev od 01.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 751,10 kune počev od 01.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 737,85 kune počev od 01.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 747,03 kune počev od 01.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 749,13 kune počev od 01.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 745,01 kune počev od 01.05.2013. godine do isplate po stopi zakonskih zateznih kamata od 15% godišnje do 31.prosinca 2007., a nadalje po stopi od 14% godišnje do 30.lipnja 2011. te počev od 1.srpnja 2011. po stopi od 12% godišnje a u slučaju promijene stope zakonske zatezne kamate po eskontnoj stopi HNB-a vrijedećoj posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015., po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima uvećane za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 14.050,00 kuna – sve u roku od 15 dana.“

 

Nalaže se tužitelju R. P. da tuženiku A. B. d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 11.162,00 kn u roku od 15 dana.

 

II Nalaže se tužitelju R. P. da tuženiku A. B. d.d. naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.562,50 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

„I./ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj 69600011456/2005 od 20. travnja 2005. godine u dijelu u kojem se navodi da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva te da "korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovog Ugovora", a koji ugovor je zaključen između tužitelja R. P. iz V., OIB…, kao korisnika kredita kunske protuvrijednosti novčanog iznosa od 155.000,00 CHF i tužene A. B. d.d. Z., OIB… te stoga ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke. II./ Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., da tužitelju R. P. iz V., s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 43.057,27 kuna sa pripadajućim zz kamatama i to

- na iznos od 186,28 kune počev od 01.11.2007 godine do isplate

- na iznos od 188,02 kune počev od 01.12.2007. godine do isplate

- na iznos od 188,21 kune počev od 01.01.2008 godine do isplate

- na iznos od 191,37 kune počev od 01.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 194,30 kune počev od 01.03.2008 godine do isplate

- na iznos od 196,94 kune počev od 01.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 191,20 kune počev od 01.05.2008 godine do isplate

- na iznos od 189,29 kune počev od 01.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 191,88 kune počev od 01.07.2008 godine do isplate

- na iznos od 187,75 kune počev od 01.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 188,36 kune počev od 01.09.2008 godine do isplate

- na iznos od 191,15 kune počev od 01.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 207,60 kune počev od 01.11.2008 godine do isplate

- na iznos od 195,52 kune počev od 01.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 454,44 kune počev od 01.01.2009 godine do isplate

- na iznos od 458,39 kune počev od 01.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 460,39 kune počev od 01.03.2009 godine do isplate

- na iznos od 455,65 kune počev od 01.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 454,97 kune počev od 01.05.2009 godine do isplate

- na iznos od 753,18 kune počev od 01.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 742,18 kune počev od 01.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 746,02 kune počev od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 754,18 kune počev od 01.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 749,52 kune počev od 01.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 745,00 kune počev od 01.11.2009 godine do isplate

- na iznos od 755,40 kune počev od 01.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 765,26 kune počev od 01.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 775,63 kune počev od 01.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 772,91 kune počev od 01.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 790,38 kune počev od 01.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 785,88 kune počev od 01.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 794,67 kune počev od 01.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 844,15 kune počev od 01.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 832,89 kune počev od 01.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 875,14 kune počev od 01.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 852,85 kune počev od 01.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 836,09 kune počev od 01.11.2010 godine do isplate

- na iznos od 887,07 kune počev od 01.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 800,96 kune počev od 01.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 781,04 kune počev od 01.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 783,96 kune počev od 01.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 769,65 kune počev od 01.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 774,07 kune počev od 01.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 822,72 kune počev od 01.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 829,55 kune počev od 01.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 883,40 kune počev od 01.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 863,85 kune počev od 01.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 833,39 kune počev od 01.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 737,52 kune počev od 01.11.2011 godine do isplate

