Poslovni broj: 17 Gž Ob-768/2021-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 17 Gž Ob-768/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari predlagateljice S. M. iz K., …, Republika S., OIB: …1, sada s boravištem u Skloništu za žene i djecu žrtve nasilja u L., zastupane po punomoćniku B. H., odvjetniku u Z., …, protiv protustranke H. T. iz B. M., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici G. P., odvjetnici u D., …, radi povratka nezakonito zadržanog djeteta mljt. S. T., rođene 11. listopada 2009. godine, zastupane po posebnoj skrbnici B. F., dipl. iur. zaposlenoj u Centru za posebno skrbništvo Z., Z., …, odlučujući o žalbi predlagateljice protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-436/2021-20 od 29. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 14. srpnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba predlagateljice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-436/2021-20 od 29. travnja 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1.     Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog predlagateljice kojim je zahtijevala da se protustranci naloži da vrati nezakonito odvedeno i zadržano dijete mljt. S. T. na adresu trenutačnog boravišta predlagateljice (točka I. izreke). Također, određena je mjera osiguranja kojom je određeno ostvarivanje osobnih odnosa predlagateljice sa mljt. S. T. na način da će se isti odvijati jednom tjedno i to subotom prije podne putem vidio poziva sa trajanjem do pravomoćnog okončanja postupka(točka II. izreke).

 

2.     Protiv rješenja žali se predlagateljica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) u svezi s čl. 15. st. 3. Zakon o provedbi Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece ("Narodne novine", br. 99/18 – dalje: Zakon o provedbi), te predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3.     Žalba nije osnovana.

 

4.     Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima predlagateljice, pobijano rješenje nije proturječno kako to predlagateljica navodi u žalbi, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge tako da nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe predlagateljica.

 

5.     Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

              - da su predlagateljica i protustranka roditelji mljt. S. T., rođene 11. listopada 2009.,

              - da je rješenjem Općinskog suda i Rijeci posl. broj R1 Ob-418/2018 od 14. studenog 2018. razveden brak između predlagateljice i protustranke, te da je istim odobren Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi kojim su se predlagateljica i protustranka sporazumjeli da mljt. S. stanuje sa majkom,

              - da je mljt. S. stanovala sa majkom u K. zajedno sa predlagateljičinim izvanbračnim partnerom R. M. i polubratom D.,

              - da je predlagateljica 15. listopada 2020. zajedno sa mljt. S. i njenim polubratom R. napustila izvanbračnu zajednicu te se privremeno smjestila u Krizni centar u L., te da je trenutno smještena u Skloništu za žene i djecu žrtava nasilja u L., Društvo S. T.,

              - da je 16 listopada 2020. protustranka otišla u Republiku S. po mljt. S. zbog ostvarivanja osobnih odnosa, ali da istu nakon toga nije vratio majci tako da je mljt. S. ostala živjeti sa ocem u R. H..

 

6.     Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 13. st. 1. toč. b) Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", br. 8/18 – dalje: Konvencija) koja ovlašćuje sud da odbije odrediti povratak djeteta ako postoji ozbiljna opasnost da bi povratak djeteta izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepodnošljivi položaj.

 

7.     U odnosu na primjenu navedene odredbe sud prvog stupnja je utvrdio da mljt. S. T. ima dovoljan stupanj zrelosti da izrazi svoje mišljenje. Također, sud prvog stupnja je utvrdio da mljt. S. T. izrazila mišljenje da želi živjeti sa ocem koje mišljenje je njezina posebna skrbnica predložila da sud uvaži. Sud prvog stupnja je na temelju mišljenja stručnog tima Centra za socijalnu skrb R. utvrdio da protustranka živi u stabilnim životnim i stambenim uvjetima u podržavajućoj izvanbračnoj zajednici. Također, utvrdio je da mljt. S. izražava zadovoljstvo ostvarenim odnosima sa očevom partnericom i njezinim sinom L., da redovito pohađa nastavu i uspješno savladava sadržaj, te da se uspješno adaptirala životu u novoj okolini pri čemu joj život kod oca pruža osjećaj predvidljivosti i sigurnosti. S druge strane, u odnosu na predlagateljicu sud prvog stupnja je utvrdio da je predlagateljica smještena u Sigurnoj kući i da se zaposlila 1. travnja 2021. uz probni rad od mjesec dana.

