Broj: Kž 6/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i branitelja optuženog A. B., odvjetnika I. M. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 17. travnja 2013., broj K-11/2009, u sjednici održanoj 9. listopada 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog Z. R., odvjetnika J. F.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalbe državnog odvjetnika i branitelja optuženog A. B., odvjetnika I. M. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Šibeniku proglasio je krivim optuženog A. B., kome je suđeno u odsutnosti, za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje: KZ/11.) i osudio ga na kaznu zatvora od tri godine u koju je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunao vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u pritvoru od 31. srpnja 2006. do 24. siječnja 2007. Na temelju članka 69. stavka 1., 3. i 4. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora. Na temelju članka 190. stavka 8. u vezi stavka 1. KZ/11. od optuženika je oduzeta opojna droga kokain u količini 97,39 grama. Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06. – dalje: ZKP/97.) optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova postupka.

 

              Istom presudom je optuženi Z. R., na temelju članka 354. stavka 3. (ispravno: točke 3. ZKP/97.) oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. (pravilno bi bilo da je oslobođen optužbe zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. KZ/97. kako je pravno označeno u optužnici) te je u odnosu na taj dio presude, na temelju članka 123. stavka 3. ZKP/97., odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik i to u oslobađajućem i osuđujućem dijelu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja (iako se obrazlaže samo pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer žalba smatra da iz provedenih dokaza i utvrđenih okolnosti treba donijeti drugačije zaključke, a ne navodi koje je činjenice sud propustio utvrditi ili dokaze izvesti) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Žali se i branitelj optuženog A. B., odvjetnik I. M. naznačujući kao žalbene razloge bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i odluku o kazni, dok obrazlaže jedino žalbeni navod pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti presudu u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukinuti je i vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi Z. R. po branitelju, odvjetniku J. F. u kojem predlaže odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97., nakon dužnog razgledanja vratio spise na daljnji postupak podneskom od 28. siječnja 2014. broj KŽ-DO-111/2014.

 

Javni dio sjednice vijeća održan je u prisutnosti branitelja optuženog Z. R., odvjetnika J. F. te na temelju članka 374. stavka 4. ZKP/97. u odsutnosti državnog odvjetnika i optuženog Z. R., koji su o sjednici uredno izvješteni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na osuđujući dio pobijane presude:

 

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogriješio kada je iz činjeničnog opisa izostavio okolnost da je postojala namjera da se kupljena droga kokain donese u R. i ondje proda jer, po žalbi, ta okolnost proizlazi iz činjenice da je droga bila namijenjena konzumentici iz R. koja je drogu naručila. Suprotno ovom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i obrazložio okolnosti zbog kojih smatra da u postupku nije dokazano da je droga pronađena kod optuženog A. B. bila namijenjena za prodaju na području R., a obrazloženje prvostupanjskog suda (osma stranica šesti odjeljak presude) prihvaća i ovaj sud. Tome valja dodati da, s obzirom da se droga koja je predmet kaznenog djela ne može povezati s optuženim Z. R., tada za zaključak o području namjeravane prodaje opojne droge nisu od utjecaja poruke upućene optuženom Z. R., tim više što su poruke upućene u razdoblju od 5. do 26. srpnja 2006., a droga je pronađena tek dana 31. srpnja 2006. i to kod opt. A. B.

 

Žalba branitelja optuženog A. B. navodi da nema dokaza da je taj optuženik posjedovao kokain u cilju daljnje prodaje jer sama činjenica držanja nešto manje od 100 grama kokaina nije dovoljna za takav zaključak budući da je on u svojoj obrani rekao da je ovisnik o kokainu, a da mu je novac u iznosu od 3.000,00 Eura dao njegov otac koji je netom prije događaja prodao zemlju, dok iz psihijatrijskog vještačenja proizlazi da je optuženik A. B. ovisnik o kokainu koji je dnevno konzumirao 4-5 grama kokaina, a u slučaju lošije kvalitete droge i do 20 grama pa da je kazneno djelo produkt psihopatologije njegove ovisnosti. Žalba zaključuje da je droga pronađena kod optuženika, s obzirom na dnevnu količinu koju je konzumirao, bila dostatna za 10 do 20 dana u svrhu osobne konzumacije.

 

Žalba parcijalno pa time i netočno interpretira rezultate dokaznog postupka i pri tome propušta cijeniti da optuženik prihodima koje je istakao u obrani od 24. siječnja 2007. (list 236 spisa) nije mogao udovoljavati onakvoj ovisnosti o kojoj je govorio na raspravi. Naime, isti je naveo da je dvije godine prije događaja koji je predmet ovog postupka počeo konzumirati opojnu drogu kokain i da dnevno konzumira goleme količine te tvari za koju je općepoznato da na tržištu ima vrlo visoku cijenu. Kod takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je dio pronađene droge koja je plaćena 3.000,00 Eura (oko 22.500,00 kn) bio namijenjen za osobnu uporabu, a dio za daljnju prodaju, a na taj zaključak nije od utjecaja daljnji žalbeni navod branitelja da na to ne upućuju materijalni dokazi kao što su način pakiranja i činjenica da kod optuženika nisu pronađeni predmeti poput precizne vage (time da ovaj žalbeni navod branitelj kvalificira kao apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97. smatrajući da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku).

