1                  Poslovni broj: 6 Us I-1226/2020-22

 

 

 

 

 

 

 

           Poslovni broj: 6 Us I-1226/2020-22

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja G. O., O., kojeg zastupa opunomoćenica T. M. V., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Ž. d. o. u R., koju zastupa opunomoćenik G. K., i 2. D. H., iz F., (kao pravnog slijednika iza pok. F. H. iz F.), kojeg zastupa opunomoćenik J. S., odvjetnik u Z., radi naknade za oduzetu imovinu, 9. srpnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/16-01/375, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-02 od 14. srpnja 2020. u dijelu u kojem se odnosi na točke 1., 2. i 3. djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija, KLASA: UP/I-942-05/13-01/08, URBROJ: 2170-12-02/8-16-22 od 18. travnja 2016. 

 

II.              Poništavaju se točke 1., 2. i 3. djelomičnog rješenje Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija, KLASA: UP/I-942-05/13-01/08, URBROJ: 2170-12-02/8-16-22 od 18. travnja 2016. 

 

III.              D. H., iz F., P., P. E., OIB: …, utvrđuje se pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske za oduzete nekretnine k.č.br. … i … , k.o. O. (koje odgovaraju k.č.br. … k.o. O. (nova izmjera)), te k.č.br. … k.o. O. (koja odgovara dijelu k.č.br. … k.o. O. (nova izmjera)), o čemu će prvostupanjsko tijelo donijeti zasebno rješenje.

 

IV.              Odbija se zahtjev drugozainteresirane osobe D. H. za naknadu troškova upravnog spora.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija, KLASA: UP/I-942-05/13-01/08, URBROJ: 2170-12-02/8-16-22 od 18. travnja 2016., točkom 1. izreke F. H. iz R. F. priznaje se u cijelosti pravo vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu označenom kao zč. …, vrt od 155 m² i zč. … vrt od 18 m², obje upisane u zk.ul. …, k.o. O. i zč. … park površine 449 m² upisane u zk.ul. broj … k.o. O, vlasništvo G. O.. Točkom 2. izreke određen je G. O. obveznikom naknade, a točkom 3. izreke naložena je zemljišnoknjižna provedba nakon pravomoćnosti tog rješenja. Točkom 4. izreke F. H. utvrđeno je pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske za zemljište označeno kao zč. … obala plaža od 430 m² upisano u zk.ul … k.o. O. kao pomorsko dobro i zč. … park od 68 m² upisano u zk.ul. broj … k.o. O., danas vlasništvo E. P. I. d.o.o. R.. Točkom 5. izreke određena je naknada za imovinu iz točke 4. izreke u iznosu od 18.390,49 kn, a točkom 6. izreke određen je obveznikom naknade za imovinu iz točke 5. Fond za naknadu oduzete imovine. Točkom 7. izreke obvezan je Fond za naknadu oduzete imovine da ovlašteniku naknade preda obveznice Republike Hrvatske u 40 polugodišnjih rata koji dospijevaju 1. siječnja i 1. srpnja svake godine, počevši od 2000. do 2019., a točkom 8 odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

2. Pobijanim rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/16-01/375, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-20-02 od 14. srpnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv navedenog rješenja.

 

