Poslovni broj: Gž-642/2021-2

 

 

 

             

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-642/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu Biljani Bojanić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. B. (OIB:...) iz Z., zastupanog po punomoćniku Ž. B., odvjetniku u Z., protiv tuženice K. Ž. (OIB:...) iz Z.,  zastupane po punomoćnik Z. K., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6434/15-36 od 23. ožujka 2021., 14. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6434/15-36 od 23. ožujka 2021.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

             

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev toč. I. kojim se nalaže tuženici K. Ž. da tužitelju P. B. isplati novčani iznos od 5.000,00 eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka na dan plaćanja, odnosno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. kolovoza 2015. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koji prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do konačne isplate, kao i da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do konačne isplate. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju P. B. isplatiti tuženici K. Ž. trošak parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kuna u roku od 15 dana dok je toč. III. odbijen zahtjev tuženice K. Ž. za naknadom parničnog trošak preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

 

2.              Protiv ove presude, žalbu, pravovremeno podnosi tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i troškova postupka. Žalbom navodi, da je  prvostupanjska odluka nerazumljiva i proturječna sama sebi i obrazloženju iste presude, čime je počinjena bitna povreda postupka, koja se očituje i u tome što provedeni dokazi nisu ocijenjeni na propisani način i time samo činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Nadalje, ukazuje da je odluka temeljena na parcijalno cijenjenim dokazima i to kćerkama tuženice kao saslušanim svjedocima, koje nemaju nikakvih neposrednih saznanja o isplati utuženog novca i zainteresirane su za uspjeh tuženice u sporu, iako je tuženica izričito priznala da je rukom napisala i potpisala priznanicu dostavljenu uz tužbu, a time i potvrdila da tužitelju duguje novčani iznos od 5.000,00 eura, pa je nejasno zašto prvostupanjskom sudu priznanica, kao pisani dokument, nije dostatan dokaz o osnovanosti potraživanja tužitelja. Kada bi se radilo o neistinitim tvrdnjama i neosnovanom zahtjevu tužitelja, o čemu se ne radi, razumno je i pretpostaviti da bi tuženica odmah po primitku opomene reagirala i osporila neosnovan zahtjev tužitelja, koje reakcije nije bilo, a prilikom donošenja prvostupanjske odluke niti ta činjenica nije cijenjena. Temeljem iskaza tuženice i zaključka prvostupanjskog suda u odnosu na navedeni iskaz ne proizlazi zaključak da se radi o obećanju troška nagrade za zastupanje. Nelogičnost zaključka suda proizlazi i iz činjenice da je tuženica zbog lošeg materijalnog stanja i ostvarila pravo na zastupanje tužitelja bez prava na nagradu a ukoliko je tome tako, postavlja pitanje kakvu je to nagradu tuženica trebala ili mogla platiti tužitelju, pa su upravo te njezine materijalne prilike i trebale usmjeriti sud u shvaćanju potrebe da pozajmi novac od tužitelja a kako je to u konačnici i bilo, te s obzirom na dugogodišnje zastupanje i obostrano povjerenje tužitelj nije ni imao razloga sumnjati da mu taj novac tuženica neće s vremenom vratiti. Obzirom na navedeno, pogrešno su i odmjereni troškovi postupka sukladno odredbi čl. 154. ZPP-a i uspjeha stranaka u postupku.

              Žalbeni je prijedlog preinačenje prvostupanjske presude na način da se prihvati tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška parničnog i žalbenog postupka, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Sa žalbom tužitelja postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP).

 

4.              Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

5.              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

6.              Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome i dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

 

7.              Obzirom na žalbene razloge tužitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu jer pobijana odluka u dijelu u kojem je odlučeno nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući sadrži u svemu jasne i neproturječne razloge. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio ni ostale bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, zbog čega nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda postupka, kao što ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

8.              Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.000,00 eura, koji je iznos pozajmio tuženici.

