Broj: Kž-Us 75/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog D. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 328. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama okrivljenog D. B. i okrivljenog J. H. podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2018. godine, broj Kov-Us-58/17, u sjednici održanoj 2. listopada 2018. godine,

r i j e š i o   j e

Žalbe okrivljenog D. B. i okrivljenog J. H. odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem odbijeni su prijedlozi I okrivljenog D. B., branitelja V okrivljenog M. P. i branitelja XVII okrivljenog J. H. za izdvajanje iz spisa predmeta kao nezakonitih dokaza zapisnika o ispitivanju I. G. sa list 1072-1073 spisa, zapisnika o ispitivanju K. V. sa list 1077-1079 spisa, zapisnika o ispitivanju P. H. sa list 1082-1083 spisa, zapisnika o ispitivanju D. K. sa list 1084-1085 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka H. D. sa list 1097-1098 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka I. S. sa list 1103-1104 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka T. A. sa list 1106-1107 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka I. M. sa list 1109 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka L. M. sa list 1111 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka M. M. sa list 1113 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka D. M. sa list 1115 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka M. S. sa list 1117-1118 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka M. M. O. sa list 1204-1205 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka T. G. sa list 1206-1207 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka I. G. sa list 1208-1209 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka G. G. sa list 1210-1211 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka I. H. sa list 1212-1213 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka M. S. sa list 1214-1215 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka Z. M. sa list 1216-1217 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka M. M. sa list 1218-1219 spisa, zapisnika o ispitivanju svjedoka H. B. sa list 1220-1221 spisa i svih rezultata posebnih dokaznih radnji nadzora i tehničkog snimanja.

Protiv ovog rješenja žalbe su podnijeli okrivljeni D. B. po branitelju I. F., odvjetniku iz Z. i okrivljeni J. H. po braniteljici V. P., odvjetnici iz Z. Obje žalbe podnesene su zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači o izdvoje kao nezakoniti dokazi sukladno predloženom, a podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Sukladno čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis predmeta je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Nisu u pravu žalitelji kada tvrde da je činjenicom da su svjedoci ispitivani pred državnim odvjetnikom, a da o tome nisu obaviješteni optuženik i njegov branitelj povrijeđene odredbe čl. 29. st. 2. Ustava RH odnosno čl. 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog čega da bi ovi zapisnici predstavljali nezakoniti dokaz. U žalbi optuženog H. ukazuje se da pojam „sud“ iz teksta Konvencije i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima ne smije biti tumačen u formalnom već materijalnom smislu, zbog čega i državno odvjetništvo ima se smatrati „sudom“ u širem smislu te riječi, pa stoga o provođenju radnji trebaju biti obaviješten i optuženik odnosno njegov branitelj.

Točno je da pravo ispitati (ili dati ispitati) svjedoke optužbe (takozvano „konfrontacijsko pravo“) uistinu je jedno od temeljnih prava obrane koja pripadaju osobi optuženoj za kazneno djelo i ono je doista i izrijekom proklamirano člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst), kao i člankom 6. stavkom 3. točkom d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Protokolima br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz tu Konvenciju ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst; nastavno: Konvencija). Također, doista mogućnost njegovog konzumiranja, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pretpostavka je ostvarenja „nadzakonskog“ načela pravičnog postupka. Sam smisao konfrontacijskog prava sastoji se prvenstveno u tome da se optuženiku omogući svjedoku optužbe postavljati pitanja kojima će on moći provjeriti ili staviti na kušnju pouzdanost i istinitost teretećeg iskaza.

