Broj: Kž 321/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i Perice Rosandića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog S. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. ožujka 2014., broj K-178/13, u sjednici održanoj 16. listopada 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog S. M.,

p r e s u d i o   j e

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. M. odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog S. M. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11 i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine nakon čega mu je uz primjenu odredaba iz članka 57. KZ/11, (ispravno bi bilo: članka 56. KZ/11), izrečena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

Istom presudom je optužena R. P. proglašena krivom da je počinila kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u pomaganju, iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 38. KZ/11 te je na temelju istog zakonskog propisa uz odredbe o ublažavanju iz članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora od osam mjeseci nakon čega joj je uz primjenu odredbe iz članka 57. (ispravno: članka 56. KZ/11) izrečena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora od osam mjeseci neće izvršiti ako optuženica u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11 od optuženog S. M. je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 2.604.229,16 kn. Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06. – dalje: ZKP/97) u vezi članka 119. stavka 1. točke 1. do 6. ZKP/97 svaki od optuženika je dužan platiti trošak kaznenog postupka u iznosu od po 4.550,00 kn te paušalnu svotu od po 2.000,00 kn.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 467. točka 4. u vezi s člankom 471. stavkom 1. ZKP/08) u odnosu na oboje optuženika s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicima izreknu bezuvjetne kazne zatvora.

Žali se optuženi S. M. putem branitelja, odvjetnika D. B., naznačujući kao žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povredu kaznenog zakona i odluku o kazni. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu presudu na način da se optuženiku izrekne uvjetna osuda. Zatražio je prisutnost na sjednici.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Shodno odredbi članka 257. stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13) i pravnom shvaćanju sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. svibnja 2014. postupak je pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, kao drugostupanjskim sudom, nastavljen po odredbama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08).

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, nakon dužnog razgledanja vratio spise na daljnji postupak podneskom od 11. lipnja 2014. broj KŽ-DO-701/2014.

Javni dio sjednice vijeća održan je u prisutnosti optuženog S. M., a, na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08, u odsutnosti državnog odvjetnika i branitelja optuženika, odvjetnika D. B., koji nisu pristupili iako su o sjednici uredno izvješteni.

Žalbe nisu osnovane.

Jedan od žalbenih navoda optuženika (za koji je naznačeno da bi se radilo o povredi kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. ZKP/97, iako bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08) ističe da je prvostupanjski sud povrijedio identitet optužbe. Međutim, povreda identiteta optužbe iz članka 449. stavka 1. ZKP/08 postoji kada nema podudarnosti između optužbe i presude u pogledu osobe koja je optužena i djela koje je predmet optužbe, što ovdje nije slučaj. Jedina intervencija u optužbu se u pobijanoj presudi odnosi na dodavanje u činjeničnom opisu imena S. M. i R. P. nakon riječi „I okrivljeni“ i „II okrivljena“. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se odnosi ovaj žalbeni prigovor. Isti prigovor je u žalbi povezan i s pitanjem povrede zakona i kontinuiteta između kaznenog djela koje je bilo na snazi u vrijeme počinjenja djela i kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, no o tome će biti riječi u daljnjem dijelu ove odluke prilikom odgovaranja na žalbene navode koji se odnose na povredu kaznenog zakona.

Ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da postoji neka druga povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Osporavajući utvrđeno činjenično stanje žalba optuženika se vrlo opširnim navodima bavi visinom utvrđene protupravne imovinske koristi za koju žalitelj smatra da nije pravilno utvrđena. Tako se u žalbi ističe da iz obrane optuženika i nalaza vještaka, a posredno iz obrane optužene R. P. te iskaza svjedoka proizlazi da je optuženik dao nalog Z. b. da se s njegovog osobnog računa izvrši uplata kupoprodajne cijene od 320.000,00 kn za spornu nekretninu na račun trgovačkog društva G. d.o.o. pa da navedeni iznos predstavlja trošak, odnosno izdatak kojeg je optuženik imao pri izvršenju kaznenog djela koji bi, prema ranijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, trebalo odbiti iz ukupno pribavljene materijalne dobiti. Žalba dalje tvrdi da i iznos plaćenog poreza na promet nekretnina od 93.199,99 kn kojeg je optuženik platio svojim novcem također predstavlja stvarni trošak i da ga je valjalo odbiti od ukupno pribavljene imovinske koristi, kao i iznos plaćen na ime poreza na dobit (pravilno bi bilo - porez na dohodak budući da je porez na koji se žalba poziva propisan u članku 23. Zakona o porezu na dohodak objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 127/00, 150/02, 163/03). Žalba se dalje poziva na obranu optuženice koja je rekla da joj je Porezna uprava poslala rješenje o porezu, da joj je rečeno da je to dobit od prodane nekretnine i da je u rješenju pisalo da je to iznos poreza koji se odnosi na razliku između 1.800.000,00 kn i novčanog iznosa za koji je zemljište prodano kad je cijena bila preko 2 milijuna kuna, kao i da je optuženik platio taj porez. Žalba potom vrši izračun tog poreza na način da uzima u obzir procijenjenu i plaćenu vrijednost nekretnine te poreznu stopu od 25% i dolazi do iznosa od 113.000,30 kn poreza kojeg je platio optuženik pa ističe da i taj iznos valja tretirati kao izdatak u ostvarenju terećenog kaznenog djela, kao i da je tu činjenicu valjalo utvrditi provjerom uplate poreza na dobit čime je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim. Zatim se u žalbi zaključuje da sve navedene svote koje je optuženik uložio u radnje koje su predmet inkriminiranog postupanja ukupno iznose 526.200 kn što je njegov novac koji se ne može smatrati protupravno stečenom imovinskom koristi te da taj iznos valja izuzeti iz vrijednosti nekretnina od 28. listopada 2002. kada su procijenjene na iznos od 1.863.988,84 kn iz čega proizlazi da je optuženik pribavio nepripadnu imovinsku korist od 1.337.788,80 kn.

Međutim, suprotno svim ovim navodima, iz iznosa protupravno ostvarene imovinske koristi ne odbija se izdatak, odnosno trošak kojeg je počinitelj ima prilikom realizacije kaznenog djela. Naime, žalitelj je u pravu kada se poziva na raniju praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. u odlukama broj I Kž-24/07, I Kž-472/2002 i I Kž-1064/03), no radi se o napuštenoj praksi te su u međuvremenu donesene brojne odluke (npr. I Kž-223/05, I Kž-564/08; I Kž-840/12 i dr.) u kojima je ovo pitanje drugačije riješeno. Uračunavanje optuženikovih troškova koje predlaže žalba rušilo bi vjerodostojnost i dosljednost kaznenopravnog sustava koji ne smije odobravati ulaganje sredstava u kriminalne djelatnosti, a takvo „uračunavanje“ je sada izrijekom zabranjeno u članku 77. stavku 5. KZ/11.

Žalba dalje smatra da je djelo bilo dovršeno dana 28. listopada 2002. kada optuženik, sukladno činjeničnom opisu, čini prvu kupoprodaju nekretnine i da ta vrijednost treba biti uzeta kao mjerilo pribavljene nepripadne imovinske koristi. Dalje elaborira da optuženik prilikom prve prodaje nekretnine optuženoj R. P. nije imao unaprijed stvoreni cilj i namjeru, niti prethodni dogovor da se to zemljište proda društvu M.₁ d.o.o. pa da se radnje nakon 28. listopada 2002. ne mogu pripisati namjeri optuženog S. M. koji u trenutku prodaje nekretnine društvu M.₁ d.o.o. nema svojstvo odgovorne osobe, niti sporna nekretnina poslije toga ima vezu s društvom M.₂ d.d.. Osim toga, cijena od 2.316.000,00 kn nije odraz stvarne vrijednosti nekretnine u vrijeme počinjenja djela, već je to cijena ostvarena zbog drugačijih tržišnih uvjeta u vrijeme prodaje i umješnosti progovaranja optuženog S. M.. Iste argumente žalba ističe i u odnosu na iznos od 288.229,16 kn najamnine budući da u trenutku sklapanja ugovora o najmu sporna nekretnina više nije u vlasništvu društva M.₂ d.d., optuženik ima osobnu punomoć, a ne postupa u svojstvu odgovorne osobe.

Niti ovi žalbeni navodi nisu osnovani budući da postupanje optuženika koje je predmet kaznenog djela treba gledati kao cjelinu, a slijed događaja upućuje da se radilo o unaprijed stvorenoj namjeri optuženika čiji krajnji cilj je bio raspolaganje u vlastitu korist nekretninama u vlasništvu trgovačkog društva M.₂ d.d. Naime, postavljanje vlastite supruge na mjesto direktora u društvu M.₂ d.d. i angažiranje svoje rođakinje optužene R. P. za prividnu kupnju spornih nekretnina u društvu u kojem je on vršio stvarnu funkciju direktora upućuje da je optuženik unaprijed stvarao uvjete koji su mu u konačnici omogućili pribavljanje imovinske koristi pa stoga sve njegove radnje koje su predmet kaznenog djela predstavljaju jednu cjelinu sa zajedničkim ciljem. O krajnjoj namjeri optuženika da rasproda nekretnine trgovačkog društva je govorio i svjedok I. K. u svom iskazu pred istražnim sucem, kojeg je neuvjerljivo opovrgavao na raspravi. Prema tome, neprihvatljivi su navodi žalitelja da je njegova kriminalna aktivnost dovršena prvom kupoprodajom nekretnina dana 28. listopada 2002. i da je za procjenu njegove imovinske koristi relevantna vrijednost nekretnine u tom trenutku budući da sve njegove radnje opisane u činjeničnom supstratu predstavljaju takvu povezanu cjelinu da zajedno čine kazneno djelo, a isprave i nalaz vještaka nedvojbeno upućuju da optuženikova osobna korist, kao rezultat tih radnji, iznosi 2.604.229,16 kn koliko je on osobno stekao na ime zakupa i prodaje spornih nekretnina.

Žalba osporava utvrđenje suda da je cesija potraživanja na ime kupoprodajne cijene od 320.000,00 kn kojom je društvo M.₂ d.d. to svoje potraživanje prenijelo na trgovačko društvo G. d.o.o. nezakonita i pri tome navodi da su oba društva bila u poslovnoj suradnji iz koje proizlazi dug društva M.₂ d.d. prema društvu G. d.o.o. Žalba se pri tome poziva na pojedine navode iz obrane optuženika i iskaza svjedoka I. K. te zaključuje da je u postupku utvrđeno da je društvo G. d.o.o. pomagalo društvu M.₂ d.o.o. pozajmicama, logistikom, građevinskim materijalom i radnicima te da je s te osnove postojao dug društva M.₂ d.d. prema društvu G. d.o.o. pa da je u pobijanoj presudi izostalo utvrđenje odlučne činjenice je li društvo G. d.o.o. imalo pravo naplatiti iznos od 320.000,00 kn kao svoje potraživanje od društva M.₂ d.d.

Suprotno svim ovim žalbenim navodima, u spis nije priložen niti jedan poslovni dokument između ta dva trgovačka društva poput ugovora o njihovoj suradnji, isprave o prijenosu sredstava, otpremnice ili računa koja bi potkrijepio tvrdnje žalbe. Naime, da je doista postojala poslovna suradnja o kojoj je govorio optuženik, a pogotovo suradnja koja bi opravdavala dug od 320.000,00 kn društva M.₂ d.d. prema društvu G. d.o.o. o tome bi morao postojati pisani trag. Povrh svega, iako žalba sad prigovara nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na tu okolnost, obrana tijekom postupka nije stavila dokazni prijedlog za vještačenjem dokumentacije navedenih trgovačkih društava radi utvrđenja činjenice njihovih poslovnih odnosa te dugovanja trgovačkog društva M.₂ d.d. trgovačkom društvu G. d.o.o. pa je i takav postupak obrane indikativan za procjenu istinitosti navoda optuženika kada tvrdi da su društvo G. d.o.o. i on osobno uložili oko 1.000.000,00 DEM u trgovačko društvo M.₂ d.d., a koje navode prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio.

Prema tome, neutemeljeni su žalbeni prigovori usmjereni na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio i odredbe kaznenog zakona kada je postupanje optuženika opisano u izreci pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11 pa nije osnovana niti žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona. U tom pravcu žalba navodi da presuđena djelatnost ne predstavlja kazneno djelo te osporava postojanje kontinuiteta između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97) i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11 te dalje zaključuje da, zbog razlika između ta dva kaznena djela, optuženik nije mogao biti proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 246. KZ/11 jer je time došlo do povrede identiteta optužbe i povrede kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. ZKP/97.

Suprotno ovim žalbenim navodima, bitna obilježja modaliteta kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11 za koje je proglašen krivim se podudaraju s bitnim obilježjima kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97 koje je vrijedilo u vrijeme počinjenja djela što znači da u ovoj situaciji postoji pravni kontinuitet između ta dva zakona. Pored toga, KZ/11 je blaži od KZ/97. Naime, ovdje se radi o istim zakonskim okvirima propisane kazne za kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97 kao i za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Međutim, neovisno o navedenom, u KZ/11 povišen je imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela, jer je vrijednost „znatne imovinske koristi“ povećana s 30.000,00 na 60.000,00 kuna (članak 87. stavak 29. KZ/11), što upućuje da je KZ/11 blaži za počinitelja pa je u pobijanoj presudi pravilno kvalificirano postupanje optuženika i pri tome nije došlo do povrede zakona na koju se žalba poziva.

Ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavka 1. točke. 2. ZKP/08, nije nađeno da bi bila počinjena neka druga povreda zakona na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nisu osnovane ni žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Protivno tvrdnjama iz žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. M., u pogledu odluke o kazni, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i to kako olakotne (priznanje nekih okolnosti iz činjeničnog opisa, neosuđivanost, djelomično namirenje potraživanja bivših radnika prema društvu M.₂ d.d.), tako i otegotne (visoki iznos nepripadne imovinske koristi) te je zatim optuženika osudio na kaznu zatvora od jedne godine, nakon čega je uvažavajući stariju dob optuženika (rođen 1942.) i protek vremena od učina kaznenog djela (djelo počinjeno tijekom 2002.), primijenio uvjetnu osudu s rokom kušnje od pet godina. Na takvu odluku nisu od utjecaja žalbeni navodi državnog odvjetnika kojima se u suštini traži drugačije vrednovanje navedenih okolnosti, a niti su okolnosti koje optuženik ističe u svojoj žalbi takve da bi utjecale na izrečenu sankciju.

Isto tako, pravilno je sud prilikom odmjeravanja kazne optuženoj R. P. uzeo u obzir da je ista priznala objektivne okolnosti kaznenog djela, da do sada nije dolazila u sukob sa zakonom, njezin obiteljski život i zaposlenje, dok otegotnih okolnosti nije našao pa je, vodeći računa o proteku vremena i da je ista kazneno djelo počinila kao pomagač (što je zakonski razlog mogućeg ublažavanja kazne), optuženicu osudio primjenom odredbi o ublažavanju kazne na kaznu zatvora od osam mjeseci i potom primijenio uvjetnu osudu s rokom kušnje od dvije godine.

Navedene kazne i ovaj drugostupanjski sud, nalazi primjerenima stupnju težine počinjenog kaznenog djela i osobama optuženika i optuženice. Ovako izrečenom sankcijama će se ostvariti u potpunosti svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11, pa strože kažnjavanje, koje predlaže državni odvjetnik tražeći preocjenu utvrđenih okolnosti, nije osnovano.

Na temelju članka 482. ZKP/08, trebalo je presuditi kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. listopada 2018.