Broj: Kž 290/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. Z. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. H. Z. i opt. I. J. te oštećenika M. L.₁ i M. L.₂ podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 27. siječnja 2016. broj K-42/10, u sjednici održanoj 3. listopada 2018. u prisutnosti branitelja opt. H. Z., odvjetnika B. Z., u javnom dijelu sjednice,

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Na temelju čl. 199. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku, („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08) obustavlja se kazneni postupak protiv opt. I. J.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1-6 ZKP/08 u odnosu na opt. I. J. te nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Uslijed te odluke, žalbe opt. I. J. te žalbe državnog odvjetnika i oštećenika M. L.₁ i M. L.₂ u odnosu na opt. I. J. su bespredmetne.

 

II.              Prihvaća se žalba opt. H. Z., ukida se pobijana presuda u odnosu na tu optuženicu te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Uslijed te odluke, žalbe državnog odvjetnika i oštećenika M. L.₁ i M. L.₂ u odnosu na opt. H. Z. su bespredmetne.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Šibeniku proglasio je krivim opt. H. Z. i opt. I. J. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti, i to opt. H. Z., iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. KZ-11, a opt. I. J., zbog poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 37. st. 1. KZ/11, pa ih je na temelju čl. 291. st. 2. u vezi čl. 48. st. 1. i 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 osudio na kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci svakog od optuženika, s tim da im je izvršenje izrečene kazne zatvora primjenom uvjetne osude iz čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11 odgodio pod uvjetom da u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećenici M. L.₁ i M. L.₂ su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. ZKP/08 optuženici su presuđeni na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od po 3.110,00 kn, te paušala u iznosu od po 2.000,00 kn, u roku od mjesec dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženicima izreknu kazne zatvora, opt. H. Z. osobno i putem branitelja B. Z., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženica oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, opt. I. J., putem branitelja I. P., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženik oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku te oštećenici M. L.₁ i M. L.₂, putem opunomoćenice S. L., odvjetnice iz O., zbog odluke o kazni i imovinskopravnog zahtjeva (na što su ovlašteni na temelju čl. 464. st. 4. ZKP/08), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i odluci o imovinskopravnom zahtjevu na način da se optuženici osude na strože kazne te da se na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećenicima djelomično dosudi imovinskopravni zahtjev u iznosu od 182.000,00 kn, a sa ostatkom imovinskopravnog zahtjeva da ih se uputi u parnicu.

 

Optuženica H. Z. je po branitelju podnijela odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana, opt. I. J. je putem branitelja podnio odgovore na žalbe državnog odvjetnika i oštećenika s prijedlogom da se te žalbe odbiju kao neosnovane, dok su oštećenici putem opunomoćenice podnijeli odgovor na žalbe optuženika s prijedlogom da se njihove žalbe odbiju kao neosnovane.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Kako je opt. I. J. u međuvremenu preminuo, a što je utvrđeno uvidom u smrtni list Matičnog ureda u Z. od 27. kolovoza 2018., ur. broj 2198-04-01-18-1, iz kojeg proizlazi da je činjenica smrti za 2018. za I. J., rođenog ... u S., upisana u maticu umrlih matičnog područja Z. pod rednim brojem ..., to je u odnosu na ovog optuženika odlukom pod toč. I. izreke na temelju čl. 199. ZKP/08 valjalo obustaviti ovaj kazneni postupak te na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučiti da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-6. ZKP/08 te nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava. Uslijed toga su žalbe opt. J., državnog odvjetnika i oštećenika u odnosu na ovog optuženika postale bespredmetne.

 

Kako su optuženici i oštećenici u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08, u žalbama odnosno u odgovorima na žalbe, zahtijevali da ih se izvijesti o sjednici vijeća to je i učinjeno. Međutim, sjednici vijeća je nazočio samo branitelj opt. H. Z., a svi ostali, uključivo i državni odvjetnik, iako uredno izviješteni, nisu pristupili pa je sjednica u smislu odredbe čl. 475. st. 4. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba opt. H. Z. je osnovana, a žalbe državnog odvjetnika i oštećenika u odnosu na ovu optuženicu su bespredmetne.

 

Nije u pravu je optuženica kada tvrdi da je prvostupanjska presuda nerazumljiva, da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su iznijeti razlozi potpuno nejasni zbog toga što se u presudi ne navodi na koji je način oštećenicima nastala šteta čime bi oni u ovom kaznenom postupku imali status oštećenika i da je stoga u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Naime, izreka prvostupanjske presude nije nerazumljiva, a u obrazloženju je sud prvog stupnja iznio razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o tome zašto smatra da M. L.₁ i M. L.₂ imaju status oštećenika u ovom kaznenom postupku (str. 13., 1. do 3. odlomak).

