- 1 -              I Kž 415/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 415/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. B. C. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15.-ispravak, 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. B. C. i opt. V. Č., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj K-56/16, od 6. ožujka 2020., u sjednici održanoj 8. srpnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu opt. B. C. i njezinog branitelja, odvjetnika M. K., branitelja opt. V. Č., odvjetnika A. M., zz branitelja opt. M. K., odvjetnika N. L., branitelja opt. F. B., odvjetnika I. M., zz branitelja opt. Z. S., odvjetnika D. M., branitelja opt. G. O., odvjetnika P. K. i branitelja opt. N. L., odvjetnika  S. Š.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. B. C. i opt. V. Č. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom opt. B. C. proglašena je krivom zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., a opt. V. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. u vezi s čl. 38. KZ/11. Opt. B. C. je, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11., te primjenom čl. 48. i čl. 49. KZ/11., osuđena na kaznu zatvora u trajanju jedanaest mjeseci, a na temelju čl. 56. KZ/11. izrečena joj je uvjetna osuda, na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. Opt. V. Č. je, na temelju čl. 246. st. 2. u svezi čl. 38. KZ/11., te primjenom čl. 48. i čl. 49. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju devet mjeseci, a na temelju čl. 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda, na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) ošt. trgovačkom društvu „V.“ d.d. iz Z. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu 1.561.808,78 kuna, te je naloženo opt. B. C. i opt. V. Č., solidarno, platiti ovaj iznos. Sa preostalim imovinskopravnim zahtjevom, ošt. trgovačko društvo je upućeno u parnicu. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi sa čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08., opt. B. C. i opt. V. Č. je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti u iznosu 2.000,00 kuna, svaki.

 

2. Na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08., pobijanom su presudom opt. M. K., opt. F. B., opt. Z. S., opt. R. K., opt. J. B., opt. Ž. I., opt. G. O. i opt. N. L. oslobođeni optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. Stoga su, na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08., troškovi kaznenog postupka, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja, pali na teret proračunskih sredstava.

 

3. Na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08., pobijanom je presudom odbijena optužba protiv opt. B. C., opt. M. K., opt. F. B., opt. Z. S., opt. R. K., opt. J. B., opt. Ž. I., opt. G. O. i opt. N. L., radi kaznenog djela iz čl. 279. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/13. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07., dalje: KZ/97.). Primjenom čl. 149. st. 1. ZKP/08., i u ovom su dijelu troškovi kaznenog postupka, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja, pali na teret proračunskih sredstava.

 

4. Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, opt. B. C. i opt. V. Č.

 

5. Državni odvjetnik se, u odnosu na osuđujući dio pobijane presude, žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti te opt. B. C. i opt. V. Č. osuditi na kazne zatvora u duljem trajanju, i pobijanu presudu preinačiti u odnosu na troškove kaznenog postupka. Državni odvjetnik se, u odnosu na oslobađajući dio, žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te u tom dijelu predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

6. Opt. B. C., putem branitelja M. K., odvjetnika iz Z., žali se zbog bitne povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni te imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu u osuđujućem dijelu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, odnosno preinačiti pobijanu presudu na način da se donese oslobađajuća presuda.

 

7. Opt. V. Č., putem branitelja A. M., odvjetnika iz Z., žali se zbog bitne povrede kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni te imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu u osuđujućem dijelu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje, odnosno preinačiti pobijanu presudu na način da se donese oslobađajuća presuda.

 

8. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je opt. B. C., putem branitelja M. K., u kojem ponavlja svoju žalbenu tvrdnju kako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, ali ne na način kako to tvrdi državni odvjetnik, već na način da bi u odnosu na ovu optuženicu „... trebalo donijeti oslobađajuću presudu ...“.

