Poslovni broj: 78 Pž-5202/2020-10

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-5202/2020-10

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza Odvjetničko društvo I. K. i partneri u stečaju, D., OIB ..., kojeg zastupa stečajna upraviteljica S. H. iz D., protiv tuženika P. C. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica S. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ž. & partneri d.o.o. u Z., radi isplate iznosa od 198.036,50 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1833/2020 od 6. studenog 2020.,12. srpnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1833/2020 od 6. studenog 2020.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1833/2020 od 6. studenog 2020. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 19.904,20 kn s kamatama (točka I. izreke), odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 178.132,30 kn s kamatama (točka II. izreke) te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove (točka III. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je, gotovo tri i pol godine nakon predaje spisa tuženiku, pošta u ovim postupcima (prisilne naplate pred nadležnim tijelima, u prvom redu sudovima) i dalje dolazila naslovljena na tužitelja kao punomoćnika.
Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je posao kojeg je tužitelj obavljao zaprimanjem, razvrstavanjem i prosljeđivanjem tuženiku pošte te upućivanjem tuženikovih dužnika na ovlaštenu osobu - tuženikov posao, koji nije trpio odgađanje te da je predstojala šteta ili propuštanje očite koristi, pri čemu poduzimanje tih poslova tuženik nije zabranio. Stoga je na pravni odnos između stranaka sud je primijenio čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) o poslovodstvu bez naloga. Primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na poslovodstvo bez naloga sud je tužitelju dosudio pravičnu naknadu troškova koju smatra primjerenom na temelju slobodne ocjene, dok je dio zahtjeva odbio radi zastare.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome, smatra kako je sud u odnosu na poduzete radnje trebao primijeniti odredbe Tarife, a ne utvrditi naknadu troškova po slobodnoj ocjeni, te u samoj žalbi pojašnjava ove navode u odnosu na pojedine stavke troškovnika. Nadalje, smatra kako nije bilo osnove za primjenu instituta zastare prema čl. 228. ZOO-a, jer između stranka nije bio sklopljen ugovor o isporuci robe ili obavljanju usluga, pa se ta odredba ne može primijeniti, a pogrešna je i odluka o troškovima. Predlaže preinačiti presudu.

3. Bez obzira na to što tužitelj navodi kako se žali protiv presude u cijelosti, iz
iste jasno proizlazi da se odnosi na točke I. i III. izreke presude, odnosno na onaj dio
u kojemu tužitelj nije uspio u sporu.

4. U odgovoru na žalbu tuženik osporava tužiteljeve tvrdnje, posebno one o potrebi primjene Tarife, te navodi kako se slaže s tim da je točka III. izreke presude pogrešna, ali na štetu tuženika. Stoga predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu uz naknadu troškova postupka tuženiku.

5. Protiv točaka I. i III. izreke presude žalbu je podnio tuženik, u bitnom
ponavljajući navode iznesene tijekom postupka o tome kako su stranke svoje odnose riješile Ugovorom o nagodbi od 18. srpnja 2012. pa tužitelj nema pravo na naknadu troškova. Nadalje, smatra kako je prije preuzimanja parnice stečajni upravitelj trebao tražiti suglasnost jer se radi o parnici znatne vrijednosti, a stečajni upravitelj nije imao odobrenje za preuzimanje parnice. Stoga predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu, uz naknadu troškova postupka.

6. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Osnovni navod tuženikove žalbe protiv točke I. izreke presude jest to da su
stranke sklopile Ugovor o nagodbi od 18. srpnja 2012., kojim su u cijelosti riješile
svoje međusobne odnose. No, kako se dosuđujući dio presude odnosi na rad tužitelja koji je obavljen nakon sklapanja Ugovora o nagodbi, ovaj je prigovor tuženika neosnovan, i prvostupanjski ga je sud pravilno otklonio.

10. Što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski je sud pravilno
utvrdio činjenično stanje, odnosno opseg radnji koje je tužitelj bez naloga obavljao za tuženika, a za koje u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu za trud u obavljanju tuženikovih poslova (zaprimanja i prosljeđivanja pošte te telefonsko komuniciranje).

11. Kako je tuženik naknadno odobrio izvršeno, jer je izvršene radnje prihvatio bez prigovora, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda kako se tužitelj smatra nalogoprimcem od početka obavljanja posla, sukladno odredbi čl. 1129. ZOO-a.

12. Isto tako, bez obzira na to što se u naravi radi o trgovačkom ugovoru o
nalogu (u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelju pripada pravična naknada, odnosno srednja tržišna naknada za podjednaki opseg uloženog istovrsnog rada pri obavljanju posla iste vrste i opsega (čl. 775. ZOO-a).

