Broj: Kž 491/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P., zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog D. P. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. srpnja 2017., broj K-102/15, u sjednici održanoj 3. listopada 2018.

p r e s u d i o   j e

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog D. P., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrđuje da novčani iznos od 1.001.276,43 kune (milijun i jednu tisuću, dvjesto sedamdeset šest kuna i četrdeset tri lipe) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. P. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom D. P. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.001.276,43 kune u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

              II. Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika te žalba optuženog D. P. u ostalom dijelu te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda optuženi D. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela, i to kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju te zakonske odredbe, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., za koje mu je, na temelju te zakonske odredbe, utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci te je, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećene Republike Hrvatske te je naloženo optuženom D. P. da oštećenoj Republici Hrvatskoj isplati iznos od 364.782,22 kune sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatska narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ 145/10.) u vezi sa člankom 77. KZ/11. je, pod točkom I., utvrđeno da iznos od 1.001.276,43 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. P. pribavio sebi počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., pod točkom II. utvrđeno je da je novčani iznos iz prethodne točke imovina Republike Hrvatske, a pod točkom III. je naloženo optuženom D. P. da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 1.001.276,43 kune u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavkom 1. točkama 1. i 6. ZKP/08. naloženo je optuženom D. P. naknaditi troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i paušalnu svotu u ukupnom iznosu od 8.280,65 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude te troškove braniteljice po službenoj dužnosti i troškove usmene dopune financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, u odnosu na koje je određeno da će sud, u skladu s člankom 148. stavkom 4. ZKP/08., donijeti posebno rješenje kada se pribave podaci o visini tih troškova.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi D. P..

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači u odluci o kazni na način da utvrdi pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju te okrivljenika P. D. osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju“.

Optuženi D. P., kojem se, na temelju članka 402. stavka 3. ZKP/08., sudi u odsutnosti, žali se po braniteljici, odvjetnici G. K. M. zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 toč. 11 ZKP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 478. ZKP-a, zbog povrede zakona iz čl. 469. i zbog odluke o kazni i o oduzimanju imovinske koristi“, s prijedlogom da ovaj „sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba optuženika djelomično je osnovana, a žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

              Pobijajući presudu prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11, i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi D. P. u žalbi ističe da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da „o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se nalazi u razlozima presude i sadržaju isprava“. Tvrdi, naime, da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da je gotovinske iznose podignute s računa optuženik prisvojio, iako su kao svrha isplate kod podizanja novca bili navedeni materijalni troškovi i povrat pozajmice. Smatra da, zbog priljeva sredstava na račun društva M. d.o.o. već u travnju 2010., iako je društvo započelo s radom 26. ožujka 2010., postoji mogućnost da je optuženi D. P. vlastitim sredstvima kupovao robu koju je dalje prodavao i da je zbog toga imao materijalne troškove, pa da je opravdano podizao novac u tu svrhu, kao i radi povrata pozajmice.

              Međutim, na iznijete žalbene navode, kojima optuženi D. P. zapravo polemizira s razlozima koje je prvostupanjski sud dao za utvrđenja odlučnih činjenica i, ne slažući se sa zaključkom da je gotovinske iznose podignute s računa društva M. d.o.o. zadržao za sebe, pokušava pobiti pravilnost tih utvrđenja, treba odgovoriti da je za utvrđenje svih odlučnih činjenica, pa i onih koje se odnose na optuženikovo prisvajanje iznosa podizanih s računa trgovačkog društva M. d.o.o., prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koji nisu proturječni i da u odnosu na odlučne činjenice ne postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i samih tih isprava.

              Naime, iako je utvrdio da je od ukupnog iznosa gotovine podignutog s oba računa društva M. d.o.o. za iznos od 857.676,43 kune kao svrha podizanja gotovine bilo naznačeno da se to čini za materijalne troškove i povrat pozajmice, prvostupanjski je sud, prihvaćajući utvrđenja vještakinje za računovodstvo i financije, valjanim i jasnim razlozima obrazložio zbog čega smatra da podignuta gotovina nije upotrijebljena u svrhu poslovanja društva, odnosno za podmirenje obveza prema dobavljačima i za materijalne troškove, a da podizanje te gotovine ne predstavlja ni zakonitu isplatu akontacije dobiti društva za 2010. te zbog čega nalazi utvrđenim da nije u pitanju povrat pozajmice. Osim što su jasni, razlozi koje prvostupanjski sud navodi u obrazloženju pobijane presude nisu ni proturječni, pa stoga nije počinjenja bitna povreda odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u nekom od oblika na koji sadržajno ukazuje žalba optuženika.

