1

                                                                                   Poslovni broj 33 Gž-1295/2018-9

 

 

  Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zagrebu

   Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

        Poslovni broj 33 Gž-1295/2018-9

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po suci toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice T. J. (R.) iz S.¹, OIB…, zastupane po punomoćniku Z. B., odvjetniku iz S.², protiv tuženika E. o. d.d., Podružnica S.², OIB…, zastupanog po punomoćniku D. S., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G.&P., Pisarnica S.² I., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-992/01. od 10. studenoga 2017. i dopunske presude i rješenja od 6. listopada 2020., dana 12. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-992/01 od 10. studenoga 2017. godine ispravljena rješenjem poslovni broj IP-992/01 od 6. listopada 2020. u pobijanom dijelu točke 2. izreke, kojim tužiteljici nisu dosuđeni daljnji troškovi liječenja, i sudi:

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji iznos materijalne štete (tuđa pomoć i njega) u iznosu od 5.880,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od 10. studenoga 2017. do isplate, kao i daljnje troškove liječenja kako slijedi:

-          iznos od 50,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 2. listopada 2000.,

-          iznos od 12,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. prosinca 1998.,

-          iznos od 600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2000.,

-          iznos od 50,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. srpnja 2000.,

-          iznos od 3.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 22. prosinca 2009., sve do isplate.

 

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje navedena presuda u dijelu pobijane točke I. izreke, kojim je tužiteljici dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 7.200,00 kuna, te dijelu točke 2. izreke, kojim je tužiteljici dosuđena naknada materijalne štete u iznosu od 2.443,50 kn, te se u tom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

r i j e š i o j e

 

I. Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane, te se potvrđuje odluka o troškovima parnice iz točke 3. navedene presude, te dopunskog rješenja od 6. listopada 2020. u dijelu u kojem tuženiku trošak nije dosuđen.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnje troškove parnice u iznosu od 10.695,72 kn, u roku od 15 dana, sa zakonskim zateznim kamatama po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od 10. studenoga 2017. do isplate.

 

 

Obrazloženje

 

1. Citiranom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

1.              Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici s naslova nematerijalne štete ukupan iznos od 12.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče od 10.11.2017., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena.

 

2.              Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici na ime materijalne štete ukupan iznos od 6.115,50 kn sa zakonskom zateznom  kamatom koja:

 

- na iznos od 2.587,50 kn (tuđa njega i pomoć) teče od 10.11.2017. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena;

 

- na iznos od 30,00 kn (troškovi liječenja) od 02.10.2000. teče zakonska zatezna kamata do 31.12.2007., a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB–a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena;

 

- na iznos od 7,50 kn (troškovi liječenja) od 22.12.1998. teče zakonska zatezna kamata do 31.12.2007., a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB–a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena;

 

- na iznos od 360,00 kn (troškovi liječenja) od 11.07.2000. teče zakonska zatezna kamata do 31.12.2007., a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB–a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena;

 

- na iznos od 30,00 kn (troškovi liječenja) od 11.07.2000. teče zakonska zatezna kamata do 31.12.2007., a od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB–a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena;

 

- na iznos od 2.160,00 kn (troškovi liječenja) od 22.12.2009. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB–a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena,

 

dok se za više tražene troškove liječenja tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

3.              Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 11.534,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a koja teče od 10.11.2017. do isplate.

 

Nadalje, dopunskom presudom i rješenjem posl. br. P-992/01 od 6. listopada 2020. odlučeno je:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice s naslova nematerijalne štete za više traženo od dosuđenog iznosa od 12.000,00 kn, do iznosa od 50.000,00 kn, tako da se tužitelj odbija za iznos od 38.000,00 kn.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Ispravlja se presuda ovog suda IP-992/01 od 10. 11. 2017. u točci II. red 4., tako da umjesto iznosa 2.587,50 treba stajati 3.528,00 kn.

II. Odbija se prijedlog tuženika za obistinjenjem troškova postupka.

 

2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu, u kojoj istu pobija u dijelu u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadom štete od 28.000,00 kn, te dio zahtjeva za naknadu materijalnih troškova i parničnih troškova, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, a tužitelju dosude troškovi parnice uvećani za troškove žalbe.

 

3. Tuženik je podnio žalbu protiv dijela presude, kojim je obvezan na isplatu preko nespornog iznosa od 4.800,00 kn iz točke I., 3.672,00 kn iz točke II, te odluke o troškovima u cijelosti, kao i protiv točke II. dopunskog rješenja, zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i 3. ZPP, uz prijedlog da se presuda i dopunsko rješenje preinače u smislu žalbenih navoda, a tuženiku dosude troškovi žalbe protiv presude i protiv dopunskog rješenja.

 

4. Tužiteljica nije podnijela žalbu protiv dopunske presude i rješenja.

 

5. Na žalbe nije odgovoreno.

 

6. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok žalbe tuženika nisu osnovane.

 

7. Drugostupanjski je sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. ZPP te je, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, utvrdio da navedene povrede nisu počinjene. Presuda sadrži i valjane razloge o odlučnim činjenicama, pa nisu osnovani suprotni žalbeni navodi stranaka, kako će nastavno biti obrazloženo.

 

8. U postupku tužiteljica traži naknadu štete nastale u štetnom događaju od 20. lipnja 1998. u kojoj je sudjelovao osiguranik tuženika I. J. upravljajući osobnim automobilom marke "M." reg. ozn. ST-…, te tužiteljica kao pješak, koja je prelazila cestu izvan obilježenog pješačkog prijelaza.

