1              Poslovni broj: Gž-633-2021/2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj:Gž-633/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov Parcen, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M . N. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. B. d.d., Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik H. M ., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: 99 P-6680/19-23 od 5. veljače 2021.,u sjednici vijeća održanoj 14. Srpnja 2021.

 

 

r i je š i o   je

 

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: 99 P-6680/19-23 od 5. veljače 2021.,te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da su u razdoblju od 16. siječnja 2008. do 31. siječnja 2013., kao dana otplate bile ništetne odredbe članka 2., 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu broj: 016-33/2008, sklopljenog 17. siječnja 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji ugovor je solemniziran 17. siječnja 2008. u uredu javnog bilježnika Ž. H. P. iz Zagreba, pod brojem OV-883/2008.

 

II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., isplatiti u roku od 15 dana tužitelju M. N. iznos od 6.039,02 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 53,69 kn od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos od 52,37 kn od 1.5.2008. do isplate,

- na iznos od 51,80 kn od 1.6.2008. do isplate,

- na iznos od 52,49 kn od 1.7.2008. do isplate,

- na iznos od 51,49 kn od 30.8.2008. do isplate,

- na iznos od 51,59 kn od 1.9.2008. do isplate,

- na iznos od 52,15 kn od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 56,39 kn od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 53,55 kn od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 73,64 kn od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 74,36 kn od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 74,68 kn od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 73,79 kn od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 99,56 kn od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 97,72 kn od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 96,37 kn od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 96,92 kn od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 97,44 kn od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 97,38 kn od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 96,12 kn od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 98,01 kn od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 99,09 kn od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 100,63 kn od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 100,28 kn od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 102,37 kn od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 101,76 kn od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 102,75 kn od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 108,06 kn od 3.8.2010. do isplate,

- na iznos od 108,06 kn od 3.8.2010. do isplate,

- na iznos od 108,61 kn od 30.10.2010. do isplate,

- na iznos od 108,61 kn od 30.10.2010. do isplate,

- na iznos od 108,48 kn od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 113,41 kn od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 118,68 kn od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 115,25 kn od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 116,96 kn od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 114,97 kn od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 115,33 kn od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 123,74 kn od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 124,55 kn od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 131,57 kn od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 127,97 kn od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 123,73 kn od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 123,60 kn od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 123,29 kn od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 125,18 kn od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 126,82 kn od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 127,04 kn od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 125,65 kn od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 126,67 kn od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 127,19 kn od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 126,31 kn od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 126,54 kn od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 125,88 kn od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 124,47 kn od 1.10.2012. do isplate, 3 Poslovni broj: Gž-633/2021-2

- na iznos od 126,00 kn od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 126,73 kn od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 126,19 kn od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 125,09 kn od 1. veljače 2013. do isplate, sve obračunato po stopi sukladno članku 29 stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

III. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., isplatiti u roku od 15 dana tužitelju M. N. iznos od 30.627,25 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 23,91 kn od 1.3.2008. do isplate,

- na iznos od 64,73 kn od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos od 3,32 kn od 1.5.2008. do isplate,

- na iznos od 8,96 kn od 1.7.2008. do isplate,

- na iznos od 190,48 kn od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 58,33 kn od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 226,27 kn od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 252,08 kn od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 263,74 kn od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 231,59 kn od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 237,74 kn od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 188,59 kn od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 152,40 kn od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 167,16 kn od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 181,09 kn od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 179,44 kn od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 145,57 kn od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 196,33 kn od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 225,36 kn od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 266,63 kn od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 257,16 kn od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 313,20 kn od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 296,71 kn od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 323,26 kn od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 465,63 kn od 3.8.2010. do isplate,

- na iznos od 465,63 kn od 3.8.2010. do isplate,

- na iznos od 480,23 kn od 30.10.2010. do isplate,

- na iznos od 480,23 kn od 30.10.2010. do isplate,

- na iznos od 476,77 kn od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 608,98 kn od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 750,12 kn od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 658,07 kn od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 703,89 kn od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 650,71 kn od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 660,39 kn od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 885,47 kn od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 907,39 kn od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 1.095,44 kn od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 998,85 kn od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 885,43 kn od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 881,76 kn od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 873,61 kn od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 924,05 kn od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 968,02 kn od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 973,91 kn od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 936,78 kn od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 964,03 kn od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 978,08 kn od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 954,44 kn od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 960,66 kn od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 942,94 kn od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 905,18 kn od 1.10.2012. do isplate,

- na iznos od 946,00 kn od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 965,60 kn od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 951,32 kn od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 873,59 kn od 1.2.2013. do isplate, sve obračunato po stopi sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

IV. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., naknaditi tužitelju M. N. troškove parničnog postupka u iznosu od 8.476,00 kune sa zateznim kamatama koje teku od 5. veljače 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je osnovana.

3. U ovoj fazi postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužitelj i prednik tuženika zaključili 16. siječnja.2008. Ugovor o kreditu broj 016-33/2008 za kupnju novog motornog vozila, u iznosu od 28.190,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, na rok otplate od 5 godina, uz redovnu kamatnu stopu od 5,60% dekurzivno godišnje.

4. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, jesu li ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,60% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom kreditora, kao i ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu kamatnu stopu i početnu vrijednost CHF. Međutim, kao prethodno, a sporno, valjalo je raspraviti pitanje mogu li se na konkretni slučaj, obzirom na sadržaj predmetnog ugovora, primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

5. Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja držeći kako je za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi, te potom od 7. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 97/07, 125/07) kada je taj zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i odredbom članka 99. ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

6. O tome da je u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, bez ugovorenih parametara, u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, zauzeto je pravno shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je donesena po tužbi radi zaštite kolektivnih prava i interesa, na koju se tužitelj pozvao u svojoj tužbi u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, kojom je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i kasnije u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.

