- 1 -              Rev 1109/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1109/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.d. u stečaju, B., F. R. 21, OIB …, zastupanog po stečajnom upravitelju F. O., iz L., L. 24, OIB …, protiv tuženika R. K. – R. und R. r. G. mit b. H., R. 1, 9020 K., A., OIB …, zastupanog po punomoćnicima  odvjetnicima iz Odvjetničkog društva J. & G. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1107/2015-2 od 12. svibnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-146/13-36 od 19. prosinca 2014.,u sjednici održanoj 13. srpnja 2021.

 

 

p r e s u d i o j e:

 

 

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru broj Ovr-4379/12 tuženika kao ovrhovoditelja protiv  tužitelja kao ovršenika određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-4379/12 od 4. siječnja 2013. na računima ovršenika (točka I. izreke), te je ujedno određeno da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 590.990,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok tuženiku nije dosuđen trošak podnošenja žalbe.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačenje drugostupanjske presude, podredno ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Nakon podnesene revizije tuženika, nad tužiteljem je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St-405/2017 od 19. rujna 2017. otvoren stečajni postupak. Ispravljenim pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda broj P-146/2013-61 od 22. travnja 2020. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari nakon čega je pravomoćnim rješenjem broj P-146/2013-63 od 16. listopada 2020. određen nastavak postupka u ovom predmetu - čime su ostvarene pretpostavke za odlučivanje o podnesenoj reviziji.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7.1. Odredbom čl. 386. ZPP-a propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

8. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je utvrdio da su u obje nižestupanjske presude navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, te stoga ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik.

8.1. Naime, suprotno navodima revidenta, drugostupanjski sud je dostatno, jasno i bez proturječnosti obrazložio razloge zbog kojih nije prihvatio tuženikovu tvrdnju da je tužitelj u žalbi protiv rješenja o ovrsi istaknuo žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, dalje: OZ) pa da stoga tužitelj nije mogao biti upućen u parnicu te da nije bilo mjesta odlučivanju o dopuštenosti ovrhe. Naime, drugostupanjski sud je pravilno zaključio i jasno obrazložio da iz pravomoćnog rješenja o upućivanju u parnicu proizlazi da je ovršenik (sada tužitelj) u žalbi protiv rješenja o ovrsi sadržajno istaknuo žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a, zbog čega su postojale procesne pretpostavke (čl. 52. st. 1. i 3. OZ-a) za donošenje rješenja o upućivanju u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom te za odlučivanje o navedenom razlogu, istaknutom od strane tužitelja, u ovom parničnom postupku.

 

8.2. Presuda drugostupanjskog suda, u dijelu kojim obrazlaže neosnovanost tuženikova prigovora proturječnosti razloga prvostupanjske presude o odlučnoj činjenici sadržaja ovlaštenja zaposlenika tuženika I. K. prema Specijalnoj punomoći izdanoj od strane tuženika i sadržaja same te punomoći, nema proturječnosti i nejasnoća a time niti nedostataka zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Drugostupanjski sud je pritom argumentirano i jasno obrazložio da prvostupanjski sud o sadržaju Specijalne punomoći ne navodi ništa što ne proizlazi iz njenog teksta, ali da je pri utvrđivanju ovlaštenja I. K. njezin sadržaj povezao s drugim izvedenim dokazima (iskazom punomoćnika tuženika te drugim priloženim ispravama, prije svega ugovorom o kreditu) pa je na temelju takve ocjene izveo zaključak o navedenoj odlučnoj činjenici.

 

8.3. Budući da tuženik kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (u čemu se revizija tuženika znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje), valja ukazati da je tu zapravo riječ o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude i iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.

 

8.4. Revident neosnovano ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za meritorno odlučivanje o tužbenom zahtjevu u ovom parničnom postupku, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 3. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine", broj 108/12, 144/12, 81/12, 112/13, 78/15 i 71/15 - dalje: ZFPPN) te tvrdeći da je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu zbog obustave predmetnog ovršnog postupka. Međutim, kao što to pravilno zaključuje drugostupanjski sud, iz rezultata postupka pred prvostupanjskim sudom ne proizlazi da bi ovršni postupak u svezi kojeg se vodi predmetna parnica bio obustavljen - u kojem slučaju bi tužitelju prestao pravni interes za vođenje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru broj Ovr-4379/12 od 4. siječnja 2013. na računima tužitelja, a po prijedlogu tuženika.

