1

Poslovni broj: 37 Gž-943/2021-2

 

 

Poslovni broj: 37 Gž-943/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja  Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. T., OIB: …, iz M., kojeg zastupa punomoćnik H. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu od 5. ožujka 2021. poslovni broj: 21 Pn-125/2020-11, u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično se prihvaća pa se presuda i rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj: 21 Pn-125/2020-11 od 5. ožujka 2021. u dijelu kojim je odlučeno presudom:

 

              - potvrđuje u dijelu točke 1/ izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade neimovinske štete u iznosu od 90.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate,

 

              - preinačuje u preostalom dijelu točke 1/ i u točki 2/ izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženici R. H. isplatiti tužitelju s osnove naknade neimovinske štete iznos od 30.000,00 kn (tridesettisuća kuna) sa zateznom kamatom tekućom od 5. travnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.031,25 kn (pettisućatridesetjednu kunu i dvadesetpet lipa) sa zateznom kamatom od 5. ožujka 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

II. U dijelu kojim je odlučeno rješenjem prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom u točki 1/ izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se naloži tuženici isplatiti mu s osnova naknade neimovinske štete iznos od 120.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe pa do isplate po stopi pobliže navedenoj u toj točki izreke. Točkom 2/ izreke naloženo je tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak tuženici u iznosu od 19.575,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Rješenjem prvostupanjske odluke odbačena je kao nedopuštena tužba tužitelja u preostalom dijelu kojim traži s osnove naknade neimovinske štete preostali iznos iznad odbijenog u točki 1/, a do zatraženog od 130.000,00 kn, tj. iznos od 10.000,00 kn sa zateznom kamatom s obrazloženjem da se tužitelj sa zahtjevom za mirno rješenje spora obratio zbog naknade štete u iznosu od 120.000,00 kn koju trpi od 8. travnja 2011. do podnošenja zahtjeva (koji je podnio 25. veljače 2013.) dok u tužbi zahtjeva naknadu štete u iznosu od 130.000,00 kn koju trpi od prvog dana izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi (8.travnja 2011.) do podnošenja tužbe (5. travnja 2014.), a da se sa zahtjevom za mirno rješenje spora nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu radi naknade štete nastale mu razdoblju od 25. veljače 2013. do 5. travnja 2014., a niti sa zahtjevom za naknadu štete u većem iznosu od 120.000,00 kn.

 

2. Navedenu prvostupanjsku odluku pravodobnom žalbom pobija tužitelj i to u dijelu kojim je odlučeno presudom, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se njegova žalba uvaži, pobijana presuda preinači tako da se usvoji njegov tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, ili u protivnom da se presuda ukine u cijelosti i vrati predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu za donošenje nove presude.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženica osporava osnovanost žalbenih navoda. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

 

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

 

5. Ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 120.000,00 kn, a uz uvažavanje da je člankom 23. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj:  56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje u tekstu: Ustav) propisano da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja, a člankom 25. Ustava da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, ali i uz uvažavanje sadržaja preporuke R 99 i stajališta Europskog odbora za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili ponižavanja prema kojem ponižavanje kao povreda članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06 – dalje u tekstu: Konvencija) može biti rezultat određenih organizacijskih nedostataka, pa i nedostataka smještajnog kapaciteta, ali da je prilikom ocjene da li je doista došlo do povrede prava osobnosti potrebno utvrditi potpunu kvalitetu života u konkretnoj ustanovi, a koja ovisi i o mogućnosti organizacije različitih aktivnosti i iskoristivih mogućnosti boravka zatvorenika izvan ćelije, kako u vremenskom tako i u sadržajnom smislu, prvostupanjski sud utemeljio je na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:

 

- da je tužitelj u vremenu od 8. travnja 2011. do veljače 2014. u Kaznionici u Lepoglavi bio smješten u sobe koje nisu udovoljavale člankom 74. stavkom 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj: 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje u tekstu: ZIKZ) propisanom standardu od 4 m2 osim sobe u kojoj je boravio od 12. travnja 2011. do 25. travnja 2011. i to:

