- 1 -              Rev 730/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 730/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. K. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica R. I., odvjetnica u Z., protiv tuženika Z. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. R. R., odvjetnica u Z., radi naknade plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-807/2019-2 od 12. prosinca 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3998/2018-153 od 9. studenoga 2018., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I/ Prihvaća se revizija, ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-807/2019-2 od 12. prosinca 2019. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II/ Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 21.940,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. izreke); 85.000,00 kn bruto s pripadajućim zateznim kamatama (stavak II. izreke); 384.914,71 kn bruto s pripadajućim zateznim kamatama (stavak III. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 806,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak IV. izreke); naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 88.375,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak V. izreke); odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u preostalom dijelu za iznos 94.375,00 kn (stavak VI. izreke)¸ a zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova odbijen je u cijelosti (stavak VII. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod stavkom I., II, III. i V. izreke te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

 

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1319/2020-2 od 19. studenoga 2020. dopušteno je tužitelju podnošenje revizije protiv citirane drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja za koje je ovaj sud ocijenio da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

4. Tužitelj je u reviziji predložio preinačiti pobijanu presudu i obvezati tuženika da mu uz troškove postupka koji je prethodio podnošenju prijedloga za dopuštenje revizije naknadi i trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i trošak sastava revizije, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

 

5. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao radnika, za isplatu naknade plaće za razdoblje u kojem nakon nedopuštenog otkaza ugovora o radu kod tuženika nije radio, odnosno za razliku naknade plaće za ono razdoblje u kojem je radio kod drugog poslodavca, kao i zahtjev za isplatu umanjene plaće prije otkaza te naknade za neiskorišteni godišnji odmor prije zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca.

 

8. Polazeći od toga da je pravomoćnom sudskom presudom utvrđeno da je  izvanredni otkaz ugovora o radu dan tužitelju odlukom tuženika od 26. ožujka 2012. bio nedopušten te da je tuženik obvezan vratiti tužitelja na posao, na radno mjesto voditelja dizalice, prvostupanjski je sud, neovisno o činjenici što se tužitelj po predmetnoj pravomoćnoj presudi nije vratio na rad kod tuženika, na temelju odredbe članka 87. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR), prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi plaću, odnosno razliku plaće za ono razdoblje kada je tužitelj bio zaposlen kod drugog poslodavca, za svo vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom tuženika (od nezakonitog prestanka radnog odnosa do kraja srpnja 2018.).

 

9. Prvostupanjski sud pritom smatra da na odluku o pravu tužitelja na naknadu plaće u smislu odredbe članka 87. stavak 3. ZPP ne utječe okolnost što je tužitelj tijekom postupka u kojem je odlučeno o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu prvotni zahtjev za vraćanje na rad izmijenio u zahtjev za sudski raskid radnog odnosa s danom 19. rujna 2012. (podnesak od 18. prosinca 2012.), da bi kasnije (podnesak od 2. srpnja 2014.) ponovno istaknuo zahtjev za vraćanje na rad. To stoga što je sud takve preinake tužbe dopustio i o dopuštenosti naknadno istaknutog zahtjeva tužitelja za vraćanje na rad pravomoćno odlučio prihvaćanjem tog zahtjeva.

 

10. Drugostupanjski sud smatra da je tužitelj, mijenjajući zahtjev za vraćanje na rad u zahtjev za sudski raskid radnog odnosa, prekludiran u pravu na ponovno isticanje zahtjeva za vraćanje na rad, slijedom čega da se ne može smatrati da je bio u radnom odnosu neprekidno od dana otkaza ugovora o radu pa do povratka na posao. Ujedno smatra da je tužitelj, propuštanjem traženja da ga tuženik po pravomoćnoj presudi kojom je odlučeno o nedopuštenosti otkaza vrati na rad, izgubio pravo na naknadu plaće jer je tim propustom nedvojbeno manifestirao volju da se ne želi vratiti na posao kod tuženika.

 

11. U pravu je revident kada ističe da je u postupku pred drugostupanjskim sudom ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je pogrešan pravni pristup tog suda da radnik koji je uspio u radnom sporu i ishodio presudu kojom je utvrđena nedopuštenom odluka o prestanku radnog odnosa ne ostvaruje pravo na naknadu plaće koju bi primio da nije bilo nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa samo zbog toga što nije tražio vraćanje na rad.

