- 1 -              Revd 714/2021-6

 

 

 

 

 

Broj: Revd 714/2021-6

 

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. S. d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika L. S., iz S., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S. i II-tuženika Republika Hrvatska, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete (v.p.s. 59.793.257,14 kn), odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2577/2016-4 od 27. kolovoza 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-784/11 od 25. veljače 2016., u sjednici održanoj 13. srpnja  2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Tužitelju T. S. d.d. S. se dopušta revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2577/2016-4 od 27. kolovoza 2020. donesena u sporu tužitelja protiv I-tuženika L. S., iz S., radi pravnih pitanja koja glase:

 

1. Odgovara li tužena L. S. za štetu ako je šteta prouzročena neispunjenjem obveza iz ugovora o prvenstvenoj koncesiji i posljedično tome je li sud pravno vezan pravomoćnom presudom VTS RH kojom je utvrđeno da tužena nije ispunila svoje obveze iz tog ugovora i kojom je naloženo L. ispunjenje obveza iz ugovora ?

 

2. Jesu li odluke L. S. o dopuni cjenika (tarifa) iz 2003. i 2005. akt poslovanja tužene za čije donošenje te zakonitost i pravilnost odgovara L. ili se radi o prenesenim poslovima državne uprave za čiju zakonitost i pravilnost odgovara RH?

 

3. Jesu li osporene odluke L. S. o dopuni cjenika (tarifa) iz 2003. i 2005. bile dovoljno precizne, jasne i određene kako bi tužitelj, svi korisnici njegovih usluga (J. i dr.) i sud na jednostavan i lak način mogli utvrditi koje su tarife (naknade) tim odlukama određene, za koje lučke djelatnosti i na koji način (temeljem kojih kriterija) se obračunava naknada za koju djelatnost?

 

4. Je li odlukama L. S. o dopuni cjenika (tarifa) iz 2003. i 2005. određena naknada za svaku pojedinu djelatnost/uslugu iz čl. 65. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine broj 158/03, 100/04, 141/06), ili je L. S. propuštanjem određivanja i propisivanja tužitelju posebne tarife za prijevoz i posebne tarife za odvezu domaćem prometu, posebne tarife za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila u/sa brodova, posebne tarife za parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja putnika i vozila postupilo protivno čl. 8. Odluke o dodjeli prvenstvene koncesije te čl. 2., čl. 16., i čl. 26. Ugovora o prvenstvenoj koncesiji, u vezi s čl. 65. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, te je li njezin rad u donošenju, određivanju i primjeni tarifa bio nezakonit i /ili nepravilan?

 

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2577/2016-4 od 27. kolovoza 2020. donesene u sporu tužitelja protiv II-tuženika Republike Hrvatske radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu, se odbacuje kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj T. S. d.d. S. je podneskom od 5. studenog 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2577/2016-4 od 27. kolovoza 2020. radi deset pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

2. Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da su u odnosu na odluku u sporu između tužitelja i I-tuženika L. S. ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. al. 2. ZPP samo radi pravnih pitanja naznačenih u izreci ovog rješenja.

 

3. Pitanja radi kojih je dopuštena revizija su važna za rješenje ovog spora jer je tužba utemeljena na činjeničnoj tvrdnji da je tuženiku šteta prouzročena neispunjenjem obveza I-tuženika iz Ugovora o prvenstvenoj koncesiji, a važna su i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

3.1. Pitanje br. 1. (u prijedlogu označeno brojem 1.) je važno zato što se predmetna presuda zasniva na pravnom shvaćanju da je I-tuženik ispunio obvezu iz ugovora i da nije postupio nezakonito, što je suprotno shvaćanju u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6898/2010 od 29. studenog 2014., pa postoji različita praksa drugostupanjskog suda.

 

3.2. Pitanje br. 2. (u prijedlogu označeno brojem 2.) je važno zato što se presuda u ovom predmetu glede odgovornosti I-tuženika zasniva na pravnom shvaćanju da je određivanje tarife od strane I-tuženika preneseni posao državne uprave za koju ne odgovara L. nego Republika Hrvatska po odredbama Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 48/99, 15/00, 59/01 i 190/03). Pritom je u istom obrazloženju navedeno da je riječ o aktima poslovanja L. Praksa drugostupanjskih sudova je u odnosu na naznačeno pitanje suprotna (primjerice shvaćanje u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6898/2010, Pž-1155/13, Pž-1161/13, Pž-1162/13, Pž-803/14, Pž-7899/14). U odnosu na pravnu prirodu Tarife lučkih usluga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5308/2008 glede predmetne Tarife iz 2003. utvrdio da „osporena odluka po svojim pravnim značajkama nije drugi propis čiju ustavnost i zakonitost ispituje ustavni sud“ a „Pod drugim propisom u smislu navedene ustave odredbe se podrazumijeva općenormativni akt donesen unutar zakonskog ovlaštenja od strane nadležnog tijela državne vlasti radi provedbe zakona, odnosno propisa kojeg tijela jedinice lokalne i područne samouprave i druge pravne osobe s javnim ovlastima donose unutar svog djelokruga utvrđenog Ustavom i zakonom a koji uređuje odnose na općenit način i koji se odnosi u pravilu na neodređeni krug adresata“ (tako i u Odluci broj U-II-5310/2008), a Upravni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj Us-7209/2003 od 19. veljače 2004. odbacio tužbu radi poništaja zato što Odluka o dopuni cjenika od 28. travnja 2003. nije pojedinačni upravni akt. Stoga je pitanje važno i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

3.3. Pitanja broj 3. (u prijedlogu označeno brojem 7.) i broj 4. (u prijedlogu označeno brojem 3. i 5.) su važna jer je o tim pitanjima Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u odlukama broj Revt-70/2012 i Revt-2015/2015, prema kojemu Tarifama nisu određene naknade za pojedine djelatnosti, dok se pobijana presuda temelji na shvaćanju da je I-tuženik postupio zakonito i odredio naknadu za svaku pojedinu djelatnost, pri čemu se drugostupanjski sud nije izjasnio o djelatnosti pružanja usluga ukrcaja i iskrcaja putnika i pripadajuće parkirališne djelatnosti ), Tarife su različito tumačene i od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Pž-6898/10, Pž-5249/07, Pž-1155/13, Pž-1161/13, Pž-1162/13, Pž-803/14, Pž-7899/14 u kojima je navedeno da tarifom nisu određeno navedene tarife za ukrcaj i iskrcaj putnika i vozila te parkirališnu djelatnost u funkciji ukrcaja i iskrcaja vozila.

