Broj: Kž 456/2018-8

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. F. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 25. travnja 2018. broj K-7/2018, u sjednici održanoj 3. listopada 2018. uz prisutnost javnom dijelu sjednice optuženog N. F. i branitelja optuženika, odvjetnika M. H.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog N. F. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi N. F. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11. pa je, na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 9. studenog 2017. pa dalje.

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. – pravilno bi bilo i 70/17.; dalje: ZKP/08.) oštećena M. K. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. ZKP/08. optuženi N. F. djelomično je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka na način da mu je naloženo platiti 6.000,00 kuna tih troškova te nagradu i nužne izdatke opunomoćenika žrtve čija visina će biti određena posebnim rješenjem.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi N. F..

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da preinači pobijanu presudu na način da optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženi N. F. žali se osobno ne ističući žalbene osnove, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, predlažući da ga Vrhovni sud Republike Hrvatske „oslobodi (…) optužbe“. Optuženik se žali i po branitelju, odvjetniku M. H., također zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine u cijelosti prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje“ te „podredno, da okrivljeniku izrekne blažu sankciju“.

Optuženi N. F. je po branitelju, odvjetniku M. H., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže njeno odbijanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika M. H. te optuženog N. F. koji se nalazi u Zatvoru u V., čija prisutnost na sjednici vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 8. ZKP/08., bila osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici uredno izviješten.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog N. F. nisu osnovane.

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženi N. F. pokušava dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećene M. K. kojega je prvostupanjski sud ocijenio istinitim i na kojem je, zaključivši da ga potvrđuju i drugi dokazi, utemeljio pobijanu presudu. Pritom optuženik tvrdi da je iskaz oštećene M. K. nedosljedan, da taj iskaz u dijelu u kojem se odnosi na sporne činjenice, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, nije potvrđen niti iskazom svjedoka M. P. niti nalazom i mišljenjem vještaka psihijatrijske struke, dr. N. H., a da je njegova obrana dosljedna, uvjerljiva i istinita zbog čega smatra da ju je sud trebao ocijeniti istinitom.

Suprotno ovim optuženikovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je pomno analizirao sve provedene dokaze, svakoga pojedinačno i u vezi s ostalima, nakon čega ih je valjano ocijenio, a za ocjenu njihove vjerodostojnosti dao je jasne i razumljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, oštećena M. K. je prilikom oba ispitivanja u svojstvu svjedokinje – kako u istrazi, tako i na (ranijoj) raspravi – u svemu bitnom i u brojnim detaljima identično opisala predmetni događaj, a njen opis zbivanja koja su mu prethodila i okolnosti koje su nakon njega uslijedile u bitnome je suglasan i obrani optuženog N. F., pri čemu se njihovi opisi tog događaja, u suštini, razlikuju samo u dijelu u kojem se odnose na pitanje je li oštećenica tijekom dragovoljno započetog spolnog odnosa optuženiku rekla da taj odnošaj više ne želi nastaviti i da prestane jer osjeća bolove, je li ga nakon toga, s obzirom da je on nije poslušao, pokušala odgurnuti sa sebe, ogrebla po leđima i ugrizla ga za uho i je li optuženi N. F., usprkos takvom njenom protivljenju i opiranju, uz prijetnju da će je ostaviti golu u šumi, fizičkom snagom savladao njen otpor i nastavio te dovršio spolni odnošaj.

Pokušavajući osporiti istinitost svjedočkog iskaza oštećene M. K., optuženi N. F. netočno tvrdi da „oštećenica na raspravi ne iskazuje okolnosti, ne govori o detaljima“ jer i njen iskaz kojega je dala pred sudom – kako tijekom spontanog iskazivanja, tako i odgovarajući na pitanja stranaka – obiluje pojedinostima zbivanja između nje i optuženika predmetne noći o kojima je suglasno iskazala i prilikom prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom.

