- 1 -              Poslovni broj: Usž-2970/20-2

 

Poslovni broj: Usž-2970/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Lidije Vukičević, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Biserke Kalauz članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Blaženke Drdić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja R. B. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenica V. P. M., odvjetnica u Z., protiv tuženog Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, Z., radi prava na osobnu invalidninu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1917/18-9 od 18. ožujka 2020., na sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1917/18-9 od 18. ožujka 2020.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-551-08/17-01/39, urbroj: 519-08/6-18-4 od 27. ožujka 2018. i rješenja Centra za socijalnu skrb Z., Podružnice T., klasa: UP/I-551-08/16-01/57, urbroj: 534-122-14-03-16-4 od 28. prosinca 2016. (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2.              Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Centra za socijalnu skrb Z., Podružnice T. od 28. prosinca 2016., kojim tužitelju s danom 30. studeni 2013. prestaje pravo na osobnu invalidninu na temelju članka 44. stavka 4. i članka 64. u svezi članka 66. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj: 33/12.).

3.              Tužitelj osporava prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je sud bio dužan primijeniti odredbu članka 253. Zakona o socijalnoj skrbi prema kojoj korisnik novčanih naknada, potpora i usluga iz članka 252. ostvaruje priznata prava i nakon stupanja na snagu toga Zakona, jer da tuženo tijelo nije u zakonom propisanom roku provelo preispitivanje i donijelo odgovarajuće rješenje pa vrijedi predmnjeva usvajanja zahtjeva stranke. Smatra da su tuženici i sud pogrešno utvrdili da mu prestaje pravo na osobnu invalidninu zbog ostvarivanja obiteljske mirovine jer se ne radi o promijenjenim okolnostima od utjecaja na gubitak prava stečenog prema ranijem Zakonu koji obiteljsku mirovinu ne smatra prihodom. Ističe da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Ponavlja da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo na njegovu štetu s obzirom da obiteljska mirovina koju prima zamjenjuje uzdržavanje u situaciji kada je nastupio potpuni gubitak njegove radne sposobnosti prije smrti osiguranika (njegovog oca) koji ga je po zakonu dužan uzdržavati, pa se i sukladno sudskoj praksi takva sredstva ne uračunavaju u prihod koji on ostvaruje. Predlaže da ovaj Sud pobijanu presudu poništi i sam riješi upravnu stvar. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn.

4.              Tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja.

5.               Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.-dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7.              Prvostupanjski je sud nakon izvršenog uvida u spis tuženika i dokumentaciju priloženu u tijeku spora, te održane usmene rasprave, pravilno utvrdio činjenično stanje uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja sukladno članku 33. stavku 2. ZUS-a. Suprotno navodima tužitelja, sud je razmotrio sva pravna i činjenična pitanja koja su s obzirom na mjerodavne propise, citirane u rješenjima tuženika i presudi, odlučna za rješavanje predmetne upravne stvari, te je u obrazloženju presude dao potpune i valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Pri tome je sud pravilno navode tužbe, koje tužitelj ponovno iznosi u ovoj žalbi, ocijenio neosnovanim i svoju ocjenu dostatno obrazložio, izražavajući pravno shvaćanje glede primjene materijalnog prava, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

8.              Kako iz spisu priloženih podataka, koje niti tužitelj ne osporava, proizlazi da tužitelj, s obzirom na obiteljsku mirovinu koju prima od 2008. godine, odnosno iznos mirovine koja mu se isplaćuje od 1. listopada 2011. ostvaruje mjesečni prihod koji premašuje iznos od 250% osnovice iz članka 32. stavka 1. Zakona o socijalnoj skrbi odnosno iznos osobne invalidnine od 1.250,00 kn, pravilno mu je u postupku preispitivanja činjenica i okolnosti koje su odlučujuće za priznavanje prava na novčane naknade, pokrenutom po službenoj dužnosti na temelju članka 194. i sukladno članku 253. Zakona o socijalnoj skrbi, utvrđen prestanak prava na osobnu invalidninu na temelju članka 44. stavka 3. istog Zakona, s posljednjim danom u mjesecu nastanka promijenjenih okolnosti, u konkretnom slučaju posljednjeg dana u mjesecu u kojem je utvrđen nastanak promijenjenih okolnosti, a koje predstavljaju zapreku za daljnje korištenje ranije priznatog prava, kako je to detaljno i jasno obrazloženo u rješenjima tuženika. Stoga i prema ocjeni ovoga Suda, takovom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