 

9.              Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP-a):

              -da je tuženica vlastoručno napisala priznanicu 23. listopada 2013. kojom navodi da duguje 5.000,00 kuna odvjetniku P. B. (tužitelju) Z.,  i isti iznos se obvezuje u što kraćem vremenskom roku vratiti;

              -da je tužitelj, zastupan po punomoćniku, poslao opomenu tuženici 10. srpnja 2015., kojom se, pozivom na potpisanu priznanicu, poziva izvršiti uplatu u roku od 30 dana ili u protivnom slijedi pokretanje sudskog postupka;

              -da je rješenjem Hrvatske odvjetničke komore od 16. kolovoza 2007., tuženici K. S. (Ž.) iz Z., imenovan punomoćnik za zastupanje bez prava na nagradu P. B., odvjetnik u Z.,  i to u postupku radi utvrđenja bračne stečevine, koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-2315/02 iz razloga što se radi o socijalno ugroženoj osobi, koja nije u mogućnosti sama zastupati svoje interese a niti sama plaćati punomoćnika, kao i da imenovanom odvjetniku P. B. pripada pravo na naknadu stvarnih troškova nastalih u zastupanju, te nema pravo tražiti od stranke nagradu za zastupanje;

              -da je tužitelj saslušan na ročištu 12. listopada 2016. naveo, da ne zna zašto je tuženica posudila novac, dok je iznos od 5.000,00 eura posudila 7. rujna 2012. i zato potpisala potvrdu, odnosno priznanicu koja je obvezujuća, te da je zastupao tuženicu kroz 2013. godinu a u mirovinu otišao 2014. i sve dok je zastupao tuženicu, a to je bilo uvijek u 2013.,  razgovarali su o tome kada će mu vratiti posuđeni novac, tuženica je govorila da će ga vratiti kada proda neku zemlju i ne zna zašto u priznanici piše da duguje 5.000,00 eura odvjetniku i smatra da to nije bitno te je moglo pisati da se obvezuje iznos vratiti inženjeru P. B., ne želi odgovoriti na pitanje gdje živi a tuženici nikada nije izdao račun za odvjetničke usluge u iznosu od 5.000,00 eura, te prvi put za to čuje a o besplatnoj pravoj pomoći radi koje je tuženica došla kod njega, ne želi se izjašnjavati jer smatra da to nije predmet spora, kao što i ne želi odgovarati na pitanje da li mu je platila tuženica iznos od 3.000,00 eura, da je tuženica neke odvjetničke troškove podmirila a neke nije i nema potraživanja prema tuženici s osnove odvjetničkih troškova i pružanja odvjetničkih usluga;

              -da je u svojem iskazu tužitelj na ročištu 10. veljače 2021. ostao kod svojega iskaza sa prethodnog ročišta i naveo da je tuženicu zastupao prije te besplatne pravne pomoći i tuženica mu nikada na ruke nije isplatila 3.000,00 eura radi troškova zastupanja a da je tuženica došla kod njega da je zastupana temeljem besplatne pravne pomoći prije nego što su potpisali priznanicu da mu je dužna vratiti dug od 5.000,00 eura, odnosno daleko prije nego što je pozajmio taj novac koji je isplaćen na ruke, te priznanica koja je priložena na stranici 4 spisa pisana je isti dan, odnosno u isto vrijeme kada joj je na ruke dao 5.000,00 eura, dok da mu je tuženica rekla da ima neku pronađenu naknadnu imovinu odnosno nekretninu koju će prodati i vratiti dug, dok su se on i tuženica poznavali prije toga zajma oko 2-3 godine i zastupao ju je u više predmeta, nije se bojao da mu tuženica neće vratiti iznos jer su se poznavali a osim ovog predmeta po besplatnoj pravnoj pomoći, zastupao je tuženicu u još najmanje nekoliko predmeta i sve te predmete mu je uredno platila a ni jedan predmet u kojem je zastupao tuženicu nije bio riješen do njegovog odlaska u mirovinu, dok se ne sjeća od kada do kada ju je zastupao i ne sjeća se koliko mu je plaćala za troškove zastupanja, za koje je izdavao račune po pravilu odvjetničke službe;