Okolnost da je oštećena M. K. prilikom ova dva ispitivanja različito iskazala o trajanju spolnog odnošaja do trenutka kad se usprotivila njegovom nastavljanju (prvo navevši da je dragovoljni dio spolnog odnosa, dok je optuženiku bila okrenuta leđima, trajao „nekih 10 minuta“ te da je, nakon promjene položaja tako da je ona ležala na leđima, a optuženik bio na njoj, trajao „još nekoliko minuta“, a kasnije iskazavši da je spolni odnos do tada „trajao nekih pola sata“), ne dovodi, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, u pitanje istinitost njenog iskaza o ranije navedenim spornim činjenicama. Potpuno je jasno da takva procjena vremena koje je proteklo predstavlja subjektivni doživljaj koji ovisi o više čimbenika, a izvjesno je i da je razdoblje od više od tri mjeseca između dva ispitivanja oštećenice u svojstvu svjedokinje moglo pridonijeti iskrivljavanju njene percepcije o tome koliko je trajao dragovoljni dio spolnog odnosa koji je prethodio očigledno za nju traumatičnom inkriminiranom događaju.

Optuženi N. F. žalbenim tvrdnjama da „sud uopće nije razriješio dilemu oko vremenske sastavnice ovog događaja“, odnosno da se „u pobijanoj presudi nigdje ne navodi što je utvrđeno po pitanju trajanja spolnog odnosa nakon uskrate pristanka“, obrazlaže žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iako je, zapravo, i ovdje riječ o pobijanju presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer žalitelj te okolnosti smatra važnima „kako bi se kroz vremenski aspekt događaja vrednovali iskazi oštećenice i obrana okrivljenika“. Međutim, u odnosu na trajanje dragovoljnog dijela spolnog odnošaja treba istaknuti da je potpuno irelevantno je li on trajao petnaestak minuta ili pola sata, a o trajanju drugog dijela spolnog odnosa, nakon što mu se oštećenica usprotivila zatraživši od optuženika da prestane s penetracijom, oštećena M. K., čiji iskaz je prvostupanjski sud i u ovome dijelu prihvatio istinitim, određeno se očitovala navevši da je on trajao desetak minuta. Dakle, i trajanje inkriminiranog čina – koje je, u suštini, potpuno nevažno za ostvarenje bića kaznenog djela silovanja – prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim navodima optuženika, nedvojbeno utvrdio.

Optuženi N. F. u žalbi citira pojedine dijelove nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. N. H. te zaključuje da taj nalaz i mišljenje „kao pomoćno sredstvo govori upravo o neprihvatljivosti iskaza oštećenice“. Međutim, niti dijelovi nalaza i mišljenja ovog vještaka na koje upire optuženik, suprotno žalbenim tvrdnjama, ne dovode u sumnju zaključak tog vještaka da određena psihopatologija koja je utvrđena kod oštećene M. K. (poremećaj osobnosti i etilizam) ni na koji način ne diskvalificiraju njene iskaze, odnosno da takav komorbiditet, uz utjecaj i alkoholne intoksikacije, može donekle oslabiti kvalitetu (detaljnost i logičnost) te konzistentnost njenog iskaza, ali da ga ne može fabricirati ili falsificirati jer njena psihopatologija svojom simptomatologijom ne obuhvaća nasilje nad istinom, zbog čega vještak zaključuje da laganje nije dio kliničke slike psihijatrijskih poremećaja koji postoje kod oštećenice. Dakle, iz zaključaka ovog vještaka, čiji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, ne proizlaze elementi zbog kojih bi iskaz oštećene M. K., kojega je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim tvrdnjama, cijenio s potrebnim stupnjem kritičnosti i uspoređujući ga s drugim dokazima, trebalo otkloniti kao neistinit.

Svjedok M. P. uistinu nema neposredna saznanja o predmetnom događaju, ali taj je svjedok, suglasno oštećenoj M. K., iskazao da mu je ona, čim se vratila kući, rekla da je silovana, a opisao je i njen izgled kao „izgužvan i raščupan“ te je naveo i da je bila zaplakana, o čemu je, konačno, iskazao i sam optuženik. Zbog toga su i žalbene tvrdnje kojima se sugerira bliskost oštećenice i ovog svjedoka bespredmetne.

Konačno, neosnovano optuženik i u žalbi ustraje u tvrdnjama o potrebi provjere istinitosti svjedočkog iskaza oštećene M. K. usporedbom tog iskaza s njenim opisom predmetnog događaja kojega je dala redarstvenim vlastima prilikom podnošenja kaznene prijave, kao i potrebi ispitivanja policijskog službenika T. D. o okolnosti je li optuženi N. F. prilikom uhićenja sam predlagao da mu se dijagnosticiraju ozljede.

