Broj: Kž 535/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Miroslava Šovanja, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika K. P. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., - dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2015. broj K-130/14., u sjednici održanoj 9. listopada 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika K. P., K. A., odvjetnice u Z.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2015. broj K-130/14. optuženik K. P. i optuženik D. Č., na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.), oslobođeni su od optužbe zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11., članka 215. stavaka 1. i 3. KZ/11. i članka 221. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., - dalje: KZ/97.).

Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećenik je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je optuženik K. P. po branitelju T. K., odvjetniku u Z., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08-17), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća je održana u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika i optuženika K. P., a u prisutnosti njegove braniteljice K. A., odvjetnice u Z., koji su zahtijevali obavijest o sjednici.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Protivno žalbenom prigovoru, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je nekonfrontirani iskaz svjedoka S. T., koji je dao pred policijskim istražiteljem, jedini dokaz koji isključivo tereti optuženike kao počinitelje inkriminiranih kaznenih djela, jer u kasnijim iskazivanjima, kako pred državnim odvjetnikom, tako i pred sudom, optuženike nije teretio pa se na tom iskazu ne može isključivo ni u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda jer bi u protivnom bilo povrijeđeno ustavno i konvencijsko pravo optuženika na pravično suđenje, sadržano u članku 29. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje: Ustav) i članku 6. stavku 3. (d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 13/03, 9/05., 1/06. i 2/10. - dalje: EKLJP), a propisano i u članku 411. stavku 4. (posljednja rečenica) ZKP/08-17.

Ne stoji tvrdnja žalitelja da i drugi personalni i materijalni dokazi upućuju na optuženike kao počinitelje terećenih kaznenih djela jer svjedoci M. T., A. R. i M. R., na koje se u žalbi poziva žalitelj, svojim iskazima izravno ne terete optuženike za počinjenje inkriminiranih kaznenih djela, a njihovo svjedočenje o tome da je optuženik K. P. bio posljednja poznata osoba koja je bila u posjedu mobilnog telefona marke L. s kojeg je kritičnog dana pozvan B. S., kojem je potom i oduzet osobni automobil marke „D. A.“ reg. oznake ... koji je upotrijebljen za počinjenje kaznenog djela razbojništva, nema takvu dokaznu snagu koja bi optuženike dovodila u vezu s inkriminiranim događajima.

Naime, žalitelj ispušta iz vida okolnost koju je u obrani istakao optuženik K. P. da je taj mobilni telefon prije inkriminiranog događaja prodao nepoznatoj osobi, koja obrana se ne može sa sigurnošću isključiti jer istu potvrđuje i svjedok T. L., a suprotno mišljenju žalitelja, u prilog tome ide i sadržaj analitičke obavijesti prikaza telefonske komunikacije PU zagrebačke, Odsjeka kriminalističke analitike iz koje proizlazi da je u spomenuti mobilni telefon tek 7. ožujka 2012., dakle na dan kad su kaznena djela počinjena, umetnuta SIM kartica nepoznatog vlasnika i broja ... s kojeg je pozivana pizzerija „C. Š.“.

Kada se naprijed iznijeto poveže s činjenicom da niti jedan ispitani svjedok nije mogao prepoznati optuženike kao počinitelje terećenih kaznenih djela, s obzirom da su bili maskirani, kao što ni rezultati provedenog balističkog i mehanoskopskog vještačenja, protivno žalbenom prigovoru, ne upućuju na optuženike kao počinitelje, evidentno je da je isključivo iskaz svjedoka S. T., koji je dao pred policijskim istražiteljem, dokaz koji tereti optuženike za počinjenje predmetnih kaznenih djela, a radi se o nekonfrontirajućem iskazu svjedoka jer ga obrana nije bila u mogućnosti ispitati.

Također treba reći da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno ispitivati u svojstvu svjedoka policijskog istražitelja B. B. i policijskog službenika N. Š. koji je sudjelovao kao zapisničar u ispitivanju svjedoka S. T. radi ocjene istinitosti i vjerodostojnosti iskaza spomenutog svjedoka, kako to žalitelj ističe u žalbi, jer izvođenje tih dokaza ne bi pridonijelo potpunijem utvrđivanju činjeničnog stanja, s obzirom da bi ti svjedoci iskazivali o sadržaju nekonfrontirajućeg iskaza svjedoka. 

S obzirom da se na takvom dokazu isključivo ili u odlučujućoj mjeri ne može temeljiti sudska odluka, sukladno odredbi članka 411. stavka 4. ZKP/08., a vodeći računa i o ustavnom i konvencijskom pravu optuženika na pravično suđenje utemeljeno na ranije citiranim odredbama Ustava i Konvencije, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je optuženike oslobodio od optužbe na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.

Slijedom iznijetoga, neosnovana je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa je žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci na temelju članka 482. ZKP/08-17.

Zagreb, 9. listopada 2018.