 

9. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su i opt. M. K., putem branitelja Č. P., odvjetnika iz Z., opt. F. B., putem branitelja I. M., odvjetnika iz Z., opt. Z. S., putem braniteljice V. P., odvjetnice iz Z., opt. R. K., putem braniteljice M. T., odvjetnice iz Z., opt. J. B., putem branitelja E. D., odvjetnika iz S., opt. Ž. I., putem branitelja I. Č., odvjetnika iz Z.,  opt. G. O., putem branitelja P. K., odvjetnika iz S. B. i opt. N. L., putem branitelja S. Š., odvjetnika iz Z., svi sa suglasnim prijedlogom odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu.

 

10. Prije održavanja sjednice vijeća spis je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

11. Primjenom čl. 475. st. 2. ZKP/08. o sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su izviješteni opt. B. C. i njezin branitelj M. K., opt. V. Č. i njegov branitelj A. M., opt. M. K. i njegov branitelj Č. P., opt. F. B. i njegov branitelj I. M., opt. Z. S. i njegova braniteljica V. P., opt. Ž. I. i njegov branitelj I. Č., opt. G. O. i njegov branitelj P. K. te opt. N. L. i njezin branitelj S. Š., jer su to zahtijevali, te Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici, u javnom dijelu, prisustvovali su opt. B. C. i njezin branitelj, M. K., branitelj opt. V. Č., A. M., zz branitelja opt. M. K., odvjetnik N. L., branitelj opt. F. B., I. M., zz branitelja opt. Z. S., odvjetnik D. M., branitelj opt. G. O., P. K. i branitelja opt. N. L., S. Š.

 

12. Žalbe su neosnovane.

 

13. Suprotno žalbenim navodima opt. B. C. i opt. V. Č., u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupanja je, u odnosu na odlučne činjenice, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da su optuženici počinili odnosna kaznena djela, kako je to i navedeno u osuđujućem dijelu izreke pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

14. Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. B. C., opt. V. Č. i državnog odvjetnika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, temeljeni na ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza, logični su i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica, kako u odnosu na osuđujući tako i u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

15. Iz spisa predmeta (list 1524 dokumentacije spisa predmeta) proizlazi kako je 17.11.2004., uprava TD ”V.” donijela odluku o prodaji nekretnine upisane u ZK uložak, broj … KO G., općine L., Bosna i Hercegovina. Navedena odluka je potpisana od strane optuženice, a iz Statuta TD ”V.”, nedvojbeno, proizlazi kako je upravu društva činio samo jedan član, a to je direktorica društva, optužena B. C.

 

16. Prije odluke o prodaji nekretnine sačinjena su dva različita sporazuma sa istim datumom, 15.11.2004. (list 1416 i list 1513 dokumentacije spisa predmeta). Oba sporazuma su sačinjena između TD „V.“, zastupanog po optuženici B. C. i TD ”N. i.” zastupanog po direktoru društva, optuženiku V. Č. U jednom i drugom sporazumu je navedeno da će kupac navedene nekretnine u Bosni i Hercegovini, a to je „D. C.“ d.o.o. iz B. L., uplatiti kupoprodajnu cijenu u iznosu 265.000,00 EUR-a na račun TD ”N. i.”, a ne na račun prodavatelja nekretnine TD ”V.”. Iz jednog od ova dva sporazuma (list 1416 dokumentacije spisa predmeta), proizlazi da su tako uplaćena sredstva u iznosu 265.000,00 EUR-a, avans TD ”N. i.” za građevinsko obrtničke radove „... po podružnicama „V. d.d. Z. ...“, a iz drugog sporazuma (list 1513 dokumentacije spisa predmeta) proizlazi kako se ne radi o avansu, već o pozajmici 265.000,00 EUR-a, iz koje će se vršiti plaćanje naručenih i izvedenih radova na „... rekonstrukciji ...“ nekretnina TD „V.“. Neovisno što iz tih sporazuma nije jasno o čemu se radi, o avansu ili pozajmici 265.000,00 EUR-a, niti je jasno o kakvim bi se to naručenim radovima trebalo raditi, jer nikakvih predračuna niti specifikacije radova nema, izvjesno do građevinsko obrtničkih radova, kao ni do rekonstrukcije nekretnina nije došlo. O tome je u svojoj obrani iskazivala i opt. B. C. te, između ostaloga, rekla kako se TD „V.“ nikada nije ni pokušao naplatiti od TD „N. i.“ tražeći povrat novca, isplatu kamate ili tome slično.