Naime, kaznena prijave ne može se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, koristiti kao dokaz sadržaja navoda prijavitelja o počinjenju kaznenog djela jer zaprimanje kaznene prijave također predstavlja prikupljanje redarstvenih vlasti obavijesti od građana koje policija ne može ispitivati u svojstvu svjedoka (2. rečenica stavka 1. članka 208. ZKP/08.). Zabranjeno je i posredno utvrđivanje sadržaja te prijave (u skladu s čime je doneseno i pravno shvaćanje na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2016.) pa nije dopušteno takav sadržaj uvoditi u dokaze preko rješenja o određivanju istražnog zatvora i rješenja o provođenju istrage, odnosno koristiti kaznenu prijavu prilikom provođenja psihijatrijskog vještačenja oštećenice, kako to optuženik predlaže u žalbi. Jednako tako nije dopušteno utvrđivati niti sadržaj obavijesnog razgovora optuženika s djelatnicima redarstvenih vlasti koje, također preda odredbi 2. rečenice stavka 1. članka 208. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.), nisu bile ovlaštene ispitivati građane niti u svojstvu okrivljenika. Osim toga, okolnost je li liječnički pregled kojim su utvrđene ozljede na tijelu optuženog N. F. (tragovi ugriza na uhu i ogrebotine na leđima) obavljen na njegovu inicijativu ili odlukom tijela kaznenog progona nema onaj značaj za ocjenu istinitosti obrane optuženika koji joj pridaje ovaj žalitelj.

S obzirom na sve navedeno, pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda da je oštećena M. K. jasno i nedvosmisleno iskazala – rekavši optuženiku da prestane sa spolnim odnosom – i ponašanjem – ugrizom za uho i grebanjem optuženika po leđima te pokušajima odguravanja – pokazala protivljenje nastavku dobrovoljno započetog spolnog odnošaja, a toga je optuženi N. F. nedvojbeno bio svjestan te je, usprkos takvom njenom protivljenju, prijetnjom i uporabom fizičke sile nastavio spolni odnošaj. Stoga nema govora niti o njegovoj zabludi o glede opstanka njenog pristanka na nastavak tog odnošaja.

Slijedom iznesenog, žalbom optuženog N. F. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a tom žalbom ne ukazuje se niti na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne, zbog čega je žalba optuženika podnesena iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08. neosnovana.

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi N. F. ponavlja da je spolni odnošaj nakon što je oštećenica ugrizla optuženika, trajao vrlo kratko, manje od minute, pa da je i ta okolnost trebala imati odraza na visinu kazne jer „da osamnaest mjeseci zatvora za šezdesetak sekundi protupravnog odnosa (…) doista ne predstavlja adekvatno odmjeravanje kazne“, da je „kriminalna količina manja“ i „obzirom da je spolni odnos započeo obostrano dobrovoljno“ pa ovdje „nema onog inicijalnog napada na spolnu slobodu oštećenice“, da je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio da „kod okrivljenika izostaje pozitivan odnos prema žrtvi“, kao i da se nije moglo cijeniti otegotnim niti „činjenicu da je kod oštećenice zaostala trauma“ niti da je optuženik s oštećenicom „bio u određenoj vrsti veze i odnosa, korištenjem situacije i povjerenja“.

Nasuprot tome, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da okolnost optuženikovog specijalnog povratništva predstavlja razlog za izricanje strože kazne.

Suprotno svim ovim žalbenim tvrdnjama stranaka, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i ispravno je ocijenio sve okolnosti koje, u skladu s odredbama članka 47. KZ/11., utječu na visinu kazne. Pritom je ispravno optuženom N. F. olakotnim cijenio očinstvo maloljetnog djeteta koje je dužan uzdržavati, a otegotnim raniju osuđivanost za isto kazneno djelo, odnos prema žrtvi i posljedice koje ona trpi te način počinjenja ovog kaznenog djela, pri čemu su na visinu izrečene kazne u dovoljnoj mjeri utjecali i činjenica da je spolni odnos započet dobrovoljno, kao i okolnost da je optuženik ranije počinio isto kazneno djelo. Samo trajanje dijela spolnog odnošaja kojem se oštećenica usprotivila nije od utjecaja na visinu kazne jer ono nije ovisilo o volji optuženika koji je nastavio s tim odnošajem dok nije ejakulirao.

Stoga i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, kaznu zatvora odmjerenu u trajanju jedne godine i šest mjeseci smatra primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Stoga su, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti niti je, ispitavši tu presudu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., našao da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbe državnog odvjetnika i optuženog N. F. odbijene kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 3. listopada 2018.