              Uz tvrdnju da je činjenično stanje „površno utvrđeno“, osporavajući naprijed navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda da je gotovinske iznose podignute s računa društva M. d.o.o., koji se vode u Z. d.d. i R. B. A. d.d., u ukupnom iznosu od 1.001.276,43 kune, zadržao za sebe i na taj način, a na štetu društva o čijim imovinskim interesima je bio dužan brinuti, pribavio sebi nepripadnu materijalnu korist, optuženi D. P. u žalbi tvrdi da, s obzirom da mu se sudi u odsutnosti i da sudu nije bila dostupna knjigovodstvena dokumentacija društva, a uz činjenicu da je za iznos od 857.676,43 kune naznačena svrha podizanja gotovine, nije bilo uporišta za nedvojbeni zaključak da je optuženik navedeni iznos podignute gotovine zadržao za sebe.

              Međutim, nakon što je utvrdio svojstvo optuženog D. P. kao odgovorne osobe društva M. d.o.o. i činjenicu da je od 7. travnja 2010. jedino optuženik bio ovlašteni potpisnik dokumentacije platnog prometa po oba žiro računa imenovanog društva, ujedno ovlašten  za korištenje V. E. kartice Z. d.d. za uplate i isplate gotovine na bankomatima i šalterima te banke, činjenicu da platni nalozi koji glase na primatelja D. P. sadrže potpis, broj osobne iskaznice i njegov jedinstveni matični broj, prihvaćajući nalaz vještakinje za računovodstvo i financije J. T., s pravom je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik iznose podignutih gotovinskih sredstava u visini od 1.001.276,43 kune zadržao za sebe.

              Naime, ne samo da nedostaju ugovori o pozajmicama, nego ni iz podataka o prometu po transakcijskom računu kod Z. d.d. ne proizlazi da bi takve pozajmice prethodno bile uplaćivane, a za iznose kod kojih su kao svrha podizanja gotovine naznačeni materijalni troškovi nije utvrđeno da bi bili upotrijebljeni u svrhu poslovanja društva. Iako je postojala mogućnost gotovinskog plaćanja uz ograničene dnevne limite raspolaganja gotovinskim sredstvima, o čemu je iskazivao svjedok K. B., visina i dinamika podizanja gotovine te činjenica da je ovakvo postupanje optuženog D. P. narušilo likvidnost i solventnost društva M. d.o.o. i dovelo do privremene, a ubrzo i do trajne blokade žiro računa, nesumnjivo ukazuju da su gotovinska sredstva s računa društva M. u ukupnom iznosu od 1.001.276,43 kune podignuta bez poslovno opravdane svrhe.

              U žalbi optuženog D. P. navedena je mogućnost da je optuženik vlastitim sredstvima kupovao robu koju je kasnije prodavao, da je s tim u vezi imao materijalne troškove i da je opravdano podizao novac s računa društva. Međutim, činjenica da je poduzetnik uložio vlastita sredstva u pokretanje poslovanja svog trgovačkog društva, upućuje na zaključak da je taj poduzetnik zainteresiran za nastavak i održavanje poslovanja trgovačkog društva. Stoga bi logično bilo da uložena sredstva vraća sebi dinamikom koja neće ugroziti solventnost i likvidnost društva. Međutim, u konkretnoj situaciji, a to je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještakinje, ovakav je način poslovanja i podizanja gotovinskih iznosa ugrozio poslovanje trgovačkog društva M.. d.o.o. i doveo, u razdoblju od sedam mjeseci, do trajne blokade žiro računa. Zbog toga, unatoč činjenici što je za veći dio podignutih gotovinskih sredstava bila naznačena svrha podizanja gotovine, a uz činjenicu da iz prometa po računima društva nije vidljivo da bi pozajmice prethodno bile uplaćivane te da bi gotovinski iznosi podignuti s računa ne ime materijalnih troškova uistinu bili utrošeni za poslovanje društva, s pravom je prvostupanjski sud zaključio da je D. P. podignuti iznos novca zadržao za sebe. Pri tome je prvostupanjski sud razmotrio te valjanim razlozima i otklonio mogućnost da je optuženi P. gotovinske iznose podigao na ime akontacije dobiti društva za 2010.

              Slijedom izloženog, Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice i da činjenično stanje, protivno žalbenim navodima, nije pogrešno utvrđeno pa istaknutim žalbenim tvrdnjama nisu dovedene u sumnju ni pravilnost ni pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, zbog čega žalba optuženog D. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) nije osnovana.