3. Tužitelj u tužbi i u kasnijem tijeku spora osporava zakonitost točaka 1., 2. i 3. prvostupanjskog djelomičnog rješenja te odgovarajući dio pobijanog rješenja tuženika koji se odnosi na navedene točke, a kojim je zainteresiranoj osobi ovlašteniku naknade određeno pravo na naturalni povrat u odnosu na kč. br. …, … i …, sve k.o. O. Tužitelj ističe da u odnosu na navedene nekretnine nisu postojali ispunjeni uvjeti za povrat u naravi, budući da su iste bile privedene namjeni i koristile se u skladu sa namjenom i prije stupanja na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00,131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, dalje: Zakon o naknadi), ukazujući da je vještak građevinske struke neosnovano izvukao pogrešan zaključak u pogledu privođenja nekretnina namjeni. Ističe da je u tijeku upravnog postupka u više navrata ukazivao da su predmetne nekretnine (i nekada i danas) u naravi javne površine, odnosno javne stepenice kojima se dolazilo u nekadašnje kino, te uređeni park i trg iz kojeg je bio glavni ulaz u kino, a koje je kino sa predmetnim česticama na taj način korišteno od 30-ih godina prošlog stoljeća. Ukazuje da je predmetno kino je u više navrata obnavljano, što je dokumentirano i novinskim člankom od 6. rujna 1979. u listu Opatijska komuna, te da je u vrijeme renoviranja kina uređen i njegov okoliš, odnosno predmetne nekretnine. Pojašnjava da se na trg koji se nalazio na kč. br. … i dijelom na kč.br. … k.o. O. dolazilo iz smjera U. N. T. preko javnog puta koji je prelazio preko kč.br. ..., dok se iz smjera U. M. T. do trga dolazilo preko javnih stepenice koje su izgrađene na kč. br. …. Ističe da su kino i uređeni trg s odgovarajućim prilaznim putevima činili jedinstvenu cjelinu, a što dokazuje i uvećani segment iz kopije katastarskog plana iz 1958. kada je izvršeno snimanje stvarnog zatečenog stanja na terenu, na kojem je planu jasno vidljiv trg ispred kina s prilaznim stepeništem i putem iz U. N. T.. Stoga, budući da je već od 30-ih godina prošlog stoljeća bila izgrađena komunalna infrastruktura (stepenište, park i trg) na predmetnim nekretninama, to nije bilo moguće istu ponovno izgrađivati niti čestice pripremati za gradnju, već je ista kontinuirano održavana i uređivana upravo od strane tužitelja. Ističe da je iz dostavljene dokumentacije razvidno da su stepenice i put bili izgrađeni u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi te su bili u funkciji javnih površina, te da je također na istima identificirana komunalna infrastruktura, ukazujući da je odredbom čl. 3. st. 9. u svezi st. 1. t. 8. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95, dalje: ZKG/95) propisano da se javnom površinom smatraju javne zelene površine, pješačke staze, pješačke zone, otvoreni odvodni kanali, trgovi, parkovi, dječja igrališta i javne prometne površine, osim javnih cesta. Smatra da bi se vraćanjem predmetnih nekretnina u naravi bitno okrnjila prostorna cjelovitost odnosno namjena uporabe prostora i imovine, kao i gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa, a budući da predmetne nekretnine predstavljaju jedinstvenu prostorno-funkcionalnu cjelinu s nekadašnjim kinom (na čijem se mjestu danas nalazi Kulturno-turistički centar „G.“), odnosno kako su iste korištene kao javne površine od 30-ih godina prošlog stoljeća te do danas predstavljaju komunalnu infrastrukturu i privedene su namjeni, to smatra da na temelju čl. 17. st. 1. u svezi čl. 52. do 55. Zakona o naknadi, u konkretnom slučaju nije bilo zakonskog osnova da se za iste odredi naturalna restitucija.

 

4. Tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže da Sud poništi pobijano rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela u dijelu u kojem se odnosi na t. 1.-3. djelomičnog rješenja, te da odbije zahtjev podnositelja ovlaštenika naknade za povrat u vlasništvo predmetnih nekretnina.

 

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

 

6. Prvozainteresirana osoba Ž d. o. u R. u dostavljenom odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenih navoda, dok u kasnijem tijeku spora (na ročištu održanom 1. srpnja 2021.), ističe da bi iz dokumentacije uistinu proizlazilo da je kč.br. … k.o. O. (dio kč.br. … – nova izmjera) i u vrijeme stupanja Zakona o naknadi na snagu predstavljala javno stepenište, pa smatra upitnim mogućnost povrata iste nekretnine podnositelju zahtjeva u naravi.

 

7. Ovlaštenik naknade D. H. (koji je u tijeku spora naslijedio ovlaštenika naknade F. H., koji je preminuo 21. listopada 2020.), te koji stoga u ovom sporu ima status zainteresirane osobe, u dostavljenom odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenih navoda. Ističe da je u tijeku postupka proveden očevid po vještaku građevinske struke, pa je tako utvrđeno da predmetna imovina predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište, na kojem nije izvršena priprema za gradnju, nije izvršena ni parcelacija niti je na istoj identificirana ikakva infrastruktura, pa je stoga osnovano utvrđeno da se ne radi o izgrađenom građevinskom zemljištu, sve u smislu odredbe čl. 17. Zakona o naknadi. Ističe da su sva pravna pitanja i činjenice odlučne za donošenje rješenje potpuno i pravilno utvrđeni u tijeku postupka, te smatra pravilnim i zakonitim pobijana rješenja upravnih tijela. Također smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenje spora u pogledu točaka 4.-7. prvostupanjskog djelomičnog rješenja jer se istima ne dira u prava i obveze tužitelja, pa predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

