1                             Poslovni broj: Gž R-1358/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1358/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Denis Pancirov Parcen kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika M. B., Z., OIB:…, zastupan po punomoćniku V. B., odvjetniku u O. društvu P. i partneri d.o.o., Z., protiv tuženika-protutužitelja C. H. G., Republika Austrija, zastupan po punomoćniku J. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja M. B. protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2996/2016-48 od 3. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 8. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Odbija se žalba tužitelja M. B. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2996/2016-48 od 3. studenog 2020. u pobijanom dijelu u točkama I. i III. njene izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika C. H. G., Republika Austrija, za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

 

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1. stavka 1. i članka 10. Ugovora o radu od 26. kolovoza 2016. sklopljenog između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, te ne proizvode pravne učinke od dana njegova sklapanja.

 

II. Utvrđuje se da je temeljem Ugovora o radu od 26. kolovoza 2016. sklopljenog između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca ugovoreno mjesto rada Zagreb, Republika Hrvatska.

 

III. Utvrđuje se da je odluka tuženika C. H. G., Republika Austrija, od 30. studenoga 2016. kojom je tužitelju M. B. iz Z., OIB:…, otkazao Ugovor o radu od 26. kolovoza 2016., nezakonita i nedopuštena, te se utvrđuje da radni odnos nije prestao.

 

IV. Nalaže se tuženiku C. H. G., Republika Austrija, vratiti tužitelja M. B. iz Z., OIB:…, na radno mjesto Regionalni manager za prodaju u vanjskoj službi A. S. M. i. A. m. H. O. na kojem radnom mjestu je radio prije nezakonitog i nedopuštenog prestanka radno odnosa, u roku od 15 dana.

 

V. Nalaže se tuženiku C. H. G., Republika Austrija, naknaditi tužitelju M. B. iz Z., OIB:…, trošak parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja C. H. G. koji glasi:

 

"Raskida se ugovor o radu tužitelja i tuženika od 26. kolovoza 2016. sa danom 28. veljače 2017."

 

III. Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana."

 

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu u točki I. i III. njene izreke pobija tužitelj-protutuženik (dalje u tekstu: tužitelj), zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlaže da se žalba prihvati, prvostupanjska presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.             

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik-protutužitelj (dalje u tekstu: tuženik) tuženik poriče navode žalbe i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je:

 

a) zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe članka 1. stavka 1. i članka 10. Ugovora o radu od 26. kolovoza 2016. sklopljen među parničnim strankama te ne proizvode pravne učinke,

 

b) te da je ugovoreno mjesto rada tužitelja u Z.,

 

c) da je odluka tuženika od 30. studenog 2016. kojim je otkazao ugovor o radu nezakonita i nedopuštena te da radni odnos tužitelju nije prestao,

 

d) da ga se vrati na radno mjesto na koje je radio prije nezakonitog i nedopuštenog prestanka radna odnosa.

 

6. Predmet protutužbenog zahtjeva je:

 

- da se utvrdi da je raskinut ugovor o radu tužitelja i tuženika od 26. kolovoza 2016. s datumom od 28. veljače 2017.

 

7. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužitelja glede ukazane apsolutno bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku iz članka 354. stavka 2. točka 11. („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ukazanu bitnu povredu budući da presuda sadrži jasne i valjane obrazložene razloge o odlučnim činjenicama te se ista može ispitati.

 

9. Isto tako ne postoji proturječnost u citiranoj presudi između razloga koje je sud naveo, a izreka presude ne proturječi razlozima presude.

 

10. Istovremeno ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normirani odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

11. Tužitelj u žalbi daje svoje viđenje spora, na način da preocjenjuju izvedene dokaze suprotstavljajući svoju ocjenu sudskoj ocjeni (članak 8. ZPP-a) i time upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđene činjeničnog stanja. Međutim, time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sud nije tumačio u skladu s stavom žalitelja nije učinjena bitna povreda odredbi ZPP-a iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

12. Uostalom, sud ima pravo na slobodnu ocjenu provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a ) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima time što žalitelj ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sud na temelju provedenih dokaza nije mogao odbiti tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog naveden da prvostupanjski sud nije poštovao načelo jednakosti i ravnopravnosti stranaka i da je postupio na njegovu štetu, jer je dopustio tuženiku da nakon zaključenja glavne rasprave dostavi novi dokazni materijal iako tuženik nije bio spriječen dostaviti prije taj materijal.