Sporna je i u ovoj žalbenoj fazi odgovornost za štetni događaj te visina i vrsta štete koju tužiteljica trpi.

 

9. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, u bitnom:

- da je protiv vozača I. J. pokrenut prekršajni postupak, iz razloga što nije prilagodio brzinu kretanja karakteristikama i stanju kolnika, odnosno uvjetima prometa zbog čega je prednjim dijelom automobila zahvatio i oborio na kolnik tada mlt. tužiteljicu, koja je pretrčavala isti vozaču sa lijeve na desnu stranu izvan obilježenog prijelaza, te tom prilikom zadobila lakše tjelesne ozljede. Do štetnog događaja došlo je oko 18,40 sati u S.¹, na kolniku Ul. …. U zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka od 20. lipnja 1998. se navodi da je u momentu nastanaka prometne nezgode bio dan, kolnik suh i čist, a vrijeme sunčano. Kolnik Ul. … da je izgrađen od asfaltne glatke površine i prostire se smjerom istok-zapad, a istočno od mjesta događaja navedeni kolnik da se prostire u zavoju udesno gledano od smjera istoka u smjeru zapada. U predjelu šireg mjesta događaja uz sjeverni rub kolnika da se prostire zemljana uzvisina, dok se uz južni rub kolnika prostore obilježeno parkiralište.

- da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke dipl. ing. V. U. proizlazi, da se nezgoda dogodila na način da se od pravca istoka prema zapadu kolnikom Ul. … kroz mjesto S.¹ kretao osobni automobil osiguranika tuženika, a nakon izlaska iz zavoja udesno, na dijelu gdje je kolnik u pravcu, od smjera juga u smjeru sjevera, ili s lijeve na desnu stranu automobila kolnik je pretrčavala tužiteljica, kao dijete – pješak. Kada je vozač vidio da mu dijete pretrčava kolnik, reagirao je na kočnicu, no pored poduzetog kočenja dolazi do sraza na način da automobil udara u dijete koje je nastavilo s pretrčavanjem kolnika. Nakon sraza dijete, odnosno tužiteljica, biva odbačeno prema naprijed te pada na kolnik, na mjesto gdje su zabilježeni tragovi krvi prema podacima PU S.-d. Gledano u vremenu i prostoru, vozač automobila, odnosno osiguranik tuženika ne bi imao zakašnjenja u reagiranju na kočnicu gledano od trenutka kada pješakinja-dijete počinje s prelaženjem kolnika. Mjesto sraza nalazi se na sjevernoj prometnoj traci ili desnoj gledano iz smjera kretanja automobila, a isto je oko 5 m prije završetka desnih tragova kočenja i oko 0,70-0,80 m sjeverno od središnje neisprekidane crte, odnosno oko 3,70-3,80 m sjeverno od južnog ruba kolnika. Osobni automobil osiguranika tuženika pred nesreću se gibao brzinom oko 47,7 km/h, a u mjestu sraza imao je naletnu brzinu od 30,6 km/h. Tužiteljica kao pješakinja prelazila je kolnik pretrčavanjem brzinom oko 8 km/h. Od trenutka kada vozač automobila reagira na kočnicu automobil se zaustavio do mjesta sraza da se kretao brzinom oko 41 km/h ili bilo kojom manjom od ove. Treba napomenuti da je prije štetnog događaja položen prometni znak ograničenja brzine na 40 km/h s desne strane u smjeru kretanja vozača osiguranika tuženika. Prema nalazu vještaka, s obzirom da se nesreća dogodila uvjetima dnevne svjetlosti na dijelu gdje je kolnik u pravcu nakon izlaska iz desnog zavoja, vozač i pješak, tj. tužiteljica, mogli su se uočiti kada su međusobno udaljeni preko 50 m ili kolika je preglednost od mjesta nesreće prema istoku.

- da je tuženik prigovorio nalazu vještaka u dijelu koji se odnosi na označavanje položaja prometnog znaka ograničenja brzine kretanja 40 km/h, označenog na skici br. 6, tvrdeći da bi prema priloženom Zapisniku o očevidu, ovaj znak bio postavljen nekih 8 m istočno od stepenica koje su označene na situacijskom planu PU S.-d. Tuženik smatra da je vještak U. trebao nekih 4 m, odnosno 2 cm na svojoj skici ucrtati znak ograničenja brzine zapadno od mjesta gdje ga je ucrtao. No, tuženik je odustao od prijedloga za dopunskim vještačenjem po vještaku prometne struke V. U., te prvostupanjski sud smatra da je time povukao i istaknuti prigovor.

 

10. Odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br.: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1 Zakona o obveznim odnosima – NN 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO/05 ) propisano je, da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je nastala bez njegove krivnje.

 

11. Prema odredbi čl. 155. ZOO, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), ali i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

 

12. Odredbom čl. 177. st. 3. ZOO, koja se primjenjuje u ovom slučaju, budući da se radi o štetnom događaju u kojem su sudjelovali jedno motorno vozilo i pješak, propisano je da se imalac oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

 

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da postoji podijeljena odgovornost sudionika predmetnog štetnog događaja za štetu koju tužiteljica trpi. Naime, do štetnog događaja došlo je dijelom zbog neprilagođene brzine kretanja osiguranika tuženika, ali i, po mišljenju prvostupanjskog suda, većim dijelom ponašanjem same tužiteljice.