 

8. U tijeku spora provedena je rasprava na ročištu održanom 13. svibnja 2021., u prisutnosti opunomoćenice tužitelja te opunomoćenika drugozainteresirane osobe, a na temelju čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, dalje: ZUS) u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i pravozainteresirane osobe, koji svoj izostanak nisu opravdali, te potom na ročištu 1. srpnja 2021., u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, te opunomoćenika prvozainteresirane osobe i opunomoćenika drugozainteresirane osobi, a na temelju čl. 39. st. 2. ZUS-a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji svoj izostanak nije opravdao.

 

8. Na ročištu za raspravu održanom 13. svibnja 2021. opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod navoda iz tužbe te potvrdila navode zainteresirane osobe glede toga da tužitelj nema pravni interes u odnosu na dio osporenih rješenja koji se odnose na točke 4.-7. prvostupanjskog rješenja. Dodatno je istaknula da su sporne nekretnine predstavljale javnu površinu čija je svrha bila da služi kao ulazni prostor u nekadašnje kino (koje je u vrijeme vršenja vještačenja već bilo srušeno), odnosno kao ulaz u današnji Društveni centar „G.“. Stoga smatra irelevantnim navode vještaka da na predmetnoj čestici nisu nikada izvedeni radovi iskopa niti pripreme za gradnju, a koji radovi i nisu mogli biti izvedeni s obzirom na namjenu čestice kao javne pristupne površine, a ono što jest izvedeno su pristupne stepenice s juga odnosno iz U. m. T. kao i ukrasni zidići.

 

9. Na istome je ročištu opunomoćenik zainteresirane osobe izvijestio Sud o činjenici smrti F. H. i osobi D. H. kao nasljedniku, te u preostalom dijelu ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu.

 

10. Tužitelj je u podnesku od 18. svibnja 2021. predložio preotvaranje glavne rasprave zaključene na ročištu 13. svibnja 2021., a s obzirom na navode tužitelja da su sporne nekretnine privedene namjeni na način da su se kontinuirano koristile kao javno dobro u općoj uporabi, te dostavio dokumentaciju kojom da se potvrđuje da se i danas iste koriste kao javno dobro. U podnesku je tužitelj istaknuo da su tijekom drugostupanjskog postupka prethodno navedene nekretnine, sada sa novim oznakama i brojem čestica, upisane u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu G. O., te se stoga radi o nekretninama koje ne mogu biti u privatnom vlasništvu pa ne mogu biti niti vraćene u vlasništvo zainteresiranoj osobi. Istaknuo je da ranije kč. … i … k.o. O. odgovaraju novoformiranoj kč. br. … koja u naravi predstavlja dvorište i kolni prilaz iz U. N. T. Kulturno-turističkog centra „G.“ te pripadajući park, a u odnosu na koju je česticu dana 18. listopada 2016. izvršen upis javnog dobra u općoj uporabi u vlasništvu G. O., sve u skladu sa Zakonom o komunalnom gospodarstvu; a da ranija kč. br. … k.o. O. odgovara novoformiranoj kč.br. … koja u naravi predstavlja javni pješački put i stepenište te ujedno ulaz u centar G. iz U. m. T. te je upisana kao put - javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu G. O..