              -da tuženica svojim iskazom od 12. listopada 2016. navodi da poznaje tužitelja od 2006.  ili 2007.  kada je po preporuci Hrvatske odvjetničke komore upućena tužitelju jer je zatražila besplatnu pravnu pomoć i tužitelj ju je zastupao u brojnim predmetima vezano za diobu bračne stečevine, koji nije ni jedan do danas okončan, nikakve odvjetničke troškove za usluge koje je obavljao tužitelj nije plaćala, nije dobivala nikakve račune, a tužitelj je tražio novce za zastupanje pa mu je rekla da će biti plaćeno po okončanju kao nagrada za zastupanje, da joj je tužitelj diktirao, te je napisala svojom rukom priznanicu koja je priložena u spisu na stranici 4 i rekao joj da će to platiti njezin bivši suprug, te da je nevažno i ne moraju navoditi za koje je to predmete, da je od nje tražio plaćanje troškova zastupanja, pa je pristala napisati i potpisati priznanicu a tužitelju je 2008. godine ili 2009. godine platila iznos oko 3.000,00 eura za zastupanje, uz molbu da malo ubrza postupke i sa njezinom kćeri P. K. odnijela tužitelju taj novac na adresi ... gdje se nalazi njegova kuća a privatno se nije viđala sa tužiteljem, već ga je viđala samo kada bi došla na sud na hodniku ili ispred zgrade, cijelo vrijeme dok ju je zastupao joj je predbacivao da mora trošiti puno novaca za odlazak na ročišta, za benzin, za gume, za auto, te je tražio da mu plati za te troškove i zato je potpisala i napisala tu priznanicu jer joj je tužitelj to tražio kao nekakvo osiguranje da će dobiti novac a nakon završetka svih postupaka, vjerovala je odvjetniku, tužitelju, smatrajući da će ti troškovi biti plaćeni po okončanju svih sporova, da nije tražila nikakvu potvrdu od tužitelja da mu je isplatila 3.000,00 eura jer joj to nije bilo bitno i htjela da se ubrzaju postupci, tužitelj joj nikada nije dao nikakav novac, odnosno nije joj dao 5.000,00 eura već je uvijek tražio novac a u vrijeme potpisivanja priznanice bila je zaposlena;

              -da svojim iskazom tuženica 10. veljače 2021. ostaje kod prethodnog iskaza navodima, da je u postupku razvoda braka i diobe bračne stečevine prvotno ju zastupala K. Š., budući je nije mogla platiti, zatražila je od odvjetničke komore besplatnu pravnu pomoć, te joj je dodijeljen tužitelj -odvjetnik P. B., koji ju je zastupao u svim predmetima koji su se vodili na sudu, dala je odvjetniku B. na ruke 3.000,00 eura kada je bila i njezina kćerka sa njom ali misli da je priznanicu za dug od 5.000,00 eura potpisala poslije jer joj je rekao da će tim novcem brže završiti sve sporove a priznanicu je diktirao tužitelj a ona je pisala svojom rukom, uz dogovor da će sve troškove postupka kada dobije sporove protiv bivšeg muža, dati njemu kao nagradu što ju je zastupao, nikakav novac tužitelj joj nije dao u zajam, niti je novac bio potreban a sav novac koji joj treba daju joj njezina djeca, dok je iznos od 3.000,00 eura pozajmila od svoje rodice B. Z.;

              -da je svjedok A. T., kćerka tuženice, iskazom navela, da poznaje tužitelja jer ga je dva puta vidjela na ročištima u kojima je oko brakorazvodne parnice zastupao njezinu majku i zna da je zastupanje bilo po besplatnoj pravnoj pomoći, da je tužitelj stalno zvao njezinu majku i tražio novac za troškove zastupanja i prijetio da je više neće zastupati ukoliko mu naplati te troškove, te da je njezina majka sa sestrom P. K. jednom platila tužitelju troškove zastupanja od oko 3.000,00 eura, dok brakorazvodna parnica traje od 2002. i postupak još nije okončan, da ju je prethodno zastupala odvjetnica K. Š. a nakon toga po besplatnoj pravnoj pomoći preuzeo postupke tužitelj P. B., odnosno tužitelja i tuženice – njezine majke bio je strogo profesionalan, nije nikako prijateljski, niti je majka posuđivala novce od tužitelja, te ne zna ništa o priznanici koju je njena majka potpisala tužitelju i njezina se majka se uvijek obraćala njoj i sestri za financijsku pomoć, pa bi sigurno znala da je posudila novce od tužitelja, a bila je prisutna jednom kada je tužitelj telefonski zvao njezinu majku – tuženicu i tražio novac i radilo se o predblagdanskom vremenu, te da je njezina majka tada bila uzrujana i da je govorila da odvjetnik nije ništa napravio, da je stalno zove da mu da nekakve novce za troškove, te se sjeća da je pričala da ju je jednom tražio novac za gume za automobil a u svakodnevnom je kontaktu sa majkom, poznato joj je da nije izdao nikakav račun za troškove zastupanja ni u jednom predmetu, nije komunicirala sa odvjetnikom B.;

