Broj: Kž 169/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. B., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog S. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 25. siječnja 2018. godine, broj K-24/17-18, u sjednici održanoj 16. listopada 2018. godine,

p r e s u d i o   j e

I. Prihvaća se žalba optuženog S. B., preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se, na temelju čl. 452. toč. 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), protiv optuženog S. B. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA  OPTUŽBA

da bi:

u vremenskom periodu od 26. kolovoza 2010. pa do 12. srpnja 2011., u svojstvu osobnog bankara u poslovnici Z. b. d.d. broj: ..., V., u kojem svojstvu je provodio gotovinske i bezgotovinske transakcije klijenata banke s ciljem da sebi stekne protupravnu imovinsku korist neovlašteno podizao novac sa računa klijenata banke te novac zadržavao za sebe, a u cilju prikrivanja počinjenja djela sastavljao neistinitu dokumentaciju, pa je tako:

a) dana 26. kolovoza 2010. bez znanja i odobrenja klijenta M. T. zatvorio njen nenamjenski oročeni devizni depozit broj: …, te izvršio isplatu iznosa od 10.000,00 € i 220,90 kn, što ukupno čini iznos od 72.670,90 kn, pri čemu je ispunio potvrdu o obavljenoj transakciji i potvrdu o stanju štednog uloga na koje je stavio svoj potpis, a ujedno je potpisao i klijenta M. T., te potvrde ovjerio žigom banke serijskog broja …, a nakon čega je depozit zatvorio, dok je novac po izvršenoj isplati zadržao za sebe,

b) dana 23. studenog 2010. bez znanja i odobrenja klijenta V. T., sačinio dodatak ugovora o oročenoj štednji na ime navedenog klijenta u kojem je izvršio izmjenu iznosa ranije oročenog depozita po Ugovoru o oročenoj štednji broj: … na iznos od 10.126,98 € s kamatom, na način da je izvršio isplatu iznosa od 10.126,98 € sa deviznog računa broj: … vlasništvo klijenta V. T. u korist deviznog računa broj: … vlasništvo M. T., a potom je istog dana sa deviznog računa broj: … izvršio isplatu iznosa od 10.120,00 € i 51,26 kn, što ukupno iznosi 74.382,66 kn, pri čemu je u dodatku Ugovora o oročenoj štednji potpisao klijenta V. T., a u ime banke je stavio svoj potpis i žig banke serijskog broja …, te je sačinio potvrdu u obavljenoj transakciji u kojoj je potpisao klijenta V. T., a također je u svezi transakcija po deviznom računu broj: .. sačinio potvrdu u obavljenim transakcijama na kojoj je potpisao klijenta M. T., a u ime banke je stavio svoj potpis i žig banke serijskog broja …, dok je novac po izvršenoj isplati zadržao za sebe,

c) dana 28. prosinca 2010. bez znanja i odobrenja klijenta V. T. zatvorio njegov nenamjenski oročeni devizni depozit broj: … te izvršio isplatu iznosa od 10.092,73 € u protuvrijednosti od 74.030,17 kn, pri čemu je ispunio potvrdu o obavljenoj transakciji na kojoj je potpisao klijenta V. T., a novac je po izvršenoj isplati zadržao za sebe,

d) dana 12. srpnja 2011. u cilju prikrivanja djela pod točkom a) i c) ove optužnice, kada su po isteku Ugovora o oročenom deviznom štednom ulogu broj: … na ime M. T., u poslovnicu banke pristupili M. i V. T., koji nisu znali da je novac sa njihovih deviznih računa podignut te su zatražili objedinjavanje njihove oročene devizne štednje po ugovorima broj: … i …, kako bi ih držao u uvjerenju da se novac nalazi na njihovim deviznim računima, iako se tamo nije nalazio, a na njihovo traženje sačinio je novi Ugovor o oročenom deviznom štednom ulogu broj: … na iznos od 32.070,00 € te na rok od 24 mjeseca uz kamatnu stopu od 3,10% godišnje na ime M. T. i opunomoćenika V. T., na koji ugovor je u ime banke stavio svoj potpis i žig banke serijskog broja …, dok su se u svojstvu klijenata vlastoručno potpisali M. i V. T., a također je u svezi Ugovora o oročenim štednim ulozima na ime klijenata M. i V. T. izvršio fiktivni obračun kamata u iznosu od 348,00 € i 500,00 €, a potom fiktivni prijenos iznosa od 848,00 € na devizni račun M. T. broj: …, s tim da je potvrdu o obavljenim transakcijama vlastoručno potpisala M. T., a u ime banke je stavio svoj potpis, te je potvrdu ovjerio žigom banke serijskog broja …,