 

11. Drugozainteresirana osoba (ovlaštenik naknade) u podnesku od 28. lipnja 2021. istaknuo je da je za odlučivanje o meritumu spora relevantan jedino Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, te da je jedini relevantan vremenski trenutak u kojem se pripisuju svojstva nekog zemljišta odlučna za donošenje meritorne odluke jest dan stupanja na snagu tog Zakona odnosno 1. siječnja 1997. Ističe da je ovlašteni vještak u konkretnom slučaju utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o neizgrađenom građevinskom zemljištu, pa je stoga pravilno prvostupanjsko tijelo donijelo odluku o naturalnom povratu tih nekretnina ovlašteniku naknade. Smatra da okolnost što je nakon dugotrajnog postupka, i donošenja rješenja o naknadi, došlo do nove izmjere zemljišta te novih upisa u zemljišnim knjigama nije od utjecaja na nespornu činjenicu da u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi (1. siječnja 1997.) predmetno zemljište nije bilo privedeno namjeni te se stoga ima vratiti ranijem vlasniku, a da se u konkretnom slučaju ne mogu se promijeniti kasnije doneseni propisi pa tako ni Zakon o komunalnom gospodarstvu iz 2018. Stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

 

12. Na ročištu održanom 1. srpnja 2021. stranke su ustrajale kod dosadašnjih navoda, pri čemu je opunomoćenik prvozainteresirane osobe ukazao na okolnost da bi iz dokumentacije proizlazilo da je dio kč. br. … (ranija kč. br. …) i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi predstavljao javno stepenište, dok je opunomoćenik drugozainteresirane osobe istaknuo da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi se radilo o površinama nužnima za obavljanje komunalnih djelatnosti, kao i da okolnost što se predmetne nekretnine vraćaju podnositelju zahtjeva ne znači da je time isti ovlašten da iste nastavno koristi na bilo koji način, već da ih isti mora koristiti u skladu sa njihovom namjenom odnosno ponuditi G. O. na korištenje u vidu dugoročnog zakupa.

 

13. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

 

14. Razmatrajući sva sporna činjenična i pravna pitanja ovoga spora, Sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

15. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je predmetni upravni postupak pokrenut zahtjevom sada pokojnog F. H. za povratom imovine oduzete prijašnjem vlasniku (baki podnositelja T. H.) za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, između ostalog i kč. br. …, … i … sve k.o. O., a povodom kojeg zahtjeva je proveden upravni postupak u kojem su sudjelovali i tužitelj G. O. te O. d. o. R. H.. U provedenom je postupku na temelju vještačenja provedenom u studenom 2015. po stalnom sudskom vještaku građevinske struke A. H. iz R. prvostupanjsko tijelo utvrdilo da predmetne nekretnine do donošenja Zakona o naknadi nisu privedene namjeni u smislu čl. 17. Zakona o naknadi, odnosno da na istima nije izvršena priprema zemljišta za izgradnju za namjenu određenu planom (Generalni urbanistički plan Opatije, „Službene novine PGŽ“ broj 86/89), te da su stoga ispunjeni uvjeti  da se predmetne nekretnine u naravi vrate ovlašteniku naknade.

 

16. Među strankama ovoga spora u ovoj fazi nije sporno da tužitelju pripada pravo na naknadu za nekretnine oduzete njegovoj prednici T. H. na temelju Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, već je sporno da li su bili ispunjeni zakonski uvjeti za povrat tih nekretnina u naravi podnositelju zahtjeva, a s obzirom na tvrdnje tužitelja da se u naravi radi o javnoj površini na kojoj tužitelj kao fizička osoba privatnog prava ne može stjecati pravo vlasništva.

 

17. Na temelju razmatranja dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka i spisu upravnog spora, Sud smatra da su upravna tijela pogrešno utvrdila činjenično stanje u pogledu naravi spornih nekretnina, te pogrešno primijenila materijalno pravo.

 

18. Upravna tijela utemeljila su svoje odluke o mogućnosti povrata spornih nekretnina u vlasništvo podnositelja zahtjeva na odredbi čl. 17. Zakona o naknadi, te na utvrđenju da je riječ o neizgrađenom građevinskom zemljištu kojim G. O. do stupanja na snagu zakona nije dalje raspolagala, i koje do dana donošenja tog zakona nije privedeno namjeni.

 

18. Naime, odredbom čl. 17. st. 1. Zakona o naknadi propisano je da će se neizgrađeno građevinsko zemljište koje je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona i koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnoga tijela oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojim općina, odnosno grad do stupanja na snagu ovoga Zakona nije dalje raspolagala ili koje do donošenja ovoga Zakona nije privedeno namjeni, dati u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev. Pritom se sukladno čl. 17. st. 5. Zakona o naknadi pod „zemljištem privedenim namjeni“ smatra ono zemljište na kojem je izgrađen objekt ili su izvedeni znatniji radovi na objektu kao i ono zemljište na kojem je općina, odnosno grad izvršila pripremu za izgradnju.

