-1-

                                                                                                                    Broj: Jž-1622/2018

                                        

                                                                                                          Broj: Jž-1622/2018

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv 1.okrivljenog J. P. i 2. okrivljenog M. V., zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 137/09, 14/10 i 60/10), odlučujući o žalbi 1.okrivljenog J. P. podnijetoj protiv presude Prekršajnog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu od 16. travnja 2018., broj: 1. Pp J-1390/17, na sjednici vijeća 13. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

I.              Odbija se kao neosnovana žalba 1.okrivljenog J. P. i potvrđuje se pobijana presuda

 

II.       Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), 1.okrivljeni J. P. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom 1.okrivljeni J. P. i 2.okrivljeni M. V. su proglašeni krivima i kažnjeni zbog prekršaja iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci iste, za koje djelo je uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, 1.okrivljeniku izrečena novčana kazna u iznosu od 3.500,00 kuna, a 2.okrivljeniku je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

2.              Istom presudom okrivljenici su, na temelju članka 139. stavka 3. u svezi s člankom 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 kuna svaki.

 

3.              Protiv te presude 1.okrivljeni J. P. je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o sankcijama. Žalitelj u žalbi ističe u bitnom, da nije kriv i da odluka nije osnovana na zakonu. Sud je počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka obzirom je izreka proturječna sama sebi i razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno isti su nejasni i proturječni, pa tako sud navodi kako je pridao vjeru iskazu svjedokinje J. V.-P., a onda niže navodi kako je u odnosu na žalitelja ona bila pristrana. Također je nejasno kako sud kvalificira prekršaj jer ga izrekom proglašava krivim za verbalno nasilje, da bi kasnije navedeno označio kao psihičku prisilu s nastalom posljedicom u vidu povrede dostojanstva, straha i ugroženosti, pa kako između verbalnog nasilja i psihičke prisile postoji znatna razlika, nije jasan počin  radnje koja mu je stvarno stavljena na teret. Presuda se ne može temeljiti na iskazu svjedokinje jer isti nije dan objektivno, okolnosno i vrijednosno, već je izrazito opterećen subjektivnim, s obzirom da se oni nalaze u složenom i konfliktnom odnosu, u tijeku je brakorazvodna parnica i ona prema njemu iskazuje otvoreni prijezir, pa njezin iskaz obiluje nelogičnostima, što je najbolje vidljivo usporedbom zapisnika s glavne rasprave i izjava danih policijskim službenicima prilikom podnošenja prekršajne prijave. Iskazi predloženih svjedokinja su bili neprihvatljivi sudu jer sud zaključuje da nisu nazočile događaju, no iskazi ipak nisu beznačajni jer ukazuju na ono što i on tijekom cijelog postupka ističe, a to je da je svrha postupka zlouporaba sustava da bi ga se diskreditiralo u postupku brakorazvoda i skrbništva. Sud nije pristupio objektivno i nepristrano, te činjenice koje mu idu u korist nisu utvrđivane s jednakom pažnjom, a u svakom slučaju postupkom je povrijeđena presumpcija nevinosti, a dokazni postupak je valjalo nadopuniti ili primjenom načela „in dubio pro reo“ donijeti oslobađajuću presudu. Žalitelj ponavlja svoju obranu koju je iznio i detaljno analizira provedeni postupak i iskaze ispitanih osoba, ukazujći da je sud propustio utvrditi postojanje bračne zajednice kao preduvjet tazbinskog srodstva, već paušalno zaključuje n temelju formalnog postojanja braka, koji zaključak nije ispravan jer brak i bračna zajednica nisu istovrsni instituti. Žalitelj detaljno opisuje svoju obiteljsku situaciju i činjenicu da je bračna zajednica prestala, ukazujući i na shvaćanje iz niza presuda sudova nadležnih za obiteljske predmete, ističući da uslijed prestanka bračne zajednice on i 2.okrivljenik nisu obitelj. Nadalje, predmetni prekršaj je s obzirom na zakonski opis konkretan što znači da je potrebna radnja kojom se ostvaruje posljedica u vidu povrede dostojanstva ili uznemirenosti, što je potrebno objektivno utvrditi, no u postupku nije nedvojbeno razjašnjeno. Također nisu utvrđena niti druga obilježja prekršaja, a koja su utvrđena temeljem iskaza kćerke 2.okrivljenika čiji iskaz se ne može smatrati nepristranim. Sud je nepravilno primijenio materijalno pravo jer je ranijim zakonom verbalno nasilje bilo postavljeno kao apstraktni prekršaj, a novi zakon zahtijeva posljedicu u vidu povrede dostojanstva i uznemirenosti pa ga je valjalo primijeniti kao blaži. Isto tako nepravilan je zaključak suda o nepostojanju okolnosti koje isključuju protupravnost, konkretno zablude o biću prekršaja, jer je on razumno i opravdano smatrao da on i tast ne čine obitelj. Prilikom odluke o kazni nisu potpuno i pravilno utvrđene olakotne okolnosti n njegovoj strani, odluka o sankciji je neprihvatljiva i paušalna, te je sud trebao i utvrditi kako je lošeg imovnog stanja, kreditno opterećen kreditom kojeg je podigao radi daljnjeg školovanja i obuke, a također je obveznik uzdržavanja djeteta u iznosu od 950,00 kuna, a kako žive odvojeno dva puta mjesečno radi ostvarivanja susreta ima i troškove puta od minimalno 1.000,00 kuna, pa je kazna izrazito otegotna za njega i iznosi četverostruki iznos mjesečne obveze uzdržavanja. Žalitelj uz žalbu prilaže ugovor o kreditu, izvješće o obveznom savjetovanju prije razvoda braka, zapisnik s rasprave kod Općinskog suda u Splitu i potvrde o uplati obveze uzdržavanja za dijete, predlažući da ga se oslobodi krivnje, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. 

