- 1 -              I Kž 540/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 540/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Ratka Šćekića i Dražena Tripala, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženog Z. M., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. svibnja 2017., broj K-22/15, u sjednici održanoj 14. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog Z. M., preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se odbija prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisanim u točki 2.) izreke presude u iznosu od 327.132,75 (tri stotine dvadeset sedam tisuća stotinu trideset dvije kune i sedamdeset pet lipa) kuna.

 

              II. Uslijed odluke pod I. i u povodu žalbe optuženog Z. M., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) utvrđuje da iznos od 1.224.040,00 (milijun dvije stotine dvadeset četiri tisuće i četrdeset) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Z. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. opisanim u točki 1.) izreke presude te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom Z. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.224.040,00 (milijun dvije stotine dvadeset četiri tisuće i četrdeset) kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

              III. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog Z. M. u ostalom dijelu te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pod točkom 1.) pobijane presude Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim optuženi Z. M. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te mu je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine. Pod točkom 2.) pobijane presude optuženik je proglašen krivim za kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. te mu je, na temelju istog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, dok je pod točkom 3.) izreke pobijane presude isti optuženik proglašen krivim za kazneno djelo povrede vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. te mu je na temelju iste odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca. Potom je, na temelju članka  246. stavka 2., članka 256. stavka 1. i članka 248. KZ/11. u vezi sa člankom 51. KZ/11., optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Nadalje je, na temelju članka 77. KZ/11. u vezi članka 5. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. – dalje u tekstu: ZPOIK), utvrđeno da novčani iznos od 1.224.040,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Z. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanim pod točkom 1.), a da novčani iznos od 327.132,75 kuna, predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Z. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 256. stavak 1. KZ/11. opisanim pod točkom 2.) te je naloženo optuženiku da iznos od 1.551.172,75 kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. U odnosu na troškove kaznenog postupka je, na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11.,  91/12., 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08.-14.) u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08.-14., odlučeno da je optuženik dužan snositi  troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna, dok će se o troškovima kaznenog postupka u odnosu na knjigovodstveno–financijsko vještačenje odlučiti posebnim rješenjem.

 

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi Z. M. putem branitelja, odvjetnika B. G. naznačujući kao žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o trošku, time da su obrazložene samo žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14., nakon razgledanja vratio spis predmeta na daljnji postupak.

 

5. Žalba je djelomično osnovana.

 

6. Prije nego što se obrazloži osnovanost dijela optuženikove žalbe, potrebno je osvrnuti se na žalbene navode koji su neosnovani.

 

6.1. Žalitelj navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. tako što sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno citira iskaze ispitanih svjedoka. Suprotno žalbi, sud je ispravno reproducirao iskaze svih ispitanih svjedoka, a pitanje njihove ocjene vjerodostojnosti i eventualnog nesklada s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije mr. sci. J. H., koje se također ističe u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka, je činjenične naravi o čemu će biti više govora u daljnjem dijelu ove odluke koji se odnosi na činjenična utvrđenja. Dakle, nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem presude, sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19. nije nađeno da bi bile počinjene neke druge povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6.2. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i okolnost da bi osobno stekao imovinsku korist (točka 1. pobijane presude), optuženik ističe da je sav novac kojeg je podigao s računa svog trgovačkog društva isključivo koristio za podmirenje obveza prema brojnim radnicima angažiranim na složenim i zahtjevnim građevinskim radovima, kao i za kupnju materijala potrebnog za kvalitetno izvršenje istih tih radova koje se njegovo trgovačko društvo D. d.o.o. obvezalo izvršiti.

 

6.3. Sud je tvrdnju o plaćanju radnika "na ruke" prihvatio u mjeri u kojoj je bila potkrijepljena iskazima svjedoka te je za taj dio umanjen iznos kojeg je optuženik prisvojio podizanjem novca s računa trgovačkog društva D. d.o.o. Prilikom utvrđivanja visine imovinske koristi sud je prihvatio iskaze svjedoka (unatoč nedostatku dokumentacije) i tako pravilno utvrdio varijantu koja je najpovoljnija za optuženika. Dakle, ove žalbene tvrdnje se ne mogu prihvatiti u odnosu na dio podignutog novca od 1.224.040,00 kuna budući da ne postoje isprave poput računa za kupljeni materijal ili potvrda o primitku novca od strane radnika na ime plaće, niti je itko od ispitanih svjedoka govorio o toj okolnosti povrh onoga što je prihvaćeno.

 

6.4. Suprotno daljnjim žalbenim navodima, sud je prihvatio iskaz svjedoka Z. J. te je vještakinja prilikom izrade nalaza i mišljenja uzela u obzir iznos u novcu i naknadu putem kompenzacije za koje je ovaj svjedok u istrazi naveo da je primio od optuženika na ime obavljenih građevinskih radova. Budući da je vještakinja uvrstila u svoj nalaz i mišljenje i iskaze drugih svjedoka o primljenim naknadama za rad, unatoč nedostatku knjigovodstvenih isprava koje bi dokumentirale te iskaze, neosnovan je žalbeni navod da vještakinja nije ušla u dublju analizu utroška novca podignutog s računa društva D. d.o.o. Okolnost što nitko od zaposlenih radnika nije pokrenuo sudske postupke zbog neisplata plaća sama po sebi nije dovoljna za zaključak da je za plaće radnika utrošeno više od onoga što je sud utvrdio. Osim toga, nije bilo zapreke da obrana predloži ispitivanje daljnjih svjedoka na te iste okolnosti i da se na taj način eventualno utvrde ove okolnosti na koje se sada poziva žalba.