 

19. Međutim, upravna tijela propustila su primijeniti odredbu čl. 55. Zakona o naknadi, a kojom je propisana jedna od iznimki od vraćanja nacionalizirane, konfiscirane ili na drugi način oduzete imovine u vlasništvo.

 

20. Naime, odredbom čl. 55. t. 2. Zakona o naknadi propisano je da se ne vraća u vlasništvo i posjed, između ostalog, ona imovina koja je izuzeta iz pravnog prometa odnosno na koju nije moguće stjecanje prava vlasništva .

 

21. Pritom Sud smatra da su pogrešno upravna tijela utvrdila da predmetne tri čestice (kč. br. …, … i … k.o. O…) mogu biti u vlasništvu privatno-pravnih osoba, a zanemarivši pritom navode i dokaze istaknute i dostavljene u tijeku upravnog postupka iz kojih proizlazi da su navedene čestice ne samo na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi (1. siječnja 1997.), već i puno prije toga predstavljale javnu površinu, pa su tako kč. br. … i … k.o. O. predstavljale javnu površinu, uređeni okoliš, trg i park kao okoliš tog kina izgrađenog još 30-ih godina prošlog stoljeća, dok je kč. br. … k.o. O. predstavljala javno stepenište kojim se iz smjera juga (U. m. T.) prilazilo na navedeni trg i park. Naime, da su navedene čestice uistinu predstavljale javnu površinu još puno prije stupanja na snagu Zakona o naknadi, proizlazi ne samo iz fotografija koje je tužitelj dostavio u tijeku upravnog postupka te priležećih novinskih članaka, već također iz GUP-a Grada Opatije („Službene novine“ broj 86/89) na kojem su predmetne parcele na karti „Postojeće stanje 2.3“ prikazane kao „parkovna površina neodržavana, zapuštena, podobna za formiranje parka“, Uvjerenja o podacima iz dokumenta prostornog uređenja izdanog od Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša od 19. siječnja 2016., već također i iz kopije katastarskog plana za k.o. O.-nova iz 1958. kojim je (unatoč činjenici da ta nova izmjera nije stupila na snagu) bilo registrirano stvarno stanje tih čestica, a iz koje također proizlazi da iste predstavljaju javnu površinu odnosno ulazni pretprostor kina izgrađenog na susjednoj čestici.

 

22. Pritom nije relevantno što je nalazom i mišljenjem vještaka sačinjenim u tijeku upravnog postupka utvrđeno da je riječ o neizgrađenom građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni, budući da navedeni nalaz sačinjen u smislu čl. 17. st. 1. Zakona o naknadi, a ne u smislu čl. 55. t. 2. Zakona o naknadi, a pri čemu je uostalom i iz navedenog nalaza i mišljenja, i to fotodokumentacije koja čini sastavni dio istoga, razvidno je da su predmetne čestice i u vrijeme čijih sačinjavanja tog nalaza i mišljenja (studeni 2015.) predstavljale javno stepenište (kč. br. …), odnosno betoniranu javnu površinu namijenjenu parkiranju većeg broja automobila (kč. br. … i kč. br. …).

 

23. Iako Sud prihvaća navode drugozainteresirane osobe da je za odlučivanje o mogućnosti povrata određenog zemljišta u naravi relevantno samo stanje tog zemljišta u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi, također smatra da se ne može zanemariti ni okolnost što je u međuvremenu na susjednoj čestici, na mjestu nekad srušenog kina izgrađen Kulturno umjetnički dom „G.“, te da su sporne čestice u postupku nove izmjere i obnove zemljišnih knjiga upisane kao kč. br. … k.o. O. (ranije kč. br. … i …) i kč. br. … (čiji dio čini i ranija kč. br. … kao put), pri čemu su obje nove čestice u upisane kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu G. O. (k.č.br. … kao dvorište površine 377 m² i park površine 194 m², a k.č.br. … kao put površine 134 m²), a sve prije okončanja upravnog postupka, odnosno prije donošenja pobijanog rješenja tuženika.

