-1-

Broj: Ppž-7664/2021

 

 

 

                                         

 

 

             

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. P.G., kojeg brani A.Đ., odvjetnik u S., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77., 55/89., 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući povodom žalbe okrivljenika podnesenoj putem branitelja, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: 10. Pp 5593/2021 od 18. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

I. Odbija kao neosnovana žalba okr. P.G. te prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

II.  Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18., dalje u tekstu: PZ), okr. P.G. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom okr. P.G. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji je okrivljeniku na temelju istog propisa izrečena novčana kazna u iznosu od 750,00 kuna, što je protuvrijednost od 195,83 DEM, odnosno, 100,13 EUR, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku od 30 dana od pravomoćnosti, a okrivljenik je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 kuna.

 

2. Protiv te presude okr. P.G. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajnopravnoj sankciji i trošku postupka, predlažući preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika od optužbe, podredno, ukinuti presudu i vratiti na ponovni postupak.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu.

 

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a, okrivljenik neosnovano ističe da je sud počinio navedenu povredu prekoračivši optužbu i povrijedivši njen identitet time što je, suprotno činjeničnom opisu iz optužnog prijedloga, naveo da je djelo počinjeno 04.08.2017.g, iako je u činjeničnom opisu optužnog prijedloga navedeno da bi isto djelo bilo počinjeno 05.08.2017.g.

 

5.1. Naime, iako je točno da je u izreci presude, kao datum počinjenja prekršaja naveden datum 4. kolovoza 2017., dok je u optužnom prijedlogu (broj: 511-12-23-50-440/17 od 7. kolovoza 2017.), naveden datum počinjenja prekršaja „5. kolovoza 2017., subota u 01,05 sati“, istine u ovom predmetu nije prekoračena optužba. Navedeno iz razloga jer je konkretni događaj (javno okupljanje), prema činjeničnom utvrđenju, započeo u noći (predvečerje) između 4. kolovoza 2017. i trajao je do 5. kolovoza 2017. oko 01,30 sati pa se isti formalno proteže kroz dva dana, ali u kontinuitetu i bez prekida te se po stavu ovog suda smatra jednim događajem. Ovakva izmjena, po ocjeni ovog suda, ne predstavlja prekoračenje optužbe niti je sud okrivljenika proglasio krivim za neko drugo djelo u odnosu na djelo za koje je optužen te se time, a bez intervencije tužitelja, ne dodaje veća količina protupravnog ponašanja, odnosno, nešto više od onoga što mu je optužbom stavljeno na teret.

5.2. Stoga je prihvaćeno obrazloženje prvostupanjskog suda da je ispravio datum počinjenja prekršaja (omalovažavanja policijskih službenika prilikom vršenja službe), na „4. kolovoza 2017., nešto prije ponoći“, čime je zapravo precizirao vrijeme počinjenja prema rezultatima utvrđenog činjeničnog stanja, ne osudivši time okrivljenika za neko drugo ili drugačije djelo. Slijedom iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredbe prekršajnog postupka koju ističe žalitelj.

6. Nadalje, okrivljenik u žalbi poriče prekršaj za koji je proglašen krivim navodeći da je presuda isključivo temeljena na iskazu policijskog službenika B.C., koji sud bez kritike prihvaća, a koji je potpisao optužni prijedlog, inicirao postupak, zaposlenik tužitelja, izravno zainteresiran za konačni ishod postupka zbog čega ne može biti objektivan svjedok, time da njegov navod nijem potkrijepljen niti jednim objektivnim dokazom, kao što bi to bila snimka predmetnog događaja, brojni svjedoci javnog okupljanja ili građani koji su prijavili prekršaj, ističući i da je njegov iskaz oprečan iskazima ostalih ispitanih svjedoka, time da se ne može prihvatiti ocjena suda da su iskazi svjedoka, volontera na javnom okupljanju, pristrani jer poznaju okrivljenika pa ih sud nije prihvatio, zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Ističe u bitnom i da nije jasno zašto je sud provodio druge daljnje dokaze ako je iskaz svjedoka B.C. dovoljan sam po sebi da se donese osuđujuća presuda te da se radi zapravo o osobnom interesu tog svjedoka da se okrivljenik sankcionira jer mu je povrijeđen ego traženjem okrivljenika da razgovara s njegovim nadređenim.

7. Međutim, suprotno navodima žalbe, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio, suprotno žalbenim navodima.

 

7.1 Neosnovano okrivljenik u žalbi negira da bi u provedenom dokaznom  postupku bio utvrđen prekršaj na način koji mu se stavlja na teret optužnim prijedlogom. Da su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja prekršaja opisanog u izreci prvostupanjske presude, prvostupanjski je sud osnovano zaključio ocjenom dokaza izvedenih u postupku, ocjenom obrane okrivljenika te ispitanog svjedoka B.C., policijskog službenika, koji je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, a u kojem nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti te koji je potkrijepljen službenom zabilješkom kao izvješćem sastavljenim neposredno nakon predmetnog događaja.

