Broj: Kž 154/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog K. T. zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 1. i 2. i članka 229. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenog K. T. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. siječnja 2018. broj Kv-I-85/2017, u sjednici održanoj 17. listopada 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba osuđenog K. T. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom prihvaćen je zahtjev osuđenog K. T. za takozvanu „nepravu“ obnovu kaznenog postupka i preinačene su u odluci o kazni pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu od 18. ožujka 2015. broj K-40/13, preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. studenog 2015. broj I Kž-382/2015-11, kojom je K. T. osuđen zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 230. stavka 1. i 2. i članka 229. stavka 1. KZ/11. te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju devet godina, i pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu od 25. ožujka 2015. broj K-35/12, preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. svibnja 2017. broj I Kž-287/2015-9, kojom je K. T. osuđen zbog počinjenja kaznenih djela iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11. te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, na način da je K. T. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 12 godina i dva mjeseca, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i na izdržavanju kazne od 13. siječnja 2012. do 26. siječnja 2012., od 6. siječnja 2013. do 6. siječnja 2015., od 6. siječnja 2015. do 25. ožujka 2015. i od 25. ožujka 2015. pa dalje.

Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni K. T. zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pravilno odmjeri kazne i preinači presudu Županijskog suda u Splitu“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđeni K. T. u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir „baš sve okolnosti, kao na primjer jako dug boravak u istražnom zatvoru (…), izrazito korektno držanje i ponašanje tijekom suđenja (…), ranu životnu dob“, okolnost da je on tijekom izvršavanja kazne zatvora „promijenio razmišljanje (…), završio određeno osposobljavanje (…), da ima namjeru upisati i školu za sitotisak“, da mu je dana „najviša moguća ocjena `naročito uspješan´ (…),radi gotovo dvije godine (…),nije stegovno kažnjavan“ te da mu je „želja da zasnuje obitelj“.

Suprotno citiranim žalbenim tvrdnjama, jedinstvena kazna za djela u stjecaju izrečena osuđenom K. T. pobijanom presudom, donesenom u postupku „neprave“ obnove kaznenog postupka, odmjerena je u skladu s odredbom članka 51. KZ/11. (na koju upućuju odredba članka 53. stavka 1. KZ/11. i, posredno, odredba članka 498. stavka 1. točke 1. ZKP/08.) kojom je propisano da se jedinstvena kazna odmjerava na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti.

Osuđeni K. T. počinio je, prema navedenim pravomoćnim presudama, ukupno deset kaznenih djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., dva kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. (od kojih je jedno bilo u pokušaju) i jedno produljeno kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. točke 1. KZ/11. Sva ta kaznena djela istovrsna su (radi se o kaznenim djelima protiv imovine), a počinjena su, kako to proizlazi iz navedenih presuda, u razdoblju od prosinca 2011. do siječnja 2013. Osuđenik je već tijekom ovih postupaka pokazao kritičan stav prema počinjenim djelima, a ranije nije bio osuđivan, ali vrsta i broj opisanih kaznenih djela i navedeno razdoblje u kojima ih je činio, s obzirom na ličnost ovog počinitelja, opravdavaju izricanje jedinstvene kazne u trajanju 12 godina i dva godina koju i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi primjerenom i počinjenim djelima i osuđenikovoj ličnosti te pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Okolnosti na koje osuđeni K. T. ukazuje u žalbi, a koje se odnose na njegovu mladost i priznanje kaznenih djela uzete su mu u obzir prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni za počinjena kaznena djela pa nije moguće ponovno ih cijeniti prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne zatvora. Niti dosadašnji tijek osuđenikovog izdržavanja kazne zatvora, s obzirom na citiranu odredbu članka 51. KZ/11., nije od utjecaja na novu kaznu, ali će sigurno biti cijenjen prilikom primjene odredaba članka 59. KZ/11. kad se za to steknu i ostali uvjeti.

Slijedom svega iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. žalba osuđenog K. T. odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 17. listopada 2018.