1

                                                                            Poslovni broj 78 Gž R-731/2021-2

 

  Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zagrebu

   Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 78 Gž R-731/2021-2

 

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu toga suda Jadranki Matić, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. G. iz Z., …, OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., …, protiv tuženika K. bolničkog centra S. m., Z., …, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-801/20-32 od 18. siječnja 2021., dana 12. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tuženika K. bolničkog centra S. m., Z., …kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-801/20-32 od 18. siječnja 2021. u dijelu pod točkom I. izreke, točkom II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 10.950,00 kn s pripadajućim kamatama i pod točkom III. izreke. 

 

Obrazloženje

             

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 56.910.63 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način određen izrekom te presude, izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći iz točke I. izreke (točka I. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu glavnice iz točke I. izreke (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupaka u iznosu od 10.950,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2021. do isplate (točka II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka III. izreke).

 

2. Protiv navedene presude pod točkom I., točkom II. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja i za naknadu troškova postupka i pod točkom III. izreke žali se tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvoga stupnja pošao je od slijedećih činjenica:

- da je tužitelj u utuženom periodu kod tuženika radio na radnom mjestu doktora medicine, specijaliste,

- da je radio prekovremene sate, a da mu tuženik nije platio naknadu za cjelokupni prekovremeni rad u mjesecima u kojima su blagdani ili drugi neradni dani padali na inače radni dan u tjednu,             

- da mu za tako odrađene sate tuženik nije platio niti dodatke za otežane uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, kao i

- da je zbog pogrešnog obračuna tužitelju plaćena manja naknada za godišnji odmor i privremene nesposobnosti za rad.

 

5. Na temelju tih činjenica, pozivom na odredbe navedene u obrazloženju pobijane odluke, a sadržane u Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov. broj: 143/13., 96/15., dalje KU/13), Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Nar. nov. broj: 141/12., dalje TKU/12), Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. (Nar. nov. broj: 28/18., dalje KU/18) i Zakona o radu (Nar. nov. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje: ZR/09 i Nar. nov. 93/14., 127/17., dalje: ZR/14) te pozivom na izračun sačinjen po financijskom vještaku sud prvoga stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev u žalbom pobijanom iznosu.

 

6. Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijane presude ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se, u smislu te odredbe, ne bi mogla ispitati. Izreka presude ne proturječi sama sebi, obrazloženje sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, a ne postoji niti proturječnost između priloženih isprava i razloga presude. Također, ispitujući presudu prvostupanjskog suda, kao i postupak koji joj je prethodio, sud drugog stupnja nije utvrdio da bi bile počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP.

 

7. Suprotno navodima žalbe sud prvoga stupnja nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Naprotiv, ocjenu dokaza sud je proveo u skladu s tom zakonskom normom i na temelju iste pravilno je i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice.

 

8. Isto tako neosnovanim su ocijenjeni i navodi žalbe kojima se pobija pravilnost primjene prava.

 

9. Odredbom čl. 47. KU/13, odnosno čl. 45. KU/18, definirana je plaća tužitelja te je navedeno da istu čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Iz navedene odredbe ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na ikoji drugi način izuzev onog koji je propisan člankom tim odredbama. To znači da plaću tužitelja i za prekovremeni rad čini osnovna plaća i dodaci u odnosu na osnovnu plaću, naravno uz uvećanje koje se primjenjuje za svaki sat prekovremenog rada. Odnosno, kako pravo tužitelja na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe članka 83. stavak 3. ZR/09, odnosno članka 91. stavak 3. ZR/14 koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad to nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelj ima pravo za rad koji je ostvario u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom članka 91. stavak 3. ZR/14.

 

10. Pri tome valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelj, kada mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama iz čl. 57. KU/13 koji odgovara čl. 55. KU/18 (posebni uvjeti rada) i čl. 59. KU/13 koji odgovara čl. 57 KU/18 (iznimna odgovornost za život) te čl. 51. stavak 9., 10. i 11. KU 143/13 koji odgovara čl. 49. stavak 9., 10. i 11 KU/18 (prekovremeni rad), koje shvaćanje je i u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2019

 

11. Nadalje, prema članku 81. ZR/14 (odnosno članak 60. ZR/09) za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Prema članku 36. stavak 1. KU/13 (članak 34. KU/18) radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje se naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a u stavku 2. istog članka je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

 

12. Prema članku 59. TKU ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, a prema stavku 2. istog članka naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.

 

13. S obzirom da je tuženik isplaćivao tužitelju umanjenu plaću, a iz razloga što mu nije obračunao i isplatio utužene dodatke (uvećanja) na sve efektivno odrađene sate, tuženik nije tužitelju ispravno obračunao niti naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja, budući da je kao prosjek plaće uzimao tako umanjenu plaću. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev prihvatio i u ovo dijelu.

 

14. Nadalje, kako je čl. 51. st. 9. i 10. KU/13, odnosno čl. 49. KU/18, jasno određeno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati te imajući na umu navedene odredbe KU, kao i imajući na umu čl. 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (Nar. nov. broj  143/13., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11. – dalje: Zakon o blagdanima) koji je kogentni propis i iz kojeg proizlazi da blagdan nije radni dan, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da mjesečni fond radnih sati kod tuženika predstavlja umnožak radnih dana (u koje ne ulaze dani blagdana koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu s osam sati. Prema tome, u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na "standardni" radni dan (od ponedjeljka do petka) radniku pripada naknada plaće za prekovremeni rad.

 

15. Prema mišljenju ovog suda ako je zakonom nešto određeno kao neradni dan, istodobno se ne može tretirati kao radni dan u smislu prikaza redovnog mjesečnog fonda radnih sati, a kako to predviđa Zaključak broj 153. Radi se o kogentnoj odredbi Zakona o blagdanima koja se ne može derogirati drugačijom odredbom Kolektivnog ugovora, odnosno drugačijim tumačenjem Kolektivnog ugovora kojeg je dalo Zajedničko povjerenstvo. Činjenica je da se zakonom može propisati koja su tijela, odnosno osobe dužne raditi u dane blagdana u Republici Hrvatskoj, u koju djelatnost nedvojbeno spada poslodavac tužitelja. Međutim, navedeno ne utječe na kategoriju radnog, odnosno neradnog dana, nego se radi o tome da su pojedine djelatnosti dužne raditi i u neradne dane. Činjenica da je tužitelj dužan raditi u neradni dan ne znači da taj dan postaje radni, odnosno da ga se ima uvrstiti u redovni mjesečni fond radnih sati. Naime, i dalje prema odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o blagdanima taj dan ostaje neradni dan.

 

16. Shodno tome pravilno je sud prvoga stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev i u ovom dijelu.

 

17. Odluka o zateznim kamatama pravilna je i zakonita sukladno odredbi članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.).

 

18. Odluka o troškovima parničnog postupka valjana je, kako u osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP) tako i u visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP).

 

19. Slijedom svega navedenoga, bez potrebe odgovaranja na druge navode žalbe (čl. 375. st. 1. ZPP-a), valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, pa je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Zagrebu 12. srpnja 2021.

 

                                                                                                                                                S u d a c:

                                                                                                                                        Jadranka Matić