1              Poslovni broj: I Kž-176/2021-4

Poslovni broj: I Kž-176/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj 8 K-30/20., od 26. ožujka 2021., u sjednici održanoj 13. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. S., kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog M. S. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu - opisano u članku 227. stavak 1. i 4. KZ/11., a kažnjivo po članku 227. stavak 4. KZ/11., te je isti na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenici iza pokojnog H. M. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženik je u cijelosti oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08.

 

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi na strožu zatvorsku kaznu.

 

2.1. Žalbu je podnio i optuženi M. S. po branitelju T. Š., odvjetniku u I. G. zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda, na način da se optuženom izrekne djelomična uvjetna osuda, tako da se prihvati kazna zatvora u trajanju od 4 godine, a izvrši tako da optuženi M. S. ima izvršiti dio kazne u trajanju od 2 godine, a dio kazne u trajanju od 2 godine da se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 4 godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2.2. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalbe nisu osnovane.

 

5. Prije svega treba istaći da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u povodu podnesenih žalbi stranaka, pobijanu presudu ispitao u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. ZKP/08. te je našao da nije počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.).

 

6. Državni odvjetnik u svojoj žalbi zbog odluke o kazni navodi da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a naročito priznanje djela, koje je po stajalištu ovog žalitelja samo rezultat ocjene optuženika usmjeren na blažu sankciju u tijeku prvostupanjskog postupka, uključujući i njegovo žaljenje i kajanje, te da je prvostupanjski sud propustio adekvatno ocijeniti niz otegotnih okolnosti, a kao posebno otegotno cijeniti činjenicu da je optuženi M. S. vozio pod utjecajem alkohola pri koncentraciji alkohola od 1,47 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, da se optuženik kritične zgode kretao brzinom od oko 81 km/h koja je bila nedopuštena i neprilagođena, s obzirom da je na navedenom dijelu ceste prometnim znakom brzina ograničena na 50 km/h, kao i to da su zbog takve vožnje nastale najteže posljedice.

 

7. Suprotno tome, optuženik u žalbi zbog odluke o kazni navodi da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti, dok je s druge strane pogrešno utvrdio postojanje otegotnih okolnosti i to iz razloga što su one otegotne koje je sud ocjenjivao sadržane u zakonskom obilježju i biću kaznenog djela koje je optuženik počinio, a to su stupanj krivnje, postupanje s neizravnom namjerom, svijest da je njegovo djelo zabranjeno te jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i način postupanja, budući da bez tih okolnosti ne bi ni bilo ovog kaznenog djela za koje je optuženik suđen. Zbog toga je, po mišljenju žalitelja, trebalo više cijeniti utvrđene olakotne kao naročito olakotne okolnosti, a što bi u konačnici rezultiralo djelomičnom uvjetnom osudom, pa predlaže upravo tu sankciju da se od kazne zatvora u trajanju od 4 godine ima izvršiti dio u trajanju od 2 godine, a dio kazne od 2 godine da se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 4 godine ne počini novo kazneno djelo.

 

8. Protivno žalbenim navodima, a u odnosu na obje žalbe zbog odluke o kazni, drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti na strani optuženika važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao.

 

8.1. Tako je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir i pravilno cijenio kao otegotno stupanj krivnje, jer je optuženik postupao s neizravnom namjerom, bio je ubrojiv i svjestan da je njegovo djelo zabranjeno, da je upravljao vozilom u alkoholiziranom stanju i to pri koncentraciji koja je na granici pripitog i pijanog stanja, te da su zbog takve vožnje nastupile dvije smrtne posljedice, kada su ugašeni životi dviju mladih osoba, M. K. koji je imao 32 godine te H. M. koji je imao tek 22 godine i praktički bio na pragu života, dok je optuženiku kao olakotno cijenio optuženikovo priznanje kojim je pridonio utvrđivanju činjeničnog stanja i efikasnijem okončanju kaznenog postupka, te izraženo žaljenje i osjećaj krivnje zbog učinjenog koje sud ocjenjuje iskrenim, čime je iskazao svijest o neprihvatljivosti i pogibeljnosti ovakvog ponašanja te neposredno uvjerio sud koliko ga je ova tragedija koju je prouzročio obilježila za cijeli njegov život i prati ga svakoga dana te da redovito financijski doprinosi uzdržavanju obitelji, da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela imao 25 godina i da je i sam zadobio brojne osobito teške tjelesne ozljede, da je bio psihijatrijskom tretmanu jer posebno teško proživljava posljedice ove nesreće koju je prouzročio budući je jedna od žrtava, H. M., bio njegov jako blizak prijatelj i svakodnevno su se družili, da se obratio i ispričao njegovim roditeljima s kojima je ostao u kontaktu i dobrim odnosima, te da nikada nije dolazio u sukob sa zakonima, tako da prema izvodima iz kaznene i prekršajne evidencije nije osuđivan, niti je ikada prekršajno kažnjen.