 

6.5. Kao argument koji pobija činjenicu stjecanja nepripadne imovinske koristi žalitelj ističe da je u tijeku ovršni postupak u kojem optuženik ostaje bez svoje obiteljske kuće u D. S. o čemu je priložio zaključak Općinskog suda u Zagrebu broj 167 Ovr-9813/16 iz kojeg je vidljivo postojanje potraživanja K. b. Z. d.d. Međutim, potraživanje banke zbog kojega je u tijeku ovrha na obiteljskoj kući optuženika i na temelju čega se može zaključiti da optuženik ima financijskih neprilika i mimo događaja koji je predmet ovog postupka, nije od utjecaja na zaključak suda da je on osobno prisvojio novac svog trgovačkog društva, kako je već prethodno obrazloženo.

 

6.6. Izostanak podmirenja dospjelih dugovanja od strane dužnika društva D. d.o.o. i nedostatak sredstava na računu društva niti su dokazane u postupku, a niti su okolnosti koje mogu dovesti u pitanje kaznenu odgovornost za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. Naime, radi se o zakonskoj obvezi svakog poduzetnika i postupanje suprotno toj obvezi predstavlja kazneno djelo neovisno o financijskim mogućnostima da se za taj posao angažira knjigovodstveni servis što optuženik ističe kao ekskulpirajuću okolnost.

 

6.7. Niti u žalbi istaknuta činjenica da je na izlaznim računima trgovačkog društva D. d.o.o. iskazan porez na dodanu vrijednost nije od utjecaja na zaključak o počinjenju kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. s obzirom na činjenicu da je optuženik propustio predavati poreznoj upravi prijave poreza na dodanu vrijednost u ime svog trgovačkog društva i plaćati obveze na ime tog poreza. Daljnja žalbena tvrdnja da na računu društva nije bilo sredstava za plaćanje poreza na dodanu vrijednost jer izdani računi nisu bili pravodobno plaćeni od strane dužnika društva nije potkrijepljena nalazom i mišljenjem vještaka prema kojemu su od strane primatelja računa vršene uplate na račun društva D. d.o.o. U suprotnom, da nije bilo sredstava na računu društva, kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (točka 1. pobijane presude) ne bi bilo moguće niti počiniti.

 

6.8. Prema tome, razlozi propusta vođenja poslovnih knjiga i plaćanja poreza na dodanu vrijednost nisu bili objektivne naravi, a kako to žalba tvrdi, već su očito posljedica odluke i radnji optuženika.

 

6.9. Stoga, optuženikovim žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja se temelje na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka, pa stoga nije osnovana žalba optuženika podnesena iz razloga navedenih u članku 470. ZKP/08.-14.

 

6.10. Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kazni.

 

6.11. Odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne i optuženiku utvrdio  pojedinačne kazne zatvora kako je to navedeno u uvodnom dijelu ovog obrazloženja i potom ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Ta kazna je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerena svim okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.

 

6.12. Jedina dodatna okolnost koju ističe optuženik u izjavljenoj žalbi je nepovoljna gospodarska situacija u vrijeme kada je trgovačko društvo D. d.o.o. ušlo u poslovni odnos izvođenja građevinskih radova o kojemu je iskazivao u svojoj obrani. Međutim, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ta okolnost istaknuta u žalbi, u povezanosti s onim okolnostima koje je prvostupanjski sud utvrdio, nije takva da bi prevagnula u smjeru blažeg kažnjavanja zbog čega su neprihvatljivi žalbeni navodi optuženika upravljeni na kaznu.

 

6.13. Međutim žalitelj je djelomice u pravu kada osporava odluku o oduzimanju imovinske koristi.

 

6.14. Prema činjeničnom i pravnom opisu kaznenog djela za koje je proglašen krivim pod točkom 2.) izreke prvostupanjske presude, optuženi Z. M. je počinjenjem kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. pribavio nepripadnu imovinsku korist trgovačkom društvu D. d.o.o., dakle, pribavio je nepripadnu imovinsku korist pravnoj osobi, a ne sebi osobno.

 

6.15. Odlukom o oduzimanju tog dijela imovinske koristi od optuženika došlo je do povrede kaznenog zakona u smislu članka 469. točke 5. ZKP/08.-14., jer je prvostupanjski sud prekoračio svoju ovlast koju ima po zakonu. Naime, činjeničnim i pravnim opisom kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. optuženiku nije bilo stavljeno na teret niti je proglašen krivim da bi inkriminiranom djelatnošću pribavio sebi osobno imovinsku korist, zbog čega, u smislu članka 77. stavka 1. KZ/11., nije bilo zakonskih uvjeta za oduzimanje od njega novčanog iznosa od 327.132,75 kuna.