 

4. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 387. st. 1. i 6. ZPP tužitelju dopustiti reviziju protiv drugostupanjske presude u sporu tužitelja protiv I-tuženika L. S., iz S. radi pravnih pitanja navedenih u toč. I., izreke ovog rješenja.

 

5. Ostala pravna pitanja koja se odnose na spor između tužitelja i I-tuženika nisu važna zbog slijedećih razloga:

 

5.1. Pitanje označeno u prijedlogu brojem 4., kojim tužitelj pita „Je li javnopravno tijelo (tuženik čiji je osnivač Republika Hrvatska) propisivanjem četverostruko niže tarife za privez i odvez u domaćem prometu (u kojem monopol ima J. (čiji je osnivač i vlasnik također Republika Hrvatska) u odnosu na isti tarifu u međunarodnom prometu (u kojem monopol nema J.) postupilo protivno čl. 5., 14., i 49. st. 2. Ustava RH (načelo jednakosti i vladavine prava), čl. 7. ZOO (načelo jednake vrijednosti činidaba) i čl. 1. st. 1. Uredbe Vijeća EEZ br. 4055/86 od 22. prosinca 2086. u primjeni načela slobode pružanja usluga u pomorskom prometu između država članica te između država članica i trećih zemalja, te je li njezin rad u donošenju, određivanju i primjeni tarifa bio nezakonit i/ili nepravilan?“, nije važno za rješenje ovog spora jer u tužbi nisu iznesene činjenice o nastanku štete zbog različite tarife u domaćem i međunarodnom prometu, ovisno o primatelju usluge. Tužitelj je u žalbi ukazao na različitu tarifu u domaćem i međunarodnom prometu, bez posebnog obrazloženja. Podredno se napominje da, sve da je i riječ o pitanju važnom za rješenje ovog spora, pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava jer presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelj pozvao ne daju razlog važnosti naznačenom pitanju, zato što se u tim presudama sud nije bavio naznačenim pitanjem.

 

5.2. Pitanje označeno u prijedlogu brojem 6. je sadržano u pitanjima radi kojih je ovim rješenjem dopuštena revizija (3. i 4.). Ovo pitanje dijelom nije važno niti za rješenje ovoga spora i pravnu poziciju tužitelja, jer polazi od pogrešne tvrdnje da je L. S. postojeće tarife za privez i odvez broda u domaćem prometu snizila za 82%, u međunarodnom prometu za 18%, a za davanje vode brodovima 42%, (tužitelj postotak sniženja obračunava prema tarifi koju je on donio i objavio), iako je riječ o izmjeni najviših tarifa koje je prethodno donijela L. S., a dopunom iz 2005. tarife L. S. iz 2003. nisu snižene nego povećane.

 

5.3. Pitanja označena u prijedlogu brojem 8. 9. i 10. su općenita, a ta pitanja su sadržajno konkretizirana u pitanjima navedenim u izreci ovog rješenja. Stoga ovaj sud ocjenjuje nepotrebnim dopustiti reviziju radi općenitih pitanja o tome može li Sud materijalno pravo primijeniti, tumačiti, i shvatiti potpuno drugačije od onoga što je njime propisano … (pitanje broj 8), može li sud u drugostupanjskoj presudi izbjeći svoju obvezu sankcioniranja i otklanjanja proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama i može li Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud mijenjati zauzeta pravna shvaćanja u istovrsnim predmetima iako tako izmijenjena shvaćanja nisu potvrđena na sjednici svih sudaca Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske … (pitanje broj 10.), jer je ujednačavanje sudske prakse omogućeno dopuštanjem revizije radi pravnih pitanja navedenih u izreci (toč. I.) ovog rješenja.

 

6. Stoga ostala pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. ZPP vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da u sporu između tužitelja i II-tuženika Republike Hrvatske nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 387. st. 3. u vezi s čl. 385.a st. 1. ZPP.

 

8. Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP u prijedlogu za dopuštenje revizije stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.

 

9. Tužitelj je predložio dopuštenje revizije radi 10 pravnih pitanja, radi kojih predlaže da mu se dopusti podnošenje revizije. Pitanja se odnose na pravna shvaćanja o odgovornosti I-tuženika za štetu zbog povrede obveza iz Ugovora o prvenstvenoj koncesiji broj 2749 od 6. rujna 2004.

 

9.1. U prijedlogu nisu naznačena pravna pitanja i razlozi važnosti koja bi se određeno odnosila na spor između tužitelja i II-tuženika, imajući na umu činjeničnu osnovu tužbe prema kojoj je tužitelju nastala šteta zbog neispunjenja Ugovora o prvenstvenoj koncesiji.

 

10. Slijedom toga u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u sporu između tužitelja i II-tuženika Republike Hrvatske nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 377. st. 3. ZPP, pa je valjalo odbaciti prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude donesene u tom sporu protiv II-tuženika Republike Hrvatske na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP i riješiti kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 13. srpnja 2021.