- od 8. travnja 2011. do 11. travnja 2011. (3 dana) na odjelu "POO" u sobi površine 11,78 m2, (sanitarni čvor-WC površine 1,20 m2), a u kojoj je boravilo 3 zatvorenika, uključujući tužitelja, pa je u tom razdoblju imao na raspolaganju 3,92 m2,

- od 12. travnja 2011. do 25. travnja 2011. (13 dana), na odjelu "POO" u sobi površine 85,38 m2, (sanitarni čvor-WC i tuš površine 5,62 m2), a u kojoj je boravilo 10 zatvorenika, pa je na raspolaganju imao 8,53 m2,

- od 26. travnja 2011., do 30. svibnja 2011. (1 mjesec i 4 dana), na odjelu 2B, u sobi površine 33,53 m2 (sanitarni čvor-WC površine 2,00 m2), a u kojoj je boravilo 12 zatvorenika, pa je u tome razdoblju imao na raspolaganju površinu 2,79 m2,

- od 31. svibnja 2011. do 3. listopada 2011. (4 mjeseca i 2 dana), na odjelu 2B, u sobi površine 8,87 m2, (sanitarni čvor-WC površine 1,50 m2), u kojoj su boravila 4 zatvorenika, pa je u tom razdoblju imao na raspolaganju površinu od 2,21 m2,

- od 4. listopada 2011. do 31. ožujka 2012. (5 mjeseci i 27 dana), na odjelu 2B, u sobi površine 7,48 m2 (sanitarni čvor-WC površine 1,20 m2), u kojoj su boravila 2 zatvorenika, pa je u tome razdoblju imao na raspolaganju površinu od 3,74 m2,

- od 1. travnja 2012. do 19. 12. 2012. (19 dana), na odjelu 2B, u sobi površine 8,87 m2 (sanitarni čvor-WC površine 1,50 m2), u kojoj su boravila 4 zatvorenika, pa je u tom razdoblju imao na raspolaganju 2,21 m2,

- od 20. travnja 2012. do 26. studenog 2012. (7 mjeseci i 6 dana), na odjelu 2B, u sobi površine 33,53 m2 (sanitarni čvor-WC površine 2,00 m2), u kojoj je boravilo 12 zatvorenika, pa je u tome razdoblju imao na raspolaganju 2,79 m2,

- od 27. studenog 2012. do 17. siječnja 2013. (1 mjesec i 21 dan), na odjelu 2B, u sobi površine 9,70 m2 (sanitarni čvor-WC površine 1,50 m2), u kojoj su boravila 4 zatvorenika, pa je u tome razdoblju imao na raspolaganju 2,42 m2,

- od 18. siječnja 2013. do veljače 2014. (1 godinu i 13 dana), na odjelu 2B, u sobi površine 5,52 m2 (sanitarni čvor-WC površine 1,30 m2), u kojoj su boravila 2 zatvorenika, pa je u tome razdoblju imao na raspolaganju površinu od 2,76 m2;

- da je tužitelj boravio u sobama u prijepornom vremenu koje su ispod standarda od 3 m2 po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika, a što se prema odredbi članka 3. Konvencije smatra neodgovarajućom kvadraturom prostora i što je utvrđeno rješenjem suca izvršenja Županijskog suda u Varaždinu br. 2 IK I-841/12-4 od 26. veljače 2013. (ispravno: 9 Ik I-216/12-4) te rješenjem Županijskog suda u Varaždinu br. 19 Kž I-79/13-3 od 19. ožujka 2013. (ispravno: 19 Kž I-196/12-3 od 5. studenog 2012.) kojim je utvrđeno da je smještavanjem tužitelja kao zatvorenika u sobe koje ne odgovaraju propisanom standardu, Kaznionica u Lepoglavi nezakonito prikratila zatvorenika za odgovarajući smještaj u spavaonice propisane površine i zapremnine te joj je u odnosu na prava zatvorenika na odgovarajući smještaj naloženo da osigura smještaj koji će za osuđenika biti najmanje 4 m2 i 9 m3 po zatvoreniku;

- da je, sve u cilju izbjegavanja skučenosti prostora sobe, tužitelju omogućen boravak na zraku za vrijeme šetnji, boravak u drugim prostorijama Kaznionice kao što su čitaonica, knjižnica ili u dnevni boravak sa TV prijemnikom te bavljenje raznim aktivnostima uključujući i sportske od kojih se tužitelj intenzivno bavio boksom i nogometom, ali nije želio raditi;

- da su zatvorenici pa tako i tužitelj praktički morali biti u svojoj sobi samo za vrijeme spavanja;

- da se tužitelj za vrijeme boravka u Kaznionici Lepoglava nije žalio na psihičke tegobe uzrokovane smještajnim uvjetima.

