1                        Poslovni broj: 5 UsI-844/2020-12

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 5 UsI-844/2020-12

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja P. d.o.o., B., kojeg zastupa zakonska zastupnica B. R., a istu opunomoćenik B. H., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, kojeg zastupa službena osoba A. O. T., radi poreznog nadzora, 14. srpnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/19-01/106, URBROJ: 513-04-20-12 od 1. srpnja 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1.              Osporavanim rješenjem tuženika, označenim u točki I. izreke presude, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda V., Službe nadzora, KLASA: UP/I-471-02/18-01/120, URBROJ: 513-07-16-18-01 od 10. prosinca 2018.

2.              Prvostupanjskim rješenjem, u točki I. izreke, tužitelju je utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 25% u iznosu 2.295,284,89 kn te pripadajuća kamata zbog nepravodobno plaćenog PDV-a obračunata do dana sastavljanja zapisnika u iznosu 187.354,09 kn kao i obveza poreza na dodanu vrijednost po stopi od 13% u iznosu 155.946,83 kn te pripadajuća kamata zbog nepravodobno plaćenog PDV-a obračunata do dana sastavljanja zapisnika u iznosu 10.939,83 kn. Pod točkama II.-V. naložena je uplata utvrđenih obveza na za to propisane račune, uz nalog za obračun i plaćanje daljnjih kamata sve do dana uplate. Naloženo je provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, sve u roku 8 dana od dana izvršnosti rješenja, pod prijetnjom naplate ovrhom.

