Broj: Kž 424/2018-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljene D. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 14. lipnja 2018. broj Kov-13/2018-19, u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2018.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijano rješenje na način da se potvrđuje optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu broj K-DO-47/15-47 od 22. studenog 2017. protiv okrivljene D. B. i okrivljenog Z. B., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. KZ/11.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, na temelju članka 355. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.), obustavljen je kazneni postupak protiv okrivljene D. B., zbog pokušaja kaznenog djela protiv gospodarstava, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 34. KZ/11., dok je istim rješenje protiv okrivljenog Z. B., također zbog pokušaja kaznenog djela protiv gospodarstava, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 34. KZ/11., kazneni postupak obustavljen na temelju članka 335. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

Protiv tog je rješenja žalbu podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. ZKP/08.). Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske temeljem člana 494. st. 3. t. 3. ZKP prihvati ovu žalbu te da ukine pobijano rješenje i vrati predmet nižem sudu na ponovno odlučivanje“.

Sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba je osnovana.

Državni odvjetnik u uvodnom dijelu žalbe navodi da prvostupanjsko rješenje pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., međutim, u obrazloženju žalbenih osnova u odnosu na ovu žalbenu osnovu uopće ne daje razloge. Također žalitelj navodi i da rješenje pobija zbog povrede kaznenog zakona. No, iz razloga žalbe vidljivo je da se zapravo državni odvjetnik ne slaže s činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Stoga je pobijano rješenje u povodu žalbe državnog odvjetnika, u smislu članka 494. stavka 4. ZKP/08., ispitano po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ga je donijelo ovlašteno tijelo, da u istom nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., kao i da tim rješenjem na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje pogrešno zaključivši da u ovom stadiju postupka nema dovoljno dokaza o postojanju osnovane sumnje da je okrivljena D. B. počinila pokušaj kaznenog djela zlouporabe povjerenja iz gospodarskog poslovanja iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 34. KZ/11. stavljeno joj na teret podignutom optužnicom. Jednako tako je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da u odnosu na okrivljenog Z. B. u činjeničnom opisu na teret mu stavljenog pokušaja kaznenog djela zlouporabe povjerenja iz gospodarskog poslovanja iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 34. KZ/11. nisu navedene radnje kojima je on osnovano sumnjiv da je ostvario elemente tog djela.

Naime, iz spisu priložene dokumentacije te nalaza i mišljenja knjigovodstvene vještakinje M. H. proizlazi da je okrivljena D. B. kao direktorica društva D. S. d.o.o. 24. ožujka 2011. u uredu javnog bilježnika J. C. sastavila očitovanje kojim je u točki I. utvrđeno da će na temelju poslovnog odnosa između P. E. G. i D. S. d.o.o., P. E. G. financirati zajedničke projekte u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini do ukupnog iznosa od 500.000,00 Eura. Ujedno je u točki III. navedenog očitovanja D. S. d.o.o. kao založni dužnik dopustio da se radi osiguranja potraživanja iz točke I. Očitovanja, bez ikakvog daljnjeg pitanja i privole, na cijeloj nekretnini upisanoj u z.k.ul.br. ... k.o. V., čest.br. ..., poslovna zgrada i dvor od 202 čhv upiše pravo zaloga (hipoteka) u iznosu od 500.000,00 Eura u korist P. E. G., uz zabilježbu ovršivosti tražbine. U točki IV. Očitovanja D. S. d.o.o. je kao založni dužnik ovlastio P. E. G. da na temelju istog može tražiti neposrednu ovrhu na nekretnini opisanoj u točki II. očitovanja, a radi naplate osiguranog potraživanja po njegovoj dospjelosti, s time da dospjelost potraživanja nastupa protekom 24 mjeseca od potpisivanja očitovanja, odnosno 26. ožujka 2013. Ovo je založno pravo upisano u zemljišnu knjigu te je ostalo upisano i nakon što je društvo P. E. G. (kasnije P. G.) 1. kolovoza 2012. prestalo postojati.