              U pravu je optuženi D. P. kada, obrazlažući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., ukazuje na prestanak važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem na temelju kojega je presudom prvostupanjskog suda utvrđeno da novčani iznos od 1.001.276,43 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. P. pribavio počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i da je taj iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

              Naime, nakon što su 27. srpnja 2017. stupili na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (oba objavljena u „Narodnim novinama“ broj 70/17.), oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom propisano je odredbama članaka 557. do 563. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. –  Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje.

              Budući da je, dakle, prije pravomoćnosti pobijane presude izmijenjen zakon koji uređuje pravni institut oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, trebalo je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog D. P., a na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-17., preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi, i to na način da se, sada na temelju članka 560. stavka 1. i 2. ZKP/08.-17., utvrđuje da novčani iznos od 1.001.276,43 kune predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 246.stavka 2.u vezi sa stavkom 1. KZ/11., da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske te naložiti optuženom D. P. da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

              Stoga je presuđeno kao pod točkom I. izreke.

              Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik u žalbi navodi da, iako je pravilno utvrdio okolnosti na strani optuženog D. P., prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao otegotne okolnosti –  njegovu višestruku osuđivanosti za kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju, činjenicu da u relativno kratkom razdoblju od svega sedam mjeseci s računa društva podigao iznos od 1.001.275,43 kune (ispravno: 1.001.276,43 kune) s kojim iznosom se nepripadno okoristio, a što je dovelo do problema u poslovanju i brisanja iz sudskog registra društva M. d.o.o., činjenicu da je predmetna kaznena djela počinio iz koristoljublja, zatim visinu imovinske koristi koju je ostvario i visinu štete prouzročene državnom proračunu i da, s obzirom da je napustio teritorij Republike Hrvatske, očito nema namjeru štetu naknaditi. Smatra da su zbog navedenog preblage, kako pojedinačne kazne utvrđene za pojedina počinjena kaznena djela, tako i izrečena jedinstvena kazna zatvora.

              Nasuprot tome, optuženik D. P. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud „izrekao prestrogu kaznu“, da nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne, a da je precijenio otegotne okolnosti i da je tvrdnja da je optuženik napuštanjem teritorija Republike Hrvatske manifestirao svoj odnos prema djelu i šteti koju je prouzročio, u najmanju ruku dvojbena, jer prvostupanjski sud nije utvrdio razlog zbog kojeg je optuženi D. P. otišao iz Republike Hrvatske.

              Iako je činjenicu njegovog napuštanja teritorija Republike Hrvatske neosnovano doveo u vezu s odnosom optuženog D. P. prema počinjenim kaznenim djelima i šteti koju je prouzročio, u preostalom dijelu, prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženika, pravilno utvrdio i ispravno vrednovao ostale okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne. Naime, s pravom je prvostupanjski sud kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu da je optuženik otac malodobnog djeteta o kojem je dužan brinuti, dok je kao otegotne okolnosti cijenio iznos štete prouzročene društvu M. d.o.o koji višestruko premašuje iznos zbog kojeg je kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. pravno označeno kao kvalificirani oblik tog kaznenog djela, jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra koja se ogleda u uzrokovanju nelikvidnosti i insolventnosti imenovanog društva te narušavanju stabilnosti državnog proračuna kojemu su uskraćena sredstva, kao i dosadašnju osuđivanosti optuženog D. P. za kaznena djela, koji je u dva navrata, nakon počinjenja kaznenih djela koja su predmet ovog postupka, osuđen za kaznena djela protiv gospodarstva – prijevare u gospodarskom poslovanju.

              Stoga je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. u trajanju od dvije godine, za kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. u trajanju od jedne godine i za kazneno djelo povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. u trajanju od deset mjeseci, nakon čega je, primjenom odredbi o odmjeravanju kazni za kaznena djela počinjena u stjecaju, na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, osudio optuženog D. P. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da su kako utvrđene pojedinačne, tako i jedinstvena kazna zatvora na koju je osuđen opruženi D. P. pogodne da ostvare svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., jer izražavaju društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jačaju povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječu na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućuju počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

              Zbog toga su žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. P. podnesene iz osnove navedene u članku 471. stavku 1. ZKP/08. neosnovane.

              Slijedom izloženog ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a niti razlozi zbog kojih (osim zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi) tu presudu pobija optuženi D. P., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08.-17. te je našao da nisu počinjene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

              Stoga su, na temelju članka 482. ZKP/08.-17., žalba državnog odvjetnika u cijelosti i žalba optuženika u ostalom dijelu odbijene kao neosnovane te je u nepreinačenom dijelu potvrđena presuda prvostupanjskog suda, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 3. listopada 2018.