tako da je na opisane načine pod točkom a), b) i c) ove optužnice za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 30.212,73 € i 272,16 kn, što ukupno iznosi 221.083,73 kn, dok je u tom iznosu nastupila šteta za Z. b. d.d., koja je klijentima vratila novac,

dakle, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i odnosu povjerenja i na taj način pribavio sebi protupravnu imovinsku korist te onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio štetu, a pribavljena je znatna imovinska korist i prouzročena znatna šteta, te kao odgovorna osoba u poslovnu ispravu unio neistinite podatke i neistinitu poslovnu ispravu uporabio u poslovanju kao da je istinita,

čime da bi počinio jedno produljeno kazneno djelo protiv gospodarstva - zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i 1. u svezi čl. 52. KZ/11, te jedno produljeno kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem službene isprave označeno po čl. 312. st. 1. i 2. u svezi čl. 61. Kaznenog zakona – („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97).

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč.1.-5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

II/ Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim S. B. što je počinio dva produljena kaznena djela i to produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11., za koje kazneno djelo mu je temeljem istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora od jedne godine i dva mjeseca i jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. KZ/97. za koje kazneno djelo mu je temeljem istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci, nakon čega mu je na temelju čl. 53. st. 1. KZ/11. uzeta kao utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci na koju je osuđen presudom koju čine presuda Županijskog suda u Varaždinu broj K-9/13-90 od 27. listopada 2015. godine i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-690/15-6 od 26. travnja 2016. godine, zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. u svezi čl. 52. KZ/11. i čl. 312. st. 1. i 2. u svezi čl. 61. KZ/97. Nakon toga optuženi S. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora primjenom odredbi čl. 53. st. 1. u svezi čl. 51. st. 2. KZ/11. u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. U ovu kaznu mu je na temelju čl. 53. st. 1. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora po presudi K-9/13-90 i to od 19. svibnja 2015. godine do 12. svibnja 2017. godine. Istom presudom u odnosu na troškove kaznenog postupka optuženik je na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08. u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. – 6. ZKP/08., te plaćanja nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne viša jedinstvena kazna zatvora te da ga se obaveže na dužnost plaćanja troškova kaznenog postupka.

Žalbu je podnio optuženi S. B. po braniteljici B. P. V., odvjetnici iz V. i osobno. U žalbi podnesenoj po braniteljici žali se zbog odluke o kazni predlažući da pobijana presuda bude ukinuta „u dijelu odluke o kazni“, a podredno da bude preinačena „glede izrečene kazne okrivljeniku“. U osobnoj žalbi okrivljenik presudu pobija zbog pogrešne primjene kaznenog zakona, tvrdeći da se radi o presuđenoj stvari, a podredno zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije optužba, a podredno da se preinači na način da ga se osudi blažom jedinstvenom kaznom zatvora. Obje žalbe biti će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženog S. B.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba optuženog S. B. je osnovana dok se žalba državnog odvjetnika, obzirom na odluku u točki I izreke ove presude, ukazuje bespredmetnom.

U pravu je optuženik kada u osobnoj žalbi tvrdi da je time što je u ovom postupku proglašen krivim za dva produljena kaznena djela i to jedno iz čl. 246. st. 2. i drugo iz čl. 312. st. 1. KZ/97., počinjena u istom svojstvu, na istom mjestu i unutar razdoblja za koje je već pravomoćno osuđen da je počinio u tom razdoblju upravo u istom svojstvu i na istom mjestu ista dva produljena kaznena djela (jedno produljeno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. i drugo produljeno djelo iz čl. 312. st. 1. KZ/97.), po drugi puta suđen za istu stvar tj. da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 12. st. 1. ZKP/08. čime da je počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08.

Argumentacija prvostupanjskog suda da je ovakva osuda u novom postupku moguća jer da iako „… u konkretnom slučaju postoje tzv. sjedinjujući elementi, radnje za koje je optuženik presuđen ovom presudom predstavljaju novu, i to značajnu kriminalnu količinu koja po stavu ovog suda s kriminalno političkog aspekta nije obuhvaćena produljenim kaznenim djelima za koje je optuženik proglašen krivim citiranom pravomoćnom presudom.“ pogrešna je.