 

14. Međutim, iz utvrđenja ovog suda prijedlog tuženika za ponovno otvaranje glavne rasprave od 14. kolovoza 2019. bio je izravni odgovor na iskaz tužitelja od 15. srpnja 2019., u kojem je tužitelj prvi put tvrdio da mu ugovor o radu prvi put predočen 26. kolovoza 2016. kada su stranke potpisale predmetni ugovor, a da ga je iznenadilo da je ugovor na njemačkom jeziku, da nije znao što potpisuje (da ne razumije njemački) da mu nitko nije objasnio ništa o odredbama ugovora, te da se tek po njegovu raskidu (30. studenog 2016.) prvi puta upoznao sa sadržajem predmetnog ugovora, stoga je opravdano tuženik smatrao ključnim da prvostupanjski sud primjenom procesne ovlasti iz članka 305. ZPP-a uzme u obzir e-mail komunikaciju kojom tuženik dokazuje da je tužitelj ipak primio nacrt ugovora o radu dana 11. kolovoza 2016. pa stoga ponovnim otvaranjem glavne rasprave nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

15. Podnošenje protutužbe nakon zaključenja prethodnog postupka ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a s obzirom da je sud tužbeni zahtjev protutuženika odbio, na koji on nije izjavio žalbu, žalbeni razlog u ovoj fazi postupka nije ni relevantan, a osim toga u smislu odredbe članka 125. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19; dalje u tekstu: ZR) podnošenje zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu može se podnijeti do zaključenja glavne rasprave.

 

16. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio:

 

- da su tužitelj i tuženik tijekom srpnja i kolovoza vodili pregovore oko zaključenja ugovora o radu, koji ugovor o radu je potpisan u B. 26. kolovoza 2016.;

- da postoji mogućnost da je tužitelju ranije dostavljen nacrt ugovora, što ujedno proizlazi iz e-mail prepiske od 10. kolovoza 2016. (list 349-350 spisa);

- da je tužitelj znao da je ugovor sastavljen na njemačkom jeziku, to je mogao uočiti prije potpisivanja ugovora, te je unatoč tome ugovor potpisao;

- da je za tužitelja najvažnija stavka ugovora bila pravo na službeno vozilo i visina plaće, što je tužitelj mogao utvrditi uvidom u njemački tekst ugovora;

- da je tužitelj vjerovao da potpisivanjem ugovora potpisuje ugovor o radu;

- da iz kasnijih prepiski jasno proizlazi da je tužitelj imao saznanja da se radi o ugovoru o radu za rad u Njemačkoj (sadržaj dopisa tužitelja od 9. prosinca 2016.);

- da je tužitelj sam izvijestio F. H. o mogućnosti njegovog zapošljavanja u N., istaknuo je to kao najjednostavniju opciju, te je ujedno F. H. dostavio adresu prebivališta u Njemačkoj;

- da iz kasnijih razgovora tužitelja i A. F. proizlazi da za tužitelja nije bila prihvatljiva mogućnost zapošljavanja u Republici Hrvatskoj (e-mail prepiska od 28. rujna 2016., list 275-276 spisa);

- da iz e-mail poruke tuženika od 21. rujna 2016. proizlazi da je postojala namjera tuženika zaposliti tužitelja i tužiteljevu suprugu u Republici Hrvatskoj, te da bi se u tom slučaju ugovor za Njemačku zamijenio novim za Hrvatsku;

              - da iz e-mail poruke od 14. listopada 2016. je tužitelju jasno dano na znanje da postoji problem u ispunjavanju ugovornih obveza od strane tužitelja te da je ujedno tužitelj glavni inicijator oko prijedloga za zaključenje ugovora o radu u pojedinoj zemlji;

- da je dopisom tuženika od 30. studenoga 2016. otkazan ugovor o radu od 26. kolovoza 2016., uz primjenu njemačkog zakona, te da se s otkazom suglasilo radničko vijeće u dopisu od 27. listopada 2016.;

- da iz tužiteljevog dopisa od 9. prosinca 2016. jasno proizlazi da je tužitelj svjestan činjenice da se radilo o ugovoru o radu koji je zaključen za rad u Njemačkoj uz primjenu njemačkog prava, koji ugovor je otkazan dopisom tuženika od 30. studenoga 2016., te u odnosu na kojeg tužitelj ističe da otkaz nije dopušten prema njemačkom pravu iz razloga jer ne postoji suglasnost radničkog vijeća.

 

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nisu ništetne odredbe članka 1. stavka 1. i članka 10. Ugovora o radu od 26. kolovoza 2016. jer se ne radi o simuliranim odredbama ugovora jer je prava volja stranaka bila zaključenje ugovora o radu u Njemačkoj, jer tužitelj, ne samo da je znao već i sam tužitelj je predložio mogućnost rada u Njemačkoj, obveznu dostavu poreznog broja u Njemačkoj, i sam je u e-mail porukama poslodavcu dao do znanja da zaposlenje u Hrvatskoj nije prikladna opcija za tužitelja.