 

Iako se žalbom branitelja optuženog A. B. ne pobija prvostupanjska presuda zbog odluke o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao odluku o kazni u skladu sa člankom 382. ZKP/97. koji propisuje da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi, između ostalog, i žalbu zbog odluke o kazni. Ovaj sud je zaključio da je prvostupanjski sud, odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženika, pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, i to smanjenu ubrojivost, ne u bitnoj mjeri, kao olakotnu te raniju osuđivanost na kaznu zatvora od pet godina i šest mjeseci (podatak u presudi prizivnog suda Graz, Republika Austrija na listu 392 spisa) zbog istovrsnog kaznenog djela kao otegotnu okolnost te optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju tri godine. Ta kazna je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerena okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

U odnosu na oslobađajući dio pobijane presude:

 

Državni odvjetnik osporava činjenično stanje smatrajući da razlike u obrani optuženog Z. R., njegovo lažno predstavljanje prilikom uhićenja te postojanje poruka u mobitelu optuženika kojima se naručuje opojna droga treba tumačiti u smjeru zaključka da je isti počinitelj predmetnog kaznenog djela.

 

Tako žalba elaborira da je optuženi Z. R. tijekom postupka mijenjao svoju obranu na način da je svoje navode o razlozima i broju dolazaka u S. mijenjao nastojeći ih prilagođavati iskazima svjedokinja S. G. i N. J., djelatnica B. i drugim dokazima. Dalje žalitelj ističe da se optuženi Z. R. prilikom zaticanja od strane policije lažno predstavio i predočio lažnu osobnu iskaznicu, a takav svoj postupak je u svojoj obrani objasnio time da je protiv njega bio određen pritvor i raspisana tjeralica u drugom kaznenom predmetu zbog kaznenog djela razbojništva, što ne odgovara stanju stvari jer je prije tog događaja protiv njega bio pravomoćno obustavljen navedeni kazneni postupak, ukinut pritvor i povučena tjeralica, a da je optuženik imao motiva za lažno predstavljanje jer je znao da se kod optuženog A. B. nalazi droga koju su zajedno kupili.

 

Ovdje žalba netočno interpretira obranu optuženika od 2. kolovoza 2006. (list 40 spisa) tako da propušta uzeti u obzir dio te obrane koji nije reproduciran u presudi jer se odnosi na kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. KZ/97. (koje je postalo pravomoćno u ranije provedenom postupku) kada je optuženik objasnio razloge za pribavljanje krivotvorenih osobnih isprava (a ne za njihovo korištenje kako žalba navodi) postojanjem tjeralice zbog kaznenog djela razbojništva, no tada je također rekao da se inkriminirane zgode služio krivotvorenim ispravama zato što je izgubio osobnu iskaznicu, a da mu je vozačka dozvola oduzeta jer je skrivio prometnu nesreću.

 

Pozivajući se na poruke pronađene u mobitelu optuženog Z. R. žalba državnog odvjetnika navodi da je samo par dana prije događaja koji je predmet ovog postupka jedna konzumentica putem mobitela poslala više poruka optuženom Z. R. u kojima od njega naručuje opojnu drogu kokain i na temelju toga žalba zaključuje da je konzumentica očito znala da se optuženi Z. R. bavi prodajom kokaina, nakon čega su optuženici otišli u S. po opojnu drogu kokain sa ciljem prodaje toj konzumentici i drugim konzumentima u R. pa da je stoga neprihvatljiv stav prvostupanjskog suda da se poruke u kojima se naručuje kokain ne mogu povezati s kokainom pronađenim kod optuženog A. B. jer da se radi o izravnoj vezi između poruka i pronađenog kokaina.

 

Neprihvatljivi su argumenti koje žalba nudi u prilog zaključka o kaznenoj odgovornosti optuženog Z. R. Naime, niti jedna od istaknutih okolnosti ne predstavlja direktnu poveznicu između optuženog Z. R. i droge koja je pronađena kod optuženog A. B. Zbog vremenskog razmaka između poruka koje su (prema zapisniku s lista 18-19 spisa) upućene u razdoblju od 5. do 26. srpnja 2006., a droga pronađena 31. srpnja 2006. ne može se s izvjesnom sigurnošću zaključiti da je droga koja je predmet ovog postupka direktno povezana s tim porukama. Nadalje, neovisno o tome jesu li istiniti navodi optuženika o razlozima korištenja lažnih osobnih isprava na ime N. P., ta činjenica sama po sebi, a niti u povezanosti s drugim indicijama na koje se poziva državni odvjetnik (mijenjanje obrane i poruke u kojima se od njega traži kokain) nije dovoljna za nedvojbeni zaključak da je taj optuženik sudjelovao u počinjenju kaznenog djela. Na takav zaključak, a u odsutnosti drugih dokaza koji bi upućivali na njegovu kaznenu odgovornost, nisu od utjecaja niti očite proturječnosti i neistine u obrani optuženog Z. R. koje se odnose na broj odlazaka i razloge odlaska u S., tim više što se radi o popratnim okolnostima koje nisu u izravnoj vezi s počinjenjem djela. Slijedom svega navedenog, ne može se s potrebnom izvjesnošću smatrati da je droga pronađena kod optuženog A. B. bila namijenjena za prodaju od strane optuženog Z. R.

 

Stoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede iz članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP/97., niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 387. ZKP/97., žalbe državnog odvjetnika i branitelja optuženog A. B. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci.

 

Zagreb, 9. listopada 2018.