Poslovni broj: I Kž-149/2021-4

Poslovni broj: I Kž-149/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Tomislava Juriše i dr. sc. Tanje Pavelin, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. K., zbog kaznenog djela iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavak 1. i 2. i člankom 118. stavak 1. i 2.  Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak,101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 23. ožujka 2021. broj: K-1/2021., u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2021.

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog Z. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku, optuženi Z. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela,  teškom tjelesnom ozljedom s posljedicom smrti iz članka 120 u vezi s člankom 119. stavak 1. i 2. i člankom 118. stavak 1. i 2.  KZ/11., za koje kazneno djelo je temeljem članka 120. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.  U tu kaznu zatvora temeljem članka 54. KZ/11. uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru  i uhićenju od 18. kolovoza 2020. pa nadalje.

 

2. Temeljem članka 69. KZ/11. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu u trajanju od 3 ( tri) godine.

 

3. Optuženik je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka temeljem članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.)

 

4. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

4.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da izreknu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

4.2. Optuženik se žali po branitelju M. J., odvjetniku u S., zbog pogrešne primjene Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske presudu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odluku.

 

5. Odgovor na žalbu je podnio državni odvjetnik te smatra da žalba optuženika nije osnovana niti iz jednog obrazloženog žalbenog razloga, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbu optuženika kao neosnovanu. Ukazuje da je prvostupanjski sud dao razloge za sve odlučne činjenice koje su dovele do zaključka da je optuženik počinio upravo kaznenog djela iz članka 120. KZ/11. Državni odvjetnik u odgovoru na žalbu analizira provedeni dokazni postupak i posebno ukazuje na nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka te daje za pravo prvostupanjskom sudu koji je nalazu i mišljenja vještaka poklonio vjeru oko uzroka smrti. U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni smatra, kao i u svojoj žalbi na presudu, da je ista prenisko određena, a imajući u vidu sve okolnosti koji je  prvostupanjski sud utvrdio i vrednovao kao okolnosti koje utječu na odluku o izrečenoj kazni. U odnosu na žalbu protiv odluka o sigurnosnoj mjeri državni odvjetnik smatra da je ista adekvatno odmjerena te ponavlja argumentaciju prvostupanjskog suda.

 

6. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Žalbe nisu osnovane.

 

8. Optuženik u žalbi u odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi da nije dokazano da bi isključivo ozljeda glave kod žrtve izazvala upalu pluća, a samim time i posljedični smrtni ishod.  Smatra da je zbog toga  sud izveo pogrešan zaključak da je ozljeda glave koju je zadobila žrtva isključivo u uzročnoj vezi s upalom pluća koja je pak za posljedicu imala žrtvinu smrt. U konkretnom slučaju je sud, po stavu optuženika, trebao postupiti prema načelu „in dubio pro reo“ i na taj način primijeniti članak 3. stavak 3. ZKP/08. odnosno proglasiti optuženika krivim za kazneno djelo iz članka 119. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 118. stavak 1. i 2. KZ-a/11. Optuženik u prilog svojoj argumentaciji citira nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka po kojem je utjecaj ciroze na razvoj upale pluća kod žrtve Z. K. bio minimalan u usporedbi s  osobito teškim tjelesnim ozljedama koji je imenovani zadobio, a ciroza jetre je postojala i prije zadobivanja ozljede, no upala pluća se razvila tek po ozljeđivanju i hospitalizaciji te je dominantni uzrok upale pluća, a samim time i posljedičnog smrtnog ishoda, ozljeda glave, te bi do upale pluća, a samim time i posljedičnog smrtnog ishoda za žrtvu, najvjerojatnije došlo i da žrtva nije bolovala od ciroze jetre, te se  konkretnom slučaju  sa sigurnošću ne može utvrditi  da je ciroza utjecala na ishod, a ukoliko je, onda se radilo o minimalnom doprinosu.

 

9. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud nakon temeljite analize i ocjene provedenih dokaze, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te izveo valjane zaključke o bitnim činjenicama i to na prihvatljiv i dostatan  način obrazložio u presudi.

