- 1 -              III Kr 80/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 80/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. R. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 136. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenog D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 11. ožujka 2019. broj K-293/2018-47 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2020. broj Kž-479/2019-11, u sjednici održanoj 14. srpnja 2021.

 

 

presudio je:

 

Odbija se zahtjev osuđenog D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 11. ožujka 2019. broj K-293/2018-47, potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2020. broj Kž-479/2019-11, optuženici A. R., D. K., A. R. i F. F. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 1. KZ/11. i kaznenog djela protiv imovine – oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11. Optuženom A. R. je za kazneno djelo iz članka 136. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 235. stavka 1. KZ/11. također kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, nakon čega je taj optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, time da mu je, na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako da se ova kazna neće izvršiti ako taj optuženik u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo. Optuženom D. K. je za kazneno djelo iz članka 136. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a za kazneno djelo iz članka 235. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine, nakon čega je taj optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Optuženom R. A. je za kazneno djelo iz članka 136. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 235. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega je taj optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci, time da mu je, na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako da se ova kazna neće izvršiti ako taj optuženik u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Optuženom F. F. je za kazneno djelo iz članka 136. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 235. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega je taj optuženik uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, time da mu je, na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako da se ova kazna neće izvršiti ako taj optuženik u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) oštećenoj V. K. iz Z., dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 46.495,00 kuna koji joj imaju nadoknaditi optuženici A. R., D. K., A. R. i F. F., i to svaki u iznosu od 11.623,75 kuna u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. odlučeno je da su optuženici A. R., D. K., A. R. i F. F. dužni snositi troškove kaznenog postupka, i to svaki u iznosu od 1.592,50 kuna, a koji se sastoje od troškova paušala te troškova vještačenja sudske medicine od po 592,50 kuna.

 

2.               Osuđeni D. K. je osobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude „temeljem čl. 518. st. 1. ZKP-a" i "čl. 518. st. 2. ZKP-a",  s prijedlogom "Vrhovnom sudu žalbu usvojiti kao osnovanu, budući da [je] iznio valjane razloge za ukidanje pravomoćne presude.".

 

3.               Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Ovaj odgovor dostavljen je osuđenom D. K..

 

4.               Zahtjev nije osnovan.

 

5.               Prije svega, a u odnosu na zahtjev osuđenog D. K. istaknut u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude da bude "temeljem odredbe čl. 475. st. 2. ZKP-a podnositelj (…) pozvan na sjednicu kada se bude raspravljalo o ovoj žalbi", treba reći da tome nije udovoljeno jer se postupanje u smislu članka 475. stavku 2. ZKP/08.-19. odnosi samo na žalbeni postupak, a ne i na postupak odlučivanja o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao izvanrednom pravnom lijeku.

 

6.               Podnositelj zahtjeva tvrdi da je i u prvostupanjskoj i u drugostupanjskoj presudi ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. ZKP/08. (pravilno bi bilo članka 469. točke 1. ZKP/08.), jer da nisu ostvarena obilježja kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 1. KZ/11., čiji opis da je izostao i u činjeničnom opisu pobijane presude, a počinjenje tog kaznenog djela da ne proizlazi ni iz jednog izvedenog dokaza. Nastavno ističe da iz iskaza oštećenice proizlazi da su se njih dvoje dogovorili da se sastanu, iz čega da proizlazi da se oštećenica s njim našla dragovoljno, bez prisile. Ono što se događalo nakon njihovog susreta bilo je spontano, a riječ je o oštećenju i uništenju tuđe stvari, dok nitko od osuđenika nije postupao s namjerom da se oštećenici protupravno oduzme sloboda niti su ostvarena obilježja tog kaznenog djela, kako su to pogrešno zaključili i prvostupanjski i drugostupanjski sud. Osim toga, da su sudovi nekritički prihvatili konstataciju državnog odvjetnika da su on (podnositelj zahtjeva) i ostali suosuđenici djelovali zajednički i dogovorno, a time da je ostvarena i povreda iz članka 469. stavka 2. ZKP/08. (pravilno bi bilo članka 469. točke 2. ZKP/08.). Podnositelj zahtjeva, naime, tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode "u cijelosti isključena krivnja". Ovo obrazlaže time što su se on i ostali suosuđenici udaljili od vozila oštećenice nakon što su razbili zadnje vjetrobransko staklo njezinog vozila te se uputili prema gradu. Osim toga, da iz snimke video nadzora M. i U. S. za dan 27. studeni 2016. u 5:40:43 sati proizlazi da je oštećenica slijedila vozilo u kojem se nalazio on (podnositelj zahtjeva) pa, kada se to dovede u vezu s iskazom oštećenice da ga je pozvala na suvozačko mjesto, proizlazi da je oštećenica htjela susret s njim.