 

5.              Žalba nije osnovana.

 

6.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7.              Suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da nisu počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka koje se ističu u žalbi i da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na koju ukazuje žalitelj, kao i da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.

 

8.              Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je žalitelj upoznat s optužnim prijedlogom i da mu je omogućeno da angažira branitelja i iznese svoju obranu, pa je evidentno da je žalitelju bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku.

 

9.              Činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio na iskazu 2.okrivljenika i njegove kćerke (tada još supruge 1.okrivljenika) J. V. P. ispitane kao svjedokinje, ne dovodi do nezakonitosti presude, jer pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza kojom je iskaz svjedokinje ocijenio uvjerljivim. Stoga je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na svjedokinjinu iskazu u kojem je navedena potvrdila činjenice odlučne za postojanje djela prekršaja, valjano obrazloživši razloge zbog kojih je sud prvog stupnja prihvatio njezino svjedočenje te zbog čega nije prihvatio obranu 1.okrivljenika.

 

10.              U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji žalitelja.

 

11.              Činjenično stanje je prvostupanjski sud utvrdio analizom i ocjenom obrane okrivljenika i provedenog suočenja između njih, iskaza svjedoka – L. P. K., J. V. P., D. V. i I. S., te pročitane dokumentacije u spisu.

 

12.              Iskaz okrivljenika i provedene dokaze prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Analizom provedenih dokaza i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, prvostupanjski sud je utvrdio da je žalitelj predmetne zgode postupao na način opisan u izreci pobijane presude, za svoju odluku dao je razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, te je izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji okrivljenika.

 

13.              Kako prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja u odnosu na žalitelja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja. Sud može temeljiti osuđujuću odluku i na iskazu svjedoka koji je zainteresiran za ishod postupka u slučaju kada postoje međusobno protivne obrane okrivljenika i iskaz svjedoka, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

 