 

10. Naime, u tijeku postupka je provedeno i sudskomedicinsko vještačenje, sa zadatkom, između ostalog, utvrditi uzrok smrti i opće stanje organizma žrtve Z. K.. Prema nalazu mišljenju vještaka, čije zaključke korektno prenosi prvostupanjski sud u obrazloženju presude, smrt žrtve Z. K. je nasilna, a uzrok smrti je upala pluća koja je nastala kao komplikacija ozljeđivanja, prvenstveno komplikacija osobito teške tjelesne ozljede (krvarenja u lubanjsku šupljinu i nagnječenje mozga) ozljede mozga žrtve stoje u uzročnoj vezi s upalom pluća i posljedičnim smrtnim ishodom.

 

11. Vještak također utvrđuje da je žrtva bolovala od ciroze jetre koja je mogla utjecati na način da poveća opseg krvarenja u lubanjskoj šupljini, kao i povećati sklonost infekciji odnosno razvoju upale pluća. Ciroza jetre je kronična bolest koja je najčešće razvija kao posljedica kroničnog alkoholizma, koja ima dvije osnovne faze, kompenzirano i dekompenzirano fazu bolesti. Kod žrtve Z. K. je bolest bila kompenzirana, a što potvrđuje nalaz trbuha, odnosno da u trbuhu nije utvrđeno postojanje slobodne tekućine, a niti se opisi i bilo koje druge patološko – anatomske promjene karakteristične za dekompenziranu fazu ove bolesti ne nalaze.  Kompenzirana faza ide uglavnom bez značajnih tegoba i simptoma i može trajati različito dugo. Vještak zaključuje da je utjecaj ciroze na razvoj upale pluća kod žrtve bio minimalan u usporedbi s osobito teškim tjelesnim ozljedama koje je imenovani zadobio, te bi do upale pluća, samim time i posljedičnog smrtnog ishoda za žrtvu, najvjerojatnije došlo i da žrtva nije bolovala od ciroze jetre.  Ciroza je mogla minimalno utjecala na konačni ishod te bi ovakav ishod bio i najvjerojatniji da žrtva nije bolovala od ciroze.

 

11.1. Na temelju prezentiranog nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka te ostalih provedenih dokaza, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je žrtva Z. K.,  uslijed nespornog optuženikovog napada zadobio višestruke tjelesne ozljede glave, prsnog koša te osobito tešku tjelesnu ozljedu u vidu krvarenja ispod tvrde moždane ovojnice u lijevom čeono – tjemenom području mozga, krvarenja u mekim moždanim ovojnicama u lijevom čeonom području mozga te manjim žarištem nagnječenja mozgovine lijevo tjemeno, a koji je  krvarenje i dovelo do neposredne opasnosti za život žrtve. Upala pluća je komplikacija osobito teške tjelesne ozljede koju je žrtva zadobila u predmetnom događaju a što je posljedično dovelo do smrtnog ishoda.

 

11.2. Takve zaključke u pogledu ispunjenja subjektivnog i objektivnog obilježja kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 119. stavak 1. i 2. i člankom 118. stavak 1. i 2. KZ/11.i u odnosu na uzročnoposljedičnu vezu optuženikovih radnji i smrti Z. K.,  na ispravan i prihvatljiv način obrazlaže prvostupanjski sud pa ih kao ispravne u potpunosti, a suprotno žalbenim navodima optuženika, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

12. Optuženik se u žalbi poziva i na povredu kaznenog zakona, sugerirajući da se u njegovom postupanju stječu obilježja kaznenog djela iz članka 119. stavak 1. i 2. u vezi sa člankom 118. stavak 1. i 2. KZ/11. Međutim, radi se o prigovoru tzv. posredna povreda kaznenog zakona, koji bi proizlazio iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je međutim u potpunosti ispravno utvrđeno, pa je stoga i kazneni zakon pravilno primijenjen.

 

13. Prvostupanjsku presudu, u odnosu na odluku o kazni pobijaju i državno odvjetnik i optuženik a odluku o sigurnosnoj mjeri pobija optuženik

 

13.1. Državni odvjetnik prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda o postojanju olakotne i svih otegotnih okolnosti, ali smatra da je sud precijenio olakotnu okolnost u odnosu na utvrđene otegotne okolnosti. Smatra da odmjeravanje kazne zatvora u duljem trajanju je opravdano upravo zbog činjenice da je optuženik iskazao izrazitu upornost, bezobzirnost i surovost kada je agresivno nasrnuo na svoga oca koji je bio bitno starija, teško bolesna i fizički bitno slabija osoba od njega. Optuženik sa svojim upornim protupravnim napadom nije stao niti kada je njegov otac pao na pod, sve dok se nije prestao micati  te između njih stala njegova majka. Ukazuje da je optuženik kazneno djelo počinio u alkoholiziranom stanju prema članu najbliže obitelji te je kod optuženika riječ o  specifičnim crtama ličnosti u vidu smanjenog osjećaj empatije prema drugima, naglašenoj impulzivnosti, sklonosti agresivnom reagiranju te bi tek kazna zatvora u duljem trajanju mogla utjecati na njega da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka.