 

8.     Na temelju takvih činjenica sud prvog stupnja smatrao da je obiteljsko okruženje kod S. oca u kojem mljt. S. trenutno živi daleko stabilnije od stambenih uvjeta koje bi mljt. S. imala u Sigurnoj kući u kojoj trenutno boravi predlagateljica. Stoga je sud prvog stupnja smatrao, imajući pritom u vidu i mišljenje mljt. S., da bi njen povratak u Sigurnu kuću u L. mljt. S. izložio psihičkoj traumi i time je odveo u nepovoljni položaj, te je primjenom čl. 13. st. 1. toč. b) Konvencije prijedlog predlagateljice odbio.

 

9.     Utvrđenja suda prvog stupnja i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud. Naime, pravilno je sud prvog stupnja na temelju gore navedenih činjenica utvrdio da bi u situaciji kada mljt. S. živi sa ocem u stabilnim stambenim i životnim uvjetima, određivanje vraćanja mljt. S. majci koja trenutno stanuje u sigurnoj kući, izložilo mljt S. psihičkoj traumi te doveo u nepovoljan položaj. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 13. st. 1. toč. b) Konvencije kada je prijedlog predlagateljice odbio.

 

10. Predlagateljica žalbenim navodima osporava pobijanu odluku ističući da je sud, jednako kao i posebna skrbnica djeteta, nekritički prihvatio iskaz mljt. S. koji, prema mišljenju predlagateljice,

 

11. ima niz nelogičnosti. Međutim, takvi žalbeni navodi nisu osnovani. To iz razloga što sud pravno relevantne činjenice nije utvrđivao isključivo na temelju iskaza mljt. S., već i na temelju drugih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka prije svega mišljenja centra za socijalnu skrb, te iskaza stranaka. Stoga žalbeni navodi predlagateljice kojima iznosi vlastitu ocjenu iskaza mljt S. kojeg je S. dala posebnoj skrbnici i kojima ocjenjuje da je mljt. S. izmanipulirana od strane oca, ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da je mljt S. jasno i nedvojbeno izrazila svoje protivljenje povratku u S., te izrazila mišljenje da želi živjeti sa ocem. U tom smislu pravilno je sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog dokazani prijedlog predlagateljice za izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem radi utvrđivanja autentičnosti mišljenja djeteta jer je i prema ocjeni ovog suda izvođenje navedenog dokaza nepotrebno.

 

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi predlagateljice kojima ističe da je sud prvog stupnja povrijedio odredbu čl. 13. st. 3. Konvencije jer je propustio zatražiti podatke od Sigurne kuće o predlagateljici. Naime, sud prvog stupnja je zatražio mišljenje od Centra za socijalnu skrb R. koji je u sklopu obrade pribavio podatke od Centra za socijalnu skrb K. i Sigurne kuće. Stoga je u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri pribavio podatke koji se odnose na socijalno okruženje djeteta tako da nije povrijedio odredbu čl. 13. st. 3. Konvenciju, pogotovo ne u mjeri u kojoj bi postupanje suda prvog stupnja imalo za posljedicu nepravilnu i nezakonitu odluku.