 

Obzirom da se tužitelj tijekom postupka nije izjašnjavao o konkretnoj šteti već da samo općenito navodi da se radi o šteti koja mu je uzrokovana nedostatkom prostora u Kaznionici u prijepornom vremenu čime je povrijeđeno njegovo dostojanstvo što je utjecalo na njegovo psihičko i fizičko zdravlje, prvostupanjski sud ne nalazi da bi zbog neadekvatnih prostornih uvjeta tužitelju bila prouzrokovana šteta kao jedna od pretpostavki za naknadu štete, a da je dokazni prijedlog tužitelja provođenjem psihijatrijskog vještačenja odbio iz razloga što iz liječničke dokumentacije, kao i navoda liječnika Kaznionice, saslušanog svjedoka J. M. proizlazi da se tužitelj u prijepornom vremenu baš nikada nije žalio na psihičke tegobe u svezi uvjeta u Kaznionici. Zaključuje i da je upitna i druga pretpostavka naknade štete – protupravnost na strani tuženice Republike Hrvatske, odnosno da ista ne postoji budući da je Kaznionici Lepoglava po sucu izvršenja izrečeno da otkloni nedostatak prostornih uvjeta ali ne i rok u kojem je to dužna izvršiti te da je Kaznionica Lepoglava nedostatak u pogledu osobnog prostora kompenzirala na drugi način u skladu sa sadržajem preporuke R 99 i stajališta Europskog odbora za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili ponižavanja, te konačno zaključuje da zbog brojnih kompenzacijskih elemenata i pogodnosti u smislu kvalitetnog boravka tužitelja u slobodnom vremenu koji su nadoknadili manjak prostora u zatvorskim sobama i činjenici da je tužitelj imao i mogućnost rada, u utuženom razdoblju o kojem je meritorno odlučivano, nije došlo do povrede prava osobnosti, a time ni do nastanka neimovinske štete.

 

Prvostupanjski sud navodi da je kod odlučivanja imao u vidu i ranija stajališta Ustavnog suda, a i stajalište Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Republike Hrvatske u presudi od 20. listopada 2016. kao i činjenicu da je tužitelj samo općenito govorio o svom narušenom psihičkom zdravlju zbog skučenih uvjeta u Kaznionici pozivajući se na presude drugih sudova, a ne navodeći konkretnu štetu kao ni njezin opseg. Također smatra da tužitelj nije dokazao neimovinsku štetu zbog povreda prava osobnosti na psihičko zdravlje, a isto tako da nije dokazao da bi takva šteta bila uzrokovana protupravnim ponašanjem tuženice zbog čega nisu kumulativno ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete i zbog čega u konačnici odbija tužbeni zahtjev u dijelu u kojem nije odbacio tužbu.

 