3.              Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe kako tuženik tvrdi da je tužitelj priznao pretporez bez zakonskog osnova, oporezivanje temeljio na osnovu nevjerodostojne dokumentacije i prividnim pravnim poslovima, stjecanja dobara iz druge države članice EU-a prikazivao kao tuzemne isplate. Za sve navedene sporne slučajeve, dakle, iz sve tri kategorije razloga osporavanja prava na pretporez, tuženik istodobno tvrdi da je osporavanje prava na pretporez utemeljeno na odredbi članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19. i 138/20., dalje u tekstu: ZPDV), kao i po odredbi članka 57. stavka 2. ZPDV-a. Opisano obrazloženje tuženika je međusobno proturječno iz razloga što osporavanje pretporeza po članku 127. ZPDV-a znači da se osporavanje temelji na utvrđenoj odgovornosti za poslovanje s subjektima koji idu s namjerom da utaje PDV, dok se osporavanjem pretporeza po članku 57. stavku 2. ZPDV temelji na tvrdnji da je tužitelj odbijao pretporez po neurednim računima i nevjerodostojnoj poslovnoj dokumentaciji, dakle, vidljivo je da se radi o dvije različite osnove osporavanja pretporeza, a tuženik istodobno tvrdi da je pretporez osporen po ove dvije zakonske osnove. Obzirom da se ove osnove u značajnoj mjeri međusobno isključuju, budući da se pravo na pretporez isključuje u slučaju postojanja samo jednog od ova razloga, ostalo je nejasno je li tuženik osporio pravo na pretporez zbog jednog, drugog, ili kumulativnog postojanja i djelovanja oba zakonska osnova osporavanja pretporeza, što u svakom slučaju nije jasno i nedvosmisleno obrazloženo. Potpuno je pogrešan i ničim argumentiran pravni stav tuženika kada zaključuje kako se u konkretnom slučaju radi o fakturiranju kod društava koja su uključena u prijevarne radnje vezane uz PDV, a da tužitelj nije postupao sa pažnjom dobrog gospodarstvenika pa je na taj način penaliziran pobijanim rješenjem. Prije svega valja istaknuti činjenicu da tužitelj posluje dugi niz godina i renomirana je tvrtka u Vukovarsko-srijemskoj županiji za otkup i proizvodnju poljoprivrednih žitarica sa 40 zaposlenika koji dugi niz godina uredno posluje i izmiruje sve svoje porezne obveze kao i obveze prema dobavljačima i zaposlenicima. U konkretnom slučaju tužitelj posluje sa mnogobrojnim fizičkim i pravnim osobama koja svakodnevno donose robu na otkup kod tužitelja. Tužitelj prilikom svakog otkupa niti zakonski niti ugovorom nije u obvezi vršiti „dubinsku analizu“ svakog pojedinog komitenta koji doprema robu na otkup jer bi tada osnovna djelatnost tužitelja bila zamijenjena sa radom i obvezom djela kaznenog i drugog progona ukoliko netko od komitenata posluje kršeći zakon. Dakle, tužitelj uz obavljanje provjere nije imao niti na bilo koji način sumnjati niti je mogao znati da pojedina trgovačka društva s kojima je poslovao ne plaćaju PDV, nalaze se u kategoriji tzv. nestajućih trgovaca, nemaju zaposlenih i da su njihove odgovorne osobe nedostupne. Prilikom realizacije kupoprodaje poljoprivrednih proizvoda ove okolnosti na bilo koji način ne mogu utjecati na valjanost kupoprodaje odnosno zakonitost poslovnog događaja. Naime, tužitelj je u svakom konkretnom slučaju postupao „bona fide“ odnosno sa dobrom namjerom da po tržišno povoljnijoj cijeni realizira prodaju, i da za obavljenu kupoprodaju izda valjanu fakturu te istu obvezu podmiri u rokovima plaćanja. To je u konkretnom slučaju obveza tužitelja, a njegova obveza svakako nije istraživati sve prethodno navedene okolnosti tim više što nema niti pravnih mehanizama niti ovlasti isto činiti. Eventualno nepravilno poslovanje komitenata tužitelja ne može na bilo koji način utjecati na pravo tužitelja na odbitak pretporeza, budući da je tužitelj u stvarnom poslovnom događaju izvršio otkup robe, robu uredno platio, pa ne može biti odgovoran odnosno snositi posljedice zbog činjenice da je komitent sudjelovao u tzv. prijevarnim aktivnostima za koje tužitelj nije znao. Na ove okolnosti predlaže saslušanje zakonske zastupnice tužitelja B. R. te provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Nadalje, tužitelj svojim radnjama na bilo koji način nije postupao suprotno odredbama članka 8. i 9. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ 78/15., 134/15., 120/16., 116/18., 42/20. i 47/20., dalje u tekstu Zakon o računovodstvu) i člancima 65. i 66. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje u tekstu OPZ) te zbog navedenog razloga pobijano rješenje tuženika nije zakonito. U razlozima se iznose navodi o poslovanju utemeljenom na kružnim prijevarama, a ta činjenica se ne ogleda u pravnoj kvalifikaciji razloga za osporavanje pretporeza, tako da tuženik u odnosu na te nepravilnosti navodi kvalifikaciju iz članka 57. ZPDV-a, a u odnosu na to što je oporezivanje temeljio na nevjerodostojnoj dokumentaciji poziva na kvalifikaciju iz članka 65. OPZ-a, dok u odnosu na prividne pravne poslove uopće ne navodi pravne kvalifikacije. Datum isporuke dobara u konkretnom slučaju se može odrediti iz druge dokumentacije u koju je tijelo nadzora izvršilo uvid, što tuženik u ovom dijelu propušta navesti kao argument i činjenicu, dok se na drugim mjestima u prvostupanjskom rješenju analiziralo i navodilo podatke o A., iz bezimenih dokumenata i dr. Stoga tužitelj smatra da navedeno nije osnovan razlog za osporavanje prava na pretporez, a potpuno je neosnovan stav tuženika da se ovdje radi o prividnom pravnom poslu. naime, između tužitelja i njegovih komitenata dolazi do kupoprodaje, te se ovim poslom među tim strankama ne prikriva bilo kakav drugi posao (posao različit od kupoprodaje), nego tužitelj kao kupac ispunjava sve svoje obveze preuzete kupoprodajom, a komitent robu isporučuje i prima uplatu za istu. Tužitelj niti jednom zakonskom odredbom nije u obvezi znati je li nakon poslovnog događaja njegov komitent platio porez, je li nakon transakcije ugašen, je li isti i gdje ima svoje poslovne prostore i ostalo. Radi se o ekstenzivnom i promašenom pravnom tumačenju tuženika u odnosu na članak 8. i 9. Zakona o računovodstvu i članke 65. i 66. OPZ-a. Također, tuženik se neosnovano poziva na presude ESJP BROJ: C-439/04 i C-440/04, u predmetu A. K. i predmetu R. R. U tom predmetu se radilo o ništavom ugovoru o odredbama građanskog prava, što znači da ništetan ugovor ne proizvodi pravne učinke i kao da nije niti nastao, pa se zbog, zapravo, ne postojanja ugovora među ugovornim stranama, problematizira pravo na odbitak pretporeza kupca iz tog ugovora. Sud konačno zaključuje da kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je transakcija usmjerena na povezanu prijevaru utaje PDV-a, ima pravo na odbitak pretporeza, a kada se s obzirom na objektivne čimbenike utvrdi da je kupac znao ili je trebao znati da će se tom transakcijom počiniti porezna prijevara, tada treba osporiti pravo na odbitak pretporeza. Dakle, tužitelj smatra da se u navedenom predmetu radilo o potpuno drugačijem činjeničnom pitanju nego je to ovdje slučaj odnosno radilo se ništavom ugovoru kojeg je kupac u tom predmetu imao priliku pročitati i na taj način je „mogao znati“ za njegovu ništavost. Međutim, u ovom predmetu se ne radi o tome da je kupoprodajni ugovor između spornih društava i tužitelja ništavan niti je bilo koji element ovog pravnog posla ništavan ili problematičan, s time da je ništavost ugovora ovlašten utvrđivati redovni sud, tako da indikator prijevarne namjere prodavatelja niti integralni dio poslovnog događaja se ne nalazi pred poreznim obveznikom koji taj indikator zanemaruje. Zbog svega navedenog tužitelj smatra kako je tuženik propustio objektivno i kritički analizirati sve činjenice ovog slučaja, pojedinačno i u odnosu s ostalim činjenicama, kao i svim okolnostima poslovanja poreznog obveznika, kako bi se odgovorilo na pitanje je li porezni obveznik znao ili je morao znati da stupa u posao s nestajućim trgovcima, nego je, po tužiteljevu mišljenju, činjenica ovog slučaja postavilo u takav međusobni odnos kako bi se postigla konstrukcija slučaja na koji je primjenjiva presuda K. Stoga predlaže poništiti osporavano i prvostupanjsko rješenje uz dosudu troška ovog spora.