 

14. Zakonom o sigurnosti prometa na cestama utvrđena su temeljena načela međusobnih odnosa i ponašanja sudionika i drugih subjekata u cestovnom prometu, kako bi se postigla sigurnost u prometu, odnosno izbjegli štetni događaji u kojima dolazi do stradavanja ljudi i imovine. Prema odredbi čl. 26. st.1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 24/94, 43/96, 46/96, 54/96 i 56/96-pročišćeni tekst, dalje: ZOSPC) vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom, koju u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku.

 

15. Odredbom čl. 99. istog Zakona regulirano je kretanje pješaka, te je st. 3. istog propisano da se pješak mora kretati nogostupom ili drugom površinom određenom za kretanje pješaka, odnosno površinu pokraj kolnika prikladnom za kretanje pješaka.

 

16. Odredbom čl. 106. istog Zakona propisano je da pješak koji namjerava preći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila.

 

17. Imajući u vidu prednje zakonske odredbe i utvrđenja suda u postupku da se osiguranik tuženika kretao brzinom od 47,70 km/h na mjestu gdje je ograničenje brzine 40 km/h te da bi se od trenutka kada reagira na kočnicu zaustavio do mjesta sraza da se kretao brzinom od 41 km/h i bilo kojom manjom od ove, kao i činjenicu da je tužiteljica pretrčavala kolnik na dijelu ceste gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza, a da je mogla uočiti osiguranika tuženika kako se kreće u svojoj kolničkoj traci, odnosno da je međusobna mogućnost uočavanja bila preko 50 m, no tužiteljica je svejedno nastavila s pretrčavanjem preko cijele jedne kolničke trake, da bi do sraza došlo u kolničkoj traci u kojoj se osiguranik tuženika kretao, ista je svojim ponašanjem doprinijela štetnom događaju, ali, po mišljenju ovog suda, u omjeru od 20%, dok je osiguranik tuženika doprinio istom u omjeru od 80%.

 

18. Cesta kojom se kretao osiguranik tuženika predviđena je za odvijanje prometa, te na mjestu gdje je došlo do sraza s tužiteljicom, nije opskrbljena obilježenim pješačkim prijelazom. Riječ je o javnoj cesti sa dvije prometne trake, koja je opskrbljena tako da je omogućen siguran promet vozila dopuštenom brzinom, a pješaci u situaciji kada ne postoji obilježeni pješački prijelaz moraju voditi računa o toj činjenici, odnosno o činjenici da je cesta koju namjeravaju prijeći namijenjena za promet vozila, te da tek u situaciji kada se uvjere kako za njih ne postoje opasnost, mogu istu nesmetano prijeći. U konkretnom slučaju tužiteljica je imala mogućnost uočavanja nailaska vozila kojemu je dolazila s lijeve strane, no svejedno je nastavila pretrčavati cestu na mjestu gdje nema obilježenog pješačkog prijelaza, ne uvjerivši se kako tu radnju može obaviti bez opasnosti. Dakle, ona je počinila nekoliko prekršaja: a/ prelazila je kolnik izvan obilježenog pješačkog prijelaza, b/ stupila je na kolnik i poduzela radnju prelaženja preko njega bez prethodne provjere da to može učiniti na siguran način i c/ pretrčavala je kolnik ispred nailazećeg vozila, kojega je vrlo dobro mogla uočiti.

 

19. Radi toga nisu osnovani navodi žalbe tužiteljice, da ista ne bi snosila nikakvu odgovornost a štetni događaj.

 

20. S druge strane, osiguranik tuženika kretao se brzinom nešto većom od dopuštene, a da se kretao dopuštenom brzinom, do štetnog događaja ne bi došlo. Iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi, da bi se od trenutka kada osiguranik tuženika reagira na kočnicu, automobil zaustavio do mjesta sraza da se kretao brzinom oko 41 km/h ili bilo kojom manjom od te, a prije štetnog događaja postoji prometni znak ograničenja brzine na 40 km/h. Osiguranik tuženika mogao je uočiti tužiteljicu na udaljenosti preko 50 metara, te bi nalet bio izbježiv da se kretao dopuštenom brzinom.

 

21. Radi toga ovaj sud smatra, da je doprinos osiguranika tuženika nastanku štetnog događaja 80%, budući da je isti u štetnom događaju sudjelovao kao vozač motornog vozila u pokretu, te uslijed prekoračenja dopuštene brzine kretanja, nije mogao izbjeći nalet na tužiteljicu, koja je u vrijeme štetnog događaja bila dijete, iako je istu mogao na vrijeme uočiti.

 

22. Zato je, na temelju čl. 177. st. 3. ZOO, ovaj sud ocijenio da je tužiteljica za štetni događaj odgovorna u omjeru od 20%, a osiguranik tuženika od 80%.