 

17. Prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji ove nekretnine u Bosni i Hercegovini, sklopljen je između TD ”V.” i TD ”D. C.”, 23.11.2004. u B. L., Ugovor o ustupu potraživanja (list 1514 dokumentacije spisa predmeta) između TD ”V.”, TD ”N. i.” i TD ”D. C.”. Dakle, Ugovor o ustupu potraživanja je sklopljen i prije nastanka istog tog potraživanja. Navedenim ugovorom je utvrđeno da TD ”V.” ima potraživanje od TD ”D. C.” u iznosu 265.000,00 eura, po predugovoru za kupovinu nekretnine, te da u tom iznosu postoji potraživanje TD ”N. i.” prema TD ”V.”, na osnovu dva različita sporazuma sa istim datumima, o navodnim građevinskim radovima do kojih nikada nije došlo. Odlukom opt. B. C., TD ”V.” svoje potraživanje od TD ”D. C.” prenosi na TD ”N. i.”, a da bi Ugovor o kupoprodaji nekretnine između TD ”V.” i TD ”D. C.”, bio sklopljen sedam dana kasnije, točnije 30.11.2004. (list 1417 dokumentacije spisa predmeta). Prema navedenom ugovoru, iznos kupoprodajne cijene biti će položen na deviznu knjižicu R. Đ., odvjetnice, a nakon konačne ovjere Ugovora, novac je doista i bio prebačen na TD ”N. i.”. Nakon uplate na račun TD ”N. i.”, 3. 12. 2004., isti je dan novac proslijeđen na račun TD ”N.“, koje društvo se bavilo prodajom udjela u trgovačkim  društvima i sa brokerskom kućom „T. o.“ sudjelovalo u prometu dionicama. Istog tog dana, 3. 12. 2004., sklopljen je Ugovor između J. G. (vlasnika i direktora TD ”N.“) i TD ”N. i.”, kojeg je zastupao optuženik V. Č., a kojim TD ”N. i.” stječe 10.476 dionica TD ”V.” (list 1544 dokumentacije spisa predmeta). Nakon toga, točnije 28.7.2005., TD ”N. i.”, kojeg je zastupao optuženik V. Č., svih tako stečenih 10.476 dionica, utvrđene nominalne vrijednosti po dionici, prenijelo je na optuženu B. C., optuženog M. K., optuženog F. B., optuženog Z. S., optuženu R. K., optuženog J. B., optuženog Ž. I., optuženog G. O. i optuženu N. L.

 

18. Nasuprot, suglasnim, žalbenim tvrdnjama opt. B. C. i opt. V. Č., pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako izvedeni dokazi, jasno, upućuju na zaključak da je, prije samog zaključenja Ugovora o kupoprodaji nekretnine u Bosni i Hercegovini, postojao dogovor između optužene B. C., kao jedinog člana Uprave i direktorice TD ”V.”, i optuženog V. Č., kao direktora TD „N. i.“. Naime,  novac od prodaje nekretnine, koja je bila u vlasništvu TD ”V.”, odmah po uplati od strane kupca, bez pravne osnove, bio je proslijeđen na račun TD ”N. i.”.

 

19. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako izvedeni dokazi, utvrđeni modusi postupanja, ali i utvrđeni trag novca, jasno upućuju na zaključak da je uplaćeni novac, koji je proslijeđen na račun TD ”N. i.“, imao poslužiti za kupnju dionica TD ”V.“, i to putem vauchera koje je imalo TD ”N. i.”. Ti su vaucheri bili nužni za kupnju dionica putem brokerske kuće na varaždinskoj burzi, a koje je u prodaju pustio Hrvatski fond za privatizaciju. Prvostupanjski sud je sve te okolnosti međusobno povezao u cjelinu, te izveo logičan zaključak kako je stvarna osnova za sklapanje navedenih Sporazuma i Ugovora, bilo stjecanje dionica TD ”V.”, i to novcem koji je pripadao TD ”V.”, jer je i dobiven prodajom nekretnine u Bosni i Hercegovini, koja je bila u vlasništvu TD ”V.”. S tim povezano, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako su Ugovori o prijenosu dionica, doista, zaključeni sa vremenskim odmakom od nekoliko mjeseci, ali je već u trenutku zaključivanja određeno da će se stečene dionice, utvrđene nominalne vrijednosti, platiti naknadno, ali do toga nije došlo. Ovo je razvidno iz suglasnih iskaza optuženika, a potvrđeno vještačkim nalazom i mišljenjem R. P., vještaka za knjigovodstvo i financije, u dijelu u kojem se isti očitovao na činjenicu da osobe na koje su dionice prenesene, iste nisu platile. Ta odlučna činjenica se u Ugovorima ne navodi, već se dionice prenose na njihove stjecatelje i po istima se, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, isplaćuju dividende.

 

20. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je optuženoj B. C., jedinoj članici uprave i direktorici TD ”V.”, bila dužnost brinuti o imovinskim interesima tog trgovačkog društva, a koju je dužnost u gospodarskom poslovanju, povrijedila. Pravilno je utvrđenje kako je toj optuženici u ostvarenju njenog konačnog cilja, a to je pribavljanje imovinske koristi za sebe i druge na štetu imovinskih interesa TD ”V.”, optuženik V. Č. s namjerom pomogao. Naime, ovaj je optuženik nakon što je, suglasno ranijem dogovoru sa optuženom B. C., novac od prodaje nekretnine u vlasništvu  TD ”V.” bio uplaćen na račun TD ”N. i.”, odmah ga proslijedio na račun TD ”N.”, a kako je to i utvrđeno vještačkim nalazom i mišljenjem R. P. Novac je bio proslijeđen na račun TD ”N. i.”, a zatim i na račun TD ”N.”, očito, u svrhu kupovine 10.476 dionica TD ”V.“. Potom je optuženik V. Č., ugovorima o prijenosu dionica, opet suglasno ranijem dogovoru s opt. B. C., ove dionice prenio na ostale optuženike. Na opisani je način TD ”V.”, nedvojbeno, oštećeno barem za 257.349,00 EUR-a, odnosno za cijenu prodane nekretnine u Bosni i Hercegovini, a koji novac nikad nije sjeo na račun TD ”V.”. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kako je optužena B. C. povrijedila, u gospodarskom poslovanju, dužnost zaštite imovinskih interesa TD ”V.”, a koja se dužnost temelji na zakonu. Na taj je način pribavila sebi i drugima protupravnu imovinsku korist, te time trgovačkom društvu, o čijim se imovinskim interesima bila dužna brinuti, prouzročila štetu. Takvim njenim postupanjem pribavljena je znatna imovinska korist i prouzročena znatna šteta, u čemu joj je, na opisani način, s namjerom pomogao optuženi V. Č. Ovdje valja napomenuti kako odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koje se poziva u žalbi opt. B. C., ne korespondiraju sa činjeničnim supstratom iz ovog kaznenog postupka, pa se ni pravna shvaćanja sadržana u tim odlukama ne mogu povezati sa ovim kaznenim postupkom.

 

21. Nisu u pravu državni odvjetnik, optužena B. C. i optuženi V. Č., kada se žale zbog odluke suda o kazni.

 

22. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

23. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru sankcije koja će, optimalno, odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravilnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

24. Odlučujući o vrsti i visini kaznenopravne sankcije u odnosu na optuženu B. C., prvostupanjski sud je cijenio znatan protek vremena od počinjenja kaznenog djela, te utvrdio kako se taj protek ne može pripisati krivnji optuženice. Cijenjena je okolnost da je ova optuženica vratila svoj paket dionica, kao i činjenica da je urednim odazivanjima doprinijela, donekle, bržem okončanju postupka. Te okolnosti, uz činjenicu da se radi o osobi starije životne dobi koja do sada nije bila osuđivana, su okolnosti za koje je prvostupanjski sud utvrdio da, u svome zbiru, predstavljaju one okolnosti uslijed kojih je opravdano pristupiti ublažavanju zakonom propisane kazne. Ujedno je, zbog navedenog, procijenjeno optimalnim izreći optuženoj B. C., uvjetnu osudu sa duljim rokom kušnje.