4.              U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja iz razloga navedenih u istom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5.              Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika te je na takav način, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda RH i 29/17., dalje u tekstu ZUS), prije donošenja presude, pružena mogućnost strankama izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Opunomoćenik tužitelja na raspravi je ustrajao u prijedlogu za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja pojašnjavajući da je takvo vještačenje bitno radi kompletne analize vjerodostojnosti knjigovodstvene dokumentacije, utvrđenja činjenica jesu li poslovni događaji na temelju koji su sačinjeni bankarski listovi, otpremnice, skladišne primke i računi stvarno nastali poslovni događaji odnosno je li tužitelj u konkretnom slučaju postupao po pravilima struke ili kao dobar gospodarstvenik prilikom kupoprodaje roba i usluga od strane spornih trgovačkih društava. U spis je priložio stručno mišljenje izrađeno od strane P. d.o.o. O. o poslovanju tužitelja sa spornim trgovačkim društvima. Službena osoba tuženika na raspravi je ostala kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja te se nije posebno izjasnila na navode iz dostavljenog stručnog mišljenja. U dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži sudskom spisu i spisu upravnog postupka koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

6.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.              Iz dostavljenog spisa upravnog postupka nesporno proizlazi da je kod tužitelja proveden postupak nadzora poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. o čemu je sastavljen zapisnik od 19. studenog 2018. u kojem su utvrđene nepravilnosti radi koji je odlučeno kao u izreci prvostupanjskog rješenja.

