Broj: Kž 508/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, predsjednika vijeća te Ileane Vinja, Melite Božičević-Grbić, Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. T., zbog kaznenih djela iz članka 111. točke 4. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne Novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. ožujka 2017. broj K-8/17, u sjednici održanoj 18. listopada 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.) optuženi M. T. oslobođen je od optužbe da bi počinio tri kaznena djela protiv života i tijela, teška ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 4. u vezi s člankom 34. i člankom 51. KZ/11.

Na temelju članka 149. stavka 1. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08-17), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Uvodno treba istaknuti da je ranija osuđujuća presuda protiv optuženog M. T. ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. prosinca 2016. broj I Kž 265/16-9 zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

U ponovljenom suđenju, sud prvog stupnja je, osim već izvedenih dokaza, ponovno ispitao svjedoke D. H., M. P., M. T., D. R., I. T., S. T. i J. B., te proveo suočenje svjedoka M. T. i D. R., na temelju čega je osnovano zaključio da tri kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju stavljena na teret optuženiku u ovom kaznenom postupku nisu dokazana.

Državni odvjetnik u žalbi smatra da je oslobađajuća presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi niz indicija koje čine zatvoreni krug, a koji upućuje upravo na to da je optuženi M. T. počinio tri kaznena djela teška ubojstva u pokušaju stavljena mu na teret potvrđenom optužnicom.

U prilog tome ističe da iz snimke nadzornih kamera restorana M. od 24. listopada 2014. u vremenu od 23,15 do 23,59 sati proizlazi da na mjestu vozača automobila V. T. sjedi optuženik, na mjestu suvozača svjedok N. P., koji je naveo da je inkriminirane večeri telefonski obaviješten o napadu u restoranu u ... na njihovu navijačku skupinu, te na stražnjem sjedalu sjedi svjedok T. Č., a također proizlazi da je u navedeno vrijeme snimljen i automobil F. P. u kojem na mjestu vozača i suvozača sjede svjedoci D. S. i S. B. Upravo su ta dva vozila kasnije na mjestu inkriminiranog događaja uočili svjedoci R. Š. i N. J., pri čemu je trebalo cijeniti i izjavu svjedoka N. P. u kojoj navodi da ga je optuženik inkriminirane noći dovezao do mjesta njegovog stanovanja udaljenog 150 do 200 metara zračne linije od mjesta gdje se inkriminirani događaj odigrao. Te okolnosti po stavu žalitelja upućuju da su se osobe koje su bile u tim automobilima nalazile na mjestu tog događaja i sudjelovale u napadu na oštećenike, pri čemu je optuženik jedini bio u bijegu. U tom smislu smatra da je nepravilno odbijen dokazni prijedlog državnog odvjetništva za pribavu spisa Kr-DO-1020/14. na okolnost izdavanja naloga za ispitivanje svjedoka D. H. i M. P. po policijskom istražitelju. Zaključno ističe da je trebalo cijeniti i iskaze policijskih službenika koji su uhitili optuženika te činjenicu da se sam predao, a ujedno i iskaz svjedoka M. T. u dijelu u kojem je ustrajao da mu je netko rekao da ne smije prepoznati optuženika.

Naime, upravo okolnosti koje državni odvjetnik sada ističe u žalbi te traži njihovu preocjenu, a to su prvenstveno snimka nadzorne kamere kod restorana M. od 24. listopada 2014. iz koje je vidljivo da je u vremenu od 23,15 do 23,59 optuženik sjedio na mjestu vozača automobila V. T., uz suvozača svjedoka N. P., kao i svjedoka T. Č. koji je sjedio na stražnjem sjedalu, a koje vozilo je snimljeno pred restoranom M. zajedno sa automobilom F. P., u kojem su sjedili svjedoci D. S. i S. B., zatim činjenica da je svjedok N. P. telefonski obaviješten o napadu na navijače „B. F. C.“ u ... u vrijeme kada su bili u restoranu M., okolnost da je svjedokinja N. J. uočila na mjestu inkriminiranog događaja upravo ta dva automobila koji su prethodno snimljeni kod restorana M., pa čak i okolnost da je optuženik bio dva tjedna u bijegu nakon inkriminiranog događaja, same po sebi, ne predstavljaju temelj za siguran zaključak da je upravo optuženik počinitelj kaznenih djela teškog ubojstva u pokušaju stavljenih mu na teret, a to je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Radi se, naime, o nizu indicija koje upućuju na to da bi se optuženik mogao nalaziti na mjestu inkriminiranog događaja, ali ne i da je on osoba koja je te večeri pucala na oštećenike.

Ono što je ovdje odlučno je činjenica da niti jedan od svjedoka koji su se nalazili inkriminirane večeri u kombiju I. D. na koji je izvršen napad nije identificirao optuženika kao počinitelja terećenih mu kaznenih djela.