6. Tužitelj u žalbi navodi da prvostupanjska presuda nije na zakonu osnovana tvrdeći da je izdržavao svoju kaznu zatvora pod uvjetima koji su nečovječni i ponižavajući, a njegov smještaj sa ostalim zatvorenicima u zatvoru ne odgovara standardima u pogledu zdravlja, higijene, prostora i klimatskim uvjetima budući da su svi zatvorski prostori u kojima je izdržavao kaznu potpuno zapušteni, nisu održavani, puni su prljavštine, nehigijene, nisu čisti te su vlažni i nadasve nisu prostrani u kojim prostorima nema tople vode, sanitarni čvor je zapušten, ne postoji dovoljan broj umivaonika zbog čega je u takvim uvjetima izložen ponižavajućim i nečovječnim uvjetima zbog kojeg mu je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, odnosno da je takvo postupanje neljudsko i ponižavajuće, a osim toga da je takav smještaj protivan ZIKZ koji u članku 9. propisuje da se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva. Ukazuje i na odredbu čl. 74. ZIKZ prema kojem smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama, da prostorije moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostorne time da je u stavku 3. propisano da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti 4 m2 i 10 m3 prostora. Osim toga da je došlo do povreda odredaba Pravilnika o standardu smještaja i prehrane zatvorenika čime mu je također nanesena povreda poštovanja ljudskog dostojanstva odnosno povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje. Poziva se na odredbe 23. i 25. Ustava RH i Konvenciju tvrdeći da je ponašanjem prema njemu došlo do kršenja tih odredbi Ustava i članka 3. Konvencije čime mu je također nanesena povreda poštovanja ljudskog dostojanstva. Također se poziva na rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj 9 Ik.I.216/12-4 od 18. listopada 2012. kojim je naređeno otklanjanje nezakonitog prikraćivanja na odgovarajući smještaj u pogledu kvadrature i kubikaže po kojem rješenju tuženica nikad nije postupila, zatim na Izvješće o radu za 2012. pučkog pravobranitelja iz ožujka 2013. u kojem pučki pravobranitelj utvrđuje da je zatvorski sustav pa tako i onaj u Kaznionici u Lepoglavi prenapučen.

 

Nadalje, tužitelj osporava način na koji je prvostupanjski sud ocijenio iskaze svjedoka predložene po tuženici i onih koje je on predložio, ukazuje da je predlagao dokaz očevidom u sve prostore Kaznionice u Lepoglavi u kojoj je izvršavao kaznu zatvora kako bi sud na neposredan način utvrdio prostornost i veličinu svih spavaonica odnosno ćelija zajedno sa svim ostalim prostorima i sanitarnim čvorovima na svim odjelima u kojima je izdržavao kaznu zatvora, a koji dokaz je odbijen kao i dokaz provođenjem psihijatrijskog vještačenja na okolnost utjecaja nečovječnih i nehumanih uvjeta u kojima je izdržavao kaznu na psihičko i fizičko zdravlje. Tvrdi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi odnosno razlozima donesene presude i ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama a osim toga takvi razlozi su nejasni odnosno proturječni između onoga što se u razlozima donesene presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, jer sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio postojeće odredbe ZIKZ, zatim postojeće odredbe Europske konvencije i postojeće odredbe Ustava, Pravilnika o standardima smještaja zatvorenika i odredbe o europskim standardima o izvršavanju kazne zatvora zbog čega sve je presuda nejasna, nisu izneseni valjani i opravdani razlozi i ne može se sa sigurnošću ispitati. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odnosno nije utvrdio odlučne činjenice niti je pravilno primijenio postojeće odredbe materijalnog prava. Osporava i troškove postupka jer je u ovom postupku tuženica svojom krivnjom njemu uzrokovala troškove parničnog postupka pa joj temeljem članka 156. stavak 1. ZPP ne mogu pripasti dosuđeni parnični troškovi.

 

7. Imajući u vidu razloge zbog kojih je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao i razloge zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a prije iznošenja razloga zbog kojih je ovaj sud djelomično usvojio žalbu tužitelja, valja ukazati da je o zahtjevu tužitelja za naknadom neimovinske štete u iznosu od 130.000,00 kn prvostupanjski sud donio presudu poslovni broj: P-586/14-24 od 18. prosinca 2015. kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev te da je navedena presuda povodom žalbe tužitelja potvrđena presudom ovog suda poslovni broj: Gž-95/16-2 od 7. rujna 2016. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4955/2016 od 12. studenog 2020. usvojena je ustavna tužba tužitelja u odnosu na tužiteljeve prigovore vezane uz osobni prostor koji je imao na raspolaganju u Kaznionici u Lepoglavi od 26. travnja 2011. do 30. svibnja 2011., od 31. svibnja 2011. do 03. listopada 2011., od 20. travnja 2012. do 26. studenog 2012., od 27. studenog 2012. do 17. siječnja 2013. i od 18. siječnja 2013. do veljače 2014., te je samo u tom dijelu ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu poslovni broj: P-586/14-24 od 18. prosinca 2015. i poslovni broj: Gž-95/16-2 od 7. rujna 2016. i vratio predmet u tome dijelu prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, dok je rješenjem odbacio ustavnu tužbu u odnosu na prigovore tužitelja vezane uz higijenske i sanitarne uvjete i zaštitu zdravlja za vrijeme boravka tužitelja u Kaznionici Lepoglava u razdoblju od 08. travnja 2011. do veljače 2014. Obzirom na izneseni sadržaj odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske ovaj sud će se u obrazloženju ove presude ograničiti samo na osobni prostor koji je tužitelj imao na raspolaganju za vrijeme izdržavanje kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi u razdoblju od 26. travnja 2011. pa do vremena kada je podnio zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Ivancu 25. veljače 2013., a za koje Ustavni sud utvrđuje da je tužitelj bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan i zbog čega su mu povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 23. stavkom 1. i 25. stavkom 1. Ustava. U odnosu na vrijeme nakon 25. veljače 2013. do veljače 2014. valja ponoviti da je prvostupanjski sud rješenjem pobijane odluke odbacio tužbu tužitelja u dijelu kojim zahtijeva naknadu štete za razdoblje za koje se tužitelj nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora, dakle, za razdoblje od 26. veljače 2013. do veljače 2014. time da predmet ispitivanja prvostupanjske odluke po žalbi tužitelja nije rješenje prvostupanjske odluke budući da isto tužitelj niti ne pobija žalbom.