13. Naime, navedeni se poslovi ne mogu smatrati odvjetničkim uslugama, jer po svojoj naravi to nisu bili, niti je tužitelj u vrijeme obavljanja poslova bio punomoćnik tuženika, jer je Ugovor o zastupanju tuženik raskinuo 6. veljače 2012. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj nema pravo na naknadu troškova prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, već mu je pravilno određena pravična naknada po utrošenom satu. Razlozi temeljem kojih prvostupanjski sud utvrđuje naknadu u visini od 50,00 kn po satu detaljno su obrazloženi u prvostupanjskoj presudi, te nisu dovedeni u sumnju navodima žalbe, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio višu naknadu po satu.

14. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski je sud primijenio zastarni rok
od tri godine, sukladno odredbi čl. 228. ZOO-a navodeći kako se radi o ugovoru o
nalogu između trgovaca, u kojemu zastara teče odvojeno za svaki izvršeni rad, odnosno uslugu. Nadalje, ukazuje i kako je, sukladno odredbi čl. 776. st. 1. ZOO-a, nalogodavac naknadu dužan isplatiti nakon obavljenog posla, a zastara počinje teći pravog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a). Imajući u da se posao obavljao svakodnevno, ali i da je između stranaka ranije (za vrijeme trajanja Ugovora o zastupanju) bilo uobičajeno mjesečno obračunavanje, prvostupanjski sud smatra kako je tužitelj najkasnije po isteku svakog mjeseca od tuženika imao pravo zahtijevati naknadu za obavljene poslove u tom mjesecu, te da mu od tog dana počinje teći zastara za radnje obavljene tog mjeseca. Ovakvo obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa je stoga tužitelj pravilno odbijen s dijelom zahtjeva radi zastare.

15. Slijedom navedenog, tuženik neosnovano osporava iznos koji je dosuđen točkom I. izreke presude, dok tužitelje neosnovano osporava odbijeni dio tužbenog zahtjeva iz točke II. izreke presude.

16. Što se tiče žalbi u odnosu na troškove postupka, valja ukazati kako sudovi
u RH nisu ograničeni na mehaničko zbrajanje troškova u odnosu na konačan uspjeh u postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a), već imaju znatnu diskreciju iste ocjenjivati i kvalitativno, u odnosu na njihovu opravdanost (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

17. Stoga je, posebno kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku (članak 154. stavak 2. ZPP-a), prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh i „razmjerni dio troškova“ potrebno ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, dakle kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

18. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je još na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, suda koja je održana 6. lipnja 1980., a potvrđeno je i u kasnijim odlukama VS RH (npr. Rev-1083/09-2 od 15. listopada 2009. i dr.) te u odluci u predmetu Klauz protiv Hrvatske, pred Europskim sudom za ljudska prava (Zahtjev br. 28964/10, presuda od 18. srpnja 2013.).

19. Iz obrazloženja pobijane presude u odnosu na točku III. izreke (odluka o troškovima) vidljivo je kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja iste primijenio upravo gore navedena shvaćanja.

20. Naime, osim prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (temeljem
kojeg je tužitelj potraživao isplatu iznosa od 198.036,50 kn, a sud je zahtjev utvrdio
osnovanim za iznos od 19.904,20 kn), prvostupanjski je sud vodio računa i o uspjehu
kojeg je tužitelj ostvario u pogledu dokazivanja osnove zahtjeva, a ne isključivo visine. Ovo stoga što u obrazloženju odluke navodi kako je raspravljanje o osnovanosti, a ne samo visini istaknutog zahtjeva u bitnome doprinijelo trajanju postupka i visini nastalih troškova, zbog čega donesena odluka kako svaka strana treba snositi svoje troškove. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju navodima žalbi stranaka, pri čemu se ukazuje kako je ovaj dio odluke samo kvantitativno osporavan, jer tužitelj smatra da mu pripadaju svi troškovi zbog navodne osnovanosti zahtjeva, dok tuženik smatra da trošak pripada njemu, zbog neosnovanosti zahtjeva. Dakle, stranke ne osporavaju zaključke prvostupanjskog suda prema kojima je trošak postupka odredio kvalitativno, a ne kvantitativno.

21. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbe stranaka odbijene su kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena.

22. Što se tiče tuženikovog prijedloga za nastavak postupka u odnosu na njegovu tražbinu prijavljenu u stečajnom postupku nad tužiteljem s osnova troškova parničnog postupka, ovaj sud ukazuje kako je, s obzirom na gore navedene razloge presude, o istom nepotrebno odlučivati.

Zagreb, 12. srpnja 2021.

Sudac Mladen Šimundić