 

24. Pritom valja naglasiti da za odlučivanje o predmetu spora ne bi samo po sebi bilo relevantno što je nakon donošenja prvostupanjskog djelomičnog rješenja došlo do upisa navedenih čestica kao javnog dobra u općoj uporabi, međutim navedeno, sagledano u kontekstu sve preostale dokumentacije koju je tužitelj dostavljao kako u tijeku postupka tako i u ovome sporu, a kojom je - suprotno navodima drugozainteresirane osobe - osporavao da bi se radilo o neizgrađenom građevinskom zemljištu i ukazivao da je riječ o javnoj površini, ukazuje na kontinuitet korištenja spornih čestica kao javne površine, počevši od 30-ih godina prošlog stoljeća (kada su činile trg, park i stepenište za pristup kinu) da bi nakon rušenja kina predstavljale javno stepenište i površinu namijenjenu parkiranju, a potom u konačnici danas uređeni okoliš, trg, park i put preko kojih se pristupa i kroz koje se ulazi u Društveni centar „G.“.

 

25. Iako je tek stupanjem na snagu „novog“ Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 68/18, dalje: ZKG/18) izrijekom propisano da komunalna infrastruktura predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu odnosno suvlasništvu jedinica lokalne samouprave i/ili osobe obavlja komunalnu djelatnost, te da ista može biti u pravnom prometu isključivo između jedinica lokalne samouprave i pravnih osoba koje obavljaju komunalne djelatnosti te druge osobe na toj infrastrukturi ne mogu stjecati stvarna prava osim prava služnosti i prava građenja sukladno odluci predstavničkog tijela jedinica lokalne samouprave (čl. 61. st. 1. i 2. ZKG/18), valja naglasiti da su javne površine (a među kojima i parkovi, stepenište i trgovi) predstavljale komunalnu infrastrukturu i sukladno ranije važećem ZKG/95, te su i prema ranije važećim propisima predstavljale javno dobro u općoj uporabi, te su kao takve također bile izuzete iz pravnog prometa u smislu čl. 3. st. 2. u svezi čl. 35. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14), koje je stajalište zauzeto kako u sudskoj praksi (Vrhovni sud Republike Hrvatske posl.br. Gzz-22/92 od 7. srpnja 1992.), tako i u pravnoj znanosti (Robert Peček, Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, Organizator, Zagreb 2010., komentar uz čl. 55. Zakona o naknadi).

 

26. Slijedom navedenog, s obzirom da sporne čestice već u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi predstavljale javno dobro u općoj uporabi, te da su stoga bile izuzete iz pravnog prometa u smislu da je pravo vlasništva na istima mogla imati samo osoba javnog prava (Republika Hrvatska, jedinica lokalne i područne samouprave), te da stoga pravo vlasništva nad istima nije mogla steći fizička osoba, a što je nedvojbeno i izrijekom uređeno i odredbom čl. 61. ZKG/18, koja je odredba stupila na snagu prije donošenja pobijanog rješenja tuženika, sud smatra da su u tom smislu osnovani navodi tužitelja da nisu postojali zakonski uvjeti za povrat navedenih nekretnina tužitelju u naravi, već da je tužitelju na ime oduzetih nekretnina naknada trebala biti određena u obveznicama Republike Hrvatske, sukladno čl. 57. Zakona o naknadi.

 

27. Stoga je valjalo je poništiti pobijano rješenje tuženika u dijelu u kojem se odnosi na osporene t. 1.-3. prvostupanjskog djelomičnog rješenja, kao i prvostupanjsko djelomično rješenje u pogledu točaka 1.-3., te ovlašteniku naknade (D. H. kao nasljedniku pokojnog F. H.) utvrditi pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske za predmetne oduzete nekretnine, a o čemu će prvostupanjsko tijelo donijeti zasebno rješenje nakon što u provedenom postupku utvrdi relevantne činjenice vezane uz visinu naknade.

 

28. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju čl. 58. st. 1. ZUS-a riješiti kao u izreci ove presude.

 

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a, sukladno kojoj drugozainteresiranoj osobi, koja je u cijelosti izgubila spor, ne pripada pravo na naknadu troškova spora.

 

U Rijeci 9. srpnja 2021.

 

                                                                                                                              Sutkinja

 

                                                                                                                                      Daria Pugel, v.r.

 

             

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu (pet primjeraka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a ZUS-a i čl. 66. st. 5. ZUS-a).