 

23. Prvostupanjskom presudom tužiteljici je dosuđena naknada nematerijalne štete, na temelju čl. 200. ZOO propisano je, da će za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove radi smanjene životna aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, te za strah, sud ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

 

24. Prema nalazu vještaka dr. Nj. B., maksilofacijalnog kirurga, u vrijeme štetnog događaja tužiteljica je imala nepunih 7 godina, a zadobila je kontuziju prednjeg segmenta gornje čeljusti (koji nosi zube), luksaciju gornjeg lijevog centralnog sjekutića, nagnječenja gornje usne i razderno –gnječne rane gornje usne, predvorja nosa i predvorja usne šupljine. Rane su obrađene u KB S.² i zacijelile su prema očekivanju. Zbog ozljeda zubi upućena je na stomatološki tretman, a svi medicinski postupci sprovedeni su po pravilima medicinske struke. Odmah nakon štetnog događaja tužiteljica je započela adekvatni stomatološki tretman. Najprije je učinjena imobilizacija gornjih zubi gornje čeljusti, te nužni endodontski tretman. Kao posljedica traume stalni zubi nicali su u izrazito nepravilnom položaju, radi čega je sprovodila ortodonsku terapiju. Mobilni aparat nosi od 10-te godine u vidu širenja gornje čeljusti, iz čega slijedi fiksni ortodonski rad da bi se zubi mogli posložiti u pravilan niz. Gornji bočni sjekutić, kao posljedica traume, zastao je u rastu, te je u studenom 2003. izvađen, a u ožujku 2008. izvađen je i gornji desni bočni sjekutić, kada je utvrđeno da postoji njegov uzdužni i poprječni prijelom, koji je bio razlog ponovljenih upalnih procesa kosti u njegovoj okolini. Sa 18 godina, nakon što je završen razvoj čeljusti, defekt zubala nadoknađen je izradom fiksnom protetskog nadomjeska, tzv. mosta, sa četiri krunice i dva člana. Svi navedeni postupci razvukli su se na dugo vremensko razdoblje i predstavljali su izrazito psihofizičke neugodnosti  tužiteljici, osobito zbog činjenice što se radilo početno o djevojčici, a poslije o adolescenciji. To je uzimalo dosta vremena i njenim roditeljima te iziskivalo materijalne troškove. U medicinskoj dokumentaciji vještak nalazi i podatak da su roditelji inzistirali na upućivanju tužiteljice psihijatru zbog problema u odgoju i učenju.  Unatoč najboljoj medicinsko-stomatološkoj skrbi, zbog vrste i težine zadobivenih ozljeda, po nalazu ovog vještaka, kod tužiteljice je došlo do nekih trajnih posljedica. Ona je izgubila dva zuba, došlo je do deformiteta zubnog grebena, ima trajne ožiljno-deformirajuće promjene u predvorju nosa i usne šupljine, te avitalnost gornjeg lijevog centralnog sjekutića. Oba gornja centralna sjekutića i oba gornja očnjaka morala su biti stomatološki obrađena radi postavljanja krunica, što će im u konačnici skratiti vijek.

 

25. Sve naprijed navedene posljedice vještak dr. Nj. B. smatra da su dovele do povrede prava osobnosti u smislu umanjenja životne aktivnosti u ukupnom iznosu od 5%. Fizičku bol jakog stupnja procjenjuje u trajanju od jedan dan, srednjeg stupnja 3 dana i lakog stupnja 30 dana. Nadalje, kod tužiteljice postoji i naruženost u lakom stupnju, osobito pri situaciji kada su usta otvorena (npr. pri smijehu). Tuđa pomoć i njega bila joj je potrebna cjelodnevno tjedan dana, 12 sati dnevno tjedan dana te 2 sata dnevno 60 dana. Ta pomoć bila je nemedicinskog tipa, mogli su je pružiti i ukućani, a sastojala se u povećanom nadzoru nad ozlijeđenom djevojčicom, pomoći pri higijeni, pripremi meke hrane i odvođenju na kontrolne preglede.

 

26. S obzirom da je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka dr. Nj. B. u dijelu koji se odnosi na potrebnu tuđu njegu i pomoć, izveden je dokaz dopunskim vještačenjem po ovom vještaku. Na ročištu održanom 17. listopada 2012., vještak je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, ističući da je tužiteljici zbog njene dobi bila potrebna tuđa njega i pomoć u dužem vremenskom razdoblju. Radilo se o ozljedama u području usta, te su bile moguće neurotske reakcije uzrokovane stresnim događajem, a lokacija ozljeda, gdje se križaju dišni i probavni trakt, razderno-gnječne rane usana, predvorja usta, zubnog mesa i rasklimani zubi, da su bili praćeni krvlju i sukrvicom, što je iziskivalo nužnu nazočnost odrasle osobe, pa čak i za vrijeme spavanja djeteta, jer u takvoj situaciji nitko ne može jamčiti da će dijete uredno odspavati potrebnih 8 ili 10 sati. Kako je oporavak nakon štetnog događaja išao svojim tijekom, vještak smatra da je to za posljedicu imalo smanjenje potrebe za tuđom njegom i pomoći, na način kako je naveo u svom pisanom nalazu i mišljenju. Uglavnom, vještak apostrofira na činjenicu da je riječ o djetetu u dobi od 7 godina, a ozljede kakve je zadobila tužiteljica da mogu izazvati nepredviđene reakcije. Pored navedenog, tužiteljica je zbog prirode ozljeda morala biti izložena posebnoj vrsti prehrane, dok je pri održavanju higijene usne šupljine trebala poseban trud. Tuđa njega i pomoć trebala joj je i kod odlaska na kontrolne preglede, s obzirom na njenu dob. Da nije bilo predmetnog štetnog događaja, dijete tužiteljičine dobi ne bi trebalo odlaziti na ovoliki broj stomatoloških tretmana, niti bi bila izložena ostalim neugodnostima.

