1

Republika Hrvatska
Trgovački sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 Povrv-123/2019-12

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu po sucu toga suda Iris Hatvalić-Nemec, u parničnom
predmetu tužitelja P. d.o.o., Č., OIB …, zastupanog po punomoćniku G. R., odvjetniku iz Č. ca protiv S-M. d.o.o., P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku iz Z., nakon zaključene glavne rasprave 10. lipnja 2021., u prisutnosti direktora tužitelja S. M. , punomoćnika tužitelja G. R., direktora tuženika S Š. i zamjenika punomoćnika tuženika N. R., radi isplate, 9. srpnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika
I. K. iz Č. ca, poslovni broj Ovrv-213/2019 od 22. ožujka 2019. u dijelu u kojem naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.066,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za pet postotna poena, računatom:

- na iznos od 283,19 kn od 06.04.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 281,18 kn od 07.05.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 280,60 kn od 06.06.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 282,38 kn od 07.07.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 281,80 kn od 06.08.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 280,35 kn od 06.09.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 280,71 kn od 07.10.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 281,28 kn od 06.11.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 281,56 kn od 07.12.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 282,34 kn od 06.01.2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 282,89 kn od 06.02.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 279,03 kn od 09.03.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 277,85 kn od 06.04.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 279,73 kn od 07.05.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,55 kn od 06.06.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,00 kn od 07.07.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 277,53 kn od 06.08.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 277,38 kn od 06.09.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 280,39 kn od 07.10.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 281,45 kn od 06.11.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 283,81 kn od 07.12.2017. godine pa do isplate;
- na iznos od 282,79 kn od 06.01.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,80 kn od 06.02.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,91 kn od 09.03.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,88 kn od 06.04.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 277,85 kn od 07.05.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 276,64 kn od 06.06.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 276,70 kn od 07.07.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 277,19 kn od 06.08.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,05 kn od 06.09.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,39 kn od 07.10.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,39 kn od 06.11.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,55 kn od 07.12.2018. godine pa do isplate;
- na iznos od 276,98 kn od 06.01.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 278,59 kn od 06.02.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 277,90 kn od 09.03.2019. godine pa do isplate;
kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nastale troškove ovršnog
postupka u iznosu od 1.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom računatom od
dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, sve u
roku od 8 dana.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika I. K. iz Č. ca, poslovni broj Ovrv-213/2019 od 22. ožujka 2019. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 572,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za pet postotna poena tekućom

- na iznos od 286,51 kn od 06.02.2016. godine pa do isplate;
- na iznos od 285,56 kn od 08.03.2016. godine pa do isplate;

kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 975,00 kn na ime
predvidivog troška ovršnog postupka zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, te
se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

3

Poslovni broj: 4 Povrv-123/2019-12

III. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 kuna, u roku od 8 dana.

IV. Sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn
tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi Javnog bilježnika I. K. iz Č. ca poslovni broj Ovrv-213/2019 od 22. ožujka 2019. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.638,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom, te nastali trošak ovršnog postupka
u iznosu od 1.700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 975,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Rješenje o ovrsi doneseno je temeljem vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga.

2. Protiv navedenog rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor pobijajući ga u
cijelosti, navodeći kako je nesporno da su tužitelj i tuženik 26. svibnja 2015. sklopili
ugovor o pružanju usluga oglašavanja na informativnom panou, međutim, tuženik je
predmetni ugovor jednostrano raskinuo 13. siječnja 2016. neposredno nakon što je
zaprimio od tužitelja obavijest o postavljanju informativnog panoa od 8. siječnja 2016.
Naime, prilikom sklapanja ugovora zakonski zastupnik tužitelja se obvezao da će
usluga postavljanja oglasa biti izvršena zaključno do mjeseca srpnja 2015., odnosno
u roku od 2 mjeseca od sklapanja samog ugovora. Tuženik je obavijest o postavljanju
pločice za oglašavanje zaprimio 5 mjeseci nakon što je tuženiku bilo obećano od strane
tužitelja da će predmetno oglašavanje započeti iz čega proizlazi kako tužitelj nije
ispunio svoju obvezu u usmeno dogovorenom roku pa čak niti u razumnom roku
obzirom na narav dogovorene usluge, slijedom čega je tuženik ostvario zakonsko
pravo na jednostrani raskid ugovora. Tuženik je svoje zakonsko pravo na jednostrani
raskid ugovora iskoristio te je o tome pravovremeno obavijestio tužitelja. Dokaz da je
predmetni ugovor raskinut od strane tuženika je i činjenica da tuženik nikada nije
uplatio akontaciju u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. Ugovora niti je ikad bio pozvan da
predmetnu akontaciju podmiri. Nadalje, sama pločica istaknuta je na oglasnom panou
ispred poslovnice Hrvatske pošte d.d. u gradu Č. cu, a oglašavanje tvrtke tuženika pogrešno se vrši pod ostalim tvrtkama koje se nalaze u Općini D., a ne u Općini P. gdje je sjedište tuženika. Na oglasnom panou je istaknut logo različit od loga tuženika što sve ide u prilog neurednom izvršenju predmetnog ugovora od strane tužitelja te opravdanosti raskida ugovora od strane tuženika. Ističe kako ga je tužitelj doveo u zabludu u pogledu svojstva usluge oglašavanja posebice u pogledu načina i mjesta oglašavanja obzirom kvalitativno i kvantitativno predmetno oglašavanje ne odgovara načinu oglašavanja koje je tužitelj prezentirao i obećao tuženiku u trenutku sklapanja ugovora. Iako u predmetnom ugovoru nije decidirano ugovoren rok unutar kojeg je tužitelj bio dužan istaknuti pločicu na oglasnom panou s informacijama o tvrtci tuženika, Zakon o obveznim odnosima ističe kako se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbi tako razumjeti kako to odgovara načelima
obveznog prava utvrđenih ovim zakonom. Budući je tužitelj svoju ugovornu obvezu
ispunio tek protekom roka od 7 mjeseci od sklapanja ugovora razvidno je da tužitelj
nije ispunio svoju obvezu u dogovorenom roku niti pak u razumnom roku. Tuženik
opreza radi, ujedno ističe i prigovor zastare utuženih računa i to posebice računa 16-60085 na iznos od 286,51 kn i računa broj 16-60179 na iznos od 285,56 kn budući su navedeni računi utuženi nakon proteka roka od 3 godine.

3. Povodom prigovora protiv rješenja o ovrsi, sud je rješenje o ovrsi stavio izvan snage, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. U podnesku od 3. srpnja 2019. tužitelj u bitnome navodi kako je tužitelj u cijelosti
ispunio svoje ugovorne obveze, odnosno tužitelj je ishodio od svih nadležnih tijela
potrebite dozvole za postavu informativnog panoa, postavio je informativni pano na
dogovorenoj lokaciji, postavio je pločicu s podacima tuženika na pano kako je bilo i
dogovoreno te je o svemu tome obavijestio tuženika dopisom od 8. siječnja 2016. uz
napomenu da tuženik ima pravo na eventualne reklamacije u roku od 8 dana. Tuženik
je na navedeni dopis tužitelja poslao očitovanje u kojem navodi da je odustao od
sklopljenog ugovora iz razloga što usluga nije bila izvršena u ugovorenom roku. Takav
razlog za raskid ugovora tužitelj nije prihvatio budući nije točno da tužitelj nije u
ugovorenom roku izvršio predmetnu uslugu. Naime, u sklopljenom ugovoru nije
naveden rok u kojem je tužitelj bio dužan ispuniti svoju obvezu postave informativnog
panoa i postave tuženikove pločice na pano. Isto tako je netočno da bi stranke usmeno
ugovorile bilo kakav rok za izvršenje usluga. Čak naprotiv, tužitelj je tuženika upoznao
s činjenicom da se radi o projektu za čiju je realizaciju potrebno stanovito vrijeme te je
potrebno izvršiti određene predradnje (skupiti dovoljan broj oglašivača, ishoditi
određene dozvole, izraditi pano). Dakle, netočno je da tužitelj nije izvršio svoju obvezu
u roku budući rok nije bio niti usmeno niti pismeno dogovoren. Nadalje, u čl. 9. Ugovora
ugovoreno je da je pismena forma bitan sastojak ovog ugovora te da sve kasnije
izmjene i dopune obvezuju ugovorne strane jedino ako su sačinjene u pisanoj formi. U
skladu s čl. 176. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kad je određivanje
vremena ispunjenja ostavljeno na volju vjerovnika ili dužnika, druga strana može ako
ovlaštenik ne odredi rok ni poslije opomene, zahtijevati od suda da odredi primjereni
rok za ispunjenje. Budući tužitelj nije bio vezan nikakvim rokom za ispunjenje svoje
ugovorne obveze niti mu je takav rok dodijeljen od strane suda, tuženik ne može tvrditi
da bi tužitelj pao u zakašnjenje s ispunjenjem obveze. Vezano uz navod tuženika da
je na informativnom panou istaknut logo različit od loga tuženika, ističe se da je pločica
izrađena u skladu s podacima koje je tuženik dostavio tužitelju, a koja uputa o logu čini
prilog ugovora. U predmetnom prilogu specificirana je dimenzija pločice te je tuženik
bio dužan upisati svoje podatke kao i logo te je ovjerio točnost tih podataka svojim
potpisom i pečatom. Nadalje, u svom očitovanju na dopis tužitelja od 8. siječnja 2016.
u kojem je tuženiku ostavljen rok radi reklamacije izvršene usluge, tuženik nije
prigovorio da podaci, odnosno logo tuženika, na postavljenom panou nije točan. Za
tužitelja nije sporno da je predmetni ugovor zaključen jer se na istom nalazi pečat
tuženika i potpis odgovorne osobe te da isti do danas nije raskinut niti suglasnom
voljom ugovornih strana niti pravomoćnom odlukom nadležnog suda. Ako je tuženik
smatrao da postoje okolnosti temeljem kojih ima pravo na raskid ugovora, tada je
trebao s tužiteljem sporazumno raskinuti ugovor ili ishoditi pravomoćnu presudu o
raskidu ugovora. Kako to tuženik nije učinio i predmetni ugovor nije raskinut, to isti
obvezuje obje ugovorne strane pa je tuženik dužan platiti tužitelju ispostavljene račune
temeljem zaključenog ugovora.

5. U podnesku 21. srpnja 2020. tuženik je u bitnome naveo kako je nesporno da
su tužitelj i tuženik 26. svibnja 2015. sklopili Ugovor o pružanju usluge oglašavanja na
informativnom panou. Suprotno navodima tužitelja, zakonski zastupnik istog se zakonskom zastupniku tuženika prilikom sklapanja Ugovora decidirano obvezao početi
izvršavati obvezu preuzetu sklopljenim Ugovorom u roku najkasnijem od 2 mjeseca od
trenutka sklapanja Ugovora. Stoga su netočni navodi tužitelja kada ističe kako je
ispunio sve svoje ugovorne obveze na način kako je to dogovorio s tuženikom. Upravo
suprotno, protekom roka od dva mjeseca od sklapanja ugovora tužitelj nije obavijestio
tuženika da je postavio reklamni pano, niti ga je pozvao da uplati akontaciju kako je to
ugovorom bilo ugovoreno (čl. 3. st. 1.) Nadalje, neosnovani su navodi tužitelja kada
ističe da je zakonski zastupnik istoga pojasnio tuženiku da se radi o projekt za čiju je
realizaciju potrebno stanovito vrijeme. Neživotno je i nelogično da bi tuženik pristao na
ugovaranje predmetne usluge, a čija je realizacija neizvjesna, a da se pritom još i
obvezao na plaćanje akontacije tužitelju. Čl. 360. Zakona o obveznim odnosima (dalje
u tekstu: ZOO) decidirano ističe da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana
ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, raskinuti
ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u
svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Iako u predmetnom Ugovoru nije
decidirano ugovoren rok unutar kojeg je tužitelj bio dužan istaknuti pločicu na
oglasnom panou s informacijama o tvrtci tuženika, Zakon o obveznim odnosima ističe
kako se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih
izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti
kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom. Budući da je
tužitelj svoju ugovornu obvezu ispunio tek protekom roka od 7 mjeseci od sklapanja
Ugovora, to je tuženik mišljenja kako predmetni Ugovor nije ispunjen u razumnom roku
te time smatra svoj jednostrani raskid ugovora u cijelosti opravdan. Naime, čl. 385.
ZOO-a ističe kako u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti
svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju
obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo
proistječe iz naravi posla. Nadalje, člankom 363. ZOO-a je propisano da vjerovnik
može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz
dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku. Budući da protekom roka od 2 mjeseca od sklapanja Ugovora, tužitelj i dalje nije ispunio svoju obvezu preuzetu Ugovorom, to tuženik nije ni bio u obvezi ostavljati istom naknadni rok za ispunjenje budući da ispunjenje preuzete obveze nije bilo izgledno. U prilog navedenom ide i činjenica da je tužitelj oglasni pano postavio tek 7 mjeseci nakon sklapanja Ugovora. Budući je svaki ugovor privatnopravni akt, sud u slučaju spora oko tumačenja ili primjene ugovora, prvenstveno mora uvažiti volju koju su stranke imale prilikom sklapanja ugovora kao i cilj koji se njime htio ostvariti. Budući da tužitelj nije ispunio svoju preuzetu obavezu u usmeno dogovorenom roku, to je jednostrani raskid Ugovora od strane tuženika i više nego opravdan.

6. Podneskom tužitelja od 10. kolovoza 2020. tužitelj je naveo kako su neistiniti
navodi tuženika da se zakonski zastupnik tužitelja decidirano obvezao početi izvršavati
obvezu preuzetu sklopljenim ugovorom u roku od najkasnije 2 mjeseca. Prilikom
zaključenja predmetnog ugovora nije bila usmeno ugovorena nikakva obveza tužitelja
jer da je bila ugovorena tada bi bila zaključena u pisanoj formi. Ističe kako je odredbom
čl. 9. Ugovora da je pisana forma o sporazumu ugovornih strana bitan sastojak
ugovora te izmjene i dopune ugovora obvezuju ugovorne strane jedino ako su
sačinjene u pisanoj formi.

7. Među strankama je sporno je li Ugovor o pružanju usluga oglašavanja na
informativnom panou sklopljen 26. svibnja 2015. raskinut te duguje li tuženik tužitelju
utuženi iznos.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja se
nalazi u spisu te je saslušan direktor tužitelja S. M., direktor tuženika S. Š.

9. Cijeneći provedene dokaze na način propisan čl. 8. Zakona o parničnom
postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u nastavku ZPP), na
temelju svakog pojedinog provedenog dokaza, svih dokaza zajedno, te na temelju
rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio kako sporni ugovor nije raskinut, te da
tuženik duguje tužitelju utuženi iznos.

10. Člankom 9. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08,
125/11, 78/15; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je sudionik u obveznom odnosu
dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje.

11. Člankom 590. ZOO propisano je da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje
obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva
fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

12. Člankom 604. ZOO propisano je da je naručitelj dužan pregledati izvršeno djelo
čim je to po redovitom tijeku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odgađanja
obavijestiti izvođača. Ako naručitelj na poziv izvođača da pregleda i primi izvršeni rad
to ne učini bez opravdanog razloga, smatra se da je rad primljen.

13. Člankom 360. ZOO propisano je da u dvostarnoobveznim ugovorima, kad jedna
strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno,
zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima,
raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom
zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