 

13.2. Optuženik smatra da je kazna zatvora u trajanju od 5 godina previsoko određena u odnosu na olakotne okolnosti, prije svega dosadašnju neosuđivanost te iskreno kajanje za počinjenje kaznenog djela. Zaključuje da bi se svrha izricanja kazne zatvora mogla ostvariti blažom zatvorskom kaznom.

 

13.3. U odnosu na sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu optuženik smatra da bi sigurnosna mjera  u potpunosti ispunila svoju svrhu da je izrečena i u kraćem trajanju, a ne u trajanju koji predstavlja zakonski maksimum.

 

13.4. Međutim prvostupanjski sud je pravilno i u dovoljnoj mjeri, u smislu članka 47. KZ/11., ocijenio sve utvrđene otegotne i olakotne okolnosti. Kao otegotnu okolnost cijenio je visoki stupanj kriminalne volje s obzirom na brojnosti i intenzitet udaraca žrtvi, dosadašnju prekršajnu osuđivanost u pet navrata zbog prekršaja protiv javnog reda i mira te nereda na sportskim natjecanjima što ukazuje na njegovu sklonost nasilničkom ponašanju, te posebno naročitu upornost u činjenju ovog kaznenog djela kao i intenzitet ugrožavanja zaštićenog dobra, a kao olakotnu okolnost njegovu dosadašnju neosuđivanost.

 

13.5. Prvostupanjski sud je, i po stavu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske , izrekao primjerenu kaznu te osudio optuženog Z. K. na kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) godine , pri čemu valja ukazati da je člankom 120. KZ/11 zapriječena kazna zatvora od tri do petnaest godina.

 

13.6. Ta kazna, u potpunosti primjerena osobnim prilikama optuženika,  po ocjeni ovog drugostupanjskog suda će u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11. te je dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, kao i da utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela, a to se odnosi i na okolnost porasta nasilničkih  kaznenih djela u obitelji na što ukazuje državni odvjetnik u žalbi.

 

13.7. Kako je to prethodno navedeno državni odvjetnik prihvaća sve po prvostupanjskom sudu, utvrđene otegotne i olakotne okolnosti te ukazuje između ostalog, da je kazneno djelo počinjeno prema članu najbliže obitelji, što je međutim  dio zakonskog , kvalifikatornog obilježja kaznenog djela iz članka 119. stavak 2. KZ/11 pa navedeno prvostupanjski sud osnovano nije cijenio kao otegotnu okolnost.

 

13.8. U odnosu na navode optuženika kao žalitelja da je prvostupanjski sud izrekao previsoku kaznu, s obzirom na, između ostalog, olakotnu okolnost u vidu iskrenog kajanja za počinjenje kaznenog djela, valja ukazati da prvostupanjski sud doista nije, i to opravdano cijenio navedenu okolnost kao olakotnu, jer s obzirom na sve okolnosti počinjenog kaznenog djela ista ne može biti od relevantnog značaja.  Pri tom treba naglasiti  da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina značajno bliža zakonom zapriječenoj  donjoj granici kazne.

 

14. Prvostupanjski je sud također, suprotno optuženikovom žalbenom prigovoru u pogledu trajanja sigurnosne mjere, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju pravilno i u skladu sa zakonom izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu iz članka 69. KZ/11. Trajanje sigurnosne mjere od 3 ( tri) godine je određeno u okviru predviđene zakonske odredbe i u konkretnom slučaju je nužno , cijeneći  svu argumentaciju prvostupanjskog suda koja se zasniva na nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, da bi se otklonila opasnost od ponavljanja težeg kaznenog djela u budućnosti.

 

15. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476 stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 8. srpnja 2021.