Uvodno valja istaći da prvostupanjski sud svoju argumentaciju iznosi samo na jedno produljeno kazneno djelo i to ono iz čl. 246. st. 2. KZ/11. navodeći da ukupan iznos pribavljene imovinske koristi tri puta nadilazi kvalifikatorno obilježje kaznenog djela za koje je osuđen što „…evidentno predstavlja značajnu kriminalnu djelatnost koja u vrijeme prethodnog suđenja nije bila poznata, ali da jest, ta bi kriminalna količina svakako bila od bitnog utjecaja za zaključak suda o stupnju krivnje počinitelja i utjecala bi na odluku o visini kazne.“ Prvostupanjski sud se niti jednom riječju ne osvrće na drugo produljeno kazneno djelo iz čl. 312. st. 1. KZ/97.

Naime, nije sporno da je optuženik pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj K-9/13-90 od 27. listopada 2015. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-690/15-6 od 26. travnja 2016. godine, već osuđen zbog jednog produljenog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11. i jednog produljenog kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. i 2. KZ/97. Iz ove presude vidljivo je da su radnje optuženika za koje je proglašen krivim opisane kao poduzimane „u periodu od 10. lipnja 2010. do 25. svibnja 2012., u Z. b. d.d., u poslovnici ..., V., u svojstvu osobnog bankara navedene banke, provodeći gotovinske i bezgotovinske transakcije klijenata banke, u namjeri da se nepripadno materijalno okoristi, a protivno interesima B., neovlašteno podizao sredstva s deviznog računa klijenta Z. b. d.d., …. koja je uzimao za sebe, krivotvoreći pri tome poslovnu dokumentaciju B.“ nakon čega slijedi opis konkretno poduzetih radnji u 10 odvojenih alineja.

Presuda koja se pobija žalbom određuje vrijeme počinjenja produljenih kaznenih djela unutar vremena iz pravomoćne presude (od 26. kolovoza 2010 do 12. srpnja 2011.), a pri opisu svojstva optuženika i njegove namjere navodi se identičan izričaj kao u preambuli presude kojom je optuženik već pravomoćno osuđen (…u svojstvu osobnog bankara u poslovnici Z. b. d.d. broj: ..., V., u kojem svojstvu je provodio gotovinske i bezgotovinske transakcije klijenata banke s ciljem da sebi stekne protupravnu imovinsku korist neovlašteno podizao novac sa računa klijenata banke te novac zadržavao za sebe, a u cilju prikrivanja počinjenja djela sastavljao neistinitu dokumentaciju) nakon čega slijedi opis konkretno poduzetih radnji označenih slovima a/ do d/.

Uz takav činjenični opis kriminalnog postupanja optuženika u pravomoćnoj presudi i opis njegovog postupanja u presudi koja se pobija žalbom opravdano tvrdi optuženik u svojoj žalbi da se radi o presuđenoj stvari u smislu čl. 12. st. 1. ZKP/08., a što prvostupanjski sud nije prihvatio i time je počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08.

Naime, konstrukcija produljenog kaznenog djela kako je ona označena u KZ/97. (čl. 61. KZ/97.) kao i ona kako ju opisuje KZ/11. (čl. 52. KZ/11.) u bitnome sadrže odrednicu da se radi o odvojenim postupanjima okrivljenika počinjenim s namjerom, kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnog djela, a postoji njihova prostorna i vremenska povezanost i kao takve čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu.

Razmotri li se činjenični opis sadržan u presudi kojom je optuženik pravomoćno proglašen krivim i činjenični opis njegovih radnji u pobijanoj presudi evidentno je da u odnosu na oba produljena kaznena djela opisana u pobijanoj presudi postoji jedinstvo namjere, vremena i prostora sa postupanjem za koje je već proglašen krivim kao i isto pravno označavanje njegovog postupanja kao kaznenog djela, a očigledno i u pravnom smislu takvo njegovo postupanje čini jedinstvenu cjelinu.

Tvrdnja da opis radnji optuženika iz pobijane presude predstavlja „novu i to značajnu kriminalnu količinu“ koja bi opravdala mogućnost ponovnog suđenja za ista produljena kaznena djela unutar istog razdoblja kako je ono označeno u pravomoćnoj presudi koja se temelji samo na utvrđenu novčanog iznosa pribavljene koristi, pri čemu se taj iznos novčane koristi procjenjuje sam za sebe pogrešna je.

