Broj: Kž 400/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. L., zbog kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. u vezi s člankom 1. alinejom 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00. 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07. – dalje u tekstu: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. travnja 2018. broj K-8/2018., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku  („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.), optuženi I. L. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zloupotrabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi s člankom 1. alinejom 4. KZ/97., opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude te kazneno djelo protiv gospodarstva, povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), opisano u točki 2. izreke prvostupanjske presude.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.-5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. (u prvostupanjskoj presude pogrešno navedeno: Kaznenog zakona) odlučeno je da imovinskopravni zahtjev oštećenika Republike Hrvatske, Ministarstva financija u cjelokupnom iznosu od 2.721.118,71 kuna s pripadajućom kamatom upućuje se u parnicu.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom se predlaže „da sud drugog stupnja prihvati žalbu te ukine presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog, državni odvjetnik u žalbi smatra da je optuženik svjesno i voljno osnovao društvo i postao direktor društva, iako mu je bilo poznato da za mjesec dana nastupa na izdržavanje kazne zatvora. Svjesno i voljno je ovjerio račune svojim potpisom i pečatom društva koji je prethodno pribavio bez da je provjerio na koji će se način računi koristiti, iako je on odgovoran za njihovo izdavanje te nije provjerio ni organizirao plaćanje obveza društva prema državi na temelju izdanih računa što je kao direktor dužan učiniti. Ni po izlasku iz zatvora nije pokušao pribaviti poslovnu dokumentaciju niti uspostaviti poslovne knjige niti utvrditi poslovanje društva čiji je direktor u svojoj odsutnosti, iako u vrijeme poreznog nadzora nije bio u zatvoru.

No, protivno ovakvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka, pravilno utvrdio da nije dokazano da bi optuženik počinio kaznena djela iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 4. KZ/97. i članka 248. KZ/11. koja su mu izmijenjenom optužnicom stavljena na teret te je za takvo svoje utvrđenje dao valjane, jasne i potpune razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, iz podataka dobivenih od Zatvora u Z. vidljivo je da je optuženik pretežiti dio terećenog razdoblja bio, što u istražnom zatvoru, što na izdržavanju kazne (terećeno razdoblje: od 24. studenoga 2007. do 29. kolovoza 2008., a vrijeme za koje je optuženom I. L. oduzeta sloboda: od 14. prosinca 2017. do 15. rujna 2008.). Pritom su svi sporni računi izdani upravo u vrijeme dok je optuženik bio u zatvoru (od 4. siječnja 2008. do 29. kolovoza 2008.), s time da je utvrđeno da ga je u zatvoru posjećivao jedino otac, dok nije koristio pogodnosti izlaska. Premda je grafološkim vještačenjem potpisa na spornim računima utvrđeno da je njihov skriptor upravo optuženi I. L., sama ta činjenica niti po ocjeni ovog suda nije dostatna za utvrđenje da su se u optuženikovom ponašanju ostvarila objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97., odnosno iz članka 256. KZ/11.

Naime, sam je optuženik u svojoj obrani naveo da je potpisivao bjanko neke papire. Konkretni računi su ispisani na računalu na A4 formatu papira i doista je, kako to navodi i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, tehnički lako ispisati takav račun na unaprijed potpisan papir. Osim toga, da bi optuženik bio proglašen krivim za postupanje opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude, on mora biti svjestan sadržaja takvog računa i mora znati na koji će način upravo račun takvog sadržaja biti uporabljen. Za njegovu kaznenopravnu odgovornost, uz okolnost da je optuženik u vrijeme izdavanja računa bio lišen slobode, nije dostatno utvrđenje da je on formalno dio direktor trgovačkog društva D. d.o.o. koji je odgovoran za poslovanje društva te da se na spornim računima nalazi njegov potpis, nego je nužno utvrditi i da je on takav račun potpisao svjestan da je na njemu posebno iskazan PDV iako trgovačko društvo D. d.o.o. nije u sustavu PDV-a te da ga je potpisao upravo s ciljem da se tom društvu pribavi nepripadana materijalna dobit uskratom sredstava koja pripadaju Državnom proračunu. Da je optuženik bio svjestan navedenog ne tvrdi se niti u žalbi, nego se optuženikova kaznena odgovornost izvlači iz činjenice da je on formalno bio direktor društva te je kao takav po zakonu odgovoran za zastupanje i vođenje društva kao i podmirenje njegovih poreznih obveza te vođenje poslovnih knjiga društva. No, protivno takvim navodima u žalbi, da bi optuženik bio kazneno odgovoran za svoje postupanje u trgovačkom društvu čiji je direktor, on mora sudjelovati u donošenju poslovnih odluka o konkretnim poslovnim aktivnostima ili barem odobriti takve poslovne odluke i biti svjestan njihovih učinaka i pravnih posljedica, a to ne proizlazi iz dokaza u spisu predmeta. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se u optuženikovom ponašanju nisu ostvarila subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97., odnosno iz članka 256. KZ/11.

Jednaka je situacija i u odnosu na kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. Naime, optuženiku se stavlja na teret da tijekom 2008. nije vodio poslovne knjige koje je po zakonu bio dužan voditi, pri čemu je utvrđeno da se je optuženik veći dio 2008. nalazio na izdržavanju kazne. Prema tome, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, optuženik nije faktički upravljao društvom jer je u tome bio i fizički spriječen. Osim toga, iz stanja cjelokupnog spisa predmeta proizlazi da optuženik nije niti imao saznanja o poslovnim promjenama koje su se za vrijeme njegovog boravka u istražnom zatvoru i izdržavanja kazne događale, a na temelju kojih se i upisuju određeni knjigovodstveni odnosno poslovni podaci, a koji čine sadržaj poslovnih knjiga i ostale knjigovodstvene dokumentacije i bez kojih te knjige ne postoje. Stoga, bez obzira na činjenicu da je optuženik kroz inkriminirano razdoblje formalno bio direktor trgovačkog društva D. d.o.o., iz već navedenih razloga se ne može tvrditi da je samo zbog te činjenice i kazneno odgovoran za nevođenje poslovnih knjiga. Što se tiče navoda u žalbi državnog odvjetnika da u vrijeme poreznog nadzora optuženik nije više bio u zatvoru, no, unatoč tome nije ni pokušao pribaviti poslovnu dokumentaciju, treba napomenuti da optuženiku niti nije stavljeno na teret da nije postupio po zapisniku Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z. od 14. prosinca 2009. kojim se nalaže poreznom obvezniku D. d.o.o. da u roku od deset dana od primitka zaključka osnuje i ažurira knjigovodstvenu dokumentaciju i poslovne knjige za nadzirano razdoblje od 01.01.2008. – 31.12.2008. te pribavi knjigovodstvene isprave za nadzirano razdoblje, nego mu je, kao što je to već navedeno, stavljeno na teret da u tijeku 2008. nije vodio poslovne knjige.

Stoga je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja niti su prilikom njezinog ispitivanja utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 9. listopada 2018.