 

6.16. Stoga je trebalo djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika preinačiti pobijanu presudu na način da se u smislu članka 560. stavka 3. ZKP/08.-19. odbije prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisanim u točki 2.) izreke presude u iznosu od 327.132,75 kuna (koji prijedlog je postavljen 5. svibnja 2017. i nalazi se na listu 612-613 spisa predmeta), pa je stoga odlučeno kao u točki I. ove izreke.

 

6.17. Ispitujući dalje odluku o oduzimanju imovinske koristi po službenoj dužnosti u smislu članka 478. ZKP/08.-19. ovaj sud je utvrdio da se u odnosu na dio oduzete imovinske koristi od 1.224.040,00 kuna koju je optuženi Z. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. opisanim u točki 1.) izreke i koji je pravilno oduzet od optuženika, od donošenja presude pa do danas izmijenila pravna osnova za primjenu tog pravnog instituta zbog čega je valjalo  preinačiti pobijanu presudu i u tom dijelu.

 

6.18. Naime, ZOPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, je na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 70/17.) prestao važiti te je u članku 2. tog istog Zakona propisano da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je imovinsku korist pravilnom primjenom zakona valjalo oduzeti na temelju sada važećeg propisa, a to je novelirani ZKP/08. (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku „Narodne novine“ br. 70/17.) pa je pobijana presuda u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi od 1.224.040,00 kuna u točki II. ove odluke morala biti preinačena na način da je od optuženika ta korist oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi sa člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08.-19.

 

7. Optuženik u uvodnom dijelu žalbe naznačuje da se žali i zbog odluke o trošku, no ne nudi nikakve razloge u tom pravcu pa nije bilo moguće ispitati presudu u tom dijelu, osim što je pravilna i u skladu sa člankom 148. stavkom 1. ZKP/08. - 14. odluka suda drugostupanjskim sudom naloži optuženiku podmirenje troškova kaznenog postupka budući da je optuženik proglašen krivim.

 

8. Slijedom svega navedenog, a u smislu članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19. prvostupanjska presuda je preinačena kao u točki I. i II. izreke, a budući da je žalba optuženika u ostalom dijelu neosnovana, valjalo je u smislu odredbe članka 482. ZKP/08.-19. tu žalbu odbiti u ostalom dijelu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom, a nepreinačenom dijelu kao u točki III. izreke.

 

Zagreb, 14. srpnja 2021.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na temelju članka 164. stavka 5. ZKP/08. presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. srpnja 2021. broj I Kž-540/2017-4 prilažem

 

 

 

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA

 

 

 

1. Prilikom donošenja drugostupanjske presude glasovao sam za potvrđivanje presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. svibnja 2017. broj K-22/2015 jer smatram da nije bilo mjesta njenom preinačenju u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način kako je to odlučeno većinom glasova.

 

2. Naime, smatram da ne postoje uvjeti za takvu odluku propisani odredbom članka 486. stavka 1. ZKP/08.

 

2.1. Mišljenja sam da okolnost da je u međuvremenu – nakon donošenja prvostupanjske presude, a prije donošenja ove drugostupanjske presude – prestao važiti Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10.; dalje: ZOPOIK) na kojem se u preinačenom dijelu temeljila prvostupanjska presuda ne dovodi niti do povrede kaznenog zakona (jer se radi o postupovnom, a ne o materijalnom propisu čije povrede su taksativno nabrojane u članku 469. ZKP/08.) niti je tom odlukom počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 5., 9. ili 10. ZKP/08. zbog kojih bi bilo moguće preinačiti prvostupanjsku presudu. Zbog toga sam glasovao protiv preinačenja prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi.

 

3. Osim toga, smatram da je pogrešno u ovakvoj odluci o oduzimanju imovinske koristi utvrditi „da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske“.

 

3.1. Naime, utvrđenje da stvari postaju vlasništvo RH može predstavljati dio izreke o oduzimanju imovinske koristi samo kad su te stvari individualno određene (a to je, u pravilu, slučaj kad su one bile privremeno oduzete i nalaze se pohranjene kod tijela kaznenog postupka), odnosno moguće je odrediti da neko pravo postaje imovina RH kad se radi o točno određenom, individualiziranom pravu koje bi tek takvom konstitutivnom odlukom ušlo u imovinu RH.

 

3.2. Kad se, pak, optuženiku nalaže plaćanje novčanog iznosa (dakle, kad je riječ o kondemnatornoj odluci), novac postaje imovina RH tek kad odgovarajući iznos bude i uplaćen u državni proračun, bilo na način da to dragovoljno učini optuženik, bilo da do naplate dođe prisilnim putem.

 

3.3. Upravo radi naglašavanja različitosti ovih odluka u stavak 2. članka 560. ZKP/08. unesen je dio "ovisno o okolnostima" (koji je nedostajao u odgovarajućoj odredbi članka 5. stavka 1. ZOPOIK-a).

 

Zagreb, 14. srpnja 2021.

 

                            Sudac – član vijeća

                            Dražen Tripalo, v.r.