Nadalje, iz podataka u spisu predmeta (prvenstveno financijsko-knjigovodstvenog vještačenja) proizlazi da između ova dva društva nije bilo obavljeno nikakvo plaćanje, odnosno da društvo P. E. G. u razdoblju od 30. prosinca 2010. do 31. svibnja 2017. nije društvu D. S. d.o.o. uplatilo nikakav novčani iznos, a niti su u poslovnim knjigama društva D. S. d.o.o. evidentirane kakve uplate od strane društva P. E. G. Također, između ova dva društva nije postojao poslovni odnos iz kojeg bi proizlazila obveza da društvo P. E. G. uplati iznos od 500.000,00 Eura društvu D. S. d.o.o., a niti je društvo D. S. u poslovnim knjigama evidentiralo davanje u zalog nekretnine u V. u korist društva P. G.

U spisu predmeta postoji i dopis P. G. od 22. rujna 2011. naslovljen na društvo D. S. d.o.o. u vezi s investicijama na tržištu bivše Jugoslavije u kojem to društvo navodi nemogućnost plaćanja investicije u solarne elektrane na tržištu bivše Jugoslavije u ukupnom iznosu 720.000 Eura te kao mogućnost navodi jedino prodaju robe društvu D. S. d.o.o. po prihvatljivoj cijeni. Jednako tako, iz prometa po žiro računu društva D. S. d.o.o. u razdoblju od 30. prosinca 2010. do 1. kolovoza 2012. proizlazi da je to društvo od listopada 2011. do lipnja 2012. u konstantnom milijunskom negativnom saldu.

Osim toga, iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi i da je 15. veljače 2011. između društva P. G. kao zajmodavca s jedne strane i društva A. M. G. I. A. G., zastupanog po Z. B. kao zajmoprimcu s druge strane sklopljen ugovor o zajmu u visini 500.000,00 Eura, s time da je taj zajam osiguran upravo nekretninom V., koja je u vlasništvu društva D. S. d.o.o. Prema Ugovoru, isplata zajma može uslijediti tek nakon upisa hipoteke prvog reda.

Iz navedene dokumentacije, kao i ostale dokumentacije u spisu predmeta na koju se poziva državni odvjetnik u optužnici i u svojoj žalbi, a iz koje je vidljivo da je postojalo više društava u kojima se je Z. B. pojavljivao kao osoba ovlaštena za zastupanje ili kao prokurist, pri čemu je jedno takvo društvo nakon stečaja društva P. kupilo imovinu tog društva, i prema ocjeni ovog suda, za sada proizlazi da je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su oboje okrivljenika počinili na teret im stavljeno kazneno djelo. Naime, iz svega opisanog proizlazi da između društava P. E. G. i D. S. d.o.o. nije bilo nikakvog poslovnog odnosa niti je došlo do bilo kakvog plaćanja između tih društava, a koja bi bila osigurana založnim pravom na spomenutoj nekretnini pa se za sada čini osnovan zaključak da je do zasnivanja istog došlo upravo s ciljem da društvo P. E. G. stekne vlasništvo na nekretnini društva D. S. d.o.o. bez ikakvog plaćanja putem ovrhe na toj nekretnini zbog neplaćanja nepostojećeg potraživanja. Osim toga, ista se ta nekretnina spominje kao predmet zaloga u drugom ugovoru o zajmu kojeg je dalo društvo P. G. i kojeg je za zajmoprimca potpisao Z. B. Iako on nije bio odgovorna osoba u društvu D. S. d.o.o., podaci u spisu za sada upućuju na zaključak da je upravo on stvarno vodio poslove tog društva. S obzirom na takvu njegovu ulogu, a i na to da je prema ocjeni ovog suda u pravu državni odvjetnik i kada u žalbi tvrdi da su u činjeničnom opisu terećenog djela sasvim dostatno i određeno opisane radnje počinjenja tog djela od strane okrivljenog Z. B., ocjena je ovog suda da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da na temelju navedenih dokaza ne postoji osnovana sumnja da su okrivljenici D. B. i Z. B. počinili pokušaj kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 34. KZ/11. na način kako im je to podignutom optužnicom stavljeno na teret.

Prema tome, imajući na umu iznesene materijalne dokaze, za sada se kao opravdan nameće zaključak da postoji osnovana sumnja da su okrivljenici počinili terećeno im kazneno djelo, a konačno utvrđenje o tome je li kazneno djelo (i koje) počinjeno i u kojem su svojstvima okrivljenici pritom postupali, donijet će raspravni su tek nakon ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, u provedenom kontradiktornom postupku.

Slijedom svega navedenog, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08. preinačiti pobijano na način kako je to učinjeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 16. listopada 2018.