 

6.1.           Iako podnositelj zahtjeva uvodno ističe zakonom dopuštene osnove pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkama 1. i 2. ZKP/08., prethodno navedenim tvrdnjama zapravo osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi. Budući da činjenični opis protupravnog postupanja podnositelja zahtjeva iz izreke prvostupanjske presude sadrži sve objektivne i subjektivne elemente, kako kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11., tako i kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 1. KZ/11., nije osnovana tvrdnja zahtjeva da je u činjeničnom opisu djela u izreci pobijane presude izostao opis kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 1. KZ/11. Tvrdnjama zahtjeva kojima se osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa podnositelj zahtjeva, u suštini, problematizira ispravnost činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćnoj presudi tražeći njegovu preocjenu u namjeri da izazove odluku ovog suda u trećem stupnju, a mimo uvjeta predviđenih u zakonu. Međutim, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP/08.), no ne i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.               Povreda kaznenog zakona iz članka 469. stavka 4. ZKP/08. (pravilno bi bilo članka 469. točke 4. ZKP/08.)., po mišljenju podnositelja zahtjeva, ostvarena je time što je on u vrijeme počinjenja kaznenih djela za koja je ovdje pravomoćno proglašen krivim bio mlađi punoljetnik, a nisu primijenjene odredbe Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15.; dalje: ZSM), već je suđen kao odrasla osoba jer je prvostupanjski sud prihvatio mišljenje stručne suradnice N. D.. Ističe da ona s njim nikada nije obavila razgovor, već da je svoje podatke crpila iz drugih postupaka koji su protiv njega tada bili u tijeku.

 

7.1.           Međutim, ni istaknuti navodi zahtjeva nisu osnovani. Naime, prijedlog da se u predmetu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-293/2018 prema tada optuženom D. K. primijene opće odredbe Kaznenog zakona, prije svega, proizlazi iz izvješća Centra za socijalnu skrb Z., Klasa: 553-01/19-04/1, Ur. Broj: 534-119-08-23-19-2 od 28. siječnja 2019. o osobnim i obiteljskim prilikama za mlađeg punoljetnika D. K., koje je u spis predmeta dostavljeno upravo na traženje sutkinje Općinskog kaznenog suda u Zagrebu u tom predmetu te za potrebe odlučivanja u upravo tom predmetu (listovi 196 do 197 spisa Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-293/2018).

 

7.2.           Stručna savjetnica Odjela za mladež Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, N. D. taj prijedlog je podržala. Ona je, naime, prilikom saslušanja na raspravi u predmetu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-293/18 održanoj 30. siječnja 2019. navela da podržava prijedlog Centra za socijalnu skrb Z., za primjenu općih odredaba Kaznenog zakona u odnosu na izricanje sankcije i suđenje tada optuženom D. K., tim više što je on već u dva navrata suđen prema općim odredbama Kaznenog zakona te se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora, a da bi se primijenile odredbe ZSM-a, on bi trebao biti dostupan Centru za socijalnu skrb kako bi se ove mjere mogle i provoditi. Osim toga, da su i djela za koja se ovdje tereti počinjena kada je on već imao formiranu ličnost. Na kraju je dodala da se ovdje ne radi o ekscesu u ponašanju tada optuženog D. K. u inače urednom funkcioniranju u društvu, što bi bio preduvjet za primjenu odredaba ZSM-a.

 

7.3.           Iz izloženoga, dakle, proizlazi da je prijedlog za primjenu općih odredaba Kaznenog zakona prema tada optuženom D. K. dalo za to nadležno i ovlašteno tijelo, odnosno nadležni centar za socijalnu skrb, dok je stručna savjetnica prvostupanjskog suda takav prijedlog podržala svojom jasnom i valjanom argumentacijom. Pri tome, ni iz jednog dijela njezinog prethodno navedenog iskaza na raspravi pred prvostupanjskim sudom ne proizlazi ono što tvrdi podnositelj zahtjeva, a to je da je svoje podatke crpila iz drugih postupaka koji su protiv njega tada bili u tijeku. Stoga je prvostupanjski sud u odnosu na tada optuženog D. K. pravilno postupio primijenivši opće odredbe Kaznenog zakona, a to je i valjano obrazložio u svojoj presudi (stranica 13., odlomak 2. presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 11. ožujka 2019. broj K-293/2018-47).