- na iznos od 734,57 kune počev od 01.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 734,57 kune počev od 01.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 755,15 kune počev od 01.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 755,48 kune počev od 01.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 748,70 kune počev od 01.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 751,45 kune počev od 01.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 755,49 kune počev od 01.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 751,14 kune počev od 01.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 751,51 kune počev od 01.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 747,49 kune počev od 01.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 740,05 kune počev od 01.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 749,12 kune počev od 01.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 697,19 kune počev od 01.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 751,10 kune počev od 01.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 737,85 kune počev od 01.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 747,03 kune počev od 01.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 749,13 kune počev od 01.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 745,01 kune počev od 01.05.2013. godine do isplate po stopi zakonskih zateznih kamata od 15% godišnje do 31.prosinca 2007., a nadalje po stopi od 14% godišnje do 30.lipnja 2011. te počev od 1.srpnja 2011. po stopi od 12% godišnje a u slučaju promijene stope zakonske zatezne kamate po eskontnoj stopi HNB-a vrijedećoj posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015., po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima uvećane za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 14.050,00 kuna – sve u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška povodom pravnog lijeka.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Prvostupanjski sud u bitnom navodi:

 

              „Među parničnim strankama bilo je sporno da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju, te ukoliko nisu bile razumljive da li bi dovele do ništetnosti iste odredbe. Nadalje, bilo je sporno da li u navedenom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, a do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe iz ugovora. Uvidom u sporni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da su stranke navedenim ugovorom ugovorile promjenjivu kamatnu stopu od 4,90 % godišnje dekurzivno, a efektivna kamatna stopa EKS 5,12 % , sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunatog po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Interkalarna kamata obračunava se i pripisuje glavnici kredita što čini novu osnovicu za raspored anuiteta. Kamate su uključene u anuitete i plaćaju se sukladno odredbama navedenog članka iz Ugovora o kreditu. Istim člankom ugovoreno je da je korisnik kredita suglasan da u osnovicu za obračun kamata ulaze i sve obračunate i nenaplaćene kamate iz prethodnog razdoblja, te da će se kredit staviti u korištenje tek kada korisnik kredita predoči dokaz da je u cijelosti ispunio obveze osiguranja kredita u skladu sa zaključenim ugovorom. Prema čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naprijed navedena odredba identična je s odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud RH u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, a koji predmet se vodio u slučaju ''Franak'', a u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatski savez Udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, i navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je ''visoko stručna'' i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju Odluke Vrhovnog suda RH navodi se ''To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu im mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. '' Iz naprijed navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda proistječe kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope u Ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca,pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovora ugovornih odredbi osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, očigledno nije bila niti određena, a niti odrediva. Tužitelju su dostavljeni podaci od Banke vezano za promjenu kamatne stope, ali tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koji dovode do tih promjena. Stav Vrhovnog suda RH u naprijed citiranoj odluci je da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih ''proizvoda'' bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud RH smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke da su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Naime, odredba čl. 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: ''Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke ''a'' ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). '' Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz st. 1. navedenog čl, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, čl. 11a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe: '' Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedeći varijabli – referentnu kamatnu stopu (E., L.) ili – NRS ili – Prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Vjerovnici su u roku od 6 mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 11.b. ovog zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11.b. st. 1. navedenog zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s navedenim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita. '' Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa nastalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u čl. 4. Ugovora o kreditu zaključenog između Slavonske banke d.d. Osijek sada A. B. d.d. Z. i tužitelja R. P., pa je samim tim ista odredba, odnosno dio odredbe i nepošten te je sukladno navedenom u tom dijelu Ugovor ništetan, a sve primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da tužena vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primila, a što je u skladu sa odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.“

 

5. Ova odluka suda prvog stupnja nije pravilna.

 

6. Naime, ovaj sud je i u svom ukidnom rješenju od 20. studenoga 2019. upozorio prvostupanjski sud da je potrebno ocijeniti, a obzirom na rezultate dokaznog postupka, a pogotovo i iskaz tužitelja, da li je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora imao status potrošača.

 

7. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

 

8. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C‑110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo:

 

„S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

 

U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

 

Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C‑488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

 

Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C‑488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

 

Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."

 

9. Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22 i 23) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

 

"Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C‑497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

 

U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

 

Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača."