 

18. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da sporni ugovor o radu sklopljen dobrovoljno, sporazumno i svjesno nakon dugotrajnih pregovora te da je tužitelj sam inzistirao na mjestu rada i zaposlenju izvan Hrvatske.

 

19. I prema utvrđenju ovog suda nije bilo nikakvog nesklada između volje i očitovanja prilikom zaključenja ugovora o radu od 26. kolovoza 2016. te se ne radi o ugovoru iz članka 285. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO), stoga odredbe ugovora o radu nisu ništetne, budući da je prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama u skladu sa stavkom 1., istog članka, a ako prividan ugovor prikriva drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (stavak 2. istog članka).

 

20. Uvidom u ugovor o radu od 26. kolovoza 2016. razvidno je da su isti zaključili tužitelj i tuženik, pri čemu je u odnosu na tužitelja naznačena adresa prebivališta u Njemačkoj, kojim ugovorom je zasnovan radni odnos za radno mjesto A. S. M. i. A. m. H. O. odnosno za regionalnog menagera za prodaju u vanjskoj službi. Sukladno odredbi članka 1. stavka 1. Ugovora o radu tužitelj će raditi u mjestu M. Njemačka. Prema odredbi članka 10. stavka 2. istog ugovora ugovorena je primjena njemačkog prava.

 

21. Što se tiče nadležnosti suda Republike Hrvatske u konkretnoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da temeljem odredbe članka 21. točka b. podtočka i. Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima od 12. prosinca 2012. propisano je da poslodavac s domicilom u državi članici može biti tužen pred sudom druge države članice i pred sudom mjesta u kojem ili iz kojeg zaposlenik redovito obavlja rad ili pred sudom zadnjeg mjesta u kojem je zaposlenik radio.

 

22. S obzirom na činjenicu da je tužitelj imao prethodno sklopljen sa tuženikom ranije ugovor o radu, koje je poslove obavljao iz svog home officea u Zagrebu, neprekidno počevši od 2013. nije došlo do stvarnog preseljenja tužitelja u Njemačku, pa stoga nadležnost za rješavanje ovoga spora može biti i u Republici Hrvatskoj, odnosno pred sudom Republike Hrvatske.

 

23. Stranke nisu ugovorile primjenu prava ovisno o mjestu rada, već izričito njemačko zakonodavstvo pa je i čitav tekst ugovora premrežen je njemačkim propisima u korist radnika.

 

24. Naime, iz postupka proizlazi da je tužitelj dobio otkaz ugovora o radu zbog neprimjerenog ponašanja jer je više puta prekršio svoju ugovornu obvezu i zakonsku obvezu u pogledu dostavnog broja socijalnog osiguranja i poreznog broja. Iz dopisa punomoćnika tuženika od 30. studenog 2016. proizlazi da je tim dopisom tuženik raskida radni odnos s tužiteljem, pozivajući se na odredbu članka 9. Ugovora o radu i smatrajući da radni odnos prestaje 28. veljače 2017. i u kojem dopisu se navodi koje su obveze tužitelja i tuženika prema ranijim ugovorima, odnosno koje su neispunjene obveze preostale za ispuniti prema ranijim ugovorima te se je tuženik obvezao isplatiti tužitelju pojedine iznose na ime plaće koja je isplaćena u manjem iznosu od onog koja je propisana kolektivnom ugovorom i nekih ostalih troškova.

 

25. Isto tako prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj u svojoj tužbi tijekom postupka ne ističe da bi odluka o otkazu ugovora o radu od 30. studenog 2016. bila nezakonita prema odredbama njemačkog prava, primjena kojeg prava su stranke slobodno ugovorile, stoga prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja nema razloga da se ta odluka proglasi nedopuštenom jer i sam tužitelj u svome dopisu od 9. prosinca 2016. navodi da se odluka mora donijeti uz suglasnost radničkog vijeća koju suglasnost je tuženik dostavio u spisu na ročištu od 7. ožujka 2019. a drugi razlog je eventualno nezakonita odluka otkaza prema njemačkom pravu nisu navedeni od strane tužitelja.

 

26. Prema tome stranke su Ugovor o radu sklopile slobodnom voljom, ugovorile primjenu njemačkog prava, koji ugovor je raskinut odlukom o otkazu od 30. studenog 2016. koja nije ni prema utvrđenju ovog suda nezakonita jer tužitelj tijekom postupka nije naveo da postoji nezakonitost odluke s aspekta njemačkog prava.

 

27. Kako žalbom tužitelja nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja to je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredbe članka 368. ZPP-a, u pobijanom dijelu u točkama I. i III. njene izreke.

 

28. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer prema utvrđenju ovog suda ta postupovna radnja u ovoj fazi postupka nije bila neophodna.

             

29. U nepobijanom dijelu u točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje nepromijenjena.

 

U Splitu 8. srpnja 2021.