14.              Što se tiče žalbenog navoda koji se odnose na međusobni obiteljski odnos sudionika događaja, nedvojbeno je da su žalitelj i J. V. P. u vrijeme događaja bili u braku, pa su time i žalitelj i 2.okrivljeni M. V. u tazbinskom srodstvu prvog stupnja (zet-punac), dakle u stupnju srodstva koji podliježe pod taksativno naveden i opisan odnos koji čini obitelj u smislu članka 3. stavka 1. alineja 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Razlika između stvarnog prestanka bračne zajednice i formalnog razvoda braka, odnosno činjenica da je zajednički život žalitelja i njegove supruge prestao prije ovog događaja a za vrijeme kojeg je razvod bio u tijeku, nikako ne mijenja nespornu činjenicu da su u vrijeme događaja okrivljenici bili u tazbinskom srodstvu i činili obitelj. Smisao zakonskih odredbi upravo i jest zaštititi osobe (a pogotovo djecu) od izloženosti posljedicama poremećenih obiteljskih odnosa pogotovo u kritičnim i osjetljivim razdobljima, konkretno u ovom slučaju tijekom postupka razvoda. Činjenica da su žalitelj i kćerka 2.okrivljenika u vrijeme događaja bili u braku uopće nije bila sporna tijekom postupka, pa je ovaj žalbeni navod neosnovan.  

 

15.              Što se tiče daljnjih žalbenih navoda koji se odnose na povredu materijalnog prava, ukazuje se da ponašanje žalitelja svakako ispunjava zakonska obilježja prekršaja. Naime, u smislu odredbe članka 4. alineje 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, se nasiljem u obitelji između ostalog smatra verbalni napad, nazivanje pogrdnim imenima i vrijeđanje. Nakon predmetnog događaja je na snagu stupio novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji u odredbi članka 10. propisuje i određuje pojam nasilja u obitelji, a jedan od oblika nasilja je i psihičko nasilje pod koji oblik nasilja se podvodi verbalno nasilje. Navedeni novi Zakon traži da je postupanje kod žrtve nasilja prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost, a iz cijelog postupka nedvojbeno proizlazi da je ponašanje žalitelja kod drugog sudionika izazvalo uznemirenost. Da bi određeno ponašanje predstavljalo oblik verbalnog nasilja (kao podvrste psihičkog nasilja), prosuđuje se kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima (temeljem kojih izrazi „jebem ti mater, šepavče, ubit ću te, puši kurac...“ svakako vrijeđaju dostojanstvo osobe i stvaraju uznemirenost), te je u ovom slučaju utvrđeno da se nije radilo o kršenju uobičajenih pravila pristojnosti već o ponašanju koje ima obilježja obiteljskog nasilja. Pri ocjeni ponašanja počinitelja potrebno je uzeti u obzir cjelokupni kontekst, uvažavajući ukupnu obiteljsku situaciju i činjenicu da su odnosi među supružnicima bili izrazito poremećeni ali da su zbog zajedničkog djeteta i nadalje prisiljeni na suradnju i određene obiteljske kontakte, pa u tom kontekstu žaliteljevo ponašanje u nazočnosti djeteta predstavlja nasilje, a ne čin zrele komunikacije i odgovornog roditeljskog i obiteljskog ponašanja.

 

16.              Stoga je prema mišljenju ovog Suda, prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo okrivljenika kao prekršaj iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

 

16.              Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud 1.okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je 1.okrivljeniku izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

17.              Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 20. stavka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana novčana kazna u rasponu od 6.000,00 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju u trajanju od najmanje 30 dana (do najviše 90 dana propisanog člankom 35. Prekršajnog zakona).

 

18.              Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna koja je izrečena u ublaženom iznosu, dakle znatno ispod zakonskog minimuma za to djelo nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Suprotno žalbenim navodima, sud je 1.okrivljeniku uzeo u obzir kao olakotno i njegovo loše imovno stanje (str. 9. red 27. presude), a sve olakotne okolnosti na strani 1.okrivljenika sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio prilikom odmjeravanja kazne (pritom uzevši u obzir osim nezaposlenosti i njegovo loše imovno stanje u cjelini kao olakotnu okolnosti). Po ocjeni ovog Suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti 1.okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz  članka 32. istog Zakona, postići upravo ovako izrečenom novčanom kaznom.

 

19.              Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, 1.okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

 

20.              Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

 

25.              Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                           U Zagrebu, 13. srpnja 2021.

 

 

Zapisničar:                                                                       Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

      Robert Završki, v. r.                                                                Siniša Senjanović, v.r.

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 5 otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.