 

10. Iz prvotnog iskaza tužitelja jasno proizlazi da je on kredit podigao radi kupnje poslovnog prostora jer je ostao bez posla te da je u tom poslovnom prostoru otvorio ugostiteljski objekt u kojem je radio kao obrtnik, kao i da je prilikom podizanja kredita kao sredstvo osiguranja kredita dao poslovni prostor koji je kupovao.

 

11. Odgovara, a da nakon ukidanja rješenja ovoga suda dopunski saslušani tužitelj je naveo da je ugovor o kreditu je zaključio kao fizička osoba te da je kredit podigao u svrhu rješavanja stambenog pitanja jer njegova obitelj broji pet članova a žive svi u stanu od 50 m2.

 

12. Odgovara da iz stanja spisa, te priležećeg ugovora o kreditu je razvidno da je tužitelj dozvolio zasnivanje založnog prava i na svojoj nekretnini koju u biti predstavlja dvosobni stan veličine 58.19 m2 kao etažno vlasništvo.

 

13. Međutim, a sukladno gore navedenom da za posudbu svojstva potrošača je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij) ovdje nije odlučno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao status obrtnika već je odlučno to, a što proizlazi iz prvotnog iskaza tužitelja da je on ugovor u kreditu sklopio radi kupnje poslovnog posla u kojem je otvorio ugostiteljski objekt, pa stoga ovaj sud ne prihvaća naknadno dati iskaz tužitelja u vezi svrhe radi koje je sklopio ugovor o kreditu, jer je taj iskaz očito prilagođen potrebama postupka nakon što je ovaj sud u svom ukidnom rješenju upozorio prvostupanjski sud da je potrebno u nastavku postupka ocijeniti da li je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora imao status potrošača sukladno ZZP/03 direktivi.

 

14. Zbog navedenog, na tužitelja, a na čemu tužitelj i temelji svoju tužbu, ne mogu se primijeniti odredbe direktive iz ZZP/03.

 

15. Tužitelj tužbom traži da se utvrde ništetnom odredbe ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem se navodi da je ugovorna kamata promjenjiva te da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez potrebnog zaključivanja anexa tog ugovora.

 

16. Sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe i na temelju njega odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a kao što je prethodno rečeno, tužitelj taj činjenični supstrat primarno zasniva na tome da je u vrijeme sklapanja ugovora imao status potrošača te da se njega primjenjuje direktiva i odredbe ZZP/03.

 

17. Odgovara da je tužitelj u tužbi se pozvao i na odredbu čl. 26. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15-dalje ZOO), a koja odredba se odnosi na stopu ugovornih kamata, ali nigdje iz navoda tužbe i stanja spisa nigdje ne proizlazi da je ugovorna kamata ugovorena po stopi koja bi bila viša od dopuštene.

 

18. Odgovara da se je tužitelj kasnije u tijeku postupka, a nakon ukidnog rješenja ovog suda, pozvao i na odredbu čl. 3. ZOO koja propisuje ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, zatim, čl. 4. koja propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni se pridržavati načela savjesnosti i poštenja te odredbu čl. 7. koja propisuje načelo jednakosti vrijednosti činidaba.

 

19. Prije svega, treba reći da sukladno čl. 1163. st.1. ZOO, a obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 20. travnja 2005. imaju primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO).

 

20. Sukladno čl. 103. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan u Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu ništav ako cilj povrijeđenog pravila upućuje na drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

21. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatu, pa je potrebno ocijeniti da li činjenica što je u ugovoru navedeno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja anexa tog ugovora čini u tom dijelu ugovor o kreditu ništetnim.

 

22. Po mišljenju ovog suda, takva odredba nije protivna prisilnim propisima a niti Ustavnim načelima a niti moralu društva kao etičkoj kategoriji.

