- 1 -              Rev 219/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 219/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. C.-Š. iz Đ., koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u Đ., protiv tužene C. b. d.d. Z., koju zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Đ., radi utvrđenja ništavosti ugovora i proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-930/08-2 od 16. prosinca 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu broj P-1394/04-15 od 5. prosinca 2006., u sjednici održanoj 13. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužiteljice u odnosu na troškove postupka kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

"Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

I. Utvrđuje se da su ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. ... od 8. svibnja 1998. između C. b. d.d. Z., Podružnica Đ. i M. t. „C.“ vl. N. C., ugovor o kratkoročnom zajmu od br. ... od 15. siječnja 1997. a korisnik N. C. vl. P.-u.o. „NJ.-NJ.“ Ugovor o kratkoročnom namjenskom kreditu br. ... od 05.02.1998., ugovor o kratkoročnom zajmu za likvidnost br. ... sa korisnikom kredita „E.“ Đ. od 19. siječnja 1995. kao i ugovor o kratkoročnom kreditu za likvidnost br. ... od 05.05.1994. te aneks ugovora broj ... od 05.11.1994. ništavi u cijelosti te se obvezuje tuženika naknaditi tužiteljima parnični trošak.“

 

Odbacuje se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

II. „Utvrđuje se nedopuštenom ovrha temeljem rješenje o ovrsi Općinskog suda u Đakovu br. Ovr-4178/03.“

 

Tužitelji su dužni tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 36.889,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica S. C.-Š. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 96/08 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje podredno preinači.

 

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija nije osnovana i nije dopuštena u odnosu na troškove postupka.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ZPP.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

7.1. Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, te se drugostupanjski sud očitovao o svim žalbenim navodima tužiteljica.

 

8. Premda tužiteljica navodi da revizijom pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, u obrazloženju tih revizijskih razloga se u bitnome samo osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova. Iz tih navoda slijedi da tužiteljica pobija drugostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha koja se vodi pred Općinskim sudom u Đakovu pod brojem Ovr-418/03, te da se utvrdi da su ništavi ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom br. ... od 8. svibnja 1998. između C. b. d.d. Z., Podružnica Đ. i M. t. C. vl. N. C., ugovor o kratkoročnom zajmu od br. ... od 15. siječnja 1997., korisnik N. C. vl. P.-u. o. Nj.-nj., ugovor o kratkoročnom namjenskom kreditu br.... od 5. veljače 1998., ugovor o kratkoročnom zajmu za likvidnost br. ... sa korisnikom  kredita E. Đ. od 19. siječnja 1995. kao i ugovor o kratkoročnom kreditu za likvidnost br. ... od 5. svibnja 1994., te aneks ugovora broj ... od 5. studenog 1994.

 

11. U postupku je utvrđeno:

              - da je tužiteljica zakonska nasljednica iza pok. N. C. koji je kao vlasnik p.-u. o. Nj.-nj. u Đ., te kao vlasnik trgovačkog društva „E.“ s.p.o. zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kratkoročnom zajmu 15. siječnja 1997. na iznos 310.000,00 kn, koji kredit je zajedno sa kreditom broj ... od 05. veljače 1998. i isplatio 8. svibnja 1998. na način da je podigao kod tuženika još jedan kredit i to po Ugovoru o dugoročnom kreditu broj br. ... od 8. svibnja 1998.

 

12. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev prihvaćajući kao osnovan tuženikov prigovor zastare.

 

13. Sa navedenim shvaćanjem suglasan je i ovaj sud.

 

14. Pravilno sudovi navode da iz navoda tužbe kao i cjelokupnog postupka proizlazi da se tužiteljica poziva na razloge ništavosti ugovora iz čl. 141. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

15. Odredba čl. 141. ZOO-a glasi:

 

„(1) Ništav je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekoga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

 

(2) Na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovog zakona o posljedicama ništavosti i o djelomičnoj ništavosti ugovora.

 

(3) Ako oštećenik zahtijeva da se njegova obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće,a u tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi.

 

(4) Oštećenik može podnijeti zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos u roku od pet godina od sklapanja ugovora.“

 

16. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da je posljednji ugovor zaključen između prednika tužiteljice i tuženika Ugovor o dugoročnom kreditu od 8. svibnja 1998., na rok otplate od 3 godine, te je istovremeno prednik tužiteljice dao nalog za asignaciju da se novac od tog kredita u iznosu 357.000,00 kuna prebaci na račun tuženika, a kako bi se zatvorili raniji krediti, koji nisu bili vraćeni. Budući da prednik tužiteljice nije plaćao anuitete, tuženik je 15. srpnja 1999. otkazao Ugovor o kreditu, a sa kojim danom je počeo teći zastarni rok od 5 godina sukladno čl. 141. st. 4. ZOO. Obzirom je tužba podnesena 14. prosinca 2004. to su sudovi pravilno utvrdili da je u predmetnoj stvari nastupila zastara, te odbili tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora o kreditu.

 

17. Radi navedenog valjalo je, na temelju članka 393. ZPP-a, reviziju tužiteljice odbiti i presuditi kao u izreci.

 

18. U odnosu na troškove postupka valja napomenuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

19. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

20. Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.

 

21. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice u ovom dijelu odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 13. srpnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.