8.              Naime, prvo je utvrđeno da je tužitelj znao ili morao znati da sudjeluje u PDV prijevari odnosno da obračunati i neplaćeni PDV neće biti uplaćen u državni proračun po računima izdanim od strane trgovačkih društava: C. j.d.o.o., S. T. j.d.o.o., A. j.d.o.o. i Z.1969 j.d.o.o.

9.              Zatim je utvrđeno da sadržaj ulaznih računa i isprva koje nisu navedene na računima, točno, jasno i potpuno ne odražavaju nabavu poljoprivrednih proizvoda od izdavatelja računa, dok računi i isprave uz njih ne sadrže podatke o mjestu preuzimanja i isporuke dobara te nije jasno tko je i gdje isporučio dobra tužitelju.

10.              Budući da je tužitelj koristio pretporez na temelju računa dobavljača koji nisu uplatili PDV u državni proračun, znajući da sudjeluje u PDV prijevari, a ne postoji vjerodostojna dokumentacija koja dokazuje da je tužitelju doista isporuka i obavljena prema računima po kojima je iskazao pretporez, to mu je pretporez osporen u iznosu od 2.414.976,96 kn na temelju članka 127. ZPDV-a i članka 57. stavka 2. ZPDV-a.

11.1.              Prema članku 127. ZPDV-a porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen (stavak 1.). Ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez (stavak 2.). Ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. ovoga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a (stavak 3.).

11.2.              Člankom 57. ZPDV-a propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona (stavak 2.).

12.              Nadalje, vezanim nadzorom kod dobavljača C. j.d.o.o., K., utvrđeno je da je nedostupan poreznom tijelu, putem pravne pomoći utvrđeno je ne iskazivanje PDV-a od 1.309.276,896 kn po izlaznim računima kupcu P. d.o.o., ovdje tužitelju, iz bankovnih izvoda nije utvrđeno plaćanje prijevoznih usluga. U zapisniku u tablici 2. su navedene otpremnice te je za iste utvrđeno da ne dokazuju stvarno postojanje robe koju je C. j.d.o.o. fakturirao tužitelju, relacije utovara i istovara nisu navedene. Nadzorom kod dobavljača S.T. j.d.o.o. utvrđeno je da ne predočava dokumentaciju, nedostupan je poreznom tijelu te je putem pravne pomoći utvrđeno kako nije iskazao obvezu PDV-a od 566.630,24 kn po izlaznim računima ispostavljenim tužitelju. Nadzorom kod dobavljača A.-N. j.d.o.o. utvrđeno je da ne predočava dokumentaciju, da je nedostupan poreznom tijelu te je putem pravne pomoći utvrđeno kako nije iskazao obvezu PDV-a od 316.060,36 kn po izlaznim računima ispostavljenim tužitelju. Nadzorom kod dobavljača Z. 1969 j.d.o.o. utvrđeno je da na lokaciji sjedišta društva nitko ne živi, riječ je o razrušenoj kući bez krova. Nastavno je dan prikaz prometa odnosno uplata i isplata po partnerima, sve kako je prikazano na str. 11 i 12 rješenja pod točkom 5.1. – 5.4. te je utvrđeno da je isplaćena gotovina navedenim fizičkim osobama u iznosu od 7.221.320,00 kn.

13.              U pogledu primjene citiranog članka 127. ZPDV-a tuženik u osporavanom rješenju obrazlaže da je tužitelj iskazao pretporez po računima navedenih društava za koje je utvrđeno: a) da su nestajući trgovci, b) da su društva na adresama registriranih sjedišta nedostupna poreznom tijelu, c) da ne ispunjavaju porezne obveze, a sva su registrirana tijekom 2017. godine, d) da nemaju zaposlenih niti na adresi registriranog sjedišta imaju poslovne prostore, e) odgovorne osobe su nedostupne s adresama prebivališta u Srbiji, f) nisu platili PDV i g) upravo uplaćeni iznos od tužitelja čini u postotku najveći dio uplata tih društava u 2017. godini, dok ta društva u 2018. godini nemaju uplata na žiroračun.