 

27. Vještak dr. Nj. B. očitovao se i u pogledu priležećih računa vezanih uz troškove liječenja tužiteljice (str. 77/C do 77/12 spisa). Ističe da je riječ o računima koji su u uzročno-posljedičnoj vezi sa predmetnim štetnim događajem, odnosno o nužnim pregledima, neophodnim i potencijalno rizičnim pretragama (zračenje prilikom RTG snimanja zubi i čeljusti), te nužnim zahvatima kako bi se što bolje ispravile posljedice ozljeda nastalih pri predmetnom štetnom događaju. Vještak je konzultirao kolege stomatološke struke koji su zaključili da su na računima izražene cijene uobičajene za postupke o kojima je riječ.

 

Prema nalazu vještaka dr. T. G., kod tužiteljice se nakon predmetnog štetnog događaja mogao razviti primarni strah koji ima iznimno jaka egzistencijalna obilježja, koji je trajao nekoliko sekundi, od spoznaje o mogućem stradavanju do završetka ozljeđivanja. Sekundarni strah, koju definira kao emocionalnu reakciju zabrinutosti straha za vlastito zdravlje i ishod, odnosno posljedica liječenja predmetnih ozljeda, mogao je trajati u jakom intenzitetu jedan do dva dana, u srednjem intenzitetu 7 dana, te u blažem intenzitetu 2-3 mjeseca po nesreći. Specifičnost konkretnog slučaja da se sastoji u ponovljenim intervencijama stomatologa i dobi tužiteljice, te se sekundarni strah u blažem intenzitetu javljao pri svim ponavljajućim intervencijama vezano uz predmetnu ozljedu. Glede duševnih boli koje će tužiteljica trpjeti vezano uz posljedice ozljeđivanja, vještak smatra da će imati svoj trajni karakter, naročito zbog definirane blaže naruženosti po vještaku maksilofacijalnom kirurgu.

 

Prema nalazu i mišljenju vještaka za područne dentalne medicine dr. M. J., koja je izvršila i klinički pregled tužiteljice te priložila foto dokumentaciju, tužiteljici je tuđa njega i pomoć bila potrebna u cijelosti kako je procijenio vještak dr. Nj. B., kako u pogledu trajanja, tako i u pogledu vrste i kvalitete. Također, i ova vještakinja smatra da je kod tužiteljice prisutna naruženost lakog stupnja, bez obzira na pohvalnu i dosljednu terapiju. Nadalje, vještakinja je prilikom kliničkog pregleda utvrdila da tužiteljica u području projekcije apeksa izgubljene dvojke i nakon 16 godina od zadobivenih ozljeda osjeća preosjetljivost i blagu bolnost, što sve upućuje na trajne posljedice žvačne i funkcijske disfunkcije koje uzročno-posljedično mogu biti povezane s predmetnom traumom. Tužiteljica bi, po njenom mišljenju, trebala nositi noćnu udlagu za relaksaciju, što bi smanjilo sve poteškoće na koje se žalila.

 

Vještakinja dr. M. J. na ročištu održanom 06. ožujka 2015. očitovala se na prigovore tuženika vezane uz troškove liječenja te tuđe njege i pomoći, ističući da je tužiteljica 17 godina uporno i temeljito liječila posljedice predmetnog štetnog događaja, te ih 2009. sanirala fiksnim mostom, s obzirom da je tada imala manje od 25 godina, što se smatra granicom za prestanak rasta i razvoja. Materijal koji je odabrala da nije tehnološki najsavršeniji, te da je u smislu estetike također manje vrijedan u odnosu na ostale materijale koji su najmanje tri puta skuplji. Ističe da će nakon prestanka razvoja tužiteljica moći napraviti povrat u prijašnje stanje ugradnjom implantanata na mjesto izgubljenih lijevog i desnog lateralnog sjekutića. Stoga, vještakinja tvrdi da su troškovi liječenja po priloženim računima u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnom nezgodom, a u pogledu tuđe njege i pomoći, u cijelosti je ostala kod svog ranijeg nalaza i mišljenja. U odnosu na naruženost, ističe da je pitanje lijepoga pitanje individualne percepcije, ali pri vještačenju da se koriste parametri zakonitosti i protokola o estetskom ili naruženom koje nalaže struka.

 

Prema nalazu i mišljenju vještaka Stomatološkog fakulteta u Z. prof. prim. dr. sc. D. M., koji je vještačio nakon prigovora tuženika na vještvo stomatologinje dr. J., tužiteljici je ukupno bila potreba tuđa njega i pomoć tjedan dana po 12 sati dnevno, 4 tjedna po 6 sati dnevno i 4 tjedna po 3 sata dnevno. Ista se odnosila na posebnu pripremu uobičajene hrane koju je trebalo usitniti i učiniti prikladnom za konzumiranje u kašastom obliku, jer nije mogla jesti uobičajenu hranu, posebice za vrijeme dok je nosila fiksacijsku udlagu, nakon operacije i dva vađenja zuba uz šivanje. Tuđa njega i pomoć bila joj je potrebna i pri održavanju higijene, kao pratnja pri brojnim posjetama liječnicima, te početno kao pojačani nadzor s obzirom na strah i uznemirenost zbog njene dobi. Ističe da je opravdano provedena protetska rehabilitacija koja je uključila 6 elemenata, 4 krunice na zubima nosačima i 2 među člana kako bi nadoknadio gubitak 2 trajna zuba. Za nadomještanje jednog izgubljenog zuba potrebno je u most uključiti dva susjedna zuba nosača, odnosno ukupno 3 elementa. Ovaj vještak smatra da je opravdano priznati trošak za izradu mostova, u iznosu od 7.200,00 kn prema računu. Sve ostale troškove radiološke obrade i operacije tužiteljica je, po njegovom mišljenju, mogla obaviti o trošku HZZO- a kao malodobna osoba bila je oslobođena troškova participacije.