Točno je da je sudska praksa uvriježila da ne bi bila isključena mogućnost ponovno suđenje za novootkrivene radnje optuženika koje čine obilježja kaznenog djela identičnog produljenom kaznenom djelu počinjenom u istim vremenskim odrednicama, ako bi sud utvrdio da je ta kriminalna količina znatna do te mjere da dovodi u pitanje pravičnost postupka. Međutim, pri ocjeni pojma „znatnog“ u novoutvrđenoj kriminalnoj količini valja poći od razmjera koji ta novootkrivena kriminalna količina ima u odnosu na onu kriminalnu količinu za koju već postoji pravomoćna sudska presuda, a ne kako to čini prvostupanjski sud ocjenjujući tu kriminalnu količinu u odnosu na zakonska obilježja kaznenog djela.

Da bi mogli govoriti o pojmu „znatne novoutvrđene kriminalne količine“ potrebno je da ona bude veća ili barem ista onoj koja je već sadržana u pravomoćnoj osuđujućoj presudi, a što ovdje nije slučaj. U pobijanoj presudi niti iznos pribavljene koristi niti broj poduzetih radnji kod kaznenog djela krivotvorenja službene isprave nije niti blizu onim iznosima i broju radnji kako su označene u činjeničnom opisu istih produljenih kaznenih djela za koja je ovaj optuženik pravomoćno osuđen. Upravo stoga se kriminalna količina kako je opisana u radnjama optuženika ne može smatrati „znatno većom“ u odnosu na njegove radnje kojima je ostvario dva produljena ista kaznena djela, a za koja produljena kaznena djela je već pravomoćno osuđen.

Upravo stoga valjalo je prihvatiti žalbu okrivljenika i utvrditi da radnje za koje je pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen krivim ulaze u obilježja produljenog kaznenog djela za koje je optuženik već pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj K-9/13 proglašen krivim, pa da stoga i ne postoje uvjeti da ga se ponovno sudi za isto kazneno djelo.

Da je volja zakonodavca bila postavljena upravo na ovaj restriktivni način jasnim proizlazi i iz činjenice da je zakonodavac tekstom zakona u ZKP/97, a pri čemu je ostao i u tekstu zakona u ZKP/08. isključio mogućnost obnove kaznenog postupka na štetu optuženika koja je postojala ranije u Zakonu o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj 52/91., 34/93., 38/93. i 28/96.; dalje u tekstu: ZKP/91.), a koji je u čl. 329. st. 1. toč. 6. propisivao da se krivični postupak završen pravomoćnom presudom može ponoviti i „ako se u slučaju osude za produljeno krivično djelo ili za drugo krivično djelo koje na temelju zakona obuhvaća više istovrsnih ili više raznovrsnih radnji iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji pokazuju da je osuđenik počinio radnju koju bi obuhvatilo djelo iz osude da se za nju prije znalo (…) a postojanje bi tih činjenica bilo od bitnog utjecaja na odmjeravanje kazne.“.

Isključenjem te mogućnosti zakonodavac je ograničio mogućnost ponovnog suđenja nekog okrivljenika za isto kazneno djelo iz sastava produljenog kaznenog djela za koje je već pravomoćno osuđen, a sudska praksa dopustila je iznimku samo kada kriminalna količina iz novootkrivene kriminalne djelatnosti „znatno nadilazi“ onu kriminalnu količinu za koju je suđen, pri čemu pojam „znatno nadilazi“ ima biti tumačen na način kako je to ranije izloženo.

Kako je optužba protiv optuženog S. B. odbije, troškovi kaznenog postupka na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. padaju na teret proračunskih sredstava.

Slijedom izloženog, a uz primjenu odredbi čl. 486. st. 1. ZKP/08., valjalo je presuditi kao u izreci i prihvaćanjem žalbe okrivljenika pobijanu presudu preinačiti na način da je optužba na temelju čl. 452. toč. 5. ZKP/08. odbijena obzirom da se radi o stvari za koju je optuženik već pravomoćno osuđen u okvirima produljenih kaznenih djela iz presude Županijskog suda u Varaždinu broj K-9/13., što isključuje mogućnost njegovog ponovnog suđenja.

Obzirom da je pobijana presuda preinačena na način da je optužba odbijena, žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetna.

Zagreb, 16. listopada 2018. godine