 

Prema tome, ne stoji tvrdnja da nisu dani jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama jer je sud prvog stupnja za sva svoja utvrđenja u obrazloženju iznio jasne razloge, a drugo je pitanje jesu li ti razlozi pravilni, o čemu će više riječi biti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, neosnovano optuženica tvrdi da je sud prvog stupnja kod utvrđivanja da je inkriminiranim radnjama optuženica počinila imovinsku štetu oštećenicima počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 18. st. 1. i 2. ZKP/08 jer da su parnični sudovi o tom prethodnom pitanju donijeli pravomoćne odluke iz kojih proizlazi da M. L.₁ i M. L.₂ na predmetnim nekretninama nemaju nikakva suvlasnička prava.

 

Naime, upravo citirane odredbe čl. 18. st. 1. i 2. ZKP/08 ovlašćuju kazneni sud da može sam odlučivati o prethodnim pravnim pitanjima iz nadležnosti drugog suda ili državnog tijela, bilo da o tim pitanjima nadležni sudovi ili tijela nisu donijeli odluku, pa takva odluka koju donese kazneni sud ima učinka samo u takvom kaznenom predmetu (st. 1.), ili je o tome već odlučeno, ali takva odluka ne veže kazneni sud u pitanju ocjene je li počinjeno određeno kazneno djelo.

 

Prema tome, neovisno o tome što su parnični sudovi donijeli pravomoćne odluke o valjanosti ugovora o prodaji predmetnog ugovora od 14. kolovoza 1991. i o nepostojanju suvlasničkog prava oštećenika na predmetnim nekretninama, sud prvog stupnja je mogao ocjenjivati je li optuženica počinila predmetno kazneno djelo ili ne, i time nije počinio navedenu relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje žalba optuženice.

 

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženice zbog postupovnih povreda jer sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje njena žalba, niti je počinio neku od ostalih taksativno navedenih postupovnih povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Međutim, osnovano se optuženica žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer se nakon ocjene njenih žalbenih prigovora činjenično stanje za sada ukazuje pogrešno utvrđenim.

 

Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude (iako se to izrijekom ne navodi) proizlazi da je sud prvog stupnja utvrđenje o dokazanosti navoda optužbe da je opt. H. Z. na poticaj opt. I. J. počinila predmetno kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, evidentno uslijed toga što nema izravnih materijalnih ili personalnih dokaza koji bi optuženicu teretili, utemeljio na čvrsto međusobno poveznim indicijama, tj. nizu utvrđenih činjenica koje u funkciji dokaza izvan bilo kakve sumnje upućuju na zaključak o počinjenju kaznenog djela.

 

Dakle, prvostupanjski sud nalazi dokazanim da je optuženica kao sutkinja Općinskog suda u Z., u parničnom postupku koji se vodio pod brojem P-1327/96, radi utvrđenja prava vlasništva, donijela presudu kojom je prihvatila tužbeni zahtjev tužitelja A. J. protiv tuženih K. A., J. A. i M. S. na utvrđenje da je on kupnjom od G. D. stekao pravo vlasništva na kč. br. 1896/2 k.o. Z. Sud prvog stupnja nalazi dokazanim da je optuženica presudu donijela u cilju da A. J. prijenosom cijele nekretnine pribavi nepripadnu imovinsku korist, jer je znala da se radi o nekretnini koja nije bila u isključivom vlasništvu prodavatelja G. D., već da je u 1/2 dijela bio suvlasnik i D. L., čime je iskoristila svoj položaj i počinila predmetno kazneno djelo.

 