 

13. Predlagateljica u žalbi ističe da okolnost što je bila primorana napustiti svoj dom, te se javiti u sigurnu kuću, ne može i ne smije biti razlog za donošenje odluke kojom se njezin zahtjev za povratak djeteta odbija. Međutim, sud prvog stupnja nije odbio zahtjev predlagateljice iz razloga što se predlagateljica javila u sigurnu kuću, već stoga što je ocijenio, imajući pritom u vidu načelo zaštite najboljeg interesa i dobrobiti djeteta (čl. 7. Zakona o provedbi) i uzimajući u obzir mišljenje djeteta, kao i sve okolnosti slučaja, posebice životne i stambene uvjete obaju roditelja, da postoji ozbiljna opasnost da bi u sadašnjem trenutku povratak mljt S. u Republiku S. istu izložio psihičkoj traumi i doveo u nepodnošljivi položaj. U pravu je predlagateljica kada ističe da se žrtvi nasilja javljanje u sigurnu kuću ne može uzeti kao otežavajuća okolnost. Međutim, sud prvog stupnja je dužan prilikom odlučivanja o zahtjevu za povratkom protupravno odvedenog djeteta, imajući u vidu prije svega načelo zaštite najboljeg interesa djeteta, utvrditi sve pravno relevantne okolnosti konkretnog slučaja, što je u ovom slučaju i okolnost da predlagateljica trenutno boravi u sigurnoj kući, te ocijeniti da li su ispunjene pretpostavke za određivanjem povratka djeteta roditelju od kojeg je protupravno odvedeno.

 

14. Sud prvog stupnja odbio je prijedlog predlagateljice za odgodom ročišta kako bi se predlagateljici omogućila dostava prijevoda medicinske dokumentacije iz koje bi proizlazilo da nema dijagnozu poremećaja u konzumaciji alkohola jer je smatrao da eventualni izostanak dijagnoze nije od utjecaja za postupak. Predlagateljica osporava navedenu odluku smatrajući da je istom povrijeđena odredba čl. 18. st. 2. Zakona o provedbi, što je, prema mišljenju predlagateljice, posljedično dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, i ti žalbeni navodi predlagateljice nisu osnovani. Naime, u konkretnom slučaju, okolnost da li je predlagateljici medicinski postavljena dijagnoza alkoholizma, i prema stavu ovog suda, nije odlučna za ocjenu da li su ispunjene pretpostavke za protupravno odvedenog djeteta, pa je stoga pravilno sud prvog stupnja predmetni dokazni prijedlog predlagateljice odbio. Odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 18. st. 2. Zakona o provedbi, a niti je takvo postupanje suda rezultiralo pogrešnim i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem.

 

15. Dakle, suprotno žalbenim navodima predlagateljice, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 13. st. 1. toč. b) Konvencije kada je prijedlog predlagateljice odbio. Međutim, u odnosu na primjenu materijalnog prava potrebno je navesti i da se u konkretnom slučaju radi o protupravnom odvođenju djeteta iz jedne države članice Europske unije u drugu državu članicu. Stoga se u konkretnom slučaju, zajedno sa odredbama Konvencije, sukladno točki 17. preambule Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL L 338, 23. 12. 2003.) (dalje: Uredba Bruxelles II bis), primjenjuju i odredbe Uredbe Bruxelles II bis čijim odredbama su dopunjene odredbe Konvencije. U tom smislu sudu prvog stupnja se ukazuje, obzirom da je donio odluku kojom je odbio predaju djeteta, na obveze koje su propisane odredbom čl. 11. st. 6. Uredbe Bruxelles II bis.

 

16. Nisu osnovani niti žalbeni navodi predlagateljice kojima osporava odluku suda o određivanju mjere osiguranja kojima je sud prvog stupnja odredio ostvarivanje osobnih odnosa predlagateljice sa mljt. S.. Naime, sud prvog stupnja je mjeru osiguranja odredio prihvaćajući prijedlog same predlagateljice koji je predlagateljica dala na ročištu održanom dana 29. travnja 2021. Stoga žalbeni navodi kojima predlagateljica ističe da je ostvarivanje osobnih odnosa određeno u premalom opsegu, te da je sud prvog stupnja povrijedio odredbu čl. 18. st. 6. Zakon o provedbi, ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Sud prvog stupnja je i u odnosu na određivanje mjere osiguranja pravilno primijenio odredbu čl. 20. Zakona o provedbi, tako da je odluka sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilna i zakonita.

 

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 15. st. 3. Zakona o provedbi, žalbu predlagateljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

 

 

U Zagrebu 14. srpnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj