- 1 -              Rev 2581/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2581/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. B. iz Š., zastupane po punomoćniku E. K., odvjetnici u Š., protiv tuženika M. J. iz A., zastupanog po punomoćniku J. P., odvjetnici u Š., radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljičinoj reviziji protiv presude  Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-611/2015-2 od 15. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2649/11 od 12. ožujka 2015., na sjednici održanoj 7. srpnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-611/2015-2 od 15. svibnja 2017. odbijena je kao neosnovana tužiteljičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2649/11 od 12. ožujka 2015. kojom je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužiteljica stekla valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva glede čest. zgr. 1191 K.O. D. P., kao i radi ispravka postojeće uknjižbe, upisom navedenog prava na njezino ime, uz istovremeni izbris s imena tuženika (točka 1. izreke), te je tužiteljici naloženo tuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 47.000,00 kn (točka 2. izreke).

 

2. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati.

 

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Tužiteljica u reviziji prvenstveno osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja u postupku koji je prethodio reviziji (posebice utvrđenja da je tuženik prije napuštanja Republike Hrvatske u cijelosti izgradio kuću, a da je tužiteljica izvodila  radove na finalizaciji gradnje, te ističe da je tužiteljica u svom postupanju bila savjesna i dr.)  međutim, takvi prigovori u svojoj biti predstavljaju revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tužiteljica zapravo navodima revizije tumači izvedene dokaze na način kako joj to odgovara i time osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog, to navedeni revizijski prigovori nemaju utjecaja na ocjenu pravilnosti nižestupanjskih odluka.

 

7. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koja postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev na utvrđenje da tužiteljica ima valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva nekretnine u zemljišne knjige koji se temelji na tvrdnji da je tu osnovu tužiteljica stekla građenjem objekta na zemljištu u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Stambene zadruge A. Š. (čiji da je bila član kao zaposlenik T.. d.d. Šibenik), kat. oznake čest. zem. 3245/70 (današnje oznake čest. zgr. 1191) K.O. D. P., a koju gradnju da je poduzela u razdoblju od 1992. – 1997., i to uz suglasnost ovlaštenika prava korištenja i bez protivljenja tuženika, a pozivom na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj  93/91 - dalje ZOVO).

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je 1989. tuženiku, kao zaposleniku S… industrije Aluminija ''B. K. Š., T. A. L., i član Stambene zadruge A. Š. (dalje samo Stambena zadruga), dodijeljena nekretnina, u naravi kat. oznake čest. zem. 3245/70 K.O. D. P., radi izgradnje obiteljske kuće, zajedno s građevinskom dozvolom, da je na temelju Ugovora br. 11/89 od 24. travnja 1989. sklopljenog sa Stambenom zadrugom za navedenu gradnju nabavljen i građevinski materijal, a sukladno odluci Radničkog savjeta tuženikovog poslodavca da mu je preko J. b. Š. odobren i kredit za individualnu stambenu izgradnju u ukupnom iznosu od 375.000.000.- tadašnjih dinara, koja sredstva je uložio u izgradnju objekta, sastojećeg od podruma, prizemlja i prvog kata sa zatvorima i priključkom električne energije te privremenim vodovodnim priključkom, u koji da se, nakon što je dio objekta prilagodio potrebama stanovanja, u svibnju 1990. i uselio te u istome boravio do listopada 1991. kada da je zbog ratnih zbivanja napustio Republiku Hrvatsku te otišao u Švicarsku, a zatim i u Australiju, gdje da se i danas nalazi,

 

              - da je tuženik 5. travnja 2000. sa Stambenom zadrugom sklopio Ugovor o međusobnim pravima i obvezama vezano za stjecanje prava vlasništva predmetnog objekta, kojim Ugovorom su se  stranke suglasile da je zadrugar M. J. udruživanjem osobnih sredstava i rada izgradio obiteljsku kuću na čest. zem. 3245/70 K.O. D. P. – Z. u mjestu B. (koja da je naknadnim ucrtavanjem dobila oznaku čest. zgr. 1191), te je ovlašten na ispravak uknjižbe, a koju da je i ostvario upisom pod br. Z – 1905/2000 od 16. svibnja 2000., uz istovremeno brisanje tog prava s imena Stambene zadruge,