Točno je da je konfrontacijsko pravo srž načela kontradiktornosti, a koje dolazi do punog izražaja tijekom rasprave. Međutim, to pravo nije nužno konzumirati u ranijem stadiju postupka. Naime, zakonodavac nigdje ne nalaže državnom odvjetniku obavezu da o provođenju dokazne radnje obavještava optuženika i njegovog branitelja, a Europski sud za ljudska prava promatra kazneni postupak kao cjelinu te eventualno nalazi povredu čl. 6. Konvencije tek ako tijekom čitavog postupka obrani nije osigurana mogućnost ispitati svjedoke koji ga terete. U tome dijelu i odredbe ZKP/08 u čl. 411. st. 4. i čl. 431. st. 2. ZKP/08. izrijekom isključuju mogućnost donošenja osuđujuće presude koja bi bila utemeljena isključivo ili u pretežitoj mjeri na iskazu nekonfrontirano ispitanog svjedoka.

Stoga, kako se u tome dijelu ne radi o iskazima svjedoka koji bi bili nezakoniti dokaz, žalbu oba optuženika u tome dijelu valjalo je odbiti kao neosnovanu.

Također nisu u pravu žalitelji kada osporavaju zakonitost dokaza pribavljenih provođenjem posebnih dokaznih radnji obrazlažući svoju tvrdnju navodom da nalozi suca istrage kojima su te radnje bile određene odnosno produljene u svojim obrazloženjima ne udovoljavaju zahtjevima kako su ona propisana odredbama ZKP/08. tj. da u obrazloženjima nije sadržano utvrđenje suca istrage o postojanju osnova sumnje na počinjenje kaznenog djela za koje se mjere mogu naložiti, utvrđenje da se dokazi ne bi mogli pribaviti na drugi način odnosno da bi to bilo povezano sa nerazmjernim teškoćama te da u nalozima kojima su mjere produljivane da nije sadržano utvrđenje da li do tada provođene mjere daju rezultate, kako to zahtjeva odredba čl. 335. st. 3. ZKP/08.

Naime, uvidom u tekst obrazloženja naloga suca istrage o provođenju odnosno produljenju provođenja posebnih dokaznih radnji broj Kir-t-Us-150/16 od 12. listopada 2016., broj Kir-t-Us-156/16 od 19. listopada 2016.; broj Kir-t-Us-206/16 od 11. studenog 2016.; broj Kir-t-Us-17/17 od 10. siječnja 2017. i broj Kir-t-Us-122/17 od 10. veljače 2017., kako to ispravno ukazuje i prvostupanjski sud obrazloženja ispunjavaju sve potrebne uvjete da se dokazi pribavljeni provedenim dokaznim radnjama na temelju ovih naloga imaju smatrati zakonitim dokazima.

Sudac istrage je u ovim nalozima jasno izrazio svoje utvrđenje na temelju dokumentacije koju mu je uz zahtjev dostavio državni odvjetnik da postoje osnove sumnje za počinjenje kaznenih djela za koje je izdavanje ovakvih naloga o provođenju posebnih dokaznih radnju dopušteno, a da se dokazi na drugi način ne bi mogli pribaviti ili da bi to bilo povezano sa nerazmjernim teškoćama. U odnosu na naloge broj Kir-t-Us-206/16 od 11. studenog 2016.; broj Kir-t-Us-17/17 od 10. siječnja 2017. i broj Kir-t-Us-122/17 od 10. veljače 2017. kojima je određeno produljenje provođenja posebnih dokaznih radnji određenih ranijim nalozima, sudac istrage je citirao navode državnog odvjetnika koji su dokazi bili pribavljeni ranije izdanim nalozima, iz čega je ispravno zaključio da su ovi raniji nalozi rezultirali određenom dokaznom građom zbog čega su i bili izdani, ali kako postoji potreba za daljnjim prikupljanjem dokaza da su ostvareni zakonski uvjeti za donošenje novog naloga kojim se produljuje provođenje posebnih dokaznih radnji.

Stoga žalbe žalitelja nisu osnovane niti u tome dijelu.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenici pobijaju prvostupanjsko rješenje, a kako pri ispitivanju pobijanog rješenja nisu nađene povrede zakona iz čl. 494. st. 4. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2 ZKP/08. riješiti.

Zagreb, 2. listopada 2018. godine