 

28. Imajući u vidu naprijed navedene nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke u pogledu intenziteta i trajanja pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te duševnih bolova radi smanjene životne aktivnosti i naruženosti, sud je uzimajući u obzir i Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete prihvaćene od strane Građanskog odjela VSRH na sjednici održanoj 29. studenog 2002., dosudio tužiteljici pravičnu novčanu naknadu u iznosima od 10.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, 10.000,00 kn, za fizičke boli, te 10.000,00 kn, za pretrpljeni strah, što je sve umanjio za 70%, koliko smatra da iznosi doprinos tužiteljice nastaloj šteti. Također je dosuđen iznos od 10.000,00 kn, za pretrpljeno naruženje, odnosno 3.000,00 kn, imajući na umu doprinos tužiteljice nastanku štete.

 

29. Tužiteljica u žalbi protiv presude od 10. studenoga 2017. navodi da istu pobija tako da predlaže da se ista preinači na način da se tužiteljici pored dosuđenih 12.000,00 kn dosudi daljnji iznos od 28.000,00 kn sa pripadajućim kamatama, te pored dosuđenih 6.115.50 kn daljnji iznos za koji je tužiteljica odbijena, te preinači odluka o troškovima postupka.

 

30. Budući da u izreci presude od 10. studenoga 2017. nema odbijajućeg dijela u odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete, žalbene navode tužiteljice ovaj sud je smatrao pravovremenim prijedlogom za dopunu presude, te je ista dopunjena dopunskom presudom od 6. listopada 2020. na način, da se odbija tužbeni zahtjev s naslova nematerijalne štete za više traženo od dosuđenog iznosa od 12.000,00 kn, do iznosa od 50.000,00 kn, odnosno za iznos od 38.000,00 kn.

 

31. Protiv navedene dopunske presude tužiteljica nije podnijela žalbu, radi čega je ista postala pravomoćna.

 

32. Radi toga ovaj sud ne može ispitivati žalbu tužiteljice u dijelu, u kojem se pobija odluka o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, u dijelu u kojem je isti odbijen, jer je ta odluka pravomoćna (tako VSRH, Rev-3663/1993-2 od 24. svibnja 1995.).

 

33. U odnosu na navode žalbe tuženika u tom dijelu valja reći da materijalno pravo čl. 200. nije primijenjeno na štetu tuženika kada su tužiteljici dosuđeni navedeni iznosi, imajući na umu umanjenje koje je sud primijenio. Naime po mišljenju ovog suda pravičnu novčanu naknadu za smanjenje životnih aktivnosti od 5%, imajući na umu dob tužiteljice i složenost i dugotrajnost liječenja, te neugodnosti koje je tužiteljica, tada još dijete, morala pretrpjeti da bi sanirala posljedice ozljeda, predstavljao bi iznos od 8.000,00 kuna (što umanjeno za doprinos tužiteljice iznosi 6.400,00 kn), za pretrpljeni strah, koji se javljao pri svim ponavljajućim intervencijama vezano za ozljedu, osim primarnog straha koji ima iznimno jaka egzistencijalna obilježja, iznos od 8.500,00 kn (što uz umanjenje od 20% iznosi 6.800,00 kn) te za fizičke bolove, s obzirom na trajanje i intenzitet istih, 8.000,00 kn (što uz umanjenje od 20% iznosi 6.400,00 kn). Budući da su tužiteljici dosuđeni iznosi od po 3.000,00 kn za svaki oblik štete, neosnovani su navodi žalbe tuženika da bi joj šteta bila dosuđena u previsokim iznosima.

 

34. Sporna je nadalje odluka o naknadi nematerijalne štete zbog naruženja (u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen) te naknadi materijalne štete.

 

35. Vještaci dr. Nj. B., maksilofacijalni kirurg, te stomatolozi dr. M. J. i dr. D. M. nalaze da je kod tužiteljice zbog pretrpljenih ozljeda stomatološke naravi preostalo naruženje u lakom stupnju, osobito u situaciji kada su usta otvorena, npr. kada se smije. Ovo naruženje lakog stupnja, prema nalazu dr. J., vidljivo je bez obzira na pohvalnu i dosljednu terapiju. Sud je kod odlučivanja o visini naknade uzeo u obzir dob tužiteljice, ali i činjenicu da je riječ o mladoj djevojci, koja je posljedice štetnog događaja sanirala fiksnim mostom, materijalom koji nije tehnološki najsavršeniji, koji uz to ne prekriva u cijelosti posljedice štetnog događaja, niti estetske niti funkcionalne, te joj je i po ovom osnovu dosudio naknadu u iznosu od 10.000,00 kn, što umanjeno za suodgovornost tužiteljice iznosi 3.000,00 kn, dok se za više traženo tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

 

36. Neosnovano tuženik prigovara, da nikakvo naruženje ne bi nastalo, jer suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, koji su proveli klinički pregled tužiteljice te svoje mišljenje logično obrazložili a pri tom se valjano očitovali na sve prigovore tuženika, koje ponavlja u žalbi protiv presude.