9.              Rok iz članka 253. stavka 2. Zakona o socijalnoj skrbi nije prekluzivan niti su ispunjene pretpostavke za primjenu instituta predmnjeve usvajanja zahtjeva stranke propisane u članku 102. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09. – dalje: ZUP).

10.              Tužitelj pogrešno smatra da se obiteljska mirovina ne ubraja u prihod, jer je odredbom članka 66. stavka 3. Zakona o socijalnoj skrbi izričito propisano što se ne uračunava u prihod iz stavka 2. toga članka. Obiteljska mirovina predstavlja vlastiti prihod tužitelja, koje pravo je ostvario na temelju propisa iz mirovinskog osiguranja a ne na temelju propisa o obiteljskim odnosima kao zakonsko uzdržavanje djeteta.

11.               Nadalje, tužitelj neosnovano ističe prigovor povrede stečenog prava i retroaktivne primjene zakona, budući da je važećim propisima iz socijalnog osiguranja propisana obveza i ovlaštenje centra za socijalnu skrb za preispitivanje postojanja činjenica i okolnosti koje su bile odlučujuće za donošenje rješenja o priznavanju prava na novčane naknade, pomoći i potpore, te usluge i donošenje novog rješenja ako su se promijenile okolnosti o kojima ovisi ostvarivanje ili opseg priznatog prava (članak 194. Zakona o socijalnoj skrbi). O predmetnoj upravnoj stvari pravilno je riješeno primjenom citiranog Zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (članak 265. Zakona o socijalnoj skrbi – "Narodne novine", broj: 157/13.).

12.              Također nije osnovan navod tužitelja da mu je pravo priznato u uvjetima kada se obiteljska mirovina ne ubraja u prihod. Tužitelju je pravo na osobnu invalidninu priznato rješenjem Centra za socijalnu skrb V., klasa: UP/I-551-06/01-03/027, urbroj: 2186-11-06/11-01-01 od 23. listopada 2001. u svoti od 250% osnovice za ostvarivanje prava po osnovi socijalne sigurnosti, na temelju članka 56. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj: 73/97.) kao korisniku bez vlastitih prihoda, dok mu je pravo na obiteljsku mirovinu priznato počevši od 8. kolovoza 2008., s time da mu je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u V. od 11. listopada 2011. od 30. rujna 2011. mirovina određena kao jedinom korisniku u svoti od 5.495,07 kn mjesečno. Stoga je pravilno utvrđeno da je došlo do promjene okolnosti od utjecaja na ostvarivanje odnosno gubitak ranije ostvarenog prava. Napominje se da je odredbom članka 56. stavka 3. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj: 73/97. i 27/01.), na temelju kojeg je tužitelju priznato pravo na osobnu invalidninu, bilo propisano da se u prihod korisnika ne uračunava pomoć za uzdržavanje ostvarena na temelju toga Zakona, a prema članku 20. stavku 1. istog Zakona prihodima se u smislu članka 18. i 19. toga Zakona smatraju sva financijska i materijalna sredstva koja samac ili obitelj ostvari po osnovi rada, mirovine, prihoda od imovine ili na neki drugi način. Stoga navodi žalbe niti u tom dijelu nisu osnovani.

13.              S obzirom na navedeno, prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio osporeno rješenje tuženika zakonitim, jer je  isto doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i sukladno relevantnim propisima, a presuda je obrazložena sukladno odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a.

14.              Kako navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke valjalo je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke.

15.              Zahtjev tužitelja za naknadu troška spora na ime sastava žalbe odbijen je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a (točka II. izreke).

 

U Zagrebu, 13. srpnja 2021.

 

Predsjednica vijeća

Lidija Vukičević, v.r.