              -da prema iskazu svjedokinje P. K., kćerke tuženice, proizlazi da je odnos između tužitelja i njene majke bio poslovan, da ju je zastupao po besplatnoj pravnoj pomoći, a ne zna od koje godine i da li ju je zastupao u više predmeta ali misli da ju je zastupao samo besplatno, ne zna ništa o priznanici na stranici 4 kojom se obvezuje njezina majka vratiti tužitelju iznos od 5.000,00 eura i ne zna da li je to njezina majka potpisala, ne vjeruje da je njezina majka posudila bilo kakve novce od tužitelja jer si oni međusobno u obitelji pomažu i za to bi sigurno znali, da je dva puta majku vozila kada je predavala novac tužitelju i to u njegov ured gdje mu se nalazi i kuća u Z., u Š.,  te mu je jednom prilikom dala 2.000,00 eura a drugi put 1.000,00 eura koje je samo preuzeo preko ograde, nije izdao potvrdu a sve se odvijalo brzo, zna da je uvijek zvao i tražio novce, nekad za registraciju, nekad za zimske gume, a njezina majka mu je dala novac misleći da će ubrzati postupak i da će konačno biti gotovo, zna da je taj novac od 3.000,00 eura majka posudila od susjede B. Z. jer ga nisu imali kod sebe.

 

10.              Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je u cijelosti kao neosnovan odbio zahtjev tužitelja, zaključujući da tužitelj u ovom postupku nije dokazao osnovanost svoje tražbine, prihvaćajući iskaz tuženice u dijelu da je tu priznanicu na stranici 4 diktirao tužitelj a ona je pisala svojom rukom uz dogovor, da će ona troškove postupka, kada dobije sporove protiv bivšeg muža, dati njemu kao nagradu što ju je zastupao i da nikakav novac tužitelj joj nije dao u zajam, kao i da joj tada novac nije bio potreban jer joj sav novac koji treba daju njezina djeca, ne prihvaćajući iskaz tužitelja P. B. u dijelu da je tuženici isplatio na ruke 5.000,00 eura i da ne zna zašto joj je bio potreban taj novac a da je priznanica potpisana isti dan u vrijeme kada joj je na ruke dao 5.000,00 eura, koji iskaz je u protivnosti sa drugim izvedenim dokazima obzirom je svojim prvim iskazom naveo da je tuženica navedeni iznos posudila 7. rujna 2012. i zato potpisala potvrdu, odnosno priznanicu koja je obvezujuća, cijeneći i rješenje Hrvatske odvjetničke komore od 16. kolovoza 2007. iz kojega je vidljivo da je tuženici kao punomoćnik za zastupanje bez prava na nagradu imenovan tužitelj P. B. odvjetnik u Z. u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-2315/02 jer se radi o socijalno ugroženoj osobi, pa je nelogično da bi jedan iskusan odvjetnik, socijalno ugroženoj osobi koja je tuženica, što je tužitelju bilo poznato i vidljivo iz predmetnog rješenja, pozajmljivao iznos od 5.000,00 eura bez bilo kakvog instrumenta osiguranja vraćanja pozajmljenog iznosa.

 

11.    Zaključuje da su stranke dogovorile da će troškove postupka, iznos od 5.000,00 eura isplatiti tužitelju kada dobije sporove protiv bivšeg muža sve kao nagradu zastupanja tužitelja i s tim u vezi priznanicu na stranici 4 koju je diktirao tužitelj ali da nikada nije isplaćen iznos od 5.000,00 eura, cijeneći odredbu čl. 499. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 i 41/08 – dalje u tekstu: ZOO) slijedom koje odredbe je i Ugovor o zajmu konsenzualan ugovor kojim se zajmodavac obvezuje predati određeni iznos novca ili određenu količinu zamjenjivih stvari a zajmoprimac nakon određenog vremena vratiti isti iznos novca, a dok iz postupka nije utvrđeno da bi od strane tužitelja bio predan novac tuženici kao zajmoprimcu, pa je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev obzirom se radilo o svojevrsnom obećanju nagrade na koju tužitelj sukladno rješenju Hrvatske odvjetničke komore ne bi imao pravo, obzirom i da do vremena odlaska u mirovinu, 2014.  – 2015., nije završio niti jedan spor u kojem je zastupao tuženicu.

 

12.              Ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer je za to, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud dao u svemu vrlo jasne, iscrpne i uvjerljive razloge, uvjerljivost kojih se nisu uspjeli umanjiti niti žalbom tužitelja.

