1              Poslovni broj: II Kž-228/2021-5

Poslovni broj: II Kž-228/2021-5

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić–Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, u kaznenom predmetu protiv optužene D. K. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog Š. K. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu, broj Kv I-30/2021-6 (K-40/2014-551) od 8. lipnja 2021. o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici vijeća održanoj 8. srpnja 2021.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba optuženog Š. K. kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranim prvostupanjskim rješenjem, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optužene D. K. i drugih, zbog kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 52. KZ/11., pod točkom I. izreke na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog Š. K. po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

2. Žalbu protiv tog rješenja podnio je optuženi Š. K. osobno zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog neobrazloženog prijedloga i odluke o produljenju istražnog zatvora optuženiku'' s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijano rješenje na način da se optuženika pusti da se brani sa slobode.''

3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, u skladu s člankom 495. u vezi sa člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na uvid.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske kako je prvostupanjski ispravno utvrdio postojanje kako opće tako i posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog Š. K. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. i to kao nužne i jedine prikladne mjere kojom će se ostvariti istražnozatvorska svrha te je za svoju odluku dao jasne, valjane i dostatne razloge, a koje razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud. Jednako tako, prvostupanjski je sud iznio i dostatne razloge u odnosu na nemogućnost zamjene mjere istražnog zatvora nekom blažom mjerom. Stoga nije u pravu žalitelj kada navodi da je pobijano rješenje nedostatno obrazloženo, upirući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

6. Vezano uz postojanje opasnosti od bijega, ocjena je drugostupanjskog suda kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik prilikom prvog ispitivanja 16. svibnja 2014. bio upozoren da je dužan odmah obavijestiti tijelo koje vodi postupak o svakoj promjeni adrese ili namjeri promjene boravišta kao i na posljedice ako tako ne postupi, no usprkos tome, nije obavijestio sud o novoj adresi na kojoj boravi u U. K.. Nadalje, iz spisa proizlazi kako je optuženik imao saznanja o optužnici podignutoj 30. svibnja 2014. jer je uredno primio poziv za sjednicu optužnog vijeća radi odlučivanja o osnovanosti optužnice. Međutim, optuženik je 26. kolovoza 2015. odjavio adresu svog prebivališta u Č. nakon čega je sud bez uspjeha nastojao utvrditi njegovo boravište terenskom provjerom i izdavanjem naloga za raspisivanjem objave jer optuženik dulje od dvije godine nije obavijestio sud o promjeni adrese svog prebivališta, da bi o adresi boravišta optuženika sud bio obaviješten tek 20. rujna 2018. kada je uhićen na temelju izdanog europskog uhidbenog naloga. Sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti i logičkoj povezanosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na bijeg i izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti optuženika, a posljedično i opstruiranje redovitog tijeka ovog kaznenog postupka.

7. Stoga je protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, a imajući u vidu činjenicu da se osnovano sumnja kako je optuženik kao supočinitelj i počinitelj počinio više kaznenih djela u kojima je za trgovačka društva nastupila višemilijunska šteta, nužna njegova prisutnost u daljnjem tijeku kaznenog postupka koja se uslijed opisane opasnosti od bijega može osigurati isključivo produljenjem istražnog zatvora. Uslijed navedenog, na pravilnost i zakonitost pobijane odluke bez utjecaja je optuženikovo tumačenje odredbe članka 404. stavka 3. ZKP/08.

8. Stoga, prvostupanjsko rješenje sadrži dostatne i relevantne razloge koji opravdavaju činjeničnu i pravnu osnovu daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika, a njezino je produljenje razmjerno postizanju opravdanog cilja, jer u konkretnom slučaju zahtjevi javnog interesa i očuvanja sigurnosti pretežu nad pravom optuženika na slobodu.

9. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako kvaliteta i značaj iznesenih okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika upućuju na zaključak da se svrha istražnog zatvora u konkretnoj situaciji može otkloniti jedino primjenom mjere istražnog zatvora iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. jer se ista svrha ne bi se mogla ostvariti zamjenom istražnog zatvora nekom od blažih mjera predviđenih odredbama ZKP/08.

10. Stoga nije u pravu žalitelj kada navodi da mu je pobijanim rješenjem teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje: Konvencija). Žalitelj ispušta iz vida kako je o tome već odlučivao Ustavni sud Republike Hrvatske, te je odlukom, broj U-III-3638/2019. od 9. rujna 2019. odbijena ustavna tužba optuženika Š. K., podnesena zbog navodnih povreda iz članka 14. stavka 2., članka 22., članka 25. i članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav). Međutim, osim djelomičnog parafraziranja teksta navedenih odredbi Konvencije i Ustava, te opširnog polemiziranja s političkim, društvenim i ekonomskim prilikama u Republici Hrvatskoj, kao i kritiziranja rada pojedinih institucija u Republici Hrvatskoj te pravosuđa u cjelini, žalitelj navedene povrede konkretno ne obrazlaže. Iz sadržaja žalbe proizlazi da žalitelj iznosi neslaganje sa zaključcima prvostupanjskog suda, a time u biti isključivo osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

11. Također, protivno tvrdnjama optuženika, niti prvostupanjski sud niti drugostupanjski sud u ovom stadiju postupka nisu ovlašteni analizirati i ocjenjivati vjerodostojnost pribavljenih dokaza. Naime, za odlučivanje o postojanju temeljne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora dostatan je odgovarajući stupanj osnovane sumnje da su optuženici počinili kaznena djela za koje se terete u ovom postupku, što je ovdje i ostvareno i to kako je prethodno utvrđeno iz potvrđene optužnice i dokaza na kojima se temelji, dok će odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika, stupnju njihove krivnje kao i o doprinosu u počinjenju kaznenih djela svakoga od njih, ocjenjujući sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, donijeti raspravno vijeće tek na završetku dokaznog postupka, pa u tom smislu za sada nema govora o povredi prava na pravično suđenje.

12. Osim toga, na pravilnost pobijanog rješenja nije od utjecaja niti žalbeni prigovor optuženika kako mu u vrijeme trajanja istražnog zatvora nije uračunato vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru, jer prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više ranijih odluka, vrijeme za koje je osoba bila lišena slobode u tijeku postupka ekstradicije u drugoj državi ne uračunava se u trajanje istražnog zatvora pred domaćim sudom jer se radi o lišenju slobode po kvalitativno različitim osnovama. To će se vrijeme, međutim, optuženiku uračunati u kaznu zatvora u slučaju osuđujuće presude.

13. Konačno, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske utvrdio je da produljenjem istražnog zatvora optuženiku nije došlo ni do povrede načela razmjernosti iz članka 122. stavka 2. ZKP/08., vodeći računa o razmjeru između težine počinjenih kaznenih djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, pri čemu u konkretnom slučaju ne prijeti ni iscrpljivanje rokova najduljeg trajanja istražnog zatvora iz članka 133. ZKP/08.

14. Slijedom svega navedenog, kako niti ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 8. srpnja 2021.