 

7.4.           S obzirom na navedeno, potpuno su neprihvatljive i na to nadovezujuće hipotetske tvrdnje podnositelja zahtjeva da je N. D., ako je te podatke crpila iz predmeta u kojemu je psihijatrijska vještakinja zauzela stanovište da se prema njemu trebaju primijeniti odredbe ZSM-a, u kojemu je postupku on potom pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela počinjenog na štetu iste oštećenice, morala iznijeti i to da je "prema istoj osobi bio bitno smanjeno ubrojiv" te da je trebalo provesti psihijatrijsko vještačenje kako bi se ustanovilo ima li mjesta za primjenu odredaba općeg dijela kaznenog zakona.

 

8.               Podnositelj zahtjeva također tvrdi da se pobijana presuda temelji na nekonfrontiranom dokazu, a riječ je o iskazu svjedokinje – žrtve K. K.. Ovo stoga što je ona ispitana u državnom odvjetništvu bez mogućnosti obrane da je ispituje, dok na raspravi nije mogla biti ispitana jer je u međuvremenu preminula. Osim toga, smatra da pobijana presuda nije mogla biti utemeljena ni na iskazima svjedoka po čuvenju – V. K., D. K., J. B. B., A. M. P., J. B. i J. D.. Ovo stoga što nijedan od njih nije bio očevidac događaja, već su svi oni iskazivali po čuvenju od svjedokinje K. K., tako da je u odnosu na njihove iskaze riječ o dokazima koji su proizašli iz nezakonitog dokaza. Međutim, da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud u obrazloženjima svojih odluka nisu naveli zbog čega su nekonfrontirani iskaz prihvatili kao valjan.

 

8.1.           Ni istaknuti navodi zahtjeva, kojima se upire na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP/08., nisu osnovani. Točno je, naime, da je iskaz svjedokinje – žrtve K. K. nekonfrontirani dokaz. Međutim, a kako je to pravilno zaključio i drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi tada optuženog D. K. protiv prvostupanjske presude, isti je potkrijepljen i drugim, kako materijalnim, tako i personalnim dokazima, zbog čega je „netočna žalbena tvrdnja 2. okrivljenika da se presuda temelji isključivo na iskazu žrtve.“ Drugostupanjski sud je u nastavku obrazloženja svoje odluke u odnosu na taj žalbeni navod iznio vrlo detaljne razloge za takav svoj zaključak, s kojima se u cijelosti slaže i Vrhovni sud Republike Hrvatske (stranica 3., odlomak 3. do stranice 4., odlomak 2. presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. prosinca 2020. broj Kž-479/2019-11). S obzirom na navedeno, potpuno su neprihvatljive i tvrdnje zahtjeva da su onda i iskazi gore navedenih svjedoka po čuvenju dokazi proizašli iz nezakonitog dokaza.

 

9.               U zahtjevu se nadalje navodi da je podnositelj zahtjeva tempore criminis bio neosuđivana osoba, no da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim odlukama uzeli utvrđenim da je tada već počinio kazneno djelo ubojstva na štetu K. K.. Nadalje, da iste okolnosti kao i kod ostalih suosuđenika postoje i kod njega, no da ih "sud u obrazloženju presude ne navodi", zbog čega da je prema njemu postupano "s nejednakim kriterijem prilikom suđenja, a to izlazi iz činjenice da sam jedino ja bezuvjetno kažnjen".

 

9.1.           Istaknutim navodima zahtjeva zapravo se osporava pravilnost u pravomoćnoj presudi utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu okolnosti odlučnih za izbor vrste i mjere kazne, očito opet s ciljem da se u trećem stupnju ishodi odluka ovog suda mimo uvjeta predviđenih zakonom.

 

9.2.           Međutim, ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može se preispitivati pravilnost i potpunost vrednovanja okolnosti koje su od utjecaja za vrstu i mjeru kazne. Naime, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog povreda zakona izrijekom propisanih odredbom članka 517. stavka 1. ZKP/08., no ne i zbog odluke o kazni, osim ako je riječ o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08. kada sud kod odlučivanja o kazni prekorači ovlast koju ima po zakonu. No, kako je ovdje osuđeni D. K. osuđen na kaznu koja je u zakonom predviđenim okvirima, očito je da sud nije prekoračio ovlasti u odnosu na odluku o kazni. Stoga nisu ispunjeni ni uvjeti za preispitivanje te odluke u povodu ovog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

10.           Slijedom iznesenog, zahtjev osuđenog D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08.-19., presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 14. srpnja 2021.