- 1 -              III Kr 75/2021-3

Broj: III Kr 75/2021-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. P., zbog kaznenog djela iz članka 232. stavka 3. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 20. srpnja 2020. broj K-673/2018-17 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 8. veljače 2021. broj Kž-785/2020-3, u sjednici održanoj 14. srpnja 2021.,

p r e s u d i o   j e :

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog D. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 20. srpnja 2020. broj K-673/2018-17 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 8. veljače 2021. broj Kž-785/2020-3, osuđen je D. P. zbog kaznenog djela utaje iz članka 232. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

2. Protiv te presude osuđenik je putem branitelja, odvjetnika R. Z. podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude s prijedlogom da se preinači pravomoćna presuda Općinskog suda u Osijeku broj K-673/2018-17 od 20. srpnja 2020. i osuđenika oslobodi optužbe.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku (”Narodne novine” broj 152/08., 76/09., 80711., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor s mišljenjem da je zahtjev neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju koji se nisu očitovali.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Iako nije izričito naznačeno u uvodnom dijelu, iz samog sadržaja zahtjeva je vidljivo da je isti podnesen protiv prvostupanjske i drugostupanjske presude.

6.1. Osuđenik navodi da je pobijanim odlukama došlo do povrede kaznenog zakona u smislu odredbe članka 469. točke 4. ZKP/08. jer nije primijenjen blaži zakon. Navedeno obrazlaže na način da je odredbom članka 220. Kaznenog zakona (”Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje: KZ/97.) propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine, a da je odredbom članka 232. KZ/11. propisana kazna zatvora do tri godine te da je predmet kaznenog djela proširen i na imovinska prava, zbog čega je potonji zakon stroži. Međutim, osuđenik se u svom zahtjevu pogrešno poziva na osnovni oblik kaznenog djela utaje i propušta uzeti u obzir da je proglašen krivim za njegov kvalificirani oblik zbog velike vrijednosti utajene stvari. Imajući u vidu navedenu činjenicu sudovi su tijekom kaznenog postupka pravilno primijenili kazneni zakon u smislu članka 3. stavka 2. KZ/11., koja odredba propisuje da će se, pod pretpostavkom izmjene zakona nakon počinjenja kaznenog djela, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja. Naime, osuđenik je proglašen krivim da je prisvojio tuđu pokretnu stvar, koja mu je povjerena, u vrijednosti od ukupno 2.109.653,57 kn i slijedom toga za kvalificirani oblik kaznenog djela utaje iz članka 232. stavka 3. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Tom obliku kaznenog djela odgovora odredba članka 220. stavka 4. KZ/97. koja propisuje isti raspon kazne zatvora. Prema tome, u navedenim odredbama nema razlike u visini propisane kazne. No, prema kriteriju visine zakonskog obilježja blaži je KZ/11. budući da je pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. broj Su-IV K-4/2012-7 u točki 17. određeno da zakonsko obilježje "velika vrijednost" kod kaznenog djela utaje iz članka 232. stavka 3. KZ/11. postoji kada vrijednost utajene stvari prelazi 60.000,00 kn. To je za osuđenika povoljnije u odnosu na vrijednost zakonskog obilježja kaznenog djela od preko 30.000,00 kuna koje vrijedi za članak 220. stavak 4. KZ/97., važećeg u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Primjenom novog iznosa neodređene vrijednosti zakonskog obilježja je u konkretnoj situaciji smanjena kriminalna količina kada se radi o velikoj vrijednosti utajene stvari. Stoga su sudovi pravilno primijenili kazneni zakon sukladno odredbi članka 3. stavka 2. KZ/11. i nije došlo do povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

6.2. Osuđenik nadalje smatra da se izreka i obrazloženje pobijanih presuda odnose na kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. KZ/97. zbog navoda u činjeničnom opisu "...u nakani da se predmetno TD znatno okoristi...". Međutim, iz ostatka izreke prvostupanjske presude, kao i iz obrazloženja obje pobijane presude, proizlaze svi konstitutivni elementi kaznenog djela utaje iz članka 232. stavka 3. KZ/11., uključujući i subjektivni element u vidu namjere prisvajanja za svoje trgovačko društvo tuđe pokretne stvari koja je povjerena, kao i postupanje sa ciljem prisvajanja (za svoje trgovačko društvo) velike vrijednosti.

6.3. Daljnji navodi zahtjeva se odnose na pitanje predmeta utaje i naravi ugovora o ustupu potraživanja te su kvalificirani kao povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. u vidu pogrešne ocjene suda o postojanju zakonskih obilježja kaznenog djela utaje iz članka 232. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. No, isti se svojim sadržajem pozivaju na činjenična pitanja koja u konkretnom slučaju ne mogu biti predmet razmatranja kod ovog izvanrednog pravnog lijeka jer bi se, u protivnom, time uveo treći stupanj ispitivanja pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

6.4. Slična situacija postoji i vezano za dalje naznačenu povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP/08. (okolnosti koje isključuju krivnju). Naime, kada se ocjenjuje postojanje razloga za krivnju tada sudovi utvrđuju postojanje ili ne postojanje elemenata koji su nužni za utvrđenje postojanja krivnje počinitelja kaznenog djela, a to je ubrojivost, postojanje namjere ili nehaja, kada to zakon izričito propisuje, pri počinjenju kaznenog djela te svijest počinitelja o protupravnosti njegovog postupanja. U svome zahtjevu osuđenik ne osporava neku od sastavnica krivnje, nego nadalje ustrajava i polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem tako da nudi svoju interpretaciju događaja iz činjeničnog opisa za koju smatra da opovrgava postojanje namjere. Navedene okolnosti upravo zbog svoje isključivo činjenične naravi također ne mogu biti predmet razmatranja kod ovog izvanrednog pravnog lijeka.

6.5. U zahtjevu se nadalje ističe da je u žalbenom postupku ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. (omaškom navedeno: "čl. 517. st. 3.") ZKP/08. tako da je drugostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene navode o nedostatku dokaza u odnosu na pitanje namjere. Potom se obrazlaže da je upućivanje u drugostupanjskoj odluci na razloge prvostupanjskog suda neodređeno i općenito, čime je izostala ocjena žalbenih razloga. Niti ovdje osuđenik nije u pravu budući da upućivanjem na argumente prvostupanjskog suda u konkretnoj situaciji nije izostala ocjena žalbenih navoda i razloga s obzirom na to da je prvostupanjski sud na 15. i 16. stranici presude detaljno obrazložio namjeru kod počinitelja ovog kaznenog djela. Kod takvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, doista nije bilo nikakve potrebe za ponavljanjem tih istih navoda, a koje je kao takve prihvatio i drugostupanjski sud.

6.6. Okolnost što drugostupanjski sud nije otklonio mogućnost da bi neko drugo kazneno djelo moglo biti podvedeno pod činjenični opis također ne predstavlja povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Naime, nakon što je žalbeni sud očito zauzeo stajalište da je prvostupanjski sud pravilno kvalificirao inkriminirano kazneno djelo, nije bio dužan otklanjati eventualnu mogućnost da bi neko drugo kazneno djelo moglo biti podvedeno pod taj isti činjenični opis, kako to osuđenik pogrešno pretpostavlja u svom zahtjevu.

7. Stoga nije ostvarena niti jedna od povreda na koju ukazuje osuđeni D. P. u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

8. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 14. srpnja 2021.