7. S druge strane presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., (potvrđenom presudom VSRH Rev-2221/18) utvrđeno je da je između ostalog i prednik tužene H. A. A. B. d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tužena postupila suprotno odredbama članka 81, 82 i 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

8. Što se tiče valutne klauzule Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod poslovnim brojem Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019., je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojoj je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe članka 81., 82. i 90. ZZP/03 odredbe članka 96. i 97. ZZP-a, utvrđujući da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 i dr.).

9. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula ), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

10. U odnosu na navode žalbe kako je sud u svakom pojedinom postupku dužan raspraviti osnovanost navoda tužbe s aspekta ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi, za odgovoriti je kako prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Sukladno članku 138. ZZP/03 presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Iz provedenog postupka je, dakle, utvrđeno da konkretni ugovor o kreditu kakav je sklopio tužitelj ne sadrži referentu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizira način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je tuženik odnosno njegov pravni prednik koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke postupao nesavjesno.

13. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

14. Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, ali i na promjenjivu kamatnu stopu.

15. Kada su odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetne, to bi tužitelj imao pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta prema odredbi članak 1111. u svezi s odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) i to kao razliku između iznosa koje je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužitelju bio poznat te iznosa pretplaćenih prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi.

16. Naime, odlučujući o reviziji protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14), Vrhovni sud je na stranici 36. svoje odluke naveo: "kako su, dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7 tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03, odnosno, članka 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno to ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste, nisu nepoštene, a time ni ništetne, zbog čega njihova valjanost, primjena, a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom".

17. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti naznačena visina kamatne stope na dan zaključenja ugovora, a koja visina je tada bila poznata i radi navedenog nije nepoštena niti ništetna. Stoga, suprotno navodima žalbe, vještak u konkretnom slučaju nije ugovor promatrao na način da je isti zaključen uz fiksnu kamatnu stopu i u kunama, već se primijenila brojčano iskazana visina kamatne stope koja je valjana, uz početni tečaj CHF za kunu koji također nije ništetan. Naime, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daju tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. To je razlog što se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 325. ZOO-a.

18. S druge strane sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti , pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamijenjene ( stare ) odredbe, kao što je podnošenje zahtijeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU , kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi ( vidjeti osobito presude u predmetima C-618/10, odnosno C-70/17 i C-179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepošteni odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače ( presuda od 21. prosinca 2016. Gutierrez Naranjuo i dr C-154/15, C-307/15 i C-308/15). Tako je Sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

19. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, što je utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem to bi tuženik bio dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja je u skladu s člankom 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuitete) kako je to navedeno u pobijanoj presudi.

20. Nadalje, prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

21. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. Točku (b), članka 6. Stavak 1. I članka 7. Stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj ugovor u cijelosti ispunjen, kada za slične tužbe, koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava, taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

22. Međutim,osnovano tužena u žalbi ističe da se iz rezultata provedenog dokaznog postupka za sada ne može izvesti zaključak da je tužitelj doista bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 dalje ZOZP) jer je potrošač, u smislu odredbe fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

23. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude otklanja prigovor tužene da se na konkretni slučaj ne mogu primijeniti odredbe o Zakonu o zaštiti potrošača jer je predmetni ugovor sklopio tužitelj, a ne obrt A. P. vl. M. N. Međutim, neovisno o činjenici da je krediti sklopljen sa fizičkom osobom, za ocjenu je li predmetnim ugovorom o kreditu odnosno odredbama istog došlo do povrede prava potrošača kao korisnika kredita od odlučnog značenja bi bila okolnost jesu li kreditna sredstva utrošena u obavljanje profesionalne djelatnosti, kojim se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bavio, i u vrijeme kada je bio nositelj obrta.

24. Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu radi kupnje novog motornog vozila (članak 2. predmetnog ugovora), koja sredstava se isplaćuju na račun A. Š. d.o.o., a kao sredstvo osiguranja navedena je zadužnica A. P. vl. M. N. (članak 9. Ugovora).

25. Naime, uvažavajući ciljno tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

26. Stoga je nužno u svakom konkretnom slučaju utvrđivati vezu između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću zainteresirane osobe. Ukoliko je ta veza marginalna, zanemariva, onda se ne može zaključiti da takva osoba nema status potrošača, jer u takvim okolnostima veza između ugovora o namjenskom kreditu bila bi u pretežitom, dominantnom cilju zadovoljavanja potrošačkih potreba pojedinca.

27. To svakako isključuje krajnje restriktivno tumačenje članka 15. i 16. Uredbe EU broj: 44/2001, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne subjektivni položaj te iste osobe.

28. Zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja je propustio utvrditi odlučene činjenice o kojima ovisi pravo tužitelja u konkretnom slučaju odnosno ulazi li pravni odnos između stranaka temeljem ugovora o kreditu u poseban sustav zaštite potrošača.

29. Slijedom naprijed izloženog, valjalo je prihvatiti žalbu tuženika i pobijanu presudu ukinuti na temelju odredbe članka 370. ZPP-a te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

30. U daljnjem tijeku postupku sud prvog stupnja će u okviru dokaznih prijedloga stranaka nadopuniti činjenično stanje, sukladno naprijed izloženom, te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

U Splitu 14. srpnja 2021.