 

12. Naime, odluku o vraćanju radnika na posao sud donosi na traženje i u interesu radnika, pa je vraćanje radnika na posao na temelju te odluke pravo, a ne i obveza radnika. Okolnost da se tužitelj, koji je ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu na vraćanje na rad, nije vratio na posao kod tuženika ne može imati za posljedicu gubitak prava na naknadu plaće (i ostalih prava iz radnog odnosa) za razdoblje od otkaza ugovora o radu do isteka roka u kojem je po toj presudi bio ovlašten zahtijevati vraćanje na rad. To stoga što se pravomoćnošću presude kojom je utvrđena nedopuštenost otkaza ugovora o radu uspostavlja radnopravni status kakav bi radnik imao da otkaza nije bilo.

 

13. Prema odredbi članka 268. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 93/14 i 73/17 - dalje: OZ), prijedlog za ovrhu radi vraćanja zaposlenika na rad može se podnijeti u roku od 60 dana od dana kada je ovrhovoditelj (radnik) stekao pravo da taj prijedlog podnese. Tu odredbu treba tumačiti tako da radnik koji je propustio tražiti ovrhu vraćanjem na rad gubi pravo na naknadu plaće, ali za buduće razdoblje računajući od dana do kojeg je mogao tražiti ovrhu.

 

14. Dakle, prema shvaćanju ovog suda, koje je već izraženo u nekim prethodnim odlukama (primjerice Revr-342/06 od 12. listopada 2006., Revr-56/08-2 od 19. ožujka 2008.), radnik ima pravo zahtijevati naknadu plaće koja mu je bila uskraćena zbog nezakonite odluke poslodavca (članak 87. stavak 3. ZR) za razdoblje od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa pa do trenutka kada je izgubio pravo vraćanja na rad.

 

15. U konkretnom slučaju, kada nije sporno da je tužitelj u jednom dijelu utuženog razdoblja bio zaposlen kod drugog poslodavca, za to razdoblje bi mu pripadalo pravo na razliku plaće između iznosa plaće koji je ostvario kod tog poslodavca i iznosa koji bi ostvario kod tuženika, ali njegov izbor da se ne vrati na rad kod tuženika nije i ne može biti od utjecaja na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom tuženika.

 

16. Kako iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj pravomoćnu odluku o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu zaprimio 21. lipnja 2018. (dostavnica - poleđina lista 415 spisa), a da u ovom postupku ostvaruje pravo na naknadu plaće zaključno s mjesecom srpnjem 2018., tužitelj do tada u svakom slučaju nije izgubio pravo vraćanja na rad u smislu odredbe članka 268. OZ, pa je pogrešno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je tužitelj nepodnošenjem prijedloga za ovrhu radi vraćanja na rad prekludiran u pravu na naknadu plaće za vrijeme prekida rada od dana otkaza do kraja srpnja 2018.

 

17. Pored toga da je u prethodnom postupku (radi utvrđenja da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena), unatoč protivljenju tuženika, koristeći se ovlaštenjem iz članka 190. stavak 2. ZPP, sud dopustio preinaku tužbe (promjenom zahtjeva za vraćanje na rad u zahtjev za sudski raskid radnog odnosa te potom ponovno u zahtjev za vraćanje na rad) pri čemu je pravomoćno prihvaćen upravo zahtjev tužitelja za vraćanje na rad, uz koji je tužitelj onda kumulirao i zahtjev za naknadu plaće i ostalih prava iz radnog odnosa za vrijeme prekida rada zbog neopravdanog otkaza, neprihvatljiv je zaključak drugostupanjskog suda da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati da je tužitelj bio neprekidno u radnom odnosu od trenutka otkazivanja pa do trenutka kad je izgubio pravo vraćanja na rad.

 

18. Budući da je zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o tome da je tužitelj propustom da zahtjeva vraćanje na rad kod tuženika zlorabio svoje pravo iz članka 87. stavak 3. ZR i da je time prekludiran u pravu na naknadu plaće u razdoblju od otkaza do 31. srpnja 2018., ali i za ostala prava iz radnog odnosa (iznose umanjenje plaće i naknade za neiskorišteni godišnji odmor), drugostupanjski sud propustio ocijeniti ostale odlučne žalbene navode nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP valjalo ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje, kako je to odlučeno pod stavkom I. izreke ovog rješenja.

 

19. U nastavku postupka drugostupanjski će sud vodeći računa da je, na temelju odredbe članka 394.a ZPP, vezan pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji ovo rješenje, ocijeniti i ostale odlučne žalbene navode te donijeti novu odluku o žalbi tuženika.

 

20. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je, na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP, za konačnu odluku, slijedom čega je riješeno kao pod stavkom II. izreke.

 

Zagreb, 7. srpnja 2021.