 

8. Ispitivanjem pobijane presude i stanje spisa predmeta koje je prethodilo donošenju iste u pravcu sadržajno istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) utvrđeno je da istu prvostupanjski sud nije počinio budući je iznio jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, presuda nije nerazumljiva te nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Ujedno je utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH) u vezi članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19).

 

8.1. Ovaj sud ne nalazi niti da bi prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice odlučne za predmet spora time da nije ni sporno da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi u pretežitom razdoblju od 8. travnja 2011. do 25. veljače 2013. bio smješten u sobe koje nisu udovoljavale člankom 74. stavkom 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj: 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje u tekstu: ZIKZ) propisanom standardu od 4 m2 i da je u razdoblju:

- od 26. travnja 2011. do 30. svibnja 2011. (jedan mjesec i četiri dana) boravio na odjelu "2B" u sobi površine 33,53 m2 (sanitarni čvor – wc površine 2,00 m2), u kojoj je boravilo dvanaest zatvorenika, zbog čega je a u tom razdoblju imao na raspolaganju 2,79 m2 ,

- od 31. svibnja 2011. do 3. listopada 2011. (četiri mjeseca i dva dana) boravio na odjelu "2B" u sobi površine 8,87 m2 (sanitarni čvor – wc površine 1,50 m2 ), u kojoj su boravila četiri zatvorenika, zbog čega je u tom razdoblju imao na raspolaganju 2,21 m2,

-  od 20. travnja 2012. do 26. studenoga 2012. (sedam mjeseci i šest dana) boravio na odjelu "2B" u sobi površine 33,53 m2 (sanitarni čvor – wc površine 2,00 m2 ), u kojoj je boravilo dvanaest zatvorenika, zbog čega je u tom razdoblju imao na raspolaganju 2,79 m2,

- od 27. studenoga 2012. do 17. siječnja 2013. (jedan mjesec i dvadeset i jedan dan) boravio na odjelu "2B" u sobi površine 9,70 m2 (sanitarni čvor – wc površine 1,50 m2), u kojoj su boravila četiri zatvorenika, zbog čega je u tom razdoblju imao na raspolaganju 2,42 m2,

- od 18. siječnja 2013. do 25. veljače 2013. (1 mjesec i 7 dana) boravio na odjelu "2B" u sobi površine 5,52 m2 (sanitarni čvor – wc površine 1,30 m2), u kojoj su boravila dva zatvorenika, zbog čega je u tom razdoblju imao na raspolaganju 2,76 m2,

dakle da je bio smješten u spavaonicama u kojima je imao na raspolaganje manje o 3 m2 prostora jednu godinu, tri mjeseca i deset dana od čega neprekidno od 26. travnja 2011. do 3. listopada 2011. i od 20. travnja 2102. do 25. veljače 2013.

