- 1 -              III Kr 54/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 54/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. M. F., zbog kaznenog djela iz čl. 264. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15-ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 16. veljače 2018. broj K-167/2017-18 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 17. prosinca 2020. broj Kž-94/2018, u sjednici održanoj 8. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. M. F. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1.Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 16. veljače 2018. broj K-167/2017-18 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 17. prosinca 2020. broj Kž-94/2018, proglašen je krivim os. M. B. zbog kaznenih djela iz čl. 264. st. 1., čl. 314. st. 2., čl. 226. i čl. 235. st. 1. KZ/11. i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

 

2.Protiv te presude osuđenik je po branitelju T. F., odvjetniku iz O., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, „pozivom na odredbu 517. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku“, dakle zbog povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku od utjecaja na presudu,  jer su „sudovi I. i II. stupnja počinili bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i to sud I. stupnja na način kako je to opisano u žalbi na I. stupanjksu presudu, a II. stupanjski sud u postupku rješavanja po žalbi na I. stupanjsku presudu.“ Predlaže da se pravomoćna presuda ukine i predmet „vrati nižim sudovima na ponovno odlučivanje.“

 

3.Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.).

 

4.Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

 

5.Osuđenik prije svega tvrdi da je izreka drugostupanjske presude „nerazumljiva i nejasna“ te da se nejasnoća „pogotovo … odnosi na utvrđene pojedinačne kazne i ukupnu kaznu“ pa da je u žalbenom postupku ostvarena povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Nastavno prigovara kako drugostupanjski sud „ne daje dovoljno razloga za svoju odluku o izmjeni pravne oznake“ odnosno „razloge iz kojih bi proizlazilo da je okr. svojim radnjama spriječio službenu osobu u poduzimanju službene radnje“ te u čemu se sastoji opasnost za život i tijelo službene osobe budući da radnja „usmjerena na pokušaj bijega nema obilježja sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje“. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 226. KZ/11., po mišljenju osuđenika, sudovi „nisu dali valjane razloge iz kojih bi nepobitno proizlazilo da bi okr. počinio navedeno kazneno djelo“ sve uz zamjerke na ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje prihvaćanjem iskaza svjedoka policijskog službenika, a zanemarivanjem  nalaza i mišljenja prometnih vještaka. Navodi da „sudovi I. i II. stupnja unatoč egzaktnim utvrđenjima stručnih osoba –vještaka prometne struke, svoj zaključak o dinamici nastanka konkretnog događaja temelji isključivo na iskazima policijskih službenika…na neprovjerljivim personalnim dokazima“. Zaključno ističe kako „nema nikakve dvojbe da iz izvedenih dokaza …nije na nesumnjiv način utvrđeno“ da je osuđenik počinio kaznena djela iz čl. 314. i čl. 226. KZ711. te da „očigledno…sudovi u konkretnom slučaju arbitriraju i pogoduju …službenim osobama koje su obavljale službenu radnju, a štete okrivljeniku jer ne prihvaćaju egzaktna utvrđenja stručnjaka koja su odlučna za utvrđenje krivnje“.

 

6.Nije u pravu osuđenik da je drugostupanjski sud kod odlučivanja o žalbi povrijedio odredbe kaznenog postupka. Sud drugog stupnja je razmotrio sve bitne žalbene navode osuđenika ispitavši pobijanju prvostupanjsku presudu i po službenoj dužnosti.

 

7.Osuđenik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu (putem branitelja, odvjetnika Z. Z.) zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o imovinskopravnom zahtjevu. U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka u žalbi se prigovaralo „da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te što postoji značajna kontradiktornost između onoga što se u obrazloženju presude navodi o sadržaju iskaza i isprava u spisu i sadržaju samih tih iskaza i isprava.“ sve uz problematiziranje ocjene dokaznog materijala, personalnih dokaza suprotstavljenih prometnim vještačenjima, tako da i po žalitelju ovaj vid povrede procesnog zakona „ujedno predstavlja i žalbeni razlog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja“. Sud drugog stupnja otklanja postojanje povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. te prihvaća pravilnom argumentaciju prvostupanjske presude za ocjenu dokazne građe kako je to podrobno navedeno na str. 3 i 4 drugostupanjske presude. Drugostupanjski sud je posebno ocijenio ključnu žalbenu zamjerku o zanemarivanju rezultata prometnih vještačenja (str. 3, pretposljednji odlomak) jer su dijelom zadirala u „domenu pravne struke i zaključivanja o onome što je upravo nadležnost suda“. Drugim riječima ocjena je žalbenog suda da utvrđenje relevantnih činjenica osnovano počiva na suglasnim iskazima svjedoka koji su imali neposredna saznanja o ponašanju osuđenika (nezaustavljanju i bježanju od policije te brzini kretanja kroz naseljena mjesta) i dinamici cjelokupnog događaja.