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u ovršnoj ispravi, Sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 13. svibnja 2008. (dalje: Sporazum o osiguranju ) označen kao jedan od založnih sudužnika (založni sudužnik V.),

 

- da je Sporazum o osiguranju sklopljen radi osiguranja novčane tražbine tuženika prema dužniku A. p. d.o.o. na temelju Ugovora o jednokratnom kreditu od 13. svibnja 2008., odobrenom A. P. d.o.o. radi kupnje zemljišta koje je u suvlasništvu tužitelja i tvrtke R. d.d.,

 

- da je kupac A. p. d.o.o. sklopio s prodavateljima, tužiteljem i tvrtkom R. d.d., ugovor o kupoprodaji, isplatio ugovorenu cijenu iz odobrenog kredita i u zemljišnim knjigama se je upisao kao vlasnik nekretnina,

 

- da tužitelj nije bio ni stranka ni potpisnik Ugovora o jednokratnom kreditu, u kojem je označen kao založni dužnik obzirom na njegovo suvlasništvo nekretnine čija kupnja je financirana kreditom,

 

- da je Sporazum o osiguranju u postupku potvrde kod javnog bilježnika za tuženika (založnog vjerovnika) potpisao zaposlenik tuženika I. K. na temelju izdane Specijalne punomoći od 8. svibnja 2008.,

 

- da tužitelj nije sudjelovao u sastavljanju Sporazuma o osiguranju, a kojeg su zakonski zastupnici tužitelja i R. d.d. u konačnici odbili potpisati zbog spornog čl. 17. iz kojeg proizlazi da oni za dug A. p. d.o.o. odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom,

 

- da je zbog spora stranaka oko čl. 17. Sporazuma o osiguranju sastavljena Izjava koju je u ime tuženika potpisao punomoćnik I. K. a javni bilježnik izvršio ovjeru njegova potpisa, kojom su pojašnjeni učinci tog članka – tj. da se taj članak sporazuma ne odnosi na založne sudužnike IV. i V., odnosno na tvrtku R. d.d. i tužitelja.

 

11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su zaključili:

- da predmetna Izjava predstavlja ispravu koja je sačinjena sa svrhom sklapanja ovršne isprave,

- da iz Specijalne punomoći ne proizlazi sadržaj Sporazuma o osiguranju za potpisivanje kojeg je I. K. dobio ovlaštenje, već je isti određen temeljnim pravnim poslom Ugovorom o jednokratnom kreditu,

- da iz odredbi Ugovora o jednokratnom kreditu ne proizlazi zaključak da bi volja ugovornih strana bila da tužitelj odgovara cjelokupnom svojom imovinom za navedenu tražbinu tuženika, već da je volja ugovornih strana bila da tužitelj dozvoli upis založnog prava u korist tuženika, radi čega je tužitelj bio stranka Sporazuma o osiguranju,

 

- da je sporna odredba čl. 17. Sporazuma o osiguranju u protivnosti s odredbama Ugovora o jednokratnom kreditu,

 

- da potpisivanje Izjave u ime tuženika po punomoćniku I. K., kojom se pojašnjava da se odredba čl. 17. Sporazuma o osiguranju ne odnosi na tužitelja nije u koliziji s ovlastima koje su I. K. dane Specijalnom punomoći, već da je na taj način usklađen sadržaj Sporazuma o osiguranju s odredbama Ugovora o jednokratnom kreditu.

 

11.1. Obzirom na navedeno, nižestupanjski sudovi su ocijenili da je na temelju Sporazuma o osiguranju kao ovršne isprave tuženik mogao zahtijevati namirenje osigurane novčane tražbine samo na nekretninama koje su u vrijeme njegova sklapanja bile vlasništvo tužitelja (i to do trenutka dok se kao vlasnik nije upisao kupac), a ne i namirenje na novčanim sredstvima po računima kod banaka, radi čega su prihvatili tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a.

 

12. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

 

13. Odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a propisano je da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

 

14. U konkretnom slučaju, riječ je upravo o situaciji predviđenoj odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a, obzirom da na temelju Sporazuma o osiguranju kao ovršne isprave i predmetne Izjave tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na računima tužitelja kao ovršenika.

 

15. Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 13. srpnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr.sc. Jadranko Jug, v.r.