Taj zaključak sud prvog stupnja izvodi na način da utvrđuje da je optuženica u navedenom parničnom postupku počinila čitav niz postupovnih pravila iz Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“broj 53/91. i 91/92. - dalje u tekstu: ZPP), o roku zakazivanja rasprave iz čl. 286. st. 1. ZPP, o postavljanju privremenog zastupnika iz čl. 84. st. 1. i 3. i čl. 86. st. 1. ZPP, o punomoći za zastupanje iz čl. 97. st. 1. ZPP i o donošenju presude na temelju nevaljanog kupoprodajnog ugovora. Potom sud prvog stupnja ta utvrđenja povezuje s utvrđenjem da je optuženica poznavala kupca A. J. i posrednika u kupnji I. J., a za koje nalazi dokazanim da su znali da na predmetnoj nekretnini osim G. D. u 1/2 dijela je suvlasnik i D. L., otac oštećenika M. L.₁ i M. L.₂. Nakon što je sud prvog stupnja na opširan način iznio razloge i argumentaciju za zaključak o dokazanosti tih navoda optužbe, u pogledu subjektivnog obilježja djela navodi „ ... ponašanje 1.opt. kao sutkinje u tom predmetu, koja je cijeli postupak provela uz brojne proceduralne povrede koje su naprijed obrazložene u ovoj presudi, ne može se drugačije prosuditi, nego da je ista postupajući na takav način bila svjesna da radi nešto što nije u skladu sa zakonom, te da na takav način pribavlja protupravnu imovinsku korist drugom, konkretno A. J.“.

 

Međutim, optuženica je žalbenim navodima dovela u ozbiljnu sumnju ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja, kako pojedinih premisa, tj. navedenih indicijalnih utvrđenja, tako i krajnjeg zaključka o dokazanosti svih objektivnih i subjektivnih obilježja predmetnog kaznenog djela, zbog čega je pobijana presuda ukinuta.

 

U vezi nepostojanja punomoći K. T. za zastupanje tužitelja A. J. u navedenom parničnom postupku, optuženica ističe da se pitanje neovlaštenog zastupanja tužitelja nije uopće ukazivalo spornim. K. T. se pojavila kao punomoćnik na raspravi, na zapisniku se potpisala te je i preuzela uplatnice za plaćanje sudskih pristojbi i troškova oglašavanja u „Narodnim novinama“ u vezi postavljanja privremenog zastupnika.

 

Dakle, imajući u vidu da se, u pogledu zastupanja na ročištu, ništa nije ukazivalo spornim u pravcu neovlaštenog zastupanja, evidentno je da ta okolnost eventualnog izostanka pisane punomoći nema to značenje koje joj pridaje sud prvog stupnja u smislu očite nezakonitosti u postupanju optuženice sve kako bi A. J. ostvarila protupravna korist.

 

U pogledu nepravilnosti oko postavljanja privremenog zastupnika i nepoštivanja roka od osam dana iz čl. 286. st. 1. ZPP, optuženica je i ovo utvrđenje dovela u pitanje ukazujući da je i ta okolnost precijenjena od strane suda prvog stupnja u kontekstu da se ne radi o teškom kršenju odredbi ZPP-a te s obzirom na ustaljenu sudsku praksu Općinskog suda u Z. koja se primjenjivala u inkriminiranom periodu u ovakvoj vrsti predmeta.

 

Naime, optuženica je navela da se u ovakvoj vrsti parničnih predmeta inače na njihovom sudu postupalo žurno i na način da su se radnje oglašavanja u vezi postavljanja privremenih zastupnika obavljale nakon donošenja presude te nikada pri obavljanju kontrole od strane višeg suda nije na tu praksu bilo primjedbi. Na te je okolnosti predložila ispitati kao svjedokinju bivšu sutkinju iz tog perioda D. B., međutim, sud prvog stupnja je ovaj dokazni prijedlog obrane odbio kao nevažan i odugovlačeći ističući da se ovi prigovori optuženice ukazuju neprihvatljivim jer su propisi ZPP o rokovima zakazivanja rasprava i načinu postavljanja privremenog zastupnika jasni.

 

Međutim, ukoliko bi se u postupku doista dokazalo da je sudska praksa Općinskog suda u Z. u pogledu ovih okolnosti odstupala od zakonskih normi, tada ove nepravilnosti u primjeni postupovnih odredbi ne bi imale tu težinu kako to smatra sud prvog stupnja. U tom se smislu s pravom optuženica poziva na stajalište ovoga suda izraženo u predmetu I Kž-613/10-11 od 26. veljače 2013. u kojem je navedeno da je kod ocjene nezakonitosti postupanja suca koji se tereti za iskorištavanje položaja i ovlasti potrebno cijeniti i praksu sudova koja se u inkriminirano vrijeme primjenjivala u takvim postupcima.

 

Uz sve navedeno treba istaknuti da sud prvog stupnja u pogledu nepravilnosti u vezi privremenog zastupnika utvrđuje (str. 8., 3. odlomak) da privremeni zastupnik nije nazočio raspravi niti je na istu pozvan. Međutim, u optužnici se niti ne tvrdi da privremeni zastupnik nije pozvan na raspravu, a u rekonstruiranom spisu se nalaze preslike dostavnice upućene odvjetniku G. N. u vezi rasprave zakazane za dan 27. studenog 1996. koju je on potpisao 26. studenog 1996., što ukazuje na pogrešnost ovog zaključka suda prvog stupnja.