 

8.2. Obzirom na naprijed navedene činjenice koje su nedvojbeno odlučne za ocjenu da li je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti, time što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tužitelj predložio (očevid u Kaznionici Lepoglava i psihijatrijsko vještačenje na pogoršanje njegova zdravstvenog stanja) činjenično stanje nije ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Prema članku 220. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja činjenica. Iz citirane odredbe ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, a pitanje hoće li ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je obrazložene ocjene suda u svakom pojedinačnom slučaju. Prvostupanjski sud je odbio prijedlog za provođenje navedenih dokaza te je iznio ovom sudu prihvatljive razloge zbog kojih je to učinio.

 

9. Prvostupanjski sud je međutim na utvrđeno činjenično stanje, odbivši tužbeni zahtjev za naknadu štete u cijelosti, pogrešno primijenio materijalno pravo. Prije svega Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci broj: U-III-4995/2016 od 12. studenog 2020. prihvaća mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora koji je iznio Europski sud za ljudstva prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske. Prema načelnom stajalištu i prihvaćenom standardu ESLJP-a prihvaćenim po Ustavnom sudu Republike Hrvatske, za ocjenu prenapučenosti zatvora utvrđen je na temelju čl.3. Konvencije kao relevantni minimalni standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika, a ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojima boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije. Tuženica bi mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora i to samo ako su kumulativno ispunjeni slijedeći čimbenici:

-          1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

-          2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

-          3) tužitelj je smješten u ustanovu koja se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za zatvor i ne postoje drugi otegotni aspekti njegova boravka u zatvoru.

Nepostojanje bilo kojeg od navedenih elemenata stvara samo po sebi jaku pretpostavku da su uvjeti u zatvoru ponižavajuće postupanje i u suprotnosti s člankom 3. Konvencije.

 

9.1. Tužitelj je u relevantnom razdoblju (od 26. travnja 2011. do 25. veljače 2013.2013.) bio smještan u smještajnoj jedinici ispod konvencijskog minimalnog standarda od 3 m2 podne površine jednu godinu, tri mjeseca i deset dana zbog čega se, po ocjeni ovog suda, sloboda kretanja izvan sobe i prikladne aktivnosti izvan sobe sa svim pogodnostima koje su tužitelju omogućene kroz vrijeme izdržavanja kazne zatvora, ne mogu kompenzirati povredom ustavnog i konvencijskog prava tužitelja da se s njim kao osuđenikom mora postupati čovječno poštujući njegovo dostojanstvo, odnosno da ga nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

 

9.2. U skladu s naprijed utvrđenim, ovaj sud smatra da su u razdoblju od jedne godine, tri mjeseca i deset dana u kojem je raspolagao s manje od 3 m2 osobnog prostora u Kaznionici u Lepoglavi, uvjeti boravka u zatvoru tužitelja izložili teškoćama koje nadilaze neizbježnu razinu patnje svojstvene lišenju slobode i stoga predstavljaju ponižavajuće postupanje zabranjeno člankom 3. Konvencije odnosno da su tužitelju povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 23. stavkom 1. i člankom 25. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Time je povrijeđeno i pravo tužitelja na dostojanstvo koja povreda se neminovno reflektirala na psihičku sferu života tužitelja (nervoza, napetost i nezadovoljstvo o čemu je iskazivao svjedok B. G.). Kako se pod pravima osobnosti u smislu odredbe članka 19. st.1. i 2. ZOO razumijevaju između ostalog i pravo na dostojanstvo, to je nedvojbeno za ovaj sud da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti te da težina povrede i okolnosti slučaja u smislu odredbe članka 1100. stavka 1. ZOO opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade i to u iznosu od 30.000,00 kn, pri čemu je uzeto u obzir trajanje neadekvatnih prostornih uvjeta, kompenzacijske mjere kojima se tužitelju nastojao nadoknaditi manjak prostora, ne traženje psihološke potpore kao i utvrđenje prvostupanjskog suda da je Kaznionica u Lepoglavi ispunjavala odgovarajuće zdravstvene, higijenske i klimatske uvjete za boravak zatvorenika.