 

25. Odlučujući o vrsti i visini kaznenopravne sankcije u odnosu na optuženog V. Č., prvostupanjski sud je imao u vidu njegove postupke i poduzete radnje, koje su ostale u granicama pomagačkih radnji. Sud je imao u vidu i činjenicu da je i ovaj optuženik, svojim urednim odazivanjima na sud, doprinio, donekle, bržem okončanju postupka. Cijeneći znatan vremenski odmak od počinjenja kaznenog djela, te da se radi o neosuđivanoj osobi starije životne dobi koja se korektno držala pred sudom, prvostupanjski sud je zaključio kako se, i kod ovog optuženika, svrha kažnjavanja može postići kaznom zatvora odmjerenom ispod zakonskog minimuma i izrečenom uvjetnom osudom sa duljim rokom kušnje.

 

26. Nasuprot žalbenim navodima državnog odvjetnika, optužene B. C. i optuženog V. Č., prvostupanjski sud je, pravilno, utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

27. Pri odluci o imovinskopravnom zahtjevu primjenom citirane zakonske odredbe, prvostupanjski sud je uzeo u obzir vještački nalaz i mišljenje u kojem se vještak očitovao o vraćanju dijela dionica TD ”V.” i dividendi stečenim na ime tih istih dionica. Slijedom takvog nalaza, dosuđen je imovinskopravni zahtjev djelomično pa je, imajući u vidu osuđujući dio pobijane presude, naloženo opt. B. C. i opt. V. Č., solidarno, platiti 1.561.808,78 kuna, dok je sa ostatkom ošt. TD ”V.” upućeno u parnicu.

 

28. Odluka o troškovima kaznenog postupka donesena je na temelju citirane zakonske odredbe, pri čemu treba imati u vidu kako je, u jednom dijelu pobijane presude, optužba odbijena, a u drugom, znatnom, dijelu optuženici su oslobođeni optužbe, pa su u tim dijelovima troškovi kaznenog postupka pali na teret proračunskih sredstava.

 

29. U odnosu na oslobađajući dio pobijane presude prvostupanjski sud je, nasuprot žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, osnovano utvrdio kako nema jasnih i nedvojbenih dokaza da su optuženi M. K., optuženi F. B., optuženi Z. S., optužena R. K., optuženi J. B., optuženi Ž. I., optuženi G. O. i optužena N. L., bili ovlašteni voditi poslove cijelog društva i raspolagati imovinom cijelog društva, a koja se imovina, u ovom slučaju, ogledala u novčanom iznosu dobivenom od prodaje nekretnine upisane u ZK uložak, broj … KO G., općine L., Bosna i Hercegovina. Jednako tako, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako nema jasnih i nedvojbenih dokaza da su ovi optuženici znali za prodaju nekretnine u vlasništvu TD ”V.”, odnosno da su znali kako su novcem od prodaje te nekretnine u Bosni i Hercegovini, plaćene dionice koje su Ugovorom o prijenosima dionica bile prenesene na njih.

 

30. Iz Pravilnika o organizaciji društva i sistematizaciji poslova u društvu kojem prileži i Pravilnik s opisom poslova radnih mjesta (list 1246 pa nadalje spisa) razvidno je da je radom i poslovanjem TD ”V.” upravljala Uprava, čije se nadležnosti, sastav i način izbora određeni Statutom. Komercijalni direktor obavlja stručne poslove društva, odnosno poslove koji pomažu u kreiranju poslovne politike TD, nositelji su planova i programa razvoja marketinških programa odnosno obavljaju poslove koji su neophodni za razvoj društva. Radno mjesto direktora podružnice kao i radno mjesto stručnog komercijaliste definirano je opisom radnih mjesta, koji su sastavni dio Pravilnika o organizaciji društva i sistematizaciji poslova društva. Direktor podružnice, između ostalog, organizira i rukovodi poslovanje podružnice i provodi poslovnu politiku društva, dok stručni komercijalista, između ostalog, samostalno obavlja stručne poslove izvoza i unutarnjeg prometa prema utvrđenom planu podružnice.