 

Isto se odnosi i na utvrđenje suda prvog stupnja da je optuženica zajedno s A. J. sačinila tužbu (str. 12., 3. odlomak obrazloženja presude) budući to tužitelj niti ne tvrdi, a iz iskaza svjedoka A. M. proizlazi da on samo misli da je tužba pisana na istom pisaćem stroju kao i presuda, ali da ne zna je li to doista točno. Dakle, sud uzima kao utvrđenu indikativnu okolnost koju ne ističe niti državni odvjetnik, a ona ne proizlazi iz izvedenih dokaza s potrebnim stupnjem vjerojatnosti.

 

Nadalje, u pogledu utvrđenja suda iz pobijane presude da je optuženica donijela presudu iako je uz tužbu imala priložen pravno nevaljan kupoprodajni ugovor koji nije bio datiran niti potpisan od strane kupca, pri čemu se sud prvog stupnja poziva na izvješća Općinskog državnog odvjetništva u Zadru i na iskaze državnih odvjetnika I. G. i I. V. iz kojih bi proizlazilo da u parničnom spisu nije postojao potpisan i ugovor datiran s danom 14. kolovoza 1991., ipak ostaje nerazjašnjeno na koji je to način optuženica donijela presudu s izrekom u kojoj je naveden precizan datum ugovora, a u historijatu tužbe tog podatka nema. Dakle, sud prvog stupnja ne prihvaća obranu optuženice da je izvršila uvid u valjani kupoprodajni ugovor koji je bio i ovjeren od strane javnog bilježnika, ali pri tom za tu ocjenu ne daje prihvatljivu argumentaciju na koji je to način optuženica donijela presudu s datumom ugovora. Osim toga, postavlja se pitanje zbog čega bi tužitelj A. J. uz tužbu dostavio nedatiran i nepotpisan ugovor kada nije sporno da postoji valjan ugovor bez ikakvih nedostataka koji je i ovjeren kod notara u M.

 

Nadalje, u pravu je optuženica kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja, cijeneći i tu okolnost kao indikativnu u dokazivanju postojanja namjere počinjenja predmetnog kaznenog djela, netočno interpretirao njenu obranu kada je utvrdio da je ona priznala da je poznavala J. i J., jer ističe da je ona u obrani izjavila da nije poznavala A. J. osobno već je znala da se radi o privatnom ugostitelju iz Z. koji ima restoran u kojem nikada nije bila, a J. da je upoznala tek kada je započeo ovaj kazneni postupak.

 

Dakle, iz ovakvih navoda obrane optuženice ne proizlazi zaključak koji značajno ide u prilog navoda optužbe, da je optuženica poznavala poticatelje J. i J. i da je između njih došlo do dogovora da se predmetno kazneno djelo počini, već ispravnom interpretacijom njene obrane proizlazi da ih optuženica nije poznavala, u smislu da nisu bili u kontaktima, ali da je za njih čula i znala je čime se bave.

 

Iz izloženog stanja stvari proizlazi da se za sada ukazuje da je sud prvog stupnja dao preveliko značenje naprijed navedenim procesnim nepravilnostima, koje međutim, same po sebi, nisu dostatan dokaz i da je optuženica kao sutkinja zlouporabila službeni položaj kako bi A. J. stekla nepripadnu imovinsku korist. Optuženica je mogla donijeti nezakonitu presudu u korist tužitelja, na štetu treće osobe, uz poštivanje svih procesnih odredbi o punomoći, rokovima zakazivanja raspravi i načinu postavljanja privremenog zastupnika, tako da ove okolnosti nisu u korelaciji s odlukom o meritumu parnične presude.

 

Prema tome, nevezano za moguće procesne povrede, ključno je, a kako to pravilno u pobijanoj presudi konstatira i sud prvog stupnja u obrazloženju (str. 7., 4. odlomak), je li optuženica znala da osim vlasnika G. D. i netko drugi ima prava na predmetnoj nekretnini i je li bila svjesna da donošenjem sporne presude drugome pribavlja protupravnu imovinsku korist.