14.              Dakle, razloge utvrđivanja predmetne obveze tužitelja tuženik prvo nalazi u činjenici da je ovdje riječ o fakturiranju od društava koja su uključena u prijevarne radnje vezane uz porez na dodanu vrijednost, dok tužitelj definitivno nije postupao pažnjom dobrog gospodarstvenika.

15.              Analizirajući nesporne činjenice koje navodi tuženik (odlomak 13.) te iste dovodeći u vezu s citiranom zakonskom odredbom iz članka 127. ZPDV-a, ovaj Sud smatra da doista postoji sumnja da su isporuke dobara dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, ali sumnja nije dovoljna da bi se tužitelju utvrdila odgovornost i time mu se osporilo pravo na odbitak pretporeza po toj zakonskoj osnovi. Naime, predmetna zakonska odredba podrazumijeva veći stupanj odgovornosti odnosno barem izvjesnost da je tužitelj morao znati kako je riječ o prijevarnoj aktivnosti radi koje će iznos PDV-a ostati nenaplaćen za isporuku koja mu je obavljena. Budući da je ovdje riječ o poslovnim odnosima tužitelja s dobavljačima koji nisu osporeni, to je po članku 88. OPZ-a porezno tijelo bilo dužno jasno istaknuti koje radnje je tužitelj propustio učiniti ili je učinio kako bi se mogao izvesti zaključak da je znao ili bar morao znati za prijevarne aktivnosti. U situaciji kada porezno tijelo nije postupilo na takav način, Sud nije u mogućnosti ocijeniti zakonitim osporavanje pretporeza po ovoj zakonskoj odredbi.

16.              Međutim, tuženik je u pravu kada tvrdi da je porezno tijelo ovlašteno i dužno u svemu ispratiti robni tijek te nesporno utvrditi jesu li isporuke prikazane na računima dosta izvršene od izdavatelja računa, jer pravo na odbitak pretporeza jeste i ostaje samo pravo, koje nema apsolutni karakter, već je i po zakonskoj definiciji vezano uz ispunjenje uvjeta za konzumaciju istog.

17.              Drugim riječima, odbitak pretporeza nije obveza nego pravo poreznog obveznika koje može ostvariti ukoliko ispuni sve zakonske uvjete iz članka 57. stavka 2. ZPDV-u i posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju, na način propisan posebnim propisima, iz koje porezna uprava nesporno može utvrditi robni tijek.

18.              Nadalje, poreznim nadzorom kod tužitelja utvrđeno je: a) niti jedan ulazni račun ne sadrži podatak za identifikaciju osobe koja ga je sastavila, b) sadržaj računa niti isprava uz račune, ne pokazuje mjesto primitka dobara od dobavljača niti osobe koje bi za dobavljača obavile isporuku tužitelju, dakle tko je i gdje izvršio fakturiranu isporuku i c) sadržaj računa, netočno, nejasno i nepotpuno održava činjenično stanje.