 

23. Pri ovoj ocjeni ovaj sud se je rukovodio i mišljenjem stalnog sudskog vještaka koji je na raspravi od 28. svibnja 2018. je iskazao da odluke banke o promjeni kamatne stope su u konkretnom slučaju ovisile o stanju londonske burze i to na način da se mijenja varijabilni dio ugovorne kamate a što je učinjeno temeljem podataka koji se u financijskom svijetu objavljuju te su promjene visine kamatne stope učinjene temeljem parametara povećanja zaduživanja i cijene zaduživanja na londonskoj burzi, pa su promjene kamate učinjene sukladno navedenom, a što znači da nema odluke o ništetnosti promjenjive kamatne stope, da bi visina anuiteta bila ispravno iskazana.

 

24. Ispitujući možebitnu ništavost pojedinih uredbi ugovora o kreditu kako to traži tužitelj, valja reći da po odredbi čl. 142. st. 1. ZOO, opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuje kao i ove, dok po čl. 143. st. 1. ZOO, ništave su odredbe općih uvjeta koji su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora (a što ovdje nije slučaj) ili dobrim poslovnim običajima, čak ako su opći uvjeti kojih sadrži odobreni od nadležnog organa.

 

25. Iz navoda tužitelja moglo bi se eventualno zaključiti, da se radi o općim uvjetima koje je odredila banka i koji su sadržani u formalnom ugovoru, a da li su te odredbe ugovora ništavne jer su protivne dobrim poslovnim običajima, teret dokaza je na tužitelju jer postoje li određeni običaji ili ne, je činjenično pitanje. Naime, sudovi su dužni poznavati pravo, ali ne i činjenice, pa je stoga, u slučaju spora, teret dokaza na strani koji se poziva na te poslovne običaje.

 

26. Treba ukazati na odredbu čl. 21. st. 1. ZOO po kojoj sudionici u obveznim odnosima dužni su u pravnom prometu postupati u skladu s dobrim poslovnim običajima.

 

27. Pod dobrim poslovnim običajima podrazumijevaju se oni običaji koji su se ustalili u praksi obavljanja određene djelatnosti dakle, potrebno je da postoji poslovna praksa kao točno određeno poslovno postupanje u određenim poslovnim situacijama te da postoji međusobno očekivanje da će se postupati u skladu s tom praksom.

 

28. Iz pravomoćnih presuda u takozvanom sučelju „franak“, a na koji se poziva i tužitelj, jasno proizlazi da je većina poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj u periodu kada je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, postupale na jednak način kao i ovdje tuženik pa se ne može zaključiti da je došlo do povrede dobrih poslovnih običaja. Odgovorom da ni ti poslovni običaji ne smiju biti protivni Ustavnim načelima, prisilnim propisima i moralu, ali ovaj sud je već prethodno obrazložio zbog čega smatra da to nije tako.

 

29. U odnosu na primjenu načela savjesnosti i poštenja treba reći da u pravilu povrede tih načela ne uzrokuju ništetnost ugovora, a činjenica da su u presudama koje se odnose na slučaj „franak“ takve istovrsne odredbe kao u ovoj pravnoj stvari proglašene ništetnim i nepoštenim proizlazi i iz činjenice da su ZZP/03 i direktivom okvalificirane kao takve i to samo u odnosu na kategoriju potrošača a što tužitelj ovdje nije u smislu ZZP/03 i direktive.

 

30. Stoga je pravilno primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužitelja sa traženom pravnom zaštitom, a sukladno tome, a temeljem čl. 154. st. 1. ZPP obvezati ga da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka i to za sastav jedne žalbe, sastav tri podneska i pristup na pet ročišta, što ukupno čini 11.162,00 kn, pri čemu nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za zaključenje presude, jer punomoćnik tuženika na ta ročišta nije pristupio.

 

31. Zbog navedenog, a temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 4. ZPP odlučeno je kao u izreci (točka I).

 

32. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP u vezi Tbr. 10.1 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15.) pa je stoga odlučeno kao pod točkom II izreke.

 

U Zagrebu 14. srpnja 2021.

 

Predsjednik vijeća

  Vanda Senta, v.r.