 

8.Nastavno (str. 4 pretposljednji odlomak i str. 5), sud drugog stupnja po službenoj dužnosti, ali i prihvaćanjem žalbenog prigovora osuđenika o pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji, obrazlaže izmjenu pravne oznake u odnosu na osudu za kazneno djelo iz čl. 315. st. 4. KZ/11. Prihvativši pravilnim utvrđenje činjenica glede dinamike događaja kako je to i opisano u toč. 2. izreke prvostupanjske presude, drugostupanjski sud jasno izražava stav da „kada je sud utvrdio da je optuženik postupao u cilju da pobjegne, dakle s namjerom da spriječi službenu osobu u poduzimanju službene radnje…djelo treba valjano pravno označiti kao kazneno djelo prisile prema službenoj osobi iz čl. 314. st. 2. i 1. KZ/11. jer je u konkretnom slučaju ponašanjem optuženika doveden u opasnost život i tijelo službene osobe“.

 

9.Prema izloženom, iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je sud drugog stupnja razmotrio i ocijenio bitne žalbene navode osuđenika. Ti razlozi sadrže relevantnu i razumnu argumentaciju o dokazanosti kaznene odgovornosti osuđenika pa ne stoji ni osuđenikova zamjerka o „arbitrarnosti“ ukoliko se time smjera na povredu pravičnosti postupka. Povrh toga, polemiziranjem o ispravnosti ocjene dokazne građe osporava se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što ne može biti razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

10.Konačno, drugostupanjska presuda nema formalnih nedostataka, nije nerazumljiva i nejasna  kako se tvrdi u zahtjevu.

 

11.Osuđenik je prvostupanjskom presudo proglašen krivim zbog dva kaznena djela iz čl. 264. st. 1. KZ/11. opisna u toč. 1. i 3. izreke, kaznenih djela iz čl. 315. st. 4., čl. 226. KZ/11. i čl. 235. st. 1. KZ/11. sva opisna u toč. 2. izreke, te kaznenog djela iz čl. 331. st. 1. KZ/11. opisano u toč. 4. izreke. Za navedena kaznena djela utvrđene su pojedinačne kazne zatvora i to za djelo iz čl. 315. st. 4. KZ/11. u trajanju jedne godine, a za sva ostala kaznena djela po tri mjeseca za svako djelo, uz osudu na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

 

12.Sud drugog stupnja pod toč. I. svoje presude, djelomičnim prihvaćanjem žalbe osuđenika, ali i po službenoj dužnosti, preinačuje pravnu oznaku samo u odnosu na kazneno djelo iz čl. 315. st. 4. KZ/11. iz toč. 2. izreke presude tako da se radi o kaznenom djelu prisile prema službenoj osobi iz čl. 314. st. 2. KZ/11. te za to kazneno djelo, prema tako novo određenoj pravnoj kvalifikaciji, utvrđuje kaznu zatvora u trajanju jedne godine. U odnosu na „ostala kaznena djela“ prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca za svako kazneno djelo uz osudu na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Pod toč. II. u ostalom dijelu odbija žalbu osuđenika kao neosnovanu i u nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjsku presudu. Ovako koncipirana izreka drugostupanjske presude jasno odražava odluku suda o preinaci u pravnoj oznaci za jedno kazneno djelo za koje je nužno (konsekutivnim odlučivanjem) trebalo posebno utvrditi kaznu zatvora, a posljedično tome i izreći novu jedinstvenu kaznu zatvora. Istovremeno odluka o kazni u odnosu na ostala kaznena djela vezana je uz neposredno odlučivanje o žalbi, pa iz izričaja o prihvaćanju kazni za ostala kaznena djela jasno slijedi ocjena da su te pojedinačne  kazne pravilno odmjerene. Stoga je pogrešan stav osuđenika da je i za ostala kaznena djela trebalo „ponovno utvrditi kazne za svako djelo posebno, a potom…izreći jedinstvenu kaznu zatvora“. Odmjeravanjem kazne zatvora za kazneno djelo po izmijenjenoj pravnoj oznaci u jednakom trajanju kao što je bila odmjerena prvostupanjskom presudom za kazneno djelo iz čl. 315. st. 4. KZ/11. nije povrijeđen zakon, a činjenica da je jedinstvena kazna zatvora blaža od one iz prvostupanjske presude jasno upućuje na ocjenu drugostupanjskog suda o osnovanosti žalbe osuđenika zbog odluke o kazni, sve kako je to obrazloženo na str. 6, drugi odlomak presude.

 

13.Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08., trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

Zagreb, 8. srpnja  2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.