 

              - da je u predmetu Općinskog suda u Šibenik pod br. P - 422/00, presudom od 26. listopada 2000. pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice Z. B. protiv tužene Stambene zadruge uz sudjelovanje ovdje tuženika M. J. kao umješača, radi utvrđenja prava vlasništva glede predmetne nekretnine i ispravka postojeće uknjižbe, s obzirom da je u to vrijeme Stambena zadruga još uvijek bila upisana kao vlasnik,

 

              - da je u predmetu Općinskog suda u Šibeniku pod br. P – 1775/01, presudom od 17. listopada 2002. pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Stambene zadruge s ovdje tužiteljicom Z. B. kao umješačem protiv tuženika M. J., radi utvrđenja ništetnim Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 5. travnja 2000. te uspostave ranijeg stanja zemljišnoknjižnog upisa, jednako kao i identičan zahtjev tužiteljice protiv tuženika presudom br. P – 96/05 od 28. rujna 2012.,

 

              - da tuženik, time što mu je prestao radni odnos kod navedenog poslodavca u studenom 1991. god., nije izgubio i status člana Stambene zadruge (gubitak kojeg sukladno odredbi čl. 25. Statuta Zadruge nije imao za posljedicu i gubitak stečenih imovinskih prava i obveza), te da je u cijelosti ispunio preuzete obveze, budući da je na dodijeljenoj mu nekretnini u zadanom roku od 2 godine izgradio objekt te se u istog i uselio, te budući da je podmirio sve novčane obveze prema Stambenoj zadruzi, uključujući i otplatu navedenog kredita, čime je ostvario  pravo na sklapanje Ugovora o međusobnim pravima i obvezama, a kojeg i sklopio sa Stambenom zadrugom 5. travnja 2000., te

 

              - da je tuženik, nakon što je saznao da je tužiteljica bez njegovog znanja i dopuštenja uselila u predmetni objekt te na istome poduzela određene građevinske radove (kakvu suglasnost da suprotno svojim tvrdnjama nije dobila niti od Stambene zadruge), pred Općinskim sudom u Šibeniku ishodio pravomoćnu presudu od 4. ožujka 2003., pod br. P – 1983/03 (ranije P – 1254/00), radi iseljenja, a koja presuda da je prisilnim putem (u ovršnom postupku) i izvršena,

 

              - da tužiteljica nije poduzela građevinske radove radi izgradnje objekta, budući da je isti već postojao na čest. zem. 3245/70, već samo radove na finalizaciji tog objekta.

 

10. Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužiteljica kao nepošteni posjednik (jer je znala, odnosno morala znati, da radove izvodi na tuđem objektu bez suglasnosti vlasnika)  može tražiti samo naplatu onih troškova koji bi i vlasniku bili nužni u smislu čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, („Narodne novine“ broj 91/96 - dalje ZV) te  je njezin tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

 

11. I prema stavu ovog suda, a imajući u vidu navedena  činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova kojima je revizijski sud vezan, tužiteljica nije mogla izvođenjem radova na dovršetku već postojećeg objekta, ranije izgrađenog po tuženiku, steći valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige na svoje ime pa su pravilno primijenjene odredbe čl. 24. i 25. ZOVO kada je tužbeni zahtjev odbijen. Na navode revizije valja još odgovoriti da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je tužiteljica za sporne radnje (useljenje i izvođenje građevinskih radova) imala ovlaštenje, kako tuženika kao stvarnog vlasnika i posjednika, tako ni Stambene zadruge, tada upisane kao ovlaštenika prava korištenja, a koja je  sve svoje odnose s tuženikom konačno razriješila Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 5. travnja 2000.

 

12. Zbog navedenih se razloga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.

 

9. Na temelju sveg iznesenog utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, na osnovi odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. srpnja 2021.