 

13.              Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a pravilno utvrdio činjenice pravno relevantne za odluku u ovoj pravnoj stvari, pa tako i pravilnom ocjenom provedenim dokaza, napose iskaza saslušanog tužitelja i tuženice, koji su međusobno suprotni, ali pri tome i iskaza tužitelja koji su međusobno suprotni danim iskazima i pravilno zaključio da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao (čl. 221.a ZPP-a) osnovanost svoje tražbine, zbog čega je i pravilnom primjenom odredbe čl. 499. ZOO-a i odbio tužbeni zahtjev.

 

14.              Obveza na izvršenje radnje može imati različiti pravni osnov i predstavljati sadržaj različitih ugovora a ta je osnova bitni element bez kojega kao ni ostalih elemenata osnova ne može nastati. Žalbeni navodi žalitelja kojima se ističe da tuženica svojim iskazom nije izjavila da je priznanicu, kao iznos pozajmice, obećala platiti tužitelju kao nagradu za zastupanje, ne proizlazi analizom iskaza tuženice, nisu osnovani jer upravo iz iskaza tuženice proizlaze navodi da je pristala napisati i potpisati priznanicu jer je tužitelj od nje cijelo vrijeme tražio da plati troškove zastupanja, što je iskazala u svojem prvom iskazu, kao i drugom iskazu, pa stoga nisu osnovani ti žalbeni navodi.

 

15.              Nadalje, pravilno je od strane prvostupanjskog suda cijenjen suprotan iskaz tužitelja, obzirom je u prvotnom iskazu naveo da je iznos od 5.000,00 eura tuženica posudila 7. rujna 2012., te mu je i potpisala potvrdu odnosno priznanicu, kao što je i tom iskazu naveo da je neke odvjetničke troškove podmirila a neke nije, dok je svojim drugim iskazom naveo da je priznanica potpisana 23. lipnja 2013., kada joj je i isplaćen iznos od 5.000,00 eura, dok nadalje u iznos troška navodi da ju je zastupao u još nekoliko predmeta i sve troškove tih predmeta je uredno platila. Navedeni iskaz također nije podudaran, na način kako je to cijenjeno od strane prvostupanjskog suda. Samim time što je od strane prvostupanjskog suda i cijenjen iskaz kćerki tuženice, ne može se suprotno zaključiti u odnosu na provedene dokaze, kod činjenice da tužitelj doista i nije dokazao, niti dostavio izdane račune osnovom kojih bi i trošak zastupanja, odnosno nastao trošak bio podmiren od strane tužiteljice.

 

16.              Vezano za žalbom postavljeno pitanje u odnosu na ostvarenje prava tuženice na zastupanje tužitelja bez prava na nagradu, kakvu je nagradu tuženica trebala ili mogla platiti tužitelju, ista i proizlazi iz rješenja Hrvatske odvjetničke komore od 16. kolovoza 2007., prema kojoj tužitelj nema pravo na nagradu osim prava na naknadu stvarnih troškova nastalih zastupanjem bez prava nagrade za zastupanje, iz koje i proizlazi da se mogu od strane tuženice i zahtijevati nastali troškovi ali ne u vidu odvjetničke nagrade.

 

17.              Obzirom tužitelj tvrdi da je priznanica izraz usmenog dogovora koji je postignut sa tuženicom u vezi postojanja zajma od 5.000,00 eura i to kakav je egzistirao na dan predaje toga iznosa i sastava priznanice 23. listopada 2013., dan njezinog sačinjena, u suštini u ovom je predmetu sporno tumačenje stvarnog sadržaja te priznanice, kao i tumačenja stvarne volje stranaka. U odnosu na navedeno tužitelj doista i nije dokazao da se radi o pozajmljenom iznosu, kada se i čita navedena priznanica, kao i sam njegov iskaz u odnosu na iskaz tuženice, proizlazi da je i prvostupanjski sud i pravilno zaključio dajući prihvatljive razloge koji nisu uspjeli se umanjiti ni navodima žalbe a sve obzirom na činjenicu što žalitelj iz istih dokaza izvodi drugačije zaključke, imajući pri tome i cijeneći činjenicu da je ocjena provedenih dokaza pridržana za sud (čl. 8. ZPP-a), a ne stranke u postupku, radi čega je žalbu tužitelja valjalo cijeniti neosnovanom.

 

18.              Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo a pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tužitelj ukazuje u žalbi, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude. Obzirom i na uspjeh u postupku pravilno je i od strane suda prvog stupnja odlučeno o obvezi naknade parničnog troška. Stoga je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. u svezi sa čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

 

U Puli-Pola 14. srpnja 2021.

 

 

Sudac

 

Biljana Bojanić