19.              U odnosu drugu osnovu odbijanja pretporeza odnosno članak 57. stavak 2. ZPDV-a tuženik obrazlaže kako tužitelj ne posjeduje dokaze iz kojih bi bilo nesporno da su isporuke po predmetnim računima i obavljene, dok navedeni dobavljači nemaju dokaza o nabavci robe fakturirane tužitelju odnosno da su istu prethodno prije fakturiranja posjedovali, pa imajući u vidu jedno od pravnih načela po kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga ima, to tuženik zaključuje da je tužitelju pravilno osporeno pravo na odbitak pretporeza. Naime, sastavni dio zapisnika o nadzoru su tabele poljoprivrednih kultura, u kojima je dan prikaz sadržaja isprava, a koje protivno odredbama članka 66. stavka 3. OPZ-a, vjerodostojno, potpuno i istinito ne održavaju nastali poslovni događaj, dakle, da su prodavatelji i obavili isporuke navedene na računima, obzirom ne sadrže mjesto izdavanja, mjesto isporuke i primitka fakturiranog dobra, dok primke tužitelja ne sadržavaju podatak o tome tko je i gdje isporučio dobra navedena na računima, a osim toga priložene isprave na kojima je naveden V. d.d. i S. N. i priloženi zapisnici o kontroli kvalitete ne sadrže podatak da je roba primljena od navedenih dobavljača za poreznog obveznika, ovdje tužitelja.

20.              Nakon izvršenog uvida u obilnu poslovnu dokumentaciju koja prileži spisu upravnog postupka i činjenice utvrđene zapisnikom o nadzoru, ovaj Sud potvrđuje konstatacije tuženika da sadržaj ulaznih računa i isprava koje nisu navedene na računima, točno, jasno i potpuno ne odražavaju nabavu poljoprivrednih proizvoda od izdavatelja računa, dok računi i isprave uz njih ne sadrže podatke o mjestu preuzimanja i isporuke dobara te nije jasno tko je i gdje isporučio dobra tužitelju.

21.              Uredna poslovna dokumentacije se ne ograničava samo na izdane račune nego na svu poslovnu dokumentaciju čiji sadržaj samostalno ili povezan sa sadržajem drugih vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava navedenih u toj ispravi, točno, jasno i potpuno odražava činjenično stanje relevantno za određeni poslovni događaj odnosno iz nje se mora nedvosmisleno utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastavka poslovne promjene povodom koje je sastavljena.

22.              Budući da je za priznavanje prava na odbitak pretporeza odlučno je li je isporuka dobara ili usluga izvršena od strane drugog poreznog obveznika, izdavatelja računa, a poslovna dokumentacija tužitelja koja prileži spisu upravnog postupka nije dovoljna da se sa sigurnošću utvrdi kako je isporuka doista izvršena iz razloga što nije sastavljena u skladu s člancima 8. i 9. Zakona o računovodstvu i člancima 65. i 66. stavkom 3. OPZ-a, to porezno tijelo osnovano zaključuje da je riječ o nevjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama na temelju kojih se ne može priznati pravo tužitelju na odbitak pretporeza.

23.              Zaključno valja još istaknuti da Sud nije prihvatio dokazne prijedloge za saslušanjem odgovorne osobe tužitelja i provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja na predložene okolnosti iz tužbe kao i one istaknute na raspravi, to stoga što se odlučne činjenice u ovoj upravnoj stvari ne utvrđuju iskazom svjedoka, već isključivo na temelju poslovne dokumentacije, a sukladnost zakonu takve dokumentacije ne predstavlja činjenično nego pravno pitanje koje je u nadležnosti poreznog tijela te posljedično ovog Suda. Međutim, Sud je u ovom postupku uzeo u obzir stručno mišljenje koje je tužitelj priložio u spis iz kojeg proizlazi da je poslovni odnos tužitelja sa spornim trgovačkim društvima bio stvaran te je, između ostalog, svoju odluku o nezakonitosti primjene članka 127. ZPDV-a utemeljio i na tom zaključku, ali ostale konstatacije o urednosti poslovne dokumentacije, Sud nije prihvatio iz već iznesenog razloga.

24.              Unatoč nedostacima u obrazloženju osporavanog rješenja tuženika, Sud utvrđuje da isti nisu utjecali na drugačije rješavanje ove upravne stvari te je na temelju članka 57. stavka 2. ZUS-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

25.              U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom članka 79. stavka 4. ZUS-a kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

 

U Osijeku 14. srpnja 2021.

 

Sudac

Dario Mađaroš v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.