- 1 -              I Kž 120/2021-4

Broj: I Kž 120/2021-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika F. F., zbog kaznenog djela iz čl. 373. st. 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 25. svibnja 2021. broj Kv I-21/2021-2 (Kir-149/2021-12), u sjednici održanoj 8. srpnja 2021.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba izručenika F. F. kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, pod toč. I. utvrđeno je na temelju čl. 56. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/0/4. - dalje: ZMOPO) da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje "radi izvršenja kazne zatvora iz kaznenog progona" iz čl. 33. i 34. ZOMPO Federaciji Bosne i Hercegovine izručenika F. F., državljanina BiH, povodom međunarodne tjeralice Interpola S. od 15. travnja 2021. broj 20-04/1-14-2-I-PL-26-1616/21-12, radi izvršenja kazne zatvora na koju je osuđen presudom Općinskog suda u Cazinu broj 20 0K 058177 18 K, zbog počinjenog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 373. st. 2. KZ BiH i to na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Pod toč. II. određeno je da se izručenik F. F. ne može kazneno progoniti za druga kaznena djela počinjena prije izručenja niti se prema izručeniku može izvršiti kazna za drugo, prije izručenja počinjeno kazneno djelo. Pod toč. III. određeno je da se izručenik F. F. ne može izručiti trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne za djelo počinjeno prije izručenja, bez dopuštenja Ministra pravosuđa RH.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik F. F. po braniteljici T. M. Š., odvjetnici iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i "povrede materijalnog prava", s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet "vrati na ponovno postupanje" sudu prvog stupnja.

3. Na temelju čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Izručenik u žalbi ističe da je u pobijanom rješenju počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., smatrajući da je izreka tog rješenja nejasna i nerazumljiva jer u istoj stoji da je odobreno izručenje "radi izvršenja kaznenog zakona radi kaznenog progona iz članka 33. i 34. ZOMPO Federacije BiH", što nema smisla niti jezično niti materijalnopravno te je nejasno zbog čega se ustvari izručenik izručuje.

5.1. Iz izreke pobijanog rješenja razvidno je da u toč. I. stoji da se izručenje odobrava "radi izvršenja kazne zatvora iz kaznenog progona", što promatrano samo za sebe predstavlja nerazumljivi izričaj, međutim, u nastavku izreke jasno je navedeno da je izručenje odobreno radi izvršenja kazne zatvora uz navođenje presude kojom je ta kazna izrečena. Stoga se po ocjeni ovog drugostupanjskog suda dodavanjem riječi "iz kaznenog progona" radilo o očitoj omašci u pisanju koja, imajući u vidu cjelokupan sadržaj izreke pobijanog rješenja, ne čini to rješenje nerazumljivim i nepodobnim za ispitivanje. Zbog toga istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije počinjena.

6. Izručenik nadalje prigovara da niti iz izreke niti iz obrazloženja nije jasno vidljivo je li ispunjen uvjet iz čl. 34. st. 5. ZOMPO, odnosno, jamči li država moliteljica da bi izvršila istu zamolbu Republike Hrvatske, što je nužan preduvjet za izručenje. I ovi su navodi u cijelosti neosnovani s obzirom na postojanje Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izručenju ("Narodne novine", međunarodni ugovori, broj 1/2014) kojim su se u čl. 1. države ugovornice obvezale da će sukladno odredbama tog ugovora, jedna drugoj izručivati osobe koje se u državi moliteljici progone zbog kaznenog djela ili se traže radi izvršenja kazne zatvora. Stoga je uvjet uzajamnosti, suprotno žalbenim tvrdnjama, u konkretnom slučaju ispunjen.

7. Žalbom se također prigovara da je iz pobijanog rješenja nejasno iz kojeg razloga nije primijenjena odredba čl. 35. st. 2. ZOMPO, imajući u vidu da izručenik od 2015. živi u Republici Hrvatskoj za koju je poslovno i obiteljski vezan te namjerava tražiti hrvatsko državljanstvo, što je sve isticao tijekom postupka, a sud tu mogućnost nije uopće razmatrao.

8. Žalitelju u odnosu na ove navode valja reći da je prvostupanjski sud potpuno pravilno i osnovano utvrdio da su u odnosu na izručenika F. F. ispunjene sve zakonske pretpostavke za njegovim izručenjem Federaciji Bosne i Hercegovine u smislu čl. 33. i 34. ZOMPO radi izvršavanja kazne zatvora, izrečene u izreci opisanom presudom, pri čemu nije postojao niti jedan od razloga zbog kojeg je sud, u skladu s čl. 35. st. 1. ZOMPO, taj zahtjev bio dužan odbiti. Protivno žalbenim navodima, iz sadržaja pobijanog rješenja je jasno da je prvostupanjski sud imao u vidu navode žalitelja o njegovom boravku na teritoriju Republike Hrvatske, pri čemu očito nije smatrao potrebnim primijeniti odredbu čl. 35. st. 2. ZOMPO na koji se poziva žalitelj, a kojom je, za razliku od st. 1. istog članka, propisana fakultativna mogućnost odbijanja izručenja.

9. Slijedom navedenog, nakon što je pobijano rješenje ispitano sukladno  čl. 494. st. 4. ZKP/08., trebalo je odbiti žalbu izručenika i na temelju čl.  494. st. 3. toč. 2. ZKP/08. odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 8. srpnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.