14. Među strankama nije sporno da su 26. svibnja 2015. sklopile Ugovor o pružanju
usluga oglašavanja na informativnom panou. Sud na temelju provedenih dokaza nije
utvrdio da se tužitelj prilikom sklapanja ugovora decidirano obvezao početi izvršavati
obvezu preuzetu sklopljenim ugovorom najkasnije 2 mjeseca od trenutka sklapanja
ugovora. Navedeno ne proizlazi iz Ugovora o pružanju usluga oglašavanja, a samim
je ugovorom među strankama ugovoreno i da sve kasnije dopune i izmjene obvezuju
ugovorne strane jedino ako su sačinjene u pisanoj formi te je pisana forma prema
sporazumu ugovornih strana bitan sastojak ovog ugovora. Iskaz direktora tuženika u
dijelu u kojem navodi da mu je bilo striktno obećano da će pano s pločicama s
podacima o tuženiku biti postavljen u roku od 30 do 60 dana od potpisivanja ugovora
u suprotnosti je sa sklopljenim ugovorom, pa sud iskazu direktora tuženika u tom dijelu
ne vjeruje.

15. U Ugovoru ne postoji odredba o roku u kojem bi tužitelj bio dužan izvršiti svoju
ugovornu obvezu jer to među ugovornim stranama uopće nije regulirano, pa tuženik potpuno pogrešno navodi da se radi o spornoj odredbi pri čijem se tumačenju ne treba
držati doslovnog značenja pojedinih izričaja već treba istraživati zajedničku namjeru
ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava.

16. U pogledu tvrdnji tuženika kako je ugovor raskinut ističe se da bi tuženik mogao
jednostrano raskinuti ugovor potrebno je ispunjenje pretpostavki iz članka 361. do 366.
Tuženik tijekom trajanja postupka nije dokazao da postoje, odnosno da se postojale,
pretpostavke za raskid. Ispunjenje u roku nije bio bitan sastojak ugovora, tuženik nije
pozvao tužitelja na ispunjenje ugovora niti mu je ostavio primjereni naknadni rok za
ispunjenje ugovora, tuženik nije dokazao da je iz tužiteljevog držanja proizlazilo da on
svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, a tuženik je dopis u kojem navodi:
"Molimo vas da napravimo raskid ugovora te da maknete pločicu s panoa i napravite
mjesta za zainteresirane stranke." dostavio tužitelju tek nakon što ga je tužitelj
obavijestio da je izvršio svoju ugovornu obvezu.

17. Člankom 4. Ugovora među strankama je ugovoreno da ugovorne strane mogu
u svako doba sporazumno raskinuti ovaj ugovor. Sporazumni raskid valjan je jedino
ako je sačinjen u pismenom obliku i potpisan od obje ugovorne strane. Ugovorne
strane nemaju pravo na jednostrani raskid ovog ugovora prije isteka njegovog roka.

18. Tijekom postupka nije sporno kako tužitelj nije pristao na sporazumni raskid ugovora.

19. Na temelju navedenog, a obzirom nisu ispunjene pretpostavke za jednostrani
raskid ugovora, a nije došlo ni do sporazumnog raskida ugovora, sud zaključuje kako
sporni Ugovor nije raskinut već je i dalje na snazi i to za cjelokupno razdoblje na koje
se odnose utuženi računi. Zbog navedenog postoji obveza tuženika platiti tužitelju
ugovorenu naknadu za izvršenu uslugu promidžbe putem informativnog panoa u
skladu s priloženim računima, osim za račun broj 16-60085 na iznos od 286,51 kn, a
koji je dospio 6. veljače 2016., te za račun 16-60179 na iznos od 285,56 kn koji je
dospio 8. ožujka 2016. Naime, za navedena dva računa nastupila je zastara u skladu
s odredbom čl. 228. ZOO kojom je propisano da međusobne tražbine iz trgovačkih
ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim
ugovorima zastarijevaju za tri godine. Obzirom je prijedlog za ovrhu podnesen
neposredno javnom bilježniku 22. ožujka 2019. nije sporno da su tražbine dospjele
prije 22. ožujka 2016. u zastari.

20. U pogledu tvrdnji tuženika kako se oglašavanje tvrtke tuženika pogrešno vrši
pod ostalim tvrtkama koje se nalaze u Općini D., a ne u Općini P. gdje je sjedište tuženika te da je na oglasnom panou istaknut logo različit od loga tuženika što sve ide u prilog neurednom izvršenju predmetnog ugovora od strane tužitelja ističe se kako je upravo navedeni način oglašavanja naveden u Prilogu ugovora od 26. svibnja 2015. te je ovlaštena osoba tuženika potpisala prilog ugovoru od 26. Svibnja 2015. i na njega stavila štambilj tuženika iz čega sud zaključuje kako je odgovorna osoba tuženika bila suglasna upravo s takvim načinom oglašavanja tuženika.