 

10. U odnosu na navode odgovora na žalbu kojima se tuženica poziva na članak 31. stavak 1. ("Narodne novine" broj:99/99 i 29/02) valja ukazati da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti članak 73. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske kojim je propisana obveza poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe, a koju obvezu prvostupanjski sud u konkretnom predmetu nije poštivao. Stoga za predmetni postupak nije odlučna ranija sudska praksa Ustavnog suda na koju se poziva tuženica, kao niti praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dok je njezino tumačenje presude ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske iz koje u konačnici izvodi zaključak da ustavnopravno utvrđenje povrede prava ne znači u konkretnom slučaju i automatsku potrebu i osnovanost dosude naknade štete, u suprotnosti s odlukom Ustavnog suda  broj: U-III-4995/2016 od 12. studenog 2020. u kojoj taj sud prihvaća standard ESLJP iz presude Muršić protiv Hrvatske koji je reproduciran u prethodnom dijelu ove presude. O ostalim uvjetima izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi koje ističe tuženica u odgovoru na žalbu kao kompenzacijske (bavljenje sportom, mogućnost korištenja drugih prostorija tijekom dana, zadovoljeni higijenski, zdravstveni i sanitarni uvjeti i dr. ) ovaj sud vodio je računa prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade.

 

11. Iz naprijed navedenih razloga valjalo je djelomično odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je u točki 1/ odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 90.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom primjenom članka 368. stavka 2. ZPP te djelomičnim usvajanjem žalbe primjenom članka 373. točka 3. ZPP preinačiti pobijanu presudu u preostalom dijelu točke 1/ izreke i obvezati tuženicu da tužitelju s osnova naknade neimovinske štete isplati 30.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO i to sukladno članku 1103. ZOO od dana podnošenja tužbe 5. travnja 2014. do isplate.

 

12. Obzirom na djelomično preinačenje valjalo je preinačiti i odluku o troškovima te primjenom članka 154. stavka 2. ZPP obvezati tuženicu da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.031,25 kn.

 

12.1. Naime tužitelj je u ovom postupku glede osnova uspio u omjeru od 100%, a glede visine u 23%, pa kada se njegov uspjeh glede osnova i visine zahtjeva podjeli sa 2 proizlazi da je uspjeh tužitelja u ovom postupku 61,50%. Tuženica nije uspjela u pogledu osnova tužbenog zahtjeva kojeg je tijekom cijelog postupka osporavala no u pogledu visine njezin je uspjeh 77% pa kada se taj njezin uspjeh podjeli sa 2 proizlazi da je njezin uspjeh 38,50%. Presuda u ovom postupku donijeta je 5. ožujka 2021., a čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupka („Narodne novine“ broj: 70/2019) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. propisuje da se odredba čl. 28. tog Zakona kojim je izmijenjen čl. 154. ZPP-a primjenjuje na sve postupke u tijeku. Izmijenjenim člankom 154. stavkom 2. ZPP određeno je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Kada se primjenom naprijed citirane odredbe od postotka uspjeha tužitelja od 61,50% oduzme postotak uspjeh tuženice od 38,50% proizlazi da je tužitelju potrebno dosuditi troškove u visini razlike od 23%.

 

12.2. Potrebne u smislu članku 155. ZPP ovaj sud ocijenio zahtjeva troškove tužitelja koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn sukladno Tbr. 7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje u tekstu: Tarifa) te zastupanja na ročištima dana 12. lipnja 2014., 25. rujna 2014., 2. travnja 2015., 25. studenog 2015., 14. siječnja 2012. i 5. veljače 2021. u iznosima od po 2.500,00 kn sukladno Tbr.9. točki 1. Tarife te PDV na iznos od 17.500,00 kn u iznosu od 4.375,00 kn sukladno Tbr.42. Tarife ili ukupno 21.875,00 kn zbog čega je tužitelju dosuđen trošak u visini od 23 % tog iznosa, a što iznosi 5.031,25 kn. Priznati trošak u skladu je da vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja predanom na ročištu održanom 5. veljače 2021. na kojem je zaključena glavna rasprava. Tužitelju nije priznat trošak PDV na iznos od 17.500,00 kn u iznosu od 8.750,00 kn budući isti po stopi od 25% iznosi 4.375.00 kn.

 

13. U dijelu kojim je odlučeno rješenjem prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

 

 

U Varaždinu 14. srpnja 2021.