- 1 -              Rev 2752/2017-2

Broj: Rev 2752/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. M. (OIB: …) iz V., zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku u U., protiv tuženice Općine Višnjan (OIB: …) sa sjedištem u V., zastupane po punomoćniku B. Č., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Č. i R. j.t.d., P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljičinoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-801/16-2 od 25. travnja 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču - Parenzo, poslovni broj P-2460/15-31 od 1. veljače 2016., na sjednici održanoj 7. srpnja 2021.

p r e s u d i o   j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču - Parenzo, poslovni broj P-2460/15-31 od 1. veljače 2016., odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužiteljica T. M. dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretninama upisanima kao vlasništvo Općine Višnjan i označenima kao k.č. 1084/3 u naravi maslinjak površine 529 m2 i k.č. 1084/7 u naravi maslinjak površine 409 m2 upisanima u zk. ul. 1908 k.o. V. te je tužiteljici naloženo nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 15.625,00 kuna u roku od petnaest dana.

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli - Pola, poslovni broj Gž-801/16-2 od 25. travnja 2017., djelomično je odbijena, a djelomično uvažena žalba tužiteljice, te je suđeno:

„I. Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana protiv odluke o glavnoj stvari pa se u tom dijelu (točki I. izreke) potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Poreču – Parenzo posl.br. P-2460/15-31 od 1. veljače 2016.

II. Djelomično se prihvaća tužiteljičina žalba protiv odluke o troškovima sadržane u točki II. izreke prvostupanjske presude pa se odbija tuženičin zahtjev za iznos od 2.500,00 (dvijetisućepetsto) kuna, dok se u preostalom dijelu žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima (za iznos od 13.125,00 kuna). “

3. Protiv te drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije prihvaćena njena žalba, reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7.1. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, drugostupanjski je sud odbijajući tužiteljičinu žalbu, prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke suda prvog stupnja, pozivajući se pritom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP, a u obrazloženju svoje presude prvostupanjski je sud dao jasne i neproturječne razloge na temelju kojih je činjenica, utvrđenih u postupku, utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

7.2. Nadalje, nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju ukazuje rezidentica, jer je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo prema svom uvjerenju ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te je na temelju rezultata cjelokupnog postupka jasno naveo koje su činjenice dokazane, a koje ne (a prihvaćajući takvu ocjenu, uz logično i argumentirano obrazloženje, bitnu povredu nije učinio ni sud drugog stupnja). Pri tome je drugostupanjski sud, odgovarajući na žalbene navode tužiteljice, jasno obrazložio da tužiteljica nije podnijela niti se pozivala na bilo kakvu ispravu (npr. posjedovni list) čiji bi sadržaj upućivao na posjed spornih nekretnina njenih pravnih prednika odnosno njezina supruga; da su tijekom postupka saslušani svjedoci i tužiteljica rođeni nakon 1941., tako da njihova sjećanja po prirodi stvari ne sežu dovoljno daleko u prošlost da bi njihovi iskazi mogli biti vjerodostojni dokazi na okolnost vršenja posjedovnih čina prije 1941.; da je u postupku utvrđeno da su sporne nekretnine bile pune kamenja (dok ih tužiteljica i njezin suprug nisu izvadili kada su prije tridesetak godina posadili masline) pa se i nisu mogle ranije koristiti kao vrt kako to tvrdi tužiteljica (da je nekretnine obrađivala kao vrt njezina svekrva (preminula 1999.) koja je živjela u B., a prije nje i njezina svekrva koja je živjela u još udaljenijoj V.), da obitelj tužiteljičina supruga nije imala drugih nekretnina u B.; pa se u cijelosti ukazuju neutemeljenima navodi revizije da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili životne uvjete i način rada u vremenima prije Drugog svjetskog rata kada su ispunjavani uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te da je, imajući u vidu tadašnje prilike, valjalo prihvatiti iskaze svjedoka i same tužiteljice u kojima navode da su im tužiteljičini prednici govorili kako su te nekretnine njihova starina i na takvim iskazima utemeljiti odluku kojom bi tužbeni zahtjev bio prihvaćen.

8. Tužiteljica revizijom nadalje osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja pobijane presude. Međutim, u situaciji kada su nižestupanjski sudovi zaključili da tužiteljica nije dokazala da su njeni pravni prednici bili u poštenom, samostalnom posjedu predmetnih nekretnina prije 1941. godine, pravilno su primijenjena pravna pravila Austrijskog Općeg građanskog zakonika koja su se odnosila na vlasništvo i koja su ostala primjenjiva na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list“ FNRJ br. 86/46 i 105/47), a koja su propisivala u paragrafu 1472. da posjednik može steći vlasništvo nad nekretninama u vlasništvu države, općinskih ili crkvenih tijela dosjelošću nakon četrdeset godina, odnosno kako su se ona primjenjivala na temelju Načelnog mišljenja Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda, br. 3/60 od 4. travnja 1960. Zbog navedenih se razloga i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.

9. Na temelju sveg iznesenog utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, na osnovi odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. srpnja 2021.