21. Nadalje, ukoliko se ipak oglašavanje tuženika ne vrši u skladu sa sporazumom
stranaka, valja reći kako je tuženik po primitku obavijesti od 8. siječnja 2016., a u
skladu s odredbom članka 604. ZOO, bio dužan bez odgađanja pregledati izvršeno

djelo i o nađenim nedostacima bez odgađanja obavijestiti tužitelja. Kako tuženik sudu
nije dostavio dokaze da je o nađenim nedostacima obavijestio tužitelja u roku iz članka

604. ZOO to se njegovi navodi o ukazuju neosnovani.

22. Vezano uz pozivanje tuženika na zabludu u pogledu svojstva usluge
oglašavanja posebice u pogledu načina i mjesta oglašavanja koji kvalitativno i
kvantitativno ne odgovaraju načinu oglašavanja koje je tužitelj prezentirao i obećao
tuženiku u trenutku sklapanja ugovora, valja reći kako zabluda predstavlja razlog
pobojnosti ugovora. No, tuženik nije dostavio dokaze da je podnio sudu tužbu za
poništaj ugovora iz čega proizlazi da su tvrdnje tuženika koje upućuju na postojanje
zablude neosnovane.

23. Slijedom iznesenog, valjalo je tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 590. ZOO-
a usvojiti te održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika
za iznos od 10.066,61 kn u smislu čl. 451. st. 3. ZPP-a, dok je za iznos od 572,07 kn
valjalo ukinuti platni nalog i odbiti tužbeni zahtjev.

24. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

25. Sud je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi održao na snazi i za ovršni trošak
u iznosu od 1.700,00 kn, budući tužitelju pripada pravo na navedeni trošak temeljem
čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak sastava prijedloga za ovrhu u
iznosu od 1.000,00 kn, uz pripadajući PDV u iznosu od 250,00 kn, javnobilježničke
nagrade u iznosu od 330,00 kn te javnobilježnički trošak u iznosu od 30 kn, sve uz
pripadajući PDV u iznosu od 90,00 kn.

26. Sud je djelomično ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog
bilježnika i u dijelu u koje je naloženo tuženiku platiti tužitelju predvidivi trošak u iznosu
od 975,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je u tom dijelu zahtjev
tužitelja za naknadu troška odbio, budući da se taj trošak odnosi na trošak potvrde
ovršnosti, izvida pravomoćnosti te trošak provedbe izvan sudske ovrhe, a koji trošak
tužitelju nikada nije nastao, budući da rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno i
ovršno.

27. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5.
u svezi članka 155. ZPP budući je tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom
dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (s osnovom uspio
u cijelosti, a s visinom 95%), pa je sud tuženika obvezao da tužitelju naknadi trošak
postupka u iznosu od 4.150,00 kn, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po
punomoćniku – odvjetniku i to za zastupanje na ročištu održanom 4. rujna 2020. u
iznosu od 1.000,00 kn, zastupanje na ročištu održanom 10. lipnja 2021. u iznosu od

1.000,00 kn, sastav podneska od 21. lipnja 2019. u iznosu od 1.000,00 kn, sve uz
pripadajući PDV u iznosu od 750,00 kn, a koji trošak je odmjeren u skladu s važećom
Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te na trošak sudske
pristojbe na presudu u iznosu od 400,00 kn.

28. Sud tužitelju nije priznao trošak u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn, a koji se
odnosi na trošak sastava podneska od 9. kolovoza 2020. u iznosu od 1.000,00 kn uz
pripadajući PDV u iznosu od 250,00 kn, jer sastav navedenog podneska nije bio potreban za vođenje parnice obzirom je tužitelj sve izneseno u podnesku mogao iznijeti na slijedećem ročištu.