 

7.2. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, kao i razloge ne prihvaćanja kao vjerodostojnih iskaza svjedoka A.Z., D.V. i T.B., volontera na predmetnom javnom okupljanju, koji su se po ocjeni prvostupanjskog suda „solidarizirali“ s okrivljenikom zbog zajedničkog ratnog puta (str. 9. odlomak 8 presude), a koje razloge prihvaća i ovaj sud.

 

7.3. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima se nastoji diskreditirati iskaz ispitanog svjedoka policijskog službenika B.C., a na kojem se temelji pobijana presuda. Naime, okolnost što je isti policijski službenik sastavio optužni prijedlog i svjedočio na okolnost neposrednih zapažanja predmetne zgode kada je u sklopu svoje radne obveze bio raspoređen na dužnost voditelja osiguranja, o čemu je sastavio i službenu zabilješku sukladno čl. 158. st. 4. PZ-a (kao zakonit dokaz), ne umanjuje njegovu objektivnost i ne dovodi u sumnju istinitost njegovog iskaza te ga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao istinit.

 

7.4. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud donio pravilnu odluku o krivnji okrivljenika zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nikakve nove niti uvjerljive razloge u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, kojima bi potkrijepio osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda te nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. Žalbenu osnovu povrede materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. st. 1. t. 1. PZ-a, okrivljenik nalazi u tome da sadržaj riječi koje je uputio policijskim službenicima predmetne zgode nikako ne predstavljaju vrijeđanje ili omalovažavanje, već osobno izražen stav o konkretnom postupku, a koje riječi su izvučene iz konteksta pa djelo za koje se okrivljenika tereti nije prekršaj.

 

8.1. Međutim, uz puno poštivanje prava na slobodu izražavanja misli, okrivljenik ovdje zanemaruje činjenicu, da slobodno i nesmetano iznošenje vlastitog stava, nije neograničeno pravo pojedinca, već je podvrgnuto određenim ograničenjima, formalnostima ili uvjetima, a na što je pravilno u obrazloženju ukazao i prvostupanjski sud (str. 10. odlomak 12.), na što se upućuje okrivljenik radi nepotrebnog ponavljanja. Dakle, okrivljenik je, bez dvojbe, omalovažavao policijske službenike prilikom njihovog vršenja službe, vičući prilikom javnog okupljanja kako „drugi mogu slaviti do sitnih jutarnjih sati, a da oni to očito ne smiju i da je to sramota za policiju i državu“, što je ohrabrilo i druge građane da mu se istovrsnim uzvikivanjem pridruže.

 

8.2. Stoga opisano ponašanje okrivljenika predstavlja zakonsko ostvarenje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te nije počinjena povreda odredaba materijalnog prava iz čl. 196. st. 1. t. 1. PZ-a jer

 

9. Nadalje, neosnovani su navodi žalbe da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari budući da je okrivljenik proglašen krivim pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Splitu od 27. veljače 2018. broj: 29 Pp J-4281/17 zbog prekršaja iz čl. 21. Zakona o javnom okupljanju jer kao organizator istog nije osigurao javni red i mir, što predstavlja iste činjenice povezane u vremenu i prostoru koje se odnose na iste događaje i radnje kao i u ovom predmetu pa se radi o povredi načela „ne bis in idem“, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu „Maresti protiv Hrvatske“ br. 55759/07 od 25.06.2009., zbog čega postoje okolnosti koje isključuju prekršajni progon te postoji uvjeti za odbijanje optužbe u odnosu na djelo za koje je okrivljenik proglašen krivim u ovom postupku.

 

10. Naime, stav je ovog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari u odnosu na predmetni prekršaj, odnosno povredi načela „ne bis in idem“ pa da postoje okolnosti koje isključuju prekršajni progon te se ukazuje žalitelju da se uopće ne radi o istom opisu nedopuštene radnji kao u pravomoćnoj presudi Prekršajnog suda u Splitu od 27. veljače 2018. broj: 29 Pp J-4281/17 zbog prekršaja iz čl. 21. Zakona o javnom okupljanju (koja prileži spisu), a radi se i o različitim zaštitnim objektima (zaštita mirnog i sigurnog okupljanja i prosvjeda nasuprot zaštiti  integriteta državnih organa koji poduzimaju zakonite mjere)  pa se stoga ne može govoriti o povredi načela ne bis in idem, kako to pogrešno smatra žalitelj.

 

11. Razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečene u novčanom iznosu za prekršaj za koji je kao teža kazna propisana kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a ukazao okrivljeniku na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa izrečene novčane kazne ukoliko istu plati u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

  12. Ispitujući odluku o troškovima prekršajnog postupka, povodom žalbenih navoda ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito obvezao okrivljenika na plaćanje troškova postupka u paušalnom iznosu, koji troškovi su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13), prema kojem je predviđen minimalni paušalni iznos troška postupka od 100,00 kuna pa do 5.000,00 kuna.

 

13. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

14. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

                                                        U Zagrebu 14. srpnja 2021.

 

Zapisničarka:                                                                                  Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                  Gordana Korotaj, v.r.

 

              Presuda i rješenje se dostavljaju Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.