Tako su svjedoci F. Š., M. N. te M. Č. tijekom postupka suglasno iskazivali da oni nisu vidjeli osobu koja je pucala na njih inkriminirane večeri. Svjedoci D. H. i M. P. su prilikom provođenje hitne dokazne radnje ispitivanja kod policijskog istražitelja spominjali samo prezime T., odnosno navodili su da bi se radilo o jednom od braće T. (kojih ima četiri), no kasnije su na raspravi reterirali čak i od tog iskaza. Dapače, svjedok D. H. je pojasnio da je prilikom ispitivanja kod policijskog istražitelja bio izmoren, bijesan, a da je ispitivanje trajalo dugo, pri čemu je on i tada spominjao samo prezime T. jer mu je tako sugerirano, pa je zbog toga mislio da bi se moglo radi o osobi prezimena T. Svjedok M. P. je pojasnio da je on dugo bio na ispitivanju kod policijskog istražitelja, da mu je tada rečeno da bi se radilo o nekom od braće T. pa je i on tada povjerovao da bi se radilo o toj osobi. Dakle, niti jedan od tih svjedoka pojašnjavajući svoje iskaze dane u prethodnom postupku nije povezao upravo optuženog M. T. kao osobu koja je pucala tog dana na oštećenike. Osim toga, treba cijeniti i činjenicu da svjedoci D. H. i M. P., a koji su, ispitani pred policijskim istražiteljem, spomenuli osobu prezimena T. kao počinitelja kaznenih djela, prilikom provođenja dokazne radnje prepoznavanja nisu optuženog M. T. prepoznali kao počinitelja.

Međutim, sve kada bi se i prihvatili kao istiniti iskazi tih svjedoka iz istrage, to još uvijek, u nedostatku drugih podupirućih dokaza, ne bi mogao biti osnov osuđujuće presude protiv optuženika s obzirom da se radi o nekonfrontiranim iskazima koji ne mogu biti isključivi ili odlučujući temelj osude.

Jednako tako, svjedok M. T. nakon provedenog suočenja sa svjedokom D. R. više nije bio siguran tko mu je prenio poruku da ne smije prepoznati optuženika. Osim toga, pojasnio je da je za vrijeme liječenja u bolnici čitao novinske članke u kojima se optuženika povezivalo s počinjenjem terećenih mu kaznenih djela te da mu se zbog toga stvorilo uvjerenje da bi se moglo raditi o optuženiku. U svakom slučaju treba voditi računa o tome da je taj svjedok na raspravi na kojoj je optuženik bio prisutan jasno rekao da ne vidi u sudnici osobu koja je pucala u njega.

Zbog toga, niti okolnost što se optuženik sam javio u Zatvor u Z., a na što upire u žalbi državni odvjetnik, ne dovodi sama po sebi, u nedostatku personalnih i materijalnih dokaza, u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da nije sa sigurnošću utvrđeno da bi optuženik bio počinitelj terećenih mu kaznenih djela.

Kako, dakle, identifikacija optuženika kao počinitelja nije sa sigurnošću i na nedvojben način utvrđena, a u nedostatku materijalnih tragova koji bi povezivali optuženika s kaznenim djelima stavljenih mu na teret, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nije dokazano da bi on ta kaznena djela doista i počinio.

U odnosu na žalbeni prigovor da je trebalo pribaviti spis Kr-Do-1020/14. u kojem je provedena hitna dokazna radnja ispitivanja svjedoka D. H. i M. P. pa da bi, u tom dijelu, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, treba navesti da je taj žalbeni prigovor potpuno promašen, ne samo zato što su nalog, kao i zapisnici o tom ispitivanju dio prvostupanjskog spisa, već i zbog toga što isti ne sadrži činjenice koje bi bile odlučne za potpunije utvrđivanje činjeničnog stanja u konkretnom slučaju, a niti bi se iz istog moglo utvrditi drugačije činjenično stanje, pa je prvostupanjski sud taj prijedlog s pravom odbio kao nevažan.

Prema tome, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, izvedeni dokazi ne tvore zatvoreni krug indicija na temelju kojih bi bilo moguće sa sigurnošću i na izvjestan način zaključiti da je počinitelj tri kaznena djela teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 4. u vezi s člankom 34. KZ/11. upravo optuženik, pa je prvostupanjski sud, sukladno članku 3. stavku 2. ZKP/08., tu dvojbu pravilno razriješio na način koji je za optuženika povoljniji te ga uz primjenu pravnotehničkog pomagala in dubio pro reo oslobodio od optužbe.

Slijedom iznesenog, budući da ispitivanjem prvostupanjske presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 18. listopada 2018.