 

37. S obzirom na to, da se radi o naruženju lakog stupnja, osnovano međutim tuženik prigovara visini utvrđene naknade od 10.000,00 kuna. Prema Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, a imajući na umu i pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., na kojoj je odlučeno da se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%, pri čemu će se navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05., pravilnom primjenom čl. 200. ZOO tužiteljici je trebalo, s obzirom na to da se radi o vrlo mladoj osobi ženskog spola, te naruženju koje je vidljivo trećima kad god su usta otvorena (kada tužiteljica govori ili se smije) dosuditi novčanu naknadu u iznosu od 7.500,00 kuna, što umanjeno za 20% doprinosa tužiteljice nastaloj šteti, iznosi 6.000,00 kn.

 

38. S obzirom na to, da je prvostupanjski sud pravomoćno odbio zahtjev za taj oblik štete iznad dosuđenih 3.000,00 kn, žalba tuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

 

39. U predmetnom štetnom događaju tužiteljica je pretrpjela i materijalnu štetu koja se sastoji od tuđe njege i pomoći, te troškova liječenja, s obzirom da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uništenu odjeću i obuću.

 

40. Tužiteljica je uz tužbu priložila račun Stomatološke klinike S.² od 02. listopada 2000. na iznos od 100,00 kn, račun od 22. prosinca 1998. na 25,00 kn, Stomatološke ordinacije dr. T. S. od 11. srpnja 2000. na iznos od 1.200,00 kn te Poliklinike K.. od 11. srpnja 2000. na iznos od 100,00 kn, dakle ukupno na iznos od 1.425,00 kn.

 

41. Uz podnesak od 27. veljače 2012. kojim je uredila tužbeni zahtjev, te ga povećala u dijelu koji se odnosi na materijalnu štetu, tužiteljica je priložila račune Stomatološke ordinacije N. A. M. od 21. prosinca 2009. u iznosu od 7.200,00 kn, račun dr. H. B. od 20. ožujka 2007. na iznos od 150,00 kn, račun Poliklinike K.. od 06. listopada 2004. na iznos od 30,00 kn, račun Poliklinike K.. od 25. kolovoza 2005. na iznos od 30,00 kn, račun dr. D. R. od 24. ožujka 2004. na iznos od 100,00 kn, račun Poliklinike K.. od 24. ožujka 2004. na iznos od 30,00 kn, račun Poliklinike K.. od 16. listopada 2003. u iznosu od 90,00 kn, račun Poliklinike K.. od 10. siječnja 2002. na iznos od 30,00 kn, račun (nečitljiv izdavač) od 19. siječnja 2001. na iznos od 30,00 kn, račun koji je priložen uz tužbu od 11. srpnja 2000. na iznos od 1.200,00 kn, račun Poliklinike K.. od 11. srpnja 2000. na iznos od 100,00 kn, račun Stomatološke poliklinike S.² od 02. listopada 2000. na iznos od 100,00 kn (također zatražen u tužbi) i račun od 22. prosinca 1998., također zatražen u tužbi u iznosu od 25,00 kn.

 

42. Tuženik je, kako je to naprijed navedeno, prigovorio visini materijalne štete kako ju je tužiteljica zatražila podneskom od 27. srpnja 2012., ističući da tužiteljica tužbom potražuje naknadu troškova liječenja u iznosu od 1.425,00 kn, dok predmetnim podneskom potražuje i daljnje troškove liječenja, glede čega je istaknut prigovor zastare za račune koji su plaćeni prije više od tri godine prije utuženja, odnosno navedenog podneska.

 

43. S obzirom da je tužiteljica tužbom tražila naknadu troškova liječenja u iznosu od 1.425,00 kn, te da je tuženik istakao prigovor zastare za račune dostavljene uz podnesak od 27. veljače 2012., sud je ocijenio utemeljenim takav prigovor za sve račune nastale prije 27. veljače 2009., s obzirom da se radi o potraživanju koje sukladno odredbi čl. 376. ZOO zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku.

 

44. Zastarjeli su računi od 20. veljače 2007. na iznos od 150,00 kn, od 06. listopada 2004. na iznos od 30,00 kn, od 24. ožujka 2004. na iznos od 100,00 kn, od 24. travnja 2004. na iznos od 30,00 kn, od 16. listopada 2003. na iznos od 90,00 kn i 19. siječnja 2001. na iznos od 30,00 kn. Dakle, nisu zastarjeli računi od 02. listopada 2000. na iznos od 100,00 kn, 22. prosinca 1998. na iznos od 25,00 kn, od 11. srpnja 2000. na iznos od 1.200,00 kn, i od 11. srpnja 2000. na iznos od 100,00 kn (potraživanja navedena u tužbi od 19. lipnja 2001.) niti potraživanje od 21. prosinca 2009. na iznos od 7.200,00 kn.

 

45. Tuženik smatra da je tužiteljici potrebno dosuditi samo troškove ugradnje mosta koji prema računu glase na iznos od 7.200,00 kn, dok je sve ostale troškove mogla ostvariti putem HZZO-a, pri tom se pozivajući na dužnost oštećenika da poduzme sve razumne radnje i mjere u cilju smanjenja štete, u što spada korištenje prava iz osnovnog zdravstvenog osiguranja.