 

Sud prvog stupnja zaključak o ovoj odlučnoj činjenici, o tome da je optuženica znala da prodavatelj G. D. nije isključivi vlasnik, izvodi na način da najprije obrazlaže kako je A. J. sigurno znao za postojanje ortačkog ugovora zaključen 1977. između G. D. i M. L.₂ (izmijenjenog 1989.), te da je to sigurno znao i I. J. kao opunomoćenik G. D. i posrednik u prodaji predmetne nekretnine za kupca A. J. Povezujući ta utvrđenja sa svim opisanim nepravilnostima u postupanju optuženice kod donošenja presude kojom je utvrđeno da je A. J. kupnjom od G. D. stekao isključivo vlasništvo na cijeloj čk. br. 1896/2 k.o.o Z. te s činjenicom da optuženica poznaje J. i J., sud prvog stupnja zaključuje da se iz svega ne može drugačije prosuditi nego da je optuženica bila svjesna da nezakonito postupa i da A. J. ostvaruje protupravnu imovinsku korist.

 

Međutim, imajući u vidu da je, prije svega upitna valjanost zaključka suda prvog stupnja da je optuženica osobno poznavala J. i J., a ne samo po čuvenju, da je značaj proceduralnih povreda ukoliko ih je bilo precijenjen, da iz stanja zemljišnih knjiga osim upisanih suvlasnika K. A., J. A. i M. S., odnosno G. D., koji je također, prije ovih osoba bio upisan u zemljišnoj knjizi kao nositelj prava korištenja (list 77.), ne proizlazi stvarno pravo nekih drugih osoba na navedenim nekretninama, da je posjedovno stanje u katastru glasilo na posjednika G. D. (list 81.) te se nigdje nije ni na koji način spominjao ugovor o ortakluku (koji prema pravomoćnoj presudi P-947/96 nije niti mogao biti osnova za stjecanje stvarnog prava, već samo obveznog prava), navedeni se zaključak o tome da je optuženica u vrijeme donošenja pravomoćne presude znala da prodavatelj nije isključivi vlasnik ukazuje za sada dvojbenim.

 

Uz sve navedeno, optuženica u žalbi osnovano problematizira i pitanje imovinske koristi koju je prema pobijanoj presudi ostvario A. J. u iznosu od 182.000,00 kn. Naime, ako je on kao kupac prodavatelju G. D. na ime kupoprodajne cijene za cijelu nekretninu kč.br. 1896/2 k.o. Z. isplatio 143.000,00 DEM, (a što sud prvog stupnja prihvaća), opravdano žaliteljica postavlja pitanje koju je to onda imovinsku korist J. ostvario ako je prodavatelju platio cijeli iznos.

 

U biti, iz pobijane presude bi proizlazilo da iznos od 182.000,00 kn zapravo predstavlja štetu koju su pretrpjeli ošt. M. L.₁ i M. L.₂, a ne radi se o koristi koju je ostvario kupac J. jer je on vrijednost nekretnine platio u cijelosti.

 

Dakle, iako sud prvog stupnja na taj način i obrazlaže povezanost imovinske koristi i štete za M. L.₁ i M. L.₂ (str. 13., 1.-3. odlomak), radi se o pogrešnom pristupu jer je u ovom postupku relevantno samo pitanje protupravne imovinske koristi koju je ostvario A. J., dok se optužnica niti ne tereti za to što je inkriminiranim radnjama drugom prouzrokovala štetu. Prema tome, i u ovom se dijelu zaključci suda prvog stupnja ukazuju pogrešno utvrđenim.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga trebalo je prihvatiti žalbu opt. H. Z. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će, imajući u vidu primjedbe na koje je ukazano ovom odlukom, te navode iz žalbe optuženice, izvesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge, na okolnost načina postupanja sudaca Općinskog suda u Z. u parničnim predmetnima u vezi priznanja prava vlasništva ispitat će predloženu svjedokinju D. B., a po potrebi i izvršiti uvide u takvu vrstu parničnih predmeta iz inkriminiranog razdoblja, nakon čega će, prvostupanjski sud sveobuhvatnom ocjenom svih dokaza, kako svakog dokaza zasebno, tako i na temelju ukupnog rezultata dokazivanja, donijeti novu, na zakonu utemeljenu odluku.

 

Kako je prihvaćena žalba optuženice to su žalbe državnog odvjetnika i oštećenika i u odnosu na opt. H. Z. postale bespredmetne.

 

Iz naprijed navedenih je razloga, na temelju čl. 483. st. 1. i čl. 484. st. 1. ZKP/08, riješeno kao pod točkom II. izreke.

 

Zagreb, 3. listopada 2018.