 

9. Stoga, što se tiče žalbe državnog odvjetnika, a u pogledu prijedloga da bi optuženiku trebalo izreći strožu kaznu i to u duljem trajanju kazne zatvora, ističući pri tome težinu počinjenog kaznenog djela, te postojanje brojnih otegotnih okolnosti, s naglaskom na precijenjene olakotne okolnosti, drugostupanjski sud je uvjerenja da odabrana kazna od strane prvostupanjskog suda sadrži sve elemente koji su bitni za ocjenu pri odabiru kazne, pri čemu je bitno naglasiti da se u svakom konkretnom slučaju sud treba voditi načelom individualizacije izbora kazne. Naime, kada sud odabire kaznu svrha nje treba djelovati kako na samog počinitelja, tako i na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te doprinijeti shvaćanju o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način se u potpunosti ostvaruju interesi, kako specijalne, tako i generalne prevencije, što je u ovom konkretnom slučaju i ostvareno jer je optuženiku izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, uz prethodnu ocjenu svih otegotnih i olakotnih okolnosti navedenih u točki 8.1. ove odluke. Budući su otegotne okolnosti koje se sada ističu u žalbi državnog odvjetnika istovjetne onima koje su pravilno već cijenjene od strane prvostupanjskog suda prilikom odabira kazne, zaključak je ovog suda da žalbeni navodi državnog odvjetnika nisu doveli do utvrđenja i postojanja nekih novih i drugih naročito otegotnih okolnosti koje bi opravdavale primjenu strože kazne.

 

10. Nasuprot tome, a u odnosu na žalbu optuženika, treba istaći da je prvostupanjski sud posve jasno i široko obrazložio svoje stajalište u odnosu na odabir kazne i pravilno presudio optuženika na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, pri čemu je prvostupanjski sud uzeo u obzir niz olakotnih okolnosti, kako osobno i obiteljsko stanje optuženika, tako i njegovu mladost te neosuđivanost, a što je detaljno navedeno u točki 8.1. ove odluke. Stoga olakotne okolnosti nisu podcijenjene, kako se to posredno ističe u žalbi optuženika, a niti su takove da bi opravdavale blaže kažnjavanje. Ta kazna nije prestroga, već je primjerena i blažom od nje, primjenom djelomične uvjetne osude, ne bi se ostvarila svrha izricanja kazne, u smislu specijalne i generalne prevencije. Ovako odmjerena i izrečena kazna, po uvjerenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, pravedna je i nužna kako bi se izrazio odgovarajući društveni prijekor i utjecalo na optuženika da shvati neprihvatljivost vlastitog ponašanja, ali i uputila jasna poruka drugim građanima da se klone sličnih ponašanja.

 

11. Uvažavajući naprijed iznijeto ocjena je drugostupanjskog suda da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju 4 (četiri) godine u konkretnom slučaju ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije te da će kaznom zatvora u navedenom trajanju biti ostvarena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga su žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni neosnovane.

 

12. U konkretnom kaznenom predmetu prvostupanjski sud je, proglašavajući krivim optuženog M. S. za kazneno djelo iz članka 227. stavka 4. u svezi stavka 1. KZ/11., oštećenike iza pokojnog H. M. temeljem članka 158. stavak 2. sa imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu, te je iz dostavne naredbe prvostupanjske presude vidljivo da će se ista presuda dostaviti tim oštećenicima i njihovom punomoćniku.

 

13. Međutim, pregledom spisa, a u povodu podnesenih žalbi, Visoki kazneni sud je uočio da u prvostupanjskom postupku nije pozivan nitko, a niti obaviješten ili sudjelovao bilo tko iza poginulog M. K., kao i to da od prethodnog postupka, pa do okončanja prvostupanjskog postupka nije uopće utvrđivano tko bi bili nasljednici/oštećenici iza njega.

 

14. Ovaj propust prvostupanjskog suda nije utjecao na valjanost prvostupanjske presude. No, budući da oštećenici iza pokojnog M. K. sukladno članku 51. stavak 1. točka 11. ZKP/08. imaju pravo biti obaviješteni o ishodu kaznenog postupka, te sukladno članku 51. stavak 1. točka 2. ZKP/08. i oni imaju pravo na imovinskopravni zahtjev, to će prvostupanjski sud prethodno uočeni propust ispraviti na način da će zatražiti od Matičnog Ureda u Z. smrtovnicu, odnosno od Općinskog građanskog suda u Zagrebu podatak o provedenoj ostavini i utvrđenim nasljednicima, te im dostaviti pravomoćnu presudu. Naime, po načelu pravičnosti, koje uključuje pravično i moralno postupanje prema svim osobama u kaznenom postupku, isti oštećenici barem sada, a budući ranije nisu imali mogućnost očitovati se i sudjelovati u postupku, imaju zakonsko pravo znati tko je odgovoran za prometnu nesreću u kojoj je nastradao M. K., kao i na eventualni imovinskopravni zahtjev, koji mogu ostvarivati u parnici jednako kao što to mogu i nasljednici iza pokojnog H. M., a koje pravo im prvostupanjski sud dao u svojoj presudi, pa će tako pravično i istovjetno postupiti i u pogledu oštećenika iza poginulog M. K..

 

15. Slijedom iznesenog, a budući da ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 13. srpnja 2021.