 

46. Međutim, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju tužiteljica, kao pacijentica, ima pravo na kvalitetnu i primjerenu zaštitu adekvatnu zdravstvenom stanju, odnosno situaciji u kojoj se našla, što uključuje najbolje stručne standarde, odnosno mogućnosti liječenja, uz uvažavanje njenog interesa. Tužiteljica je kao mlada osoba, da bi se u što većoj mjeri sanirale posljedice štetnog događaja, morala reagirati što promptnije, s obzirom na to da je učinak liječenja to veći što se ranije poduzme, odnosno, s obzirom na dob tužiteljice, prije prestanka rasta i razvoja. Radi toga je u konkretnom slučaju, imajući na umu brzinu i kvalitetu zdravstvenih usluga obveznog zdravstvenog osiguranja i onoga što nude druge zdravstvene ustanove, opravdano tužiteljici dosuditi troškove liječenja i u privatnim ustanovama, u kojima su se posljedice štetnog događaja mogle brže i kvalitetnije sanirati. Na taj je način tužiteljica postupila upravo po načelu na koje se tuženik poziva, a to je smanjivanje štete na najmanji mogući opseg. Upravo radi brzog, efikasnog i kvalitetnog liječenja, trajne posljedice nisu veće od 5% te je i naruženje koje je nastalo, samo lakšeg stupnja. Stoga, bez obzira na mišljenje vještaka Stomatološkog fakulteta kako je tužiteljici opravdan samo trošak ugradnje mosta u iznosu od 7.200,00 kn, dok je sve ostale troškove mogla ostvariti putem HZZO-a, i ovaj sud smatra opravdanim dosuditi tužiteljici i ostale troškove liječenja koji nisu zastarjeli, odnosno navedeni su (i argumentirani) u tužbi i iznose 1.425,00 kn. Ne radi se o luksuznim troškovima, već o troškovima koji su bili bitni za liječenje, što ne spori niti vještak Stomatološkog fakulteta. Dakle, ukupno je tužiteljici s osnova troškova liječenja, prema prethodno citiranim računima, pripada iznos od 1.425,00 kuna, odnosno po odbitku suodgovornosti u omjeru od 20% 1.140,00 kn (odnosno daljnjih 712,50 kn), a na svaki pojedini iznos tužiteljici pripada kamata od dospijeća do isplate.

 

47. Tužiteljici je prema mišljenju vještaka dr. M. tuđa njega i pomoć bila potrebna tjedan dana po 12 sati dnevno, 4 tjedna po 6 sati dnevno, 4 tjedna po 3 sata dnevno, što ukupno iznosi 336 sati. Prvostupanjski sud je, pravilno smatrajući da je riječ o pomoći koju tužiteljici ni najbliži srodnici nisu dužni pružiti bez naknade, istu dosudio po cijeni sata tuđe njege i pomoći Doma za starije i nemoćne osobe L. u utuženom razdoblju, odnosno 35,00 kn po satu, koliko tužiteljica i potražuje, te joj za 336 sati dosudio naknadu u iznosu od 11.760,00 kn, odnosno umanjeno za suodgovornost od 70% iznos od 3.528,00 kn.

 

48. U odnosu na visinu dosuđene naknade, prvostupanjski je sud pravilno istu utvrdio u visini cijene sata rada osobe koja bi u mjestu stanovanja tužiteljice takvu pomoć mogla pružiti, ali je, s obzirom na suodgovornost tužiteljice od 20%, istu trebalo dosuditi u ukupnom iznosu od 9.408,00 kn, odnosno daljnjih 5.880,00 kn. Navodi žalbe tuženika, da bi se u S.², odnosno S.¹ moglo dobiti tuđu pomoć, pa i nestručnu, za cijenu od 15,00 kuna po satu, posvema su neživotni i zato neutemeljeni.

 

49. Pravilno je pri tom sud kamate na ovaj iznos dosudio od presuđenja jer je riječ o nenovčanoj materijalnoj šteti čija je visina utvrđena u postupku, budući da nesporno tužiteljica istu nije plaćala.

 

50. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP. pri čemu je sud vodio računa o uspjehu stranaka u sporu, o tome koji su  troškovi potrebni radi dokazivanja osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, a o istom je dao iscrpne, logične i valjane razloge.

 

Navedenom je odredbom, važećom u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke,  propisano da u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Nadalje, budući da tuženik nije uspio s prigovorima, koje je stavio na nalaz i mišljenje vještaka, osnovano mu nije dosuđen trošak plaćenih vještačenja.

 

51. Tužiteljici su dosuđeni troškovi sastava tužbe, te pristupa ročištima od 06.07.2010., 04.05.2012., 17.05.2011., 04.06.2011., 10.10.2011.,  08.11.2011., 24.01.2012., 06.07.2012., 27.08.2012., 17.10.2012., 16.10.2013., 26.11.2013., 26.02.2014., 19.03.2014., 28.01.2015., 06.03.2015., 11.11.2015., 29.04.2016., 21.09.2017. po 100 bodova, za sastav 4 podneska, koliko je moguće maksimalno prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, dalje: OT) po 100 bodova, što ukupno iznosi 3000 bodova, odnosno uvećano za vrijednost boda s paušalom 30.000,00 kn. Na ovaj iznos dosuđen je i trošak PDV-a u iznosu od 7.500,00 kn. Pored navedenog, tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 4.444,00 kn, tako da ukupni trošak iznosi 41.944,00 kn.

 

52. Kako je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 27,5% (osnova 30 % i visina 25%) to joj je prvostupanjski sud dosudio trošak u iznosu od 11.534,60 kn.

 

53. Ovom presudom djelomično je izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, na način da je tužiteljica uspjela u postupku u omjeru od cca. 53%. Radi toga joj pripada ukupni trošak od 22.230,32 kn, odnosno daljnjih 10.695,72 kn.

 

54. Na temelju čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 12. srpnja 2021.

 

                                                                                                                                  S u d a c:

                                                                                                  Gordana Bošković Majerović, v.r.