 

31. Kada državni odvjetnik u žalbi tvrdi kako su ovi optuženici bili u obvezi štiti interese trgovačkog društva, što je naravno točno, zanemaruje pri tome odlučnu činjenicu kako se njihova odgovornost, u ovom slučaju, mogla protezati na one  poslove koji su im izričito ili stvarno bili povjereni. Međutim, iz opisa poslova proizlazi kako, za razliku od opt. B. C., niti jedan od navedenih optuženika nije bio, ni izričito ni stvarno, ovlašten donositi „krovne“ odluke TD ”V.”, dakle odluke značajne za cijelo trgovačko društvo, niti i jedan od navedenih optuženika može biti odgovoran za odluke Uprave, za koje nije ni znao da su donesene i zašto su donesene.

 

32. Državni odvjetnik zanemaruje kako je za odluke značajne za cijelo trgovačko društvo, odgovorna bila Uprava društva. Iz Statuta TD ”V.”, koji je vrijedio u inkriminirano vrijeme, razvidno je kako je jedini član Uprave TD ”V.” bila optužena B. C.

 

33. Pravilno je, stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda kako nema dokaza koji bi, sa potrebnom sigurnošću, ukazivali na zaključak da su optuženi M. K., optuženi F. B., optuženi Z. S., optužena R. K., optuženi J. B., optuženi Ž. I., optuženi G. O. i optužena N. L., bili ovlašteni voditi poslove cijelog društva i znali za prodaju nekretnine u Bosni i Hercegovini, odnosno da su novcem od prodaje te nekretnine bile plaćene dionice koje su prenesene na njih. Uostalom, iz iskaza vlasnika i direktora TD ”N.“, svjedoka J. G. proizlazi da je on sve pregovore oko kupnje dionica TD ”V.“ vodio sa optuženom B. C. i optuženim V. Č. Svjedokinja R. Đ., je vodila razgovore, oko prodaje nekretnine odnosno prebacivanja uplaćenog iznosa na TD ”N. i.“, isključivo sa optuženicom B. C. Svjedokinja Lj. M., opisujući činjenicu da se navedena nekretnina vodi još uvijek u imovini TD ”V.”, ukazala je na činjenicu da se o samoj prodaji ove nekretnine nije raspravljalo na Skupštini društva, a to znači da ista odluka nije ni bila predmetnom Nadzornog odbora društva. Sve navedeno je prvostupanjski sud povezao sa suglasnim obranama optuženika, iz kojih proizlazi kako oni nisu imali ni potrebne ovlasti ali ni saznanja o prodaji nekretnine, a za dionice im je bilo rečeno da će ih platiti naknadno. Naime, optuženi M. K., optuženi F. B., optuženi Z. S., optužena R. K., optuženi J. B., optuženi Ž. I., optuženi G. O. i optužena N. L. su preuzeli „sa odgodom plaćanja“ dionice od TD ”N. i,“. Međutim, nema dokaza da su znali na koji način i sa čijim sredstvima je ovo trgovačko društvo steklo te dionice, niti su to trebali znati. Nema, dakle, jasnih dokaza da su znali kako su upravo novcem TD ”V.”, dobivenim od prodaje nekretnine u BiH, bile plaćene dionice koje su, naposljetku, prenesene na njih.

 

34. Za svoje zaključke kako nema pouzdanih dokaza da bi ovi optuženici počinili kaznena djela na način kako im je to stavljeno na teret, prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, i na koje se upućuje žalitelj.

 

35. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